Početna strana > Rubrike > Politički život > Predstojeći parlamentarni izbori između krupnih reči i niskih motiva
Politički život

Predstojeći parlamentarni izbori između krupnih reči i niskih motiva

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
ponedeljak, 20. novembar 2023.

„Građanska opozicija pred izbore-jedna kolona nego šta“, „da politika nasilja ode u istoriju 17. decembra", „miris pobede se već oseća u Beogradu“, „18. decembra otvaramo novo poglavlje“. Ovo su samo neki od naslova koji se mogu pronaći u tzv. „nezavisnim i objektivnim medijima“ (Vreme , Nova), nakon raspisivanja vanrednih parlamentarnih, delimičnih lokalnih i beogradskih izbora.

Oni svedoče o velikoj dozi trijumfalizma i uverenja da su se najzad stekli uslovi za moguću izbornu pobedu građanske opozicije i ostvarivanje demokratskih promena u našem razorenom društvu, kako ih zagovaraju predstavnici proevropskih i prozapadno orijentisanih političkih grupacija. To je inače deo izbornih rituala u težnji da se homogenizuje i ohrabri njihovo biračko telo oživljavajući na taj način izgubljeno uverenje da su promene moguće, što je ključan faktor za ove izbore.

Nema sumnje da je objedinjavanje ovog dela opozicije i pored svih njihovih ozbiljnih ideoloških i političkih razlika, liderskih sujeta i ličnih ambicija u našim političkim uslovima predstavlja ozbiljan uspeh. Oni su na taj način prihvatili zahteve građana, učesnika na protestima „Srbija protiv nasilja“, jer su iznova i uporno tražili da dođe do ujedinjavanja stranaka, koje su vodile i organizovale ova okupljanja. Analizirajući način kako je sastavljana izborna lista ove koalicije, može se videti na kojoj je osnovi postignut stranački kompromis. Očigledno da je došlo do ozbiljnog pomeranja u političkom težištu ove stranačke grupacije, jer su stranke M. Aleksića i D. Đilasa pored Zeleno – levog fronta postale stožerne političke organizacije, dok je Demokratska stranka, kao stranka koja baštini dugu političku tradiciju (uvek je imala pretenzije da bude stožer okupljanja demokratske opozicije), dodatno marginalizovana i svedena na puki politički privezak.

Ovakav raspored političkih stranaka na izbornoj listi jasno nam ukazuje da dolazi ne samo do smene političke generacije, već i do dubokih promena u stranačkom organizovanju i rasporedu političkih formacija. U toku samih protesta često se postavljalo pitanje „kada će ih opozicione stranke (kao tehnički organizatori okupljanja građana) otvoreno preuzeti“,  i to se desilo uoči raspisivanja predstojećih decembarskih izbora. Ne samo da su protesti preuzeti, već je uticaj građana potpuno marginalizovan, o tome jasno govori i način kako je sastavljena izborna lista proevropske i prozapadno orijentisane opozicije.

Ako su to bili izvorno protesti građana, zašto onda ovu građansku listu nije vodio neko od ljudi koji su bili žrtve nasilja, i koji su  imali dovoljno hrabrosti da se suprotstave režimskom nasilju i učestvuju u protestima? Zar nije mogao Aleksandar Obradović, uzbunjivač iz Krušika, kao simbol ljudske i građanske hrabrosti, da bude nosilac liste „Srbija protiv nasilja“? I ne samo Aleksandar Obradović već i Marija Lukić iz Brusa, Zlatko Kokanović iz organizacije „Ne damo Jadar“, Valentina Krstić, načelnica u Kazneno popravnom domu u Nišu. To se očigledno nije desilo, jer su stranke i ovoga puta u prvi plan stavile, i to ne prvi put, svoje dobro poznate i toliko puta viđene usko-stranačke interese, a građani koji su nosili ove proteste - poslužili su kao i uvek do sada kao pogodne kulise za među-stranačke političke kompromise i politikantsku trgovinu. Zato i ne treba mnogo da nas čudi što su stranke u našem društvu izgubile uticaj i ugled, ali i mogućnost da budu delatni programski i akcioni akter u političkom životu.

Ako su to bili izvorno protesti građana, zašto onda ovu građansku listu nije vodio neko od ljudi koji su bili žrtve nasilja, i koji su  imali dovoljno hrabrosti da se suprotstave režimskom nasilju i učestvuju u protestima? Zar nije mogao Aleksandar Obradović, uzbunjivač iz Krušika, kao simbol ljudske i građanske hrabrosti, da bude nosilac liste „Srbija protiv nasilja“

Stranke su još jednom pokazala svoju nespremnost da se posvete ostvarivanju opštih društvenih interesa, zato i često pribegavaju nekoj vrsti političke mimikrije, što se desilo i sa protestima „Srbija protiv nasilja“. Još jedan detalj je zanimljiv,  a to je način kako je sva pažnja na ovoj proevropskoj listi svedena na prvih sedamdeset mesta (toliko se očekuje da će dobiti mandata na izborima), bez obzira na to što se na listi nalazi 250 poslaničkih kandidata. Kao da se na taj način već određuju i projektuju rezultati izbora i unosi gubitnički i defetistički pristup samim izborima, ili što je još gore - priziva izborni poraz.

