Kulturna politika | |||
Lingvisti održali opelo ćirilici |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 01. avgust 2013. | |
![]() 1. U Bosni i Hercegovini danas je srpski jezik u vrlo nepovoljnom položaju kako zbog sve izraženijih nastojanja Bošnjaka (muslimana) da uvedu „bosanski“ kao „zemaljski jezik“ tako i zbog činjenice da se nerijetko miješa lingvistička i simbolička funkcija jezika na štetu srpskoga jezika. 2. Pošto je nasilnim činom visokog predstavnika u BiH iz Ustava Republike Srpske (amandmanom LXXI) izbačen naziv jezika, neophodno je ne samo uskladiti nego i pojačati naučne i političke aktivnosti da se u službenoj upotrebi u Republici Srpskoj proglasi srpski jezik (ijekavskog i ekavskog izgovora) sa ćirilicom kao primarnim pismom. Status ostalih jezika i latiničnog pisma treba regulisati posebnim Zakonom o upotrebi jezika i pisma. 3. U skladu sa najvišim demokratskim načelima treba obezbijediti poštovanje jezičkih izraza drugih naroda koji žive u Republici Srpskoj, prije svega Hrvata i Bošnjaka (i to na principu reciprociteta sa poštavanjem srpskoga jezika u Federaciji Bosni i Hercegovini). 4. Nužno je da se prihvataju i poštuju norme srpskog standardnog jezika u svim područjima kulturnih, naučnih i društvenih djelatnosti u Republici Srpskoj (administarcija, školstvo, kultura, nauka, izdavaštvo, mediji itd.). Te norme, uz uvažavanje ijekavsko-ekavskog izgovornog dvojstva, moraju biti jedinstvene za sav prostor srpskoga jezika, što podrazumijeva upotrebu ne samo istih normativnih udžbenika i priručnika (pravopisa, rječnika i normativnih gramatika) nego čak i prije – istih udžbenika srpskoga jezika (na svim nivoima obrazovanja) na cijelom prostoru njegove upotrebe (u Srbiji i Republici Srpskoj prije svega). 5. Neophodno je organizovano i institucionalno ostvarivati politiku očuvanja jedinstvenog srpskog duhovnog i kulturnog prostora, što omogućava i na što obavezuje Sporazum o specijalnim paralelnim vezama između Republike Srbije i Republike Srpske. 6. Budući da srpskom jeziku kod Srba nikad nije bila svojstvena direktivna jezička politika, i danas se treba kloniti štetnih purističkih tendencija (što nikako ne podrazumijeva da u srpskom jeziku treba dozvoljavati upotrebu jezičkih jedinica koje su strane njegovoj strukturi ili koje je remete). 7. Učesnici Okruglog stola „Jezik i pismo u Republici Srpskoj“ smatraju vrlo značajnim osnivanje Instituta za srpski jezik i književnost pri Akademiji nauka i umjetnosti Republike Srpske, kao važne institucije za očuvanje jezičkog i nacionalnog identiteta srpskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Zaključci onemogućavaju očuvanje pismom jezičkog i nacionalnog identiteta srpskog naroda u Republici Srpskoj Čim jedan naučni skup ignoriše činjenicu da je Republika Srpska rođena pre 20 godina u ćirilici, a da nje danas u javnom životu ima samo u tragovima, jasno je da su se stručnjaci sastali reda radi, bez želje da se ona vrati srpskom narodu , i bez vere da je to moguće. O tome svedoči i tačka 2. Zaključaka u kojoj je navedeno da stanje treba popraviti tako „da se u službenoj upotrebi u Republici Srpskoj proglasi srpski jezik (ijekavskog i ekavskog izgovora) sa ćirilicom kao primarnim pismom“.
