Početna strana > Polemike > Jedan "pravni" doprinos nezavisnosti Kosova
Polemike

Jedan "pravni" doprinos nezavisnosti Kosova

PDF Štampa El. pošta
Dejan Mirović   
utorak, 21. novembar 2017.

Prof. dr Vladan Kutlešić već nekoliko meseci  uporno iznosi'' originalna'' i ''pravna'' rešenja u vezi sa KiM. Ona, u suštini, predviđaju da se Beograd dobrovoljno odrekne (ili pokloni) oko 15 % svoje teritorije i preko 100.000 svojih sunarodnika vlastima u Prištini. Nakon toga, Beograd treba da  pomogne  i ekonomski Prištinu  (da dalje gradi  svoju kvazi- državu). 

Ovakvi ''originalni'' predlozi Kutlešića (u građanskom pravu to bi bili jednostrani pravni poslovi ili pokloni, testamenti, posluga) su posebno čudni ako se ima u vidu da je on bio visoki funkcioner i saradnik Slobodana Miloševića tokom 1990-tih godina. Bio je i potpredsednik vlade SRJ i Republike Srbije, kao i saradnik Ratka Markovića prilikom donošenja Ustava SRJ  (ništa slično nije tada predlagao, naprotiv).

Međutim, u novije vreme, profesor Kutlešić je privukao pažnju javnosti kao prorektor Univerziteta Megatrend u vreme fromiranja komisije za odbranu čuvene doktorske disertacije aktuelnog ministra policije Stefanović dr Nebojše pod nazivom “Nova uloga strategijskog menadžmenata u upravljanju lokalnom samoupravom (primer grada Beograda)“.

U tom novom ''konstruktivnom'' kontekstu, profesor Kutlešić prilagođava i svoje stavove o KiM. Na prvom okruglom stolu (''dijalog'') o KiM u Beogradu u novembru 2017. on  se ponašao kao da nastupa u ime  albanskog Univerziteta u Prištini (''Hasan Priština'').  Takođe , nešto kasnije  u tekstu koje objavljuje Blic od 18. novembra 2017. profesor Kutelešić  zastupa slične teze.

"Moj predlog pretpostavlja da Srbija prizna Kosovo kao nezavisnu državu, ali bi ono ostalo institucionalno u vezi sa Srbijom. To bi bila carinska unija, koja bi imala jedinstveno tržište i jedinstvenu monetarnu politiku", objašnjava Kutlešić za "Blic". 

 ''Galantni'' Kutlešićev predlog (ili poklon) predviđa i nekakvu političku i teritorijalnu autonomiju za Srbe na severu Kosova, dok bi Srbi koji žive južno od Ibra dobili personalnu autonomiju (kulturnu, jezičku, informativnu). Dakle, prvo nezavisnost Kosova, pa zatim pregovori o autonomiji (!?) predlaže profesor Kutlešić.

Takođe, Kutlešić bi velikodušno poklonio i imovinu Srpske pravoslavne crkve na KiM. Srpski srednjovekovni spomenici dobili bi, po njegovom rešenju, ''funkcionalnu'' autonomiju, odnosno njima bi upravljao srpski Republički zavod za zaštitu spomenika kulture ili organ na Kosovu i Metohiji kojeg bi plaćala Srbija. Dakle, prvo bi Srbija zauvek predala Gračanicu, Dečane i Pećku patrijaršiju političkom krilu terorističke OVK koje je sada na vlasti u Prištini, a zatim bi čekala najmanje 1.600 dana (koliko se čeka formiranje ZSO) na odluku Ustavnog sudu Prištini koja bi trebalo da reši da li je u skladu sa najvišim pravnim aktom takozvanog Kosova učešće srpskih organa u zaštiti srpskih srednjevekovnih spomenika. Nije teško predvideti kako bi se zaršilo ovo izrugivanje pravdi, zdravom razumu i međunarodnim načelima koje zastupa profesor Kutlešić.

Konačno, Kutlešić u  konvertitskom zanosu objašnjava da bi Kosovo dobilo i stolicu u Ujedinjenim nacijama, ali da bi Srbija napravila ''obavezujući'' sporazum kojim bi se propisalo da Beograd i Priština u međunarodnim organizacijama ne bi mogli da glasaju jedni protiv drugih. Dakle, Kutelešić meša građansko (poklon) i međunarodno pravo (suvernitet, članstvo u UN), a samo članstvo u UN bi omogućilo takozavnom Kosovu da tuži Srbiju za navodni genocid pred Međunarodnim sudom pravde.

