Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Zalažem se za laž
Kulturna politika

Zalažem se za laž

PDF Štampa El. pošta
Zoran Radmilović   
nedelja, 25. oktobar 2009.

Povodom knjige Zalažem se za laž Zorana Radmilovića, mog oca i najvećeg srpskog glumca (čak i ako sam subjektivna – zadržavam to pravo), koja je sačinjena od beležaka, tri meni najdraža intervjua, delića njegovih dnevnika koje je s vremena na vreme vodio i nekoliko pesama – šaljem mojoj redakciji, koja je jedina objavljivala tekstove koje sam pisala o Kosovu (sa Kosova!), ovo pismo rizikujući na taj način da u nekim trenucima ode čak i nekoliko koraka dalje od onih što sebe vole da smatraju posebnom rasom – „istinoljubivih“ Antisrba (dok su Srbi po prirodi stvari – neistinoljubivi).

Knjiga Zalažem se za laž u izdanju VBZ-a pojaviće se na sajmu 26. oktobra, a već se može naći na svim trafikama u distribuciji Blica.

Prvi tekst knjige je jedno pismo koje je Zoran, revoltiran i razočaran, u jednom trenutku poslao redakciji NIN-a. To "Pismo jačem", koje je danas jednako aktuelno kao i te 1985. godine kada je objavljeno, donosimo ovde. Pisano je, mislim, nešto ranije, a povodom skidanja jedne predstave sa repertoara, što se danas više ne dešava. Ne zbog toga što smo „demokrate“ nego zbog toga što više niko ni ne pokušava da napravi nešto što bi moglo da bude opasno, da pomeri granicu, ukaže na problem ili bude „politički nekorektno“ na bilo koji način. Moj otac Zoran Radmilović pravio je još sedamdesetih godina „projekte“ (što je reč koja je postala ne bez razloga uveliko omražena, jer uglavnom ne znači ništa); projekte sa dobrom namerom kao što je to bio pokušaj da se ide „Selu u pohode“. Istraživao kako se živi po srpskim selima, pričao još onda o tome kako su sela napuštena, obezvređena, obraćao se dojučerašnjim seljanima a današnjim malograđanima da se ne odriču sebe samih; kao mlad glumac je u jednom intervjuu (iz 1965. godine), na pitanje novinara o čemu sanja odgovorio sledeće: „Da se vratim u Sopoćane – Raškoj, na izvor.“ Kada neko to kaže danas, lepo je, ali može da zvuči i otrcano. Moderno je. Ili je omraženo. Tada je bilo beskrajno hrabro, avangardno, bilo iskreno, ali bilo je i za inat... Bilo je onakvo kakav je on bio.

Šezdesetih i početkom sedamdesetih, kada je uspevao da pronađe vreme za to, putovao je svojim „spačekom“ po Kosovu. Razgledao manastire. Uglavnom sam. Kada je osamdesetih počelo da se događa sve ono čega posledice upravo gledamo, rekao je sledeće, baš u Zagrebu, kada je dao intervju „Zalažem se za laž“, novinarki Radi Vnuk, za Vjesnik:

„U Beogradu, tako, prave neke nove grupe, neformalne, šta ja znam, nova pozorišta se otvaraju, drž ne daj... To je 'Nova osećajnost'. Odmah onako pretenciozno, u samom naslovu: Nova osećajnost. Neoromantizam. Međutim, oni naprave i manifest! Meni donesu da potpišem. Ja pročitam to i kažem: Deco, ovde ima mnogo praznih reči. Ja ću to da potpišem, nema veze, ali prazne su reči. Mnogo pri-ča-te! (Što da ne podržim decu). I naprave predstavu. Lepo sve, 'Magbeta' igraju u nekoj pivari, staroj, u Skadarliji. Sjajan ambijent, stvarno, onako u podrumu. I igraju oni predstavu, i to bude strašno. To bude užasno. Glupo i dosadno i nikakvo. I dele manifest na ulazu, svakom gledaocu. Odem kući, pročitam, ponovo pročitam manifest, i vidim da je predstava isto toliko prazna i nepotrebna kao što sam im i rekao. Isto, liči potpuno. Polome se mladi ljudi, sve od sebe daju, a ništa od predstave.

