Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Srbija i EU - nikad kraja ucenama
Kosovo i Metohija

Srbija i EU - nikad kraja ucenama

PDF Štampa El. pošta
Milan Dinić   
sreda, 31. avgust 2011.

 (Svedok)

Posle posete Angele Merkel čini se da ima malo onih u vlasti kojima nije jasno šta je Srbiji zapravo rečeno.

Pošto političari u Srbiji tradicionalno nemaju hrabrosti da javnosti saopšte najgore stvari, sem kada one poodavno postanu očite i nezaobilazne, tako je i ovog puta, pa su umesto najviših državnih činovnika to učinili (njihovi) mediji naslovima: Politika „i Kosovo i EU“ je prošlost za Srbiju; „Merkelova postavila set ’kosovskih uslova’ za prijem Srbije u EU”...

Sa razgovora „u četiri oka“, koji je umesto 15, trajao 45 minuta, i Tadić i Merkelova su izašli sa različitim stavovima, a poruka jačeg glasi: ukidanje paralelnih struktura na severu Kosova.

Podsećanja radi, ovo nije prva izjava ovog tipa koja nam stiže sa Zapada u poslednje vreme i na sve direktniji način. Neposredno pre toga je zamenik pomoćnika američkog državnog sekretara za Evropu i Evroaziju (obratiti pažnju na dužinu titule) jasno rekao: "Kosovo je nezavisna i suverena država koja ima pravo da proširi svoju vlast na celoj teritoriji zemlje", a malo pre njega se u Prištini i Beogradu obreo nemački ministar spoljnih poslova Gvido Vestervele koji je poručio da "nema promene granica" i da se "nikada neće razgovarati o podeli Kosova jer je to nezavisna država". Ova izjava je bila samo lično, u kamere izrečeno, iskazivanje onoga što je pred samu posetu zajedno saopštio sa britankim kolegom Vilijemom Hejgom: "nužno poštovati integritet Kosova".

Međutim, posle svih susreta naših političarima sa visokim i relativno niskim činovnicima sa Zapada, "nezavisni mediji" i Javni servis su u prvi plan isticali "podršku" te i te zemlje "evropskim integracijama Srbije" i "nastavku dijaloga" sa Prištinom.

Očito da su i zapadni političari postali svesni takvog načina prenošenja informacija, pa su u poslednje vreme počeli i lično, u kamere, da saopštavaju ono što su naši mediji, citirajući naše političare koji su tumačili njihove reči, prenosili kao "razlike u stavovima" i "podršku dijalogu". Tako je u organizaciji jedne nemačke NVO pre dva meseca u Beogradu boravila delegacija poslanika iz spoljnopolitičkog odbora nemačkog parlamenta, koji su se susreli sa predstavnicima različitih sfera javnosti – mediji, kultura, nauka, najviše državne institucije, političke stranek, NVO... Cilj posete je bio da se ovde, u Srbiji, u Beogradu, široj srpskoj javnosti (a ne samo zvaničnoj) saopšti ono što se i zvaničnim strukturama priča, a kod nas slabo prenosi: Sa Kosovom se ne može u EU.

Naš novinar je tada bio "na licu mesta" i, pošto gluv nije – čuo je šta su Nemci poručili. Da bi sutradan, potpredsednik DS, Jelena Trivan, rekla da oni nisu rekli to što su rekli?!

I šta sada kada nam je celu priču još jasnije saopštila i Angela Merkel, najmoćnija žena sveta prema listi "Forbsa"?

Ponovo se u Beogradu govori da Kosovo nije postavljeno kao uslov. Nameće se pitanje zar naši političari, koji se tako vešto služe diplomatskim rečnikom kada treba da izbegnu pitanje o koalicijama ili o korupciji svojih činovnika, ne umeju da razumeju poruke koje im šalju zapadne diplomate oko Kosova, ili su gluvi?

Da li oni to razumeju, ali ipak gaje preveliki optimizam, ili nas ovde jednostavno – lažu?

Sada, kada je proteklih dana srpska javnost iz usta zapadnih političara jasnije nego ranije mogla da čuje šta nam to zapravo poručuju oko Kosova, usledila je sledeća reakcija u medijima: "Oštar stav Merkelove iznenadio Beograd", "Zahtevi za Beograd neprihvatljivi"...

Kao što je svojevremeno Milošević, kada bi nam Zapad odalamio šamar, odlazio u posetu međunarodnim moćnicima poput Lukašenka, tako je posle izjava Merkelove ministar Jeremić otišao u Banjaluku da, kako je srpski ministar rekao, "upozna rukovodstvo RS iz prve ruke" o tome šta se pričalo, pa je odatle Dodik poručio da "RS neće dozvoliti priznavanje Kosova"?!

I tako, pošto su se srpske političke strukture (sve vladajuće i najjače opozicione) pravile da Kosovo nije predočeno kao uslov, sada se prave da tako nešto ne čuju, ocenjujući takve zahteve kao "neprihvatljive". To je, otprilike, kao kada je detetu "neprihvatljivo" da mora da uradi onako kako mu roditelji kažu.

A naše držanje prema EU, ako je verovati izveštajima koji govore da će u toku septembra Narodna skupština usvojiti sve zakone neophodne za dobijanje statusa kandidata i time ispuniti sve propisane uslove, bilo je kao držanje poslušnog deteta prema roditelju.