Insistiranje na kvoti od sedamdeset poslaničkih mesta, kao osnove stranačkog kompromisa, još jedan su dokaz o nemogućnosti stranaka da prevaziđu svoje oligarhijsko i lidersko ustrojstvo, uskogrudost i parcijalne interese, bez obzira na to što se i sada u izbornoj kampanji pozivaju na proteste građana kao njihov glavni oslonac.

U toku odvijanja protesta građana Srbija protiv nasilja bilo je veoma uočljivo da se neprestano izbegavalo spominjanje nasilja nad Srbima na KiM. Izbegavanje postavljanja pitanja o Kosovu i Metohiji, kao najvažnijeg državnog i identitetskog pitanja u našem društvu, nije na agendi stranaka u izbornoj kampanji, okupljenih na proevropskoj i prozapadnoj listi. Nije na agendi ni u PRO-glasu grupe istaknutih intelektualaca

U toku odvijanja protesta građana Srbija protiv nasilja bilo je veoma uočljivo da se neprestano izbegavalo spominjanje nasilja nad Srbima na Kosovu i Metohiji. Izbegavanje postavljanja pitanja o Kosovu i Metohiji, kao najvažnijeg državnog i identitetskog pitanja u našem društvu, nije na agendi u izbornoj kampanji stranaka okupljenih na proevropskoj i prozapadnoj listi. Nije na agendi ni u PRO-glasu grupe istaknutih intelektualaca, koji je dobio veliku podršku građana, čak ne postoji nijedna rečenica posvećena Kosovu i Metohiji, bez obzira na to što taj proglas kao ideju u sebi ima plemenito zalaganje i dobru volju za rešavanje najizazovnijih političkih i društvenih pitanja u Srbiji, ali i za pokretanje dijaloga u našem društvu.

Očigledno je da se ovo pitanje ne uklapa u ideološku koncepciju liste „Srbija protiv nasilja“, jer po njima „nisu važne teritorije već kako narod (Srbi i Albanci) žive na Kosovu i Metohiji“.

Ne treba iznova ponavljati da bez jasnog određenja prema odbrani Kosova i Metohije, ne može se voditi politika u Srbiji, posebno u vreme izborne kampanje. To i te kako dobro zna A. Vučić, zato on težište svoje kampanje stavlja na pitanje rešavanje položaja Srba na Kosovu i Metohiji, pored neprestanog isticanje njegovih „graditeljskih podviga“, „mesijanskih, istorijskih nikada do sada viđenih poduhvata i dostignuća“, ali i obezbeđivanja stabilnosti i kontinuiteta njegove razorne i pogubne politike u svim oblastima našeg društva. On nastavlja da neprestano ponavlja njegovu „odlučnost i rešenost“ da „nikada neće potpisati nezavisnost tzv. ‘kosovske države’“, bez obzira na to što je njegova katastrofalna i gubitnička politika na Kosovu i Metohiji dovela do gubljenja svih državnih funkcija u našoj južnoj pokrajini.

Zato i ne iznenađuje što A. Vučić uživa i dalje istrajnu podršku Evropske Unije, jer sve ukazuje da je spreman, sprovodeći Ohridski sporazum - prizna nezavisnost tzv. „kosovske državnosti“. Predstavnici EU se ne libe da otvoreno nude dogovor sa „Kosovom“ kao zalog za milijarde evra iz evropskih fondova, tretirajući našu zemlju kao običnog pariju i koloniju, pružajući na taj način otvorenu pomoć i podršku A. Vučiću, u ovoj za njega svakako presudnoj izbornoj kampanji, kao što su to radili na izborima 2012. godine. Ali to ne smeta predstavnicima liste „Srbija protiv nasilja“, da i dalje govore o „evropskim vrednostima“ i njihovom zalaganju za „evropske integracije“ bez obzira na licemerstvo i duple standarde Evropske Unije, a što se moglo jasno videti u njenom izveštaju o stanju u Srbiji, koji je nedavno objavljen, kao i u izjavi izaslanika EU u Srbiji Emanuela Žiofrea “sprovođenje sporazuma sa Kosovom, pa onda novac“.

U odnosu na desni spektar naše opozicione scene, stranke okupljene oko liste „Srbija protiv nasilja“ uspele su da prebrode svoje razlike i stišaju njihove liderske sujete, objave svoje ujedinjenje i time steknu određenu političku dobit, kao i prednost u vođenju izborne kampanje.