Ja im lepo kažem: Ako hoćete 'novu osećajnost' bavite se našim problemima. Ovde, u ovom trenutku. Nemoj da mi igraš Magbeta koji ne interesuje ni Engleze, uopšte. Igra Piter O’Tul tamo, pa propadne usred Londona. Ta tema ne interesuje ni Engleze, pa što bi mene interesovao Magbet. Vidi sad! Evo vam, rekoh, Kosovo! Idi dole s magnetofonom, za pet dana napravićeš scenario za predstavu. Samo razgovaraj s ljudima, ništa ti više ne treba. I ja to kažem Ljubiši Ristiću, i on se popali naravno, onog momenta. I sad ćemo da radimo tu predstavu u Ateljeu 212. To je to! A ne da igraš Magbeta! Evo ti 'nova osećajnost' gde se čudesa događaju. Bez navijanja! Napraviti predstavu – bez navijanja. Ni za jedne, ni za druge, ni za treće... nego samo za ljudske sudbine. Normalno da sednu ljudi na scenu i da – govore. Ništa više ne treba. Kakav Magbet, kakvi bakrači!“

Ljubiša Ristić, nekoliko godina kasnije, režirao je dve takve predstave. „Šiptar I“ i „Šiptar II“.

A. R.

Pismo jačem

(NIN, 1985. godina)

„Glumci su uvek bili plašeni, zaplašivani, prepadani. Vekovima. Sobom i drugima. Sistematski. Glumci su, od kada postoje, bili niža bića. U glumce se bežalo od kuće, glumce u kuće nisu primali. Glumci su sahranjivani van grobljanskih zidina. Čak i veliki Molijer. Glumcu se nije davala hrana u ruke da se dodirom sa njim ne bi bio okužen.

Glumce su devojke volele, ali su se za njih teško udavale sem po cenu roditeljskog prokletstva. Glumice su po pravilu proglašavane za kurve, čak i posle njihovih pedesetih godina. Onoga trenutka kad je stari čika Eshil izmislio prvog glumca, počelo je to hiljadugodišnje bežanje.

Bežanje od ljudi ka ljudima. Kažu da je jedan od prvih bio neki Tespis, ali teško da bi ostao zapamćen da nije bilo njegovih čuvenih Histrionskih kola, kojima je bežao, sklanjao se. Sve u suludoj nadi da će naići na pravog čoveka.

Gledalaca je uvek bilo i biće ih, ali on je, eto, tražio onoga među njima koji bi mu omogućio da dostojno proživi taj svoj smešno blesavi život. Nije to našao. Do danas.

Znam da će se sada odmah naći neki mudroser, koji će me obavestiti da „do danas“ – ne stoji! Pokušaću da ga ubedim da je to tako. Baš tako!

Današnjem glumcu, doduše, daju da jede iz ruke, u glumce se ne beži, čak roditelji u šašavoj nadi da se tu dobro zaradi, guraju svoja čeda u taj posao. Glumci se čak i žene pristojnim devojkama, mada ipak radije glumicama. Glumice su kurve eventualno do svoje tridesete godine, posle ih ionako tretiraju samo kao „umetnice“. Dosta se, dakle, izmenilo za ovih dve hiljade godina. Sem straha koji je iskonski. Ostao je taj pusti, sada već teško objašnjivi strah, strepnja koja glumce čini nižim bićima.

A hoće glumac, hoće! Hoće da bude i hrabar i dostojanstven, i superioran kad – kad, hoće i želi to više čak i od svog umetničkog uspeha (ili mu se tako čini?), pokušava da se oseća ravnopravnim, značajnim. Hoće i da podvikne, da raspravlja, da odluči ponešto.

