Kulturna politika | |||
Pismo kao državotvorno pitanje, ili o jednom sumnjivom "bogatstvu" |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 11. avgust 2013. | |
Neprijatelji grade moje carstvo za mene, zato će biti dobro izgrađeno
Dakle, da bi neki narod mogao da se naziva državotvornim, mora da ima svoju teritoriju, državu, Ustav, zastavu, grb, himnu, jezik i pismo. Jasno je da je proces ''oslobađanja'' Srba od ''tereta'' državnosti dobrano odmakao, a pismo, tj. konfuzija oko upotrebe pisma koje označava civilizacijsku samobitnost, istorijski kontinuitet i identitet jednog jezika, a samim tim i naroda, značajno potpomaže ovom procesu. Zbog toga pitanje upotrebe ćirilice ili latinice za Srbe nije pitanje tradicije, lepote, simbolike, pravovernosti i ''srbovanja'', već pitanje opstanka, garancije lične i kolektivne samosvesti i identiteta koji je ozbiljno poljuljan i rastrošen u krvavom i divljačkom 20 veku. Latinica u srpskom jeziku predstavlja tipično kukavičje jaje, dodatnu jabuku razdora i smešni su ''argumenti'' o bogatstvu dva pisma. Takav argument mogao bi biti ispravan samo u slučaju da je istorijski i kulturni razvoj Srba doveo do upotrebe dva pisma, ali kada znamo kako, kada i na koji način latinica ulazi u srpski jezik, kako da prihvatimo da ono što je neprijatelj tražio od nas, može i mora da bude istovremeno dobro?
Za one kojima su naši vajni korumpirani stručnjaci (korupcija ne mora uvek biti materijalna, mnogi su pohlepni na ime, status, zvanja i priznanja) usadili u glavu tu ideju o ''bogatstvu'' dva pisma, trebalo bi da bude dovoljna očigledna činjenica da je iz nekog razloga našim neprijateljima veoma bitno da ne znamo koje su nam i kolike teritorije, koja nam je himna i kako se peva, odakle i dokle se prostire srpski jezik i kojim pismom se piše taj isti jezik. Ako ni to nije dovoljno, kako objasniti planirano i lagano preuzimanje ćirilice od strane hrvatskih filologa, jezikoslovaca i povjesničara, osim projektom brisanja i prekrajanja istorijskih činjenica o državotvornom narodu na Balkanu koji je zapise o o svom kontinuitetu, istoriji i državnosti ostavio ogromnim delom u ćirilskim rukopisima? Srpska konfuzija, neznanje, površno povezivanje istorijskih činjenica, školski sistem, navike, kompleksi pred Evropom i nemar koji dovode do odricanja od ćirilice kao jedinog istorijskog i Ustavom potvrđenog srpskog pisma, savršeno idu na ruku ovakvim projektima. Iako se mnogi smeju i govore - pa zna se da je to laž, to nikako neće sprečiti razvoj i sprovođenje takvog projekta, započetog Bečkim književnim dogovorom i Vukovim velikodušnim poklanjanjem imena i štokavskog narečja Ilircima, kako su tada sebe nazivali zbunjeni hrvatski narodni preporoditelji.
S obzirom koliko genetskih Srba smatra da je bogatstvo pisati latinicom sopstveni jezik, ili da je modernije, kulturnije, isplativije i ''mudrije'', ili nas ''približava'' svetu (kom i kakvom svetu nije baš jasno, ali nema veze, nek' je svet i nek' budu plate da preživimo od prvog do prvog), bilo bi dobro da shvate da za nas neće nikada biti plate da preživimo, a ni da živimo uopšte, ako: 1. Nastavimo da mislimo brozovskom glavom 2. Nastavimo da mislimo da se to nas ni naše dece ne tiče ako imamo da rastegnemo od prvog do prvog i odemo leti na more, a ne prebiju nas usput ili nam ne izlupaju auto – zanči profinili su se, ma jesu, samo su nas političari zavadili. 3. Nastavimo da se svađamo i prozivamo ko piše komentare kojim pismom , umesto da se zdušnom građanskom inicijativom povede akcija da se poštuju odredbe Ustava i da se u svim zvaničnim organima i glasilima piše jednim jedinim standardizovanim pismom – ćirilicom. 4. Nastavimo da dremamo uz ''Jelen'' pivo, domaće TV stanice i ostale anestetike dok nam ne dođu jedne noći neki ljudi na vrata i ne povedu u neku od opcija koja nam je namenjena. Ukoliko neko hoće da zaboravi da je Srbin, a mnogi hoće, jer nije baš najbolja i najprobitačnija stvar biti Srbin 2013, kao što nije bilo ni 1915, ni 1941, ni 1992, ni 1999, trebalo bi da zna da mu to neće tek tako dozvoliti njegovi neprijatelji, niti će ikada to zaboraviti. Svi Jugosloveni su 90-ih saznali ko su, i mada se ubiše dokazujući da nisu, i pisali su latinicom i nisu se krstili, i izuvali su se pred kućama muslimana i slavili katolički Božić, a sami raskrstili ''sa popovima i religijom'', ništa ih nije spasilo metka ili proterivanja. Ko želi da dokaže da je rasksrtio sa svojim srpskim poreklom, moraće malo više da se dokazuje, mada za sada ne mora u šumu da ganja hajduke, jatake i četnike, za početak je dovoljno da zdušno radi na ''promeni svesti'' genetskih jednoplemenika i usput iskaže što veću količinu mržnje i prezira na sve što nosi oznaku srpsko, pa bila to zastava, himna, ćirilica, makar i dečija lopta trobojka – ma neka je probuši i kupi dečici Diznija, Barbi ili nekog predatora. Šta onda još ostaje? Ostaje pojedinačna samosvest, osećaj ličnog i kolektivnog idenititeta, i osećanje istorijskog trenutka u kom se nalazimo, sviđao se on nama ili ne, pa se po tome svako može ravnati pri izboru pisma, ali i svega ostalog što iz toga proizilazi. I naravno, ostaje sloboda izbora i njeno uvažavanje, bez vređanja i dokazivanja ''pravovernosti'', jer svako ima dovoljno posla u ''svom dvorištu'' da bi se bavio popravljanjem i osuđivanjem drugih, inače će biti kao licemer koji ''vidi trun u oku brata svog, a ne vidi balvan u svom'' . I još nešto - ova sloboda izbora je garantovana odgore, ali ne od Ce Ka ili DS, SPS, DSS, SNS.... Brisela, nego stalno i večno – od Boga data. |