Predstavnici desne nacionalno opredeljene opozicije pokazali su da nisu dorasli izuzetno važnom političkom i istorijskom trenutku, jer su u njihovim tzv. „pregovorima“ preovladali uski stranački i lični interesi. Bez obzira na to što se oni zdušno i govorljivo pozivaju na odsudnu borbu za Kosovo i Metohiju i odbacivanje „francusko-nemačkog“ plana, nisu uspeli da formiraju zajedničku izbornu listu, niti politički savez koji bi nakon izbora imao izglednu mogućnost da bude ozbiljna i delotvorna brana u zastupanju odbrane Kosova i Metohije, kao sastavnog i neodvojivog dela naše srpske države.

Izgledna istorijska prilika nažalost je propuštena i ova činjenica u velikoj meri dovodi u pitanje njihovu iskrenu nameru da se i dalje predstavljaju kao beskompromisni zastupnici kosovskog zaveta, na koji se tako često pozivaju. Ali dovodi se u pitanje i njihov stvarni opozicioni karakter kao posledica nemogućnosti da prevaziđu zaista nebitne razlike, jer ako nisu mogli da se ujedine oko odbrane Kosova i Metohije, u vreme kada je očigledno da A. Vučić sprema priznavanje tzv. „kosovske državnosti“ - onda su pokazali da nisu dorasli ovom izuzetno važnom istorijskom trenutku u kome se Srbija danas nalazi.

Predstavnici desne nacionalno opredeljene opozicije pokazali su da nisu dorasli izuzetno važnom političkom i istorijskom trenutku, jer su u njihovim tzv. „pregovorima“ preovladali uski stranački i lični interesi. Bez obzira na to što se oni zdušno i govorljivo pozivaju na odsudnu borbu za Kosovo i Metohiju i odbacivanje „francusko-nemačkog“ plana, nisu uspeli da formiraju zajedničku izbornu listu

Desnici je na taj način onemogućeno strateško glasanje (uz veliko razočarenje što do dogovora o zajedničkoj listi nije došlo) što bi obezbedilo da pre svega ne dođe do rasipanja glasova, koje je od izuzetne važnosti za vladajuću stranku na ovim izborima i koja sve čini da se ne izgubi nijedan potencijalni njen glas. Mogućnost strateškog glasanja daje jasnu poruku biračima da se radi o ujedinjenoj političkoj snazi, koja će obezbediti da njihov glas bude jasno profilisan i da neće biti dat strankama koje ne mogu preći cenzus, što jedino odgovara vladajućoj koaliciji.

U tom smislu je indikativan iskaz profesora sociologije na FPN-u M. Bešićam koji se bavi istraživanjem javnog mnjenja i kretanjima unutar našeg biračkog tela. “Građane zanima samo da glasaju protiv ove vlasti i njima mora biti ponuđena alternativa koja podrazumeva stišavanje liderskih ambicija, famoznih raspodela mandata, ili pitanja koja im nisu od suštinskog značaja. A to znači ujedinjenje opozicije na što manjem broju lista“.

Očigledno je da su pojedini tzv. lideri iz korpusa nacionalno opredeljene opozicije samo tražili povoljan razlog da ne dođe do objedinjavanja nacionalno orijentisanih stranaka. Ta činjenica je dovela do velikog razočarenja unutar ovako orijentisanog biračkog tela što će se svakako pokazati i u izbornim rezultatima. Posebno treba navesti elementarno nepoštovanje koje je u ovim tzv. koalicionim pregovorima pokazano za napore i nastojanje ljudi kao što su Milo Lompar , Miloš Ković i Matija Bećković, koji su založili svoj ugled i integritet da bi se ostvario dogovor, a doživeli su da budu grubo dezavuisani politikantskim igrama tzv. „stranačkih lidera“.

Posebno treba navesti elementarno nepoštovanje koje je u ovim tzv. koalicionim pregovorima pokazano za napore i nastojanje ljudi kao što su Milo Lompar , Miloš Ković i Matija Bećković, koji su založili svoj ugled i integritet da bi se ostvario dogovor, a doživeli su da budu grubo dezavuisani politikantskim igrama tzv. „stranačkih lidera“

Zato se i dešava da zbog ovakvog uskogrudnog stranačkog i politikantskog odnosa, u našim strankama nisu prisutni i angažovani istaknuti intelektualci, kao i ljudi koji su ostvareni u svojim strukama i profesijama. Oni nose u sebi toliko potrebni kritički i samosvojni duh i ne mogu biti slepi poslušnici samoproglašenih stranačkih tzv. „lidera“ i „liderčića“.

Ovi izbori će biti i veliko čistilište i pokazaće pravi raspored političkih snaga ne samo u sadašnjoj vladajućoj koaliciji, već i u opozicionim redovima, jer više nećemo morati da licitiramo ko je prava, a ko lažna opozicija.