Sada da pređemo na drugu stvar – ako je takav stav "neprihvatljiv", šta će Srbija to da uradi? To i dalje niko ne zna, sem što će se boriti "svim legalnim srestvima" i tražiti "miroljubivo rešenje" jer je naša politika – "politika mira".

Pošto, navodno, niko sem državnog vrha ne zna šta će to Beograd da preduzme protiv "provokacija Prištine", a bez namere da nagađanjima slučajno okrnjimo deo famozne strategije koja navodno postoji, hajde da vidimo u kakvoj je poziciji Srbija da bi mogla uopšte nešto da uradi!

Šta je to Srbija proteklih deset godina uradila kako bi, ako (a ispostavilo se – kada) dođe u poziciju u kakvoj smo sada, efikasno odbranila Srbe (zasad samo na severu) Kosova?

Od pada Miloševića, pa do danas, naš pristup je prošao kroz razne "idejne faze". DOS je tvrdio da je Kosovo demokratsko, a ne političko pitanje. Posle prvih izbora na Kosovu novembra 2001, u vreme Hakerupa, Srbi su odbili da uđu u institucije, pa su potom popustili na nagovor Beograda. Srbi prvo nisu hteli u kosovsku policiju, organizovali su svoje straže oko mosta u Mitrovici i drugih kritičnih mesta, da bi potom tadašnji šef Koordinacionog centra za KiM Nebojša Čović potpisao sporazum po kojem Srbi ulaze.

Onda je u Beogradu nastupila podela oko izbora 2007, pa je Tadić poručio da se izađe, a Koštunica da se ne izađe.

Uporedo sa tim, Vuk Drašković je sa mesta ministra spoljnih poslova diplomatski poručivao "više od autonomije, manje od nezavisnosti", a niko nije umeo da objasni šta iza toga, zapravo, stoji.

Onda je usledio spor u vladajućoj koaliciji oko SSP-a, pa je Srbija nakon izbora ponovo popustila i došao je Euleks, koji je predviđen Ahtisarijevim planom nezavisnosti Kosova.

Potom je usledio nov pritisak koji je rezultirao Sporazumom od šest tačaka sa UN, koji nikada nije zaživeo.

Onda se, umesto tužbe, koja je bila prvobitni predlog, išlo na savetodavno mišljenje MSP koje se jula 2010. ispostavilo kao novi poraz. Sledeće popuštanje nastupilo je septembra 2010. kada je Srbija odustala od svoje (u Parlamentu izglasane) i prihvatila rezoluciju u UN koju je tražila EU.

A kako je na terenu? Srbija godišnje daje pola milijarde evra na Kosovo. Procenjuje se da od šverca preko severa Kosova Srbija gubi milijardu evra PDV-a godišnje. Kada se te cifre saberu, proizilazi da je na Kosovo dato 15 milijardi evra, što je otprilike nešto manje od polovine ukupnog novca koji je kroz investicije, kredite, donacije (...) u zemlju ušao od pada Miloševića do 2010. godine, a čija vrednost se procenjuje na 36 milijardi evra. Nije pitanje zbog čega je ovaj novac dat, već šta je sa njime urađeno? Da li je popravljen položaj Srba? Da li su se vratili? Da li im je obezbeđeno da se vrate u sredinu u kojoj mogu da imaju održivu egzistenciju? Da li tamo ima Srba koji mogu normalno da se obrazuju, leče, posluju? Samo u tim uslovima reč "neprihvatljivo" upućena zapadnim zvaničnicima ima neku težinu.

Položaj Srba na Kosovu, pa i na severu, govori koliko je za deset godina na tome učinjeno.

Ako već Srbija hoće da se ugleda na Zapad, možda nije zgoreg da baci pogled odmah u susedstvo, na Hrvatsku, i vidi kako se sprovodi i brani nacionalna politika.

Hrvatski premijer Jadranka Kosor došla je na Kosovo i umešavši se u, prema zvaničnoj poziciji Beograda, unutrašnje poslove Srbije (iako to ovde niko nije rekao) i još posle saopštila kako je "Oluja" pomogla demokratizaciju Srbije. Pa ni to nije bilo dovoljno, već je Hrvatska na usmene i neformalne komentare srpskog predsednika i ministra spoljnih poslova povodom toga, reagovala pozivanjem srpskog ambasadora kako bi mu uputila demarš zbog "mešanja u unustrašnje stvari Hrvatske"! Uzgred, nisam primetio da je ovde u poslednje vreme iko pozvao ambasadora Hrvatske da mu uloži protest – od proslave „Oluje“ i pozdrava osuđenim za ratne zločine, pa do posete Kosovu.

Da bi poniženje bilo kompletno, na najavu da predsednik Tadić neće prisustvovati koncertu Zubina Mehte na festivalu u Dubrovniku, PR festivala je izjavila da predsednik Srbije "nikada nije ni bio službeno pozvan", te se uprava stoga „ne može očitovati o njegovu nedolasku jer je sve bilo na razini spekulacija i nečijih očekivanja" (navedeno prema tekstu koji je 27. avgusta objavljen u listu Slobodna Dalmacija).

Srbija se zato ovih dana ozbiljno bavi skupom homoseksualaca pod nazivom "Parada ponosa". Povodom ovog skupa, prošle godine u "Svedoku", napisao sam članak "Zloupotreba manjine zarad kroćenja većine". Tada sam ustvrdio