Ovakvi ''predlozi'' možda nisu bili ni vredni ozbiljnog komentarisanja u poplavi sličnih LDP rešenja o KiM koje zastupaju bivši SPS i SRS kadrovi, da nije usledila pozitivna rekcija vrha vlasti.  

Preciznije, Kutlešićevo ''samopreporučivanje'' vlastima (kroz predlaganje žrtvovanja svojih 100.000 sunarodnika, 15 % teritorije i kulturne baštine koju  UNESCO  štiti) nije ostalo nezapaženo od strane ''jednog od najboljih studenata'' Pravnog fakulteta svih vremena, kako je egzalitirano i poltronski  nazvao dekan Avramović 2015. godine sadašnjeg predsednika Srbije Vučića (dakle, dekan Avramović je Vučića stavio u isti rang sa Slobodanom Jovanovićem, Bartošom, Mihailom Đurićem i drugim velikanima srpske pravne nauke). Srpski predsednik je, prema Blicu, bio prijatno iznenađen Kutlešićevim predlogom.

"Iznenađen sam onim što je govorio. Da smo imali te pameti pre 10, 15 ili 20 godina, možda bi neke stvari bile drugačije", rekao je Vučić. Svakako se treba složiti  sa ovom konstatacijom srpskog predsednika, takve  ''pameti'' kada se radi o KiM nije bilo u zadnjih 20 godina čak ni kod Čede Jovanovića jer ni on nije predlagao da se posle davanja nezavisnosti Kosovu nastavi sa ekonomskim pomaganjem Prištini. 

Da se ipak nije radilo o ''spontanom'' oduševljenju ''pametnim'' predlogom nekadašnjeg prorektora Megatrenda, već po svemu sudeći o uslagašenim nasupima,  pokazuju i Kutlešićevi tekstovi objavljeni pre početka takozvanog dijaloga o KiM.

Tako, na primer, u “Pečatu“ od 14. jula 2017. godine Kutlešić nam otkriva da ''Premabula nije važna“. Zatim, u tekstu objavljenom 14. jula 2017. godine “skromno“ ističe već u uvodu da mu je “poznata sadržina svih relevantnih udžbenika ustavnog prava u Srbiji“. Verovatno smatrajući da je tako zastrašio sve potencijalne kritičare njegovog teksta o promeni Ustava on kreće u razrađivanje više nego orginalne teorije, do sada nepoznate. Ustav je po njemu pravni akt koji “nema svoje više pravno uporište i ishodište“ jer on proizilazi navodno sam iz sebe i nekavih vanpravnih okolnosti – “socioloških, religijskih, kulturoloških, posebno religijskih i etničkih “.

Kutlešić već tada  upadljivo prećutkuje uticaj međunarodnog prava i ljudskih prava na moderne ustave. Zašto to radi?

Očigledno jer želi da prećuti da je osnovno načelo međunarodnog prava ono koje garantuje teritorijalnu celovitost jedne države i nepovredivost njenih granica. Ono je istaknuto u Završnom aktu KEBS-a iz 1975. godine (“suverena jednakost i teritorijalna celovitost“, “menjanje granica u skladu sa međunarodnim pravom“), kao i u Povelji UN iz 1945 godine (član 2 - “suverena jednakost“ država).

Kada se to primeni na srpski slučaj, postaje jasno da je Ustav iz 2006. godine u svojoj preambuli i brojnim članovima veoma moderan i usklađen sa međunarodnim pravom jer Srbiji, u pravnom smislu, obezbeđuje teritorijalni integritet i ravnopravnost sa drugim državama. Iz toga proizilazi jasan zaključak da ga ne treba menjati. Međutim, u novembru 2017. Kutlešićeve stavove ''sponatano'' preuzima i  ministar Kuburović koja daje rok od nekoliko meseci za taj, sa pravne tačke gledišta, neshvatljiv posao.

Dakle,  Kutlešić u tom kontekstu lažnog dijaloga  u svojim nastupima od juna do novembra 2017. ostvaruje više ciljeva. On izlazi u susret ne samo vlastima  već i nemačkim predlozima za Balkan koji, prema rečima ambasadora Ditmana, uključuju nezavisno Kosovo. Zato Kutlešić svakako zaslužuje da postane dopisni član Akademije nauka i umetnosti Kosova za svoj ''pravni'' doprinos ''teoriji'' koja treba da ubedi srpsku javnost da je nezavisnost i finansiranje Kosova dobro za  Srbiju.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner