Kulturna politika | |||
Realno o rijalitiju |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 08. jun 2015. | |
Postoje razni rijaliti programi. Iako su se u Srbiji ,,primili'' samo dva ili tri – "Farma", "Parovi" i nekada "Veliki brat". U inostranstvu, odakle je i došla ideja, postoje brojni drugi. Manekenski Project runway, American next top model, nekoliko varijanti Real housewives of... Nekad se ovi serijali vrte oko neke poznate ličnosti, kao An Nikol šou, Ozburni, nekoliko serijala sa porodicom Kardašijan, Apprentice, (odličan protestantsko-edukativan program za mlade menadžere, u kome Donald Tramp traži novog ,,šegrta''), a nekad takve poznate ličnosti prate kroz određeni period, dok obavljaju nešto televizijski zanimljivo.
Postoje i razne istorijske i hipotetičke simulacije, kao dva zanimljiva serijala Kolonija u kojima producenti grupu ljudi postavljaju u post-apokaliptičnu scenografiju, i ostavljaju ih da se snađu sa onim što nađu oko sebe, ili odlazak na istorijska putovanja, život u drugom vremenu, podizanje zamka... Ili rijaliti van svih kategorija, meni najzanimljiviji, Amazing race, koji prati jedanaest parova na trci oko sveta (bukvalno), za nagradu od milion dolara. Serijal je upravo završio svoju 26 sezonu, i ne pokazuje nikakve znake da bi uskoro mogao da prestane. Dakle, nije da nema ideja, i nije da ne postoje i druge opcije za rijaliti. Ali kod nas to izgleda nije moguće. Možda bi moglo da se odmahne rukom i kaže, kakav narod, takav i rijaliti, ali sumnjam da bi ta izjava mogla da bude potpuno istinita. Najlakše je okriviti narod. Najlakše je verovati da imamo odgovorne i prepametne urednike televizija, a da su samo ljudi tupavi. Da imamo jako kreativne i sposobne producente, koji bi umeli da smisle jako kvalitetne televizijske programe, samo kad bi narod to hteo. Najlakše je verovati u to da oni, kao deo društvene elite, ne mogu da pogreše, i da su gledaoci ti koji su neobrazovani i nevaspitani, sumnjivog moralnog kvaliteta. A njima se mora podilaziti, i njihovim željama udovoljavati, jer je novac važan. Problem je u tome što i na televiziji postoji tržišno poslovanje, pa onda i urednici smatraju da moraju da se ponašaju u skladu sa tim. Merenja gledanosti su važniji od tasa na pijačnoj vagi, cene reklama se određuju na osnovu toga. Pa onda vlasnici i urednici televizija postupaju kao pijačari. Ako tog dana procene da će krompir bolje ići, onda odu na kvantaš, kupe kamion krompira, podignu cenu i prodaju ga na pijaci. Ali je potpuno nejasno kako je moguće da takvi urednici, kao priznati deo društvene elite, stavljaju na jedan tas vage novac, a na drugi moral i etiku, a onda poslušaju onaj deo na kome prevagne novac? Koga je još briga za etiku, kome je važan moral, kome je stalo do toga šta pristojan svet misli o tome?
Ali zaboravlja se tu nešto. Narod nije tražio "Velikog brata", pa je on ipak došao. Niko nije tražio ni turbo folk, nego su ga muzički urednici izmislili i nametnuli. Ali, sve i da pristanemo na ideju da je narod sad nepovratno zatrovan, i da stvarno traži baš ono što mu se isporučuje (čak i da pristanemo da ideju da televizija mora da im udovoljava, čak i po cenu morala), nemojmo zaboraviti da je taj isti narod nekad gledao, recimo, "Obraz uz obraz". I ništa mu nije falilo. Mladi naraštaji su tad gledali "Opstanak" i "Branka kockicu", i niko nije kukao što nema Grand parade, niko nije od urednika televizije tražio "Parove" i "Farmu". Nije narod naprasno zaglupeo, nego su ga urednici i razne produkcijske kuće takvim napravili. Narod nema izbora, urednici su napravili izbor za njih. I uzgred budi rečeno, za one koji se još sećaju, u vreme emitovanja pomenute emisije "Obraz uz obraz" (i sve deo početka devedesetih), najveća uvreda koju ste mogli da uputite bilo kojoj kreativnoj osobi je bila da se ,,prodao za pare'', ili da podilazi publici. Za one mlađe, ili zaboravne, slobodno pogledajte bilo koje novine iz tog perioda, sa muzičkim, književnim, filmskim i drugim recenzijama. U njima ćete naći barem jednu rečenicu osude, u kojoj stoji da je neki autor tim delom ,,podilazio ukusu publike''. Tako je bilo čak i sa lokalnim muzičarima. Mladi rokeri su, po pravilu, dugo odbijali da sviraju ,,narodnjake'', i pored velikog iskušenja kojeg je donosio veliki novac. Onda kad bi počeli da sviraju po svadbama, doživljavali bi neku vrstu osude svog društva. Onda je devedesetih jedan bivši basista i roker napravio TV Pink, i počeo da promoviše kičeraj i turbo folk. Danas je drugačije. Podilaženje je standard. Takvo je vreme, ne osuđujem. Ne osuđujem ni formu rijaliti programa, mislim da je ona prikladna vremenu, svidelo se to nekome ili ne. Nekada su ljudi gledali šta ko radi u komšiluku, posmatrali preko plota, ogovarali jedni druge, smejali se i svađali zajedno, pričajući jedni o drugima. To deluje kao zdrav i normalan društveni život. Danas toga sve manje ima, komšije ne mogu da gledaju jedni druge preko plota, jer niko više nije u dvorištu, svi na televiziji gledaju rijaliti, realniji od stvarnosti. Kako god bilo, tako je, jer je takvo vreme. Današnji gledalac verovatno ne bi gledao "Obraz uz obraz" (mada sam siguran da bi gledao neku varijantu toga) i sasvim je sigurno da je rijaliti program postao sastavni deo televizije. A u Srbiji bi teško mogao da se zamisli nešto kao Amazing race Srbija (ili Balkan) jer to zahteva ozbiljnu produkciju i novac (mada ga recimo Vijetnam i Filipini imaju). Možda nema novca za Amazing race, možda nema dovoljno zanimljivih ljudi koji bi odradili recimo nešto kao Long way down, a možda nema ni producenata koji bi ih pronašli. A moguće je da, jednostavno, još uvek nema dovoljno ljudi koji bi to gledali. Zbog toga ne mislim da je forma "Parova", "Farme" ili "Velikog brata" sama po sebi problematična. Ali jedini pravi, i najveći problem kojeg kritičari imaju je sadržina takvih programa. A za sadržinu su odgovorni učesnici. Veliki je problem kad produkcija kao goste (ili domaćine) u emisije pozovu neki polusvet, marginalce koji bi u vremenu Obraza uz obraz sedeli što u lokalnim kafanama, što pod crvenim fenjerima, polupijani na periferijama društva, i provodili svoje isprazne živote u bezbrižnoj anonimnosti. A tamo bi ostao i njihov nemoral, i sve ostalo čime truju javni prostor. Čast izuzecima, iskreno se nadam da ih tamo ima. Tržišno poslovanje na televiziji donelo nam je praksu da takvi klovnovi postanu deo mejnstrima. I ne samo tržišno poslovanje, nego (nikad ne zaboravimo to) svi urednici programa koji su pijačarski vagali novac i moral. A klovnove, realno, ljudi vole da gledaju, to zna svaki upravnik cirkusa. Jedina razlika je u tome što televizija ne bi smela da bude cirkus. |