Kulturna politika | |||
Mi plešemo... je, je, je |
![]() |
![]() |
![]() |
subota, 08. decembar 2012. | |
Od Srbije preko Utopije do Nedođije U današnjoj Srbiji, zemlji u kojoj je ogroman broj stanovnika na rubu potpunog siromaštva, tačnije bede nalik onoj opisanoj u Dikensovim romanima, bilo kakva priča o kulturi i umetnosti deluje u najmanju ruku kao elitizam i opasno pomanjkanje smisla za realnost. Međutim, jedan od važnih razloga takvog stanja, pored ekonomije, korupcije i pljačkaške kvazi-elite, jeste i naša kulturna politika, koja, uz kratkotrajne prekide, dosledno pomaže, finansira i forsira umetnička dela i projekte koji prikazuju ružno lice Srbije (svaka država ga ima, i svaki narod, kao i svaki čovek, ali ga ne prikazuju tako zdušno, demonstrativno i gotovo opsesivno, finansirajući još ta prikazanija novcem tih istih,ružnih, prljavih, zlih sunarodnika, tj poreskih obveznika), te time dodatno demoralizuje, ponižava i anestezira svoje za-sva-zla-ovog-sveta-krive podanike, ne bi li pored ostalog, na kraju, mirno i nesvesno ''ispratili'' (žargonom pevaljki rečeno) i gubitak suvereniteta. Pored toga, većina vodećih medija današnje Srbije i dalje forsira petooktobarski postavljene teze o prevaspitanju i preumljenju nacije, zaboravljajući da je prošlo dvanaest godina od tada, te da je i dalje insistiranje na veštačkoj i neodrživoj podeli na zaostale i primitivne, i napredne i kosmopolitski orijentisane Srbe, ne samo anahrono, već neplodno i neodgovorno gubljenje energije i vremena. Mediji u Srbiji su na taj način odavno prestali da budu ''servis građana'' ili ''istine i pomirenja'', stavljajući sebe u poziciju sveznajućeg tužioca, sudije i propovednika koji nekim čudom poseduje neotuđivo pravo na moral i istinu. Sa takve ''superiorne'' pozicije, naoružani floskulama o slobodnom novinarstvu, pravu na istinu i borbu protiv zaostalosti koja ih tako pravedne i moralne okružuje sa svih strana, hrabro su krenuli u projekat izmene svesti svojih neprosvećenih sunarodnika, i uprkos velikim žrtvama koje podnose, nastavljaju i dalje sa svojom plemenitom misijom. Ne čudi onda što su promenu vlasti dočekali sa strepnjom i oprezom, spremni da organizovano i unisono odreaguju na bilo koji nagoveštaj eventualnog zaokreta ili čak i blagog skretanja sa utvrđenog kursa srpske kulturne politike. Tako je i nastao ''slučaj Kolarević'', medijski isfabrikovan i majstorski spinovan, ali pokazalo se, mudar preventivni potez svekolike ''demokratske javnosti''. Ispostavilo se da i nisu imali oko čega da se brinu, mediji u Srbiji su nastavili svoju ''prosvetiteljsku'' misiju, uz malo kozmetičkih promena i blago izmenjene ikonografije, tek toliko da se naivnima učini da brinu o nacionalnim interesima (još uvek) većinskog naroda Republike Srbije. Međutim, jedna gotovo nevidljiva promena kursa, koja je počela još pre par godina, u svetlu najnovijih događaja oko Haga, postaje sve vidljivija, a to je okretanje od insistiranja da zaostalim Srbima objasne značenje reči ''istina i pomirenje'', već da ih neprimetno uvedu u hrvatski sub-kulturni, a potom i kulturni prostor, kao uvod u tzv. jugosferu, projektovani poželjni model za ugledanje i najbolji način da Srbi, naravno jednostrano, zaborave sve, prihvate velikodušno proizvode svojih dragih zapadnih susjeda (serije, glazbenike, deterdžente, supe iz kesice, prodajne lance, flaširanu vodu, radnu snagu, lekove, konzerve...šta god), a na kraju, što je dugoročno gledano najopasnije, hrvatsku kulturnu politiku i hrvatsku istoriografiju. O tome je pisao i g. Kolarević u pomenutom famoznom tekstu, a profesor Milo Lompar je o tim fenomenima objavio niz relevantnih naučnih i publicističkih radova, precizno argumentovanih, tako da teme titoizma, hrvatske kulturne politike, rasrbljavanja kulturnog prostora Srba, preimenovanje srpskog jezika, progon ćirilice, autošovinizam, već imaju svoj akademski okvir, ali prosečni čitaoci teško da imaju vremena da bi čitali ono što univerzitetski profesor piše. O tim temama uostalom (osim titoizma naravno) pisao je već i veliki Crnjanski između dva svetska rata u svojim proskribovanim ''Idejama'', o čemu je prvi na akademskom nivou pisao profesor Zoran Avramović, što govori da nisu ni nove, ni nepoznate, ali su nažalost i dalje aktuelne, još od druge polovine 19. veka, do dana današnjeg. Kolarević je u ovom tekstu samo ukazao na ono sa čim se delimično ili u potpunosti slaže jedan značajan deo naše kulturne javnosti, samo se pojedinci bave tim fenomenima sistematski, drugi sporadično, ali takvo mišljenje nije ni usamljeno ni ekskluzivno kako bi to kultur-tregeri da prikažu, a ponajmanje je plod ostrašćenih, uskogrudih i primitivnih umova.