Navedenoj tački 2. Zaključaka kumovao je učesnik u radu Okruglog stola glavni recenzent Pravopisa Matice srpske iz 2010.g. prof. dr Mato Pižurica , koji je prekršio Ustav Republike Srbije pravopisnom odredbom da je i latinica standardno pismo srpskog jezika, čiji član 10. glasi ovako: „U Republici Srbiji u službenoj upotrebi su srpski jezik i ćiriličko pismo. Službena upotreba drugih jezika i pisama uređuje se zakonom, na osnovu Ustava.“ Dakle, jezički stručnjaci u Republici Srpskoj nisu se ugledali na matičnu državu Srba, nego su učinili nešto još gore od neustavne odredbe u pravopisu o latinici kao drugom standardnom pismu srpskog jezika – uveli su latinicu i u službenoj upotrebi srpskog jezika. Lako je razumeti da je preporuka iz Zaključka o „ćirilici kao primarnom pismu“ besmislena i nesprovodiva, jer državni službenici ne mogu vagati koja je to mera primarnog korišćenja ćirilice. Da li možda da se ćirilica koristi ponedeljkom, utorkom i sredom, a latinica četvrtkom i petkom. Ili je i tako previše ćirilice, s obzirom na redovno važno upozorenje svih jezičkih stručnjaka koji su na državnim jaslama, da briga za ćirilicu ne sme biti na račun latinice! Rat za ćirilicu protiv lingvistčkog „esnafa“ Ta kombinacija dva pisama, gubitnička po ćirilicu, preuzeta je iz Pravopisa Matice Srpske iz 2010.g., a o njenom nestajanju glavni recenzent prof. Mato Pižurica je pre deset godina napisao i ovo : „Rat za ćirilicu možemo dobiti samo ako ga dobijemo u lingvističkom „esnafu“ a potom u školstvu, od osnovne škole do univerziteta .“[1] Dakle, on priznaje da latiničku tvrđavu čini lingvistička struka, odnosno onaj njen deo koji sudbinu ćirilice pečati srpskim pravopisom. Ako se njime poštuje narodna volja, odnosno Ustav Srbije po kome je uz srpski jezik vezana samo ćirilica, ona će da pobedi u srpskim zemljama. On je prećutao kršenje Ustava Srbije od strane političara uvođenjem i latinice u srpski jezik, i to Statutom Vojvodine i Zakonom o službenoj upotrebi jezika i pisma, pa je, ohrabren time, i on prekršio ustavnu odredbu o jeziku i pismu pravopisnom odredbom da je i latinica standardno pismo srpskog jezika. Takvu neustavnu odredbu o dva pisma u srpskom jeziku potvrdio je uz njegovo učešće lingvistički esnaf u Banja Luci, čime je očitano opelo ćirilici. Ovakav zaključak proizilazi iz sledećih činjenica: Pavelić morao zabraniti ćirilicu kao osnovni srpski nacionalni simbol
Drugo, iako je Zaključcima vešto i mekano za naivne Srbe upakovano dvoazbučje, bez pominjanja latinice uz srpski jezik, ona se podrazumeva, pa čak i uprkos tome što ćirilica zamire.O tome svedoči akademik Ljubomir Zuković u nedavnom intervjuu datom „Glasu Srpske“ :“ „Upravo ono što nam više zameram i u Srbiji i ovde je zamiranje ćirilice, našeg nacionalnog pisma koje je savršeno u svakom pogledu koju bismo morali negovati. Naravno da se mora učiti i latinica, uče se strani jezici, naša deca bi trebalo da znaju i latinicu, ali moramo negovati ćirilicu i ona mora biti zakonom zaštićena i u službenoj upotrebi...“.[2] Taj patent imanja dva pisma u jednom jeziku, kojeg ne koristi nijedan drugi narod u Evropi, a gotovo ni u celom svetu, odnosno nužnost učenja i hrvatske latinice, mogao bi se prodati i drugim ćiriličkim državama, jer i tamo ima dece koja uče strane jezike. I to mnogo više nego u srpskim zemljama. Treće , čuvanju srpske ćirilice pri postojanju srpskog pravopisa koji nas uči da je srpska i ova hrvatska latinica, koja je jedino opštenarodno i službeno pismo susedne države Hrvatske, nije pomogla ni ustavna i zakonska zaštita srpske ćirilice u Srbiji koja postoji još od 1990.g.! Već dve decenije je neuspešan eksperiment čuvanja srpske ćirilice zajedno sa hrvatskom latinicom
