Kulturna politika | |||
A šta bi bilo da je Njutaun u Srbiji |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 30. decembar 2012. | |
Kao što je dobro poznato, čak i veoma ozbiljno poluautomatsko "attack" oružje je lako dostupno u Americi i posed vatrenog oružja je veoma rasprostanjen. Svaki ozbiljni pravni pokušaj da se oteža (legalna) nabavka i smanji procenat vlasnika oružja je uvek efikasno osujećen od strane politički moćne organizacije vlasnika vatrenog oružja, sa nekih 4,3 miliona članova, NRA (National Rifle Association; rifle znači puška, ali ovo svakako nije lovačko udruženje). NRA se redovno poziva na Ustav, odnosno na Drugi amandman, izglasan još 1791. godine, koji doslovce ”štiti pravo naroda da poseduje i nosi oružje”. Bar isto toliko je u američkim prilikama važno što NRA uplaćuje desetine miliona dolara u predizborne kampanje onih političara, na svim nivoima, koji su joj naklonjeni. Jedna od parola koju koristi NRA je ”Oružje ne ubija, ljudi ubijaju”, čime se želi reći da ne treba zabraniti posedovanje oružja, već rano otkriti i preduprediti potencijalne ubice. (Interesantno je da ovu logiku nije prihvatila nijedna druga zemlja u svetu – opet ta američka ”posebnost”.) Čak i u ovim danima kad se širom Amerike žali za nemilosrdno pokošenim mališanima od šest-sedam godina, NRA zauzima ratoboran stav protiv bilo kakvih novih zakonskih ograničenja, a vodeću ulogu u tome imaju i neki senatori koji su njeni članovi. Čelnik NRA Vejn Lapiere (Wayne LaPierre) arogantno tvrdi da ”Amerikanci zahtevaju naoružane čuvare u svakoj školi”. Znači treba uvesti još jednu službu bezbednosti (a već im nema broja u ovoj militarizovanoj zemlji) i, naravno, staviti u opticaj još oružja. U ovakvoj atmosferi, mogućoj zaista samo u Americi, nije čudno da se poznati novinari uglednih listova pitaju da li nacija ima ”hrabrosti” da zakonom spreči ili bar smanji mogućnost ovog i sličnih krvoprolića.
Šta u svemu ovome mora da čudi građane Srbije? Pa, iznad svega to da posle američkih tragedija, tamo nema sociologiziranja, pogotovu onog koje se svodi na neprimerene napade na svoju zemlju i naciju, na njenu prošlost i društveni sistem – drugim rečima, vulgarnim ali potrebnim, nema pljuvanja po svojoj sopstvenoj biti. A u Srbiji? Ako se, na primer, neko u Beogradu popne na krov i preti da skoči, a nekolicina odozdo viče ”Skoči!”, to jeste neizmerno surovo, ali se dešava svuda u svetu, uključujući mnoge zapadne zemlje, pa i skandinavske. Ali kod nas ne samo neodgovorni i nezajažljivi medijski ”sociolozi” nego i običan čovek prvo dovlači ”devedesete” i odmah zatim ljuto grize u srž Srbije. Slično je sa svakim ubistvom, svakom porodičnom torturom, incestom i pedofilijom; to se proteže do zdravstvenih i zatvorskih uslova, do korupcije u politici i preduzimaštvu, pa i do fudbalskog navijaštva i (ne)čišćenja snega. Neverovatno je u kolikoj meri novinari pa i prosečni ljudi od najobrazovanijih do prodavaca na pijaci ne znaju i ne žele da znaju svetsku statistiku o bilo čemu (pogotovu onu koja je sračunata po glavi stanovnika). A one koji su proveli 24 časa u mećavi kod Feketića bi trebalo da interesuje šta bi im se sve neprijatno desilo, i koliko dugo, da se slučajno nađu u sličnim vremenskim uslovima, na primer, na američkom Srednjem zapadu. Naravno da se može ozbiljno zameriti Amerikancima da su ekstremni u stepenu do kog sebe smatraju nepogrešivim i najboljim u svemu i svačemu. Ali se Srbima još više može zameriti da predstavljaju suprotni i kontraproduktivniji ekstrem. Razumljivo je da se u Srbiji želi da mnoge stvari budu bolje i kao drugde, ali se sopstvena zemlja crni u vezi sa mnogo čim što nije bolje drugde. Zaista ne znam u kojoj je meri problem neobaveštenost, a u kojoj gotovo namerno neznanje da bi se zadovoljno dalo maha mazohizmu. Toga je, na primer, u Hrvatskoj mnogo manje, i mada mazohizam tog tipa tamo nije zabranjen zakonom, čini se kao da jeste.
Tačno je da je teško naučno dokazati uzročno delovanje takvih faktora na ubistva (uključujući matricid i suicid) Adama Lance, ali je, objektivno gledajući, malo verovatno da militaristička atmosfera koja postoji u Americi bar od 2001. godine nema nikakve veze sa Adamovom idejom da ubije mnogo nevinih, onih koji ne mogu da se brane. Mora da je Kristof svestan toga, ali ni reč da zucne. Zašto? Zato što su takve konstatacije u Americi veoma nepopularne i to na veoma širokom planu. Zbog njih se može na diskretan način izgubiti prestižan i dobro plaćen posao. Karijere zavise od ostajanja među nevidljivim granicama. Drugim rečima, karijere zavise od poslušnosti – ali, na kraju krajeva, poslušnosti čemu? Po mom mišljenju, poslušnosti u svesnom ili nesvesnom, ali potpunom, prihvatanju ideje da je svoja zemlja najbolja na svetu i da je njen narod nepogrešiv. Gde se to može naći u Srbiji? I kako je, na kraju krajeva, moguće da se nađe uzimajući u obzir kakvu je antisrpsku propagandu ovaj narod pretrpeo od 2000. godine u svojim sopstvenim medijima? U tim medijima, u svakodnevnim uvredama od strane raznih NVO i novim udžbenicima svoje dece koje te iste NVO diktiraju, u kolumnama dosovskih eks-ambasadorčića i u ponašanju najviših predstavnika države, ovaj narod je nateran da sociologizira na svoju štetu i da nalazi duboke i urođene mane u sebi (koje maltene nijedan drugi narod nema i nikad nije imao).
To se jasno primećuje, na primer, u vezi sa masakrom u Njutaunu. Kako su o njemu čitaoci u Srbiji obavešteni? U Srbiji, koliko znam, samo jedan list ima stalnog dopisnika u SAD. U dva članka Milana Mišića u Politici o masakru (od 17. i 25. decembra), nijednom reči se ne pominju strukturni uzroci. Niti se u pohvalnom pominjanju Kristofovog članka uočava njegova plitkost (odnosno njegov implicitni, bezuslovni patriotizam). Američki princip ”my country, right or wrong" (”moja zemlja, bez obzira da li je u pravu ili ne”) se prihvata bez pogovora, ali se tom principu ne dopušta da funkcioniše u sopstvenoj zemlji koju naravno treba ”prevaspitati”. (Autor je Emeritus Professor, Department of Psichology, University of California) |