Dakle, trezveni i praktični ljudi zemlje Srbije imaju odgovor i rešenje za svaki problem i mi treba slepo da ih se držimo, mi sumnjičavi, zabrinuti, anahroni, konzervativni, prevaziđeni, pesimistični, kojima se čini da smo zaista pred nestajanjem kao država i kao narod, ali realisti su tu, da nam razveju maglu pred očima, hvala im! Kada ih pogledamo, poslušamo i pročitamo im mudra skazanija, shvatićemo da se u Srbiji ne sprovodi genocid nad nama, a ni hrvatska kulturna politika kako profesor Lompar tvrdi (uh, a mi se ''utripovali'', kad dokoni čitamo razne teoretičare, istoričare i arheologe, filologe i ostale zaludne naučnike i univerzitetske profane), da nam ne treba savez sa Rusijom, jer smo mi jel'te suverena država, pare može, ali ostalo njet, da treba da idemo u EU po svaku cenu, jer to je siguran put brzog, lakog i gotovo bezbolnog oslobađanja od države, popljuvanog nacionalnog imena i ostalih nepraktičnih i beskorisnih balasta, nasleđa ''mračne prošlosti''.
Nadam se da neće dotle doći, da će domaći filmovi uspeti da slome i poslednje ostatke osećanja nacionalnog ponosa u meni, to im je i svrha, zar ne, ili kako to kažu naši filmski stvaraoci ''da nas suoče sa nama samima i da prođemo katarzu'', da, da, plemenito..Samo kako da se prepoznam u plejadi izbezumljenih šizoidnih psihotičnih koljača i ubica kakve vrlo uspešno glume braća Trifunović, Sergej i Bane, na primer? Ili da prepoznam svoje bližnje, prijatelje, kolege, rođake, studente, sve te muške likove, pripadnike tog strašnog naroda koji se pod određenim okolnostima unisono pretvaraju u braću Trifunoviće, tj. u likove koje ovi uspešno tumače? Da smo mi narod dr DŽekila i mister Hajda, objasnili su nama naši drugovi umetnici, ali bunimo se, ne verujemo njima nego sebi, hoćemo da gledamo obične, dobre i manje dobre momke u filmovima, onakve kakve znamo. Nije im lako, filmadžijama i umetnicima našim, sa narodom kao što smo mi. Eto, sve u duhu istine i pomirenja i širenja univerzalne ljubavi u regionu, a i zbog truda naših umetnika, potrudiću se da se odreknem iracionalnog, nepraktičnog, ali avaj, izgleda urođenog nacionalnog ponosa, te cu ovo uprkos greškama napisati latinicom, tuđim pismom koje su među Srbe ’’uvele’’ austrougarske okupacione vlasti 1915, ali pošto se nije primila, Pavelić je morao da zabranjuje ćirilicu (eh, ti tvrdoglavi šizmatici), ali je tek vizionarskim zalaganjem spominjanog Krleže, Novosadskim dogovorom 1954, latinica postala ravnopravno pismo i u Srbiji. Kako stvari idu, uskoro će postati i jedino pismo, da bismo jel’te lakše ušli u Neverlend, (pusti sad Grke i njihovo pismo, oni su tvrdoglavi, i Bugare, mi ćemo se svega odreći, samo da udjemo) da bismo ljepše i lakše komunicirali sa dragim nam susjedima, koji će nam oprostiti jednog dana što smo pričali kako su nas ubijali i proterali, pa ćemo svi skupa sa našim realistima i pragmatićarima veselo pijuckati ’’Janu’’, grickati ’’Bronhi’’ i recitirati Krležine’’Balade Petrice Kerempuha’’na trgovima i novim lepim mostovima, umesto Njegoša, Filipa Višnjića i Milutina Bojića, na primer. Muziku već pjevamo i plešemo, pa je nećemo posebno isticati. A kada za jedno petnaestak godina, (brzo to prođe, vreme leti, ko preživi naravno) dobijemo tablice k’o Bosanci, da se ne zna odakle smo ni ko smo, moći ćemo nesmetano da pohrlimo u lijepu njihovu na more, makar nas tretirali kao trećerazredne goste, ali naše teško ušteđene crkavice će, ipak, biti dobrodošle...Tako mi se javlja. |