Ćirilica kao kineski zid protiv BiH unitarizma Zaključcima Okruglog stola nije istaknut značaj srpske ćirilice, i to ne samo kao temeljnog srpskog nacionalnog simbola, nego i kao najboljeg čuvara imena srpskog jezika. Naime, u situaciji kada i drugi narodi u BiH koriste srpski jezik, i kada su mu dali svoje nacionalno ime, a opredelili su se za hrvatsku latinicu jedino zato da bi im jezik bio različit u odnosu na srpski, ništa nije logičnije i prirodnije nego da Srbi ime svog jezika čuvaju baš vezivanjem za njega samo srpske ćirilice. Time je visoki strani zvaničnik uveravao vladiku Jefrema da se Srbi u Srpskoj ne trebaju plašiti unitarizacije, govoreći da oni imaju svoj kineski zid - ćirilicu. U Zaključcima nije moglo da bude reči o tome da je glavni uzrok današnjeg zatiranja ćirilice gubitak svesti o njoj kao srpskom nacionalnom simbolu, jer su na tome najviše učinili baš lingvisti učenjem da Srbi imaju dva pisma. U Zaključcima nema ni reči o tome da je srpska ćirilica kompatibilna s novim informatičkim tehnologijama, a najnoviji krunski dokaz toga je dobijanje ćiriličkog internet domena. Upravo će te tehnologije obesmisliti lingvističku „nauku“ o dva srpska pisma , jer odskora najveći svetski pretraživač Gugl uz hrvatski jezik vezuje njegovu latinicu, a uz srpski jezik njegovu ćirilicu. Za razliku od srpskih lingvista Gugl zna za opšte svetsko pravilo – jedno pismo za jedan jezik. Dela srpskih autora na hrvatskoj latinici knjiže se u hrvatsku kulturnu baštinu U Zaključcima nema ni reči o realnom stanju stvari, koje karakteriše prvenstveno sledeća činjenica : Hrvatska je ušla u EU i tamo registrovala svoj jezik i pismo, pa se Srbima sigurno neće dozvoliti da oni tamo registruju dva pisma, a pogotovo ovu hrvatsku latinicu koju i svet priznaje kao hrvatsku. Posledica toga je da se već odavno registruju u hrvatsku kulturnu baštinu i dela srpskih autora koja su štampana hrvatskim latiničkimpismom.
U Zaključcima se opravdano govori o potrebi ostvarivanja reciprociteta u poštovanju jezičkih izraza u Republici Srpskoj i Federaciji BiH, ali je još opravdaniji reciprocitet po pitanju pisma – neka bude u Srpskoj i latinica u službenoj upotrebi uz srpski jezik, ali jedino pod uslovom da će ćirilica biti u službenoj upotrebi u Federaciji BiH uz bošnjački i hrvatski jezik. Nemoguće čuvanje ćirilice ako država saseče korene žile ćiriličkog stabla Veoma je pozitivno u Zaključcima što se traže isti udžbenici srpskog jezika, pravopis, rečnik i gramatika u svim srpskim zemljama. Negativno je to što se Zaključcima poziva na ostvarivanje jedinstvenog srpskog duhovnog i kulturnog prostora, a istovremeno se predlogom ustavnog rešenja pisma u Republici Srpskoj ruši osnovna pretpostavka opstanka ćirilice – samo jedno pismo u srpskom jeziku, a koja je ostvarena Ustavom Srbije. Istovremeno, Zaključcima se prećutno prihvata aktuelni pravopis Matice srpske koji je neustavan u tom smislu što je njime i hrvatska latinica imenovana standardnim srpskim pismom. Što znači ugledanje na Srbiju po antisrpskom pravopisu, ali ne i po ustavnom određenju srpske ćirilice kao jedinog pisma srpskog jezika, za šta se odlučio srpski narod na referndumu za Ustav 2006.g. Ako lingvisti, koji su svoje karijere izgradili na srbohrvatstvu, nisu mogli ili nisu hteli da razumeju pokazano upozorenje akademika Lukića 1971.g. , mogli su, makar, razumeti smisao ustavne zaštite ćirilice iz njegovog članka „Protiv posebnog zakona“ kojeg je objavila „Politika“ 21.jula.1990.g., kada je raspad Jugoslavije bio izvestan : „I u ono srećno vreme kad je u Srbiji, kao i u svakoj normalnoj državi vladalo njeno nacionalno pismo – ćirilica,..“ Dakle, jedno pismo u normalnoj državi, da ono vlada , a ne da deli suverenitet sa tuđim pismom. Naslov „Protiv posebnog zakona“ je zato što je genijalni akademik prozreo da će serbokroatisti zakonom izigrati ustav. U slučaju Republike Srpske, predlogom ustavne zaštite već su sasečene korene žile ćiriličkog stabla, a zakonom bi se ono trebalo držati svaki dan da ne padne. I sve to u vreme kada je Republici Srpskoj potreban svaki element državnosti kao ozeblom sunce, a pogotovo srpska ćirilica po kojoj se prepoznaju Srbi. [1] Prof. dr Mato Pižurica :“Zašto branimo ćirilicu“ ( „Nova zora“, Proljeće, 5/205, str.161) [2] (2)http://www.glassrpske.com/kultura/vijesti/akademik-Ljubomir-Zuković- Treba-nam-Kocic-da-zagrmi-kao-nekad/69662.html |