Ali, sve je to ono njegovo nesvesno ja. Onaj jači, glavni deo njegove ličnosti – GLUMA, iliti pokazivanje onakvim kakav nisi, a hteo bi, o kako bi hteo!

U osnovi, u temelju, u krovu i okolo te trošne kuće leži pusti strah! Strah od juče za koje nisi siguran da li je bilo dobro, strah od danas koga nisi svestan, strah od sutra, koje mimo ostalih, normalnih ljudi čekaš sa zebnjom hoćeš li biti u stanju da ono „juče“ ponoviš?

Strah od neuspeha, strah od uspeha, užas od nesposobnosti da odvojiš jedno od drugoga.

A ko nas to plaši? Naravno, prvo mi sami sebe. Potom „ostale strukture“ da upotrebim tu neuhvatljivu reč mladih političara. Strukture koje odlučuju, drže snagu i moć. Snagu naše nevelike pameti, i moć našeg straha. A stvar je vrlo jednostavna! Na dohvat ruke, takoreći. Treba samo reći – NEĆU VIŠE TAKO! Svega tri reči, neizgovorene ili zaturene negde za ovih 2000 godina. I možda još dve – MARŠ TAMO! Znači, sve zajedno pet reči.

Koliko i kako treba stisnuti dupe za tako nešto zna samo onaj koji je tako nešto ikada pomislio da kaže. Bio na ivici, na vrhu jezika mu bilo, samo što nije lanuo, da ga nešto važno i neminovno nije sprečilo, sasuo bi itd... itd... Normalno, to nije učinio, ali bar zna kako mu je bilo! Strukture to znaju i osmehuju se (čak bez zluradosti!), tu i tamo i sa simpatijama. Ko bi se ozbiljno i dugo ljutio na decu? Strukture su stabilne i večite, mi smo prolazni, jednodnevni. Kao takav, EFEMERAN (izraz pozorišnih kritičara!) nastavljam, eto, ovo moje nevoljno razmišljanje. Pokušavam, naime, ove noći s kraja '80. godine, da prestanem da se plašim. Naravno, koliko mi to moj strah dozvoli. Da uđem u Novu godinu miropomazan.

Odlučio sam da se ne bojim više ljudi, već samo Boga, za svaki slučaj. I eto, ja od ovog časa više ne strepim. Ne plašim se svojih pretpostavljenih, svojih reditelja, svojih SIZ-ova, svojih načelnika, direktora, svojih kritičara, svojih sudija, svojih ocenjivača, potcenjivača, precenjivača. Jednostavno, nije mi više stalo! Treba mi verovati na reč, kad već ja sam sebi ne verujem.

Zato neka se nose strukture, neka se nose pretpostavljeni: mnogo puta sam ih uhvatio u laži (a da nisu ni trepnuli!), neka se nose SIZ-ovi, njima je bolje bez nas, neka se nose kritičari, ocenjivači i drugi, oni ionako mrze to što rade, oni ionako nemaju dovoljno vremena, obaveštenosti i stručnosti za taj moj smešni poslić koji se zove pozorište, taj skrajnuti fenomen, koji sebi skromno prisvaja naziv jedne od najstarijih kulturnih disciplina tokom milenijuma.

Neka se nose telefoni (mnoga predstava je skinuta putem telefona) i neka se nosi TV (skupa mi pretplata i gubi mi se boja) i radio (još uvek ne verujem da nema malih ljudi unutra!) i novine, jer me plaše i kao umetnika i kao čoveka...

Neka se nose... no, moje vreme hrabrosti je već isteklo, kao što sam i očekivao. Pa bih da prekinem i da se izvinim, ako je nekako moguće! Šta mi je to trebalo!? Ne znam šta drugo da kažem! Ne nađite se uvređeni, šalio sam se, majke mi.

Vaš uvek i do kraja,

Zoran Radmilović