Kulturna politika | |||
Uzalud vam trud svirači... |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 14. decembar 2013. | |
Međutim, kako se bliži obeležavanje godišnjice Velikog rata, muzički urednici će morati dobro da se informišu i hvataju signale po etru ne bi li procenili koja je pesma potencijalno opasna i može li njeno emitovanje ekspresno da ih odvede na ulicu. Tako se ovih dana čak i nostalgična melodija pesme Tamo daleko našla na stubu srama novo-stare ideološke matrice upakovane u ''objektivnu'' kritičku oblandu na stranicama Politike, što ukazuje na još jedan korak u pomeranju granica kada je u pitanju projekat promene svesti kod Srba. Pesma koja se slobodno pevala čak i u vreme titoizma, doduše na školskim ekskurzijama, ne i zvaničnim priredbama, a u vreme kada je prijavljivano ako se iz neke kuće začuju zvuci Marša na Drinu ili Vojvode Sinđelića, u osetljivim ušima evropeiziranih kvaziintelektualaca zvuči opasno, zlokobno i izaziva nemale duševne boli. Ako smo možda i mogli da razumemo osetljive i tankoćutne pacifističke duše, koje su, doduše nimalo pacifistički galamile i pretile zbog šoka pretrpljenog kada su začule srpsku koračnicu u sedištu UN, nije jasno šta to u nostalgičnoj melodiji i baladičnim stihovima izgnane vojske poput ''tamo daleko, gde cveta limun žut, tamo je srpskoj vojsci jedini bio put'' budi tako jake i neprijatne asocijacije? Podseća ih na famozne devedesete kažu, i pred ovim krunskim ''argumentom'' eventualnim skepticima ostaje samo da poviju glavu u Srbiji dvehiljaditih i izgovore: Amin. Predstava "Srpska trilogija" Da li baš? Šta mi to tačno, provereno i argumentovano znamo o ratovima devedesetih? Da nisu možda otvoreni arhivi i relevantno proučeni nepristrasnom naučnom metodologijom? Od kada se to rekla-kazala, urbane legende, propagandni trikovi, holivudski filmovi, zaštićeni svedoci i odlično plaćeni borci za ljudska prava ubrajaju u ozbiljne istorijske izvore? U zemlji u kojoj još nije precizno i jasno izrečena istina o Drugom svetskom ratu i u kojoj je tako važna tema poverena na umetničku obradu jednom glumcu-reditelju ne bi li uz privid istine brižljivo stvarana magla opstala, postoji barem stotinak eksperata za ratove devedesetih, tačnije za srpsku arhi-krivicu utvrđenu gorenavedenim naučnim aparatom. Serija "Ravna gora" Kako je moguće da nam je baš sve jasno i poznato o devedesetim, a nismo se još iskreno suočili ni sa `41, a po svemu sudeći nećemo još skoro, jer se, paradoksalno, pobednici iz tog rata, njihovi potomci i baštinici ponašaju kao pobesneli Maks ako neko samo pokuša da preispita ''istinu'' kojom su nam prilježno ispirali mozak decenijama? Čega se plaše ako je istina na njihovoj strani? Serije Ravna gora? Draže koji je u toj seriji prvi put dobio obrise ljudskog bića, ali zato među najbližim saborcima drži patološkog zločinca koji ne sluša naređenja i kolje bespomoćnog muslimana pred bolesnim detetom? Ovom scenom reditelj uspostavlja kontinuitet sa Bulajićevim ''umetničkim'' tumačenjem istorije Drugog svetskog rata, te pobednici iz tog rata ovim povodom mogu mirno da spavaju. Da je kojim slučajem istorijska istina poštovana u seriji, bilo bi larme do neba. I sada, da konfuzija bude još veća, pod iskrivljenu lupu novih ''interpretacija'' postavlja se čista kao suza herojska epopeja srpske vojske iz Prvog svetskog rata. Budući da projekat revizije istorije Velikog rata uprkos trudu i dobro isplaniranim akcijama ipak neće doneti očekivane rezultate u evropskoj istoriografiji, mogao bi zaživeti makar delimično na srpskoj javnoj sceni, a samim tim u srpskoj svesti, pa i u istoriografiji, što da ne. Za tako nešto je od presudnog značaja minimalizovanje i relativizovanje svakog, ma koliko neveštog i nemuštog pokušaja dostojne proslave velike stogodišnjice i povezivanje svakog izraza patriotskog osećanja i nacionalnog ponosa sa nametnutom krivicom za ratove devedesetih, koji eto, ''prljaju'' sećanje na srpsku golgotu i slavnu pobedu iz Prvog rata. Otuda tako ostrašćene i ideološki obojene ''kritike'' predstave Srpska trilogija, kojih se ne bi postidela nijedna perjanica socrealizma, a ideološkim nabojem, mada ne i spisateljskim umećem istih, bio bi zadovoljan i sam Marko Ristić, koji je svojevrememo sahranio živog Crnjanskog iz istih razloga.
Budući da nijedno slavno, časno ili vredno delo u istoriji bilo kog naroda nije potamnelo, niti se ''uprljalo'' bilo kakvim budućim događajem u istoriji tog istog naroda, niti se bilo šta nečasno moglo ''oprati'' čistim delima iz prošlosti, isto tako ne mogu ni (nerasvetljeni) ratovi devedesetih i četrdesetih godina, kao ni svi naši budući porazi i pobede, da promene istinu koju govori lice srpskog vojnika koji sa puškom na leđima prelazi Albaniju na onoj čuvenoj fotografiji. koja obilazi svet skoro već stotinu godina. |