Nedavno su održani parlamentarni izbori u Poljskoj, oni su imali veliki značaj za ovu zemlju ali i za EU. Stvarana je određena vrsta plebiscitarne atmosfere i naglašavan je „odsudni karakter ovih izbora za budućnost Poljske i same EU“. Gotovo istovetna atmosfera se stvara i danas u Srbiji i to iz sasvim opravdanog razloga, jer je ulog vladajuće naprednjačke kamarile zaista veliki. Ne radi se o njihovom daljem opstanku na vlasti, već oni brane svoj kleptokratski, korupcionaški i mafijaški režim, privilegije i bogatstvo koje su stekli (što oni više i ne kriju) zahvaljujuću upravo povezanošću sa partijskom državom i ličnim diktatorskim režimom A. Vučića.

Navešćemo samo nekoliko detalja iz analize izbornih rezultata u Poljskoj: „Izlaznost je bila rekordna, gotovo 74% (prema poslednjim podacima), što je za 10% više nego 1989. godine (u vreme Solidarnosti i rušenja komunizma u ovoj zemlji). Suprotno trendovima koji preovlađuju na kontinentu, prve procene pokazuju da je izlaznost među glasačima mlađim od 29 godina bila viša nego onima stariji od 60. Izgleda da su mladi Poljaci konačno shvatili da je u pitanju njihova budućnost. Što god da sledi, ovo je bio veliki dan za demokratiju. Ljudi su progovorili i pokazali da žele njihovu vladu.

Zašto je opozicija pobedila?

U svakom slučaju, mnogima je već dosta korumpirane, sitničave, nazadne, opskurantske vladavine partije koju predvodi Jaroslav Kačinjski. Pored boljeg odziva mladih glasača, na ovim izborima je prvi put zabeleženo da je glasalo više žena nego muškaraca“.

Jasno se vidi iz ove analize da je veliki izlazak mladih i žena bio od presudne važnosti za pobedu opozicije, koja je inače pobedila u svim gradovima koji imaju više od 50.000 stanovnika.

Veliko je i neizvesno pitanje da li se ovakav ishod može očekivati i u Srbiji, jer je nezainteresovanost mladih ljudi za političke procese i izbore izuzetno velika, na tome je ovaj režim istrajno i ciljano radio, stvarana je atmosfera, ne samo kod mladih, da se „ništa ne može promeniti“ i da je „povlačenje u konformizam i lični zabran jedini spas od pogubnog uticaja politike i političara“ - koji se po mišljenju većine građana bore samo za svoje lične i partijske interese. Time je zadatak opozicije na ovim izborima veći i izazovniji, posebno kada se uzme u obzir da više niko i ne spominje borbu za slobodne i demokratske izbore, a mogućnost bojkota se generalno odbacuje bez obzira na to što se pokazalo da je on najdelotvornije sredstvo u delegitimizaciji ovog režima, ali i u vršenju delotvornog pritiska na njega, koji sve više dobija obrise sada već otvorene diktature, o čemu svedoči i način na koji se vodi prljava izborna kampanja od strane pripadnika ovog režima, kao i samog A. Vučića.

Na ovaj način ovi izbori dobijaju izrazito referendumski značaj gde predsednik Republike po ko zna koji put kršeći Ustav pokazuje svoju antidemokratsku prirodu i diktatorski način vladavine

Oni ne prezaju da idu u najgrublju diskreditaciju svakog onog ko pripada opoziciji i kritičkoj javnosti, u šta se možemo uveriti svakodnevno samo prateći medije koji su pod njihovom apsolutnom kontrolom, boreći se pre svega za svoj opstanak na vlasti i sebe mesijanski poistovećujući sa Srbijom. O tome govori istupanje A. Vučića na naprednjačkom okupljanju u Smederevu, na kojem je podigao do maksimuma ulog u ovoj kampanji poručujući svojim pristalicama: “Glasate za, ili protiv predsednika. Ljudi treba da znaju da kada glasaju za listu poslanika, da glasaju za svog predsednika. Za, ili protiv mene, baš kako oni kažu. Ne mogu da uradim kao predsednik države ništa za građane Srbije, ako premijer bude iz neke druge stranke“.

Na ovaj način ovi izbori dobijaju izrazito referendumski značaj gde predsednik Republike po ko zna koji put kršeći Ustav pokazuje svoju antidemokratsku prirodu i diktatorski način vladavine. Ali insistiranje na ovakvoj izbornoj atmosferi može biti dodatni podsticaj, ne samo za naprednjačko biračko telo, već i za što širi krug građana, koji shvataju da je ovaj režim istrošen i da se održava samo na bizarnom kultu ličnosti naprednjačkog velikog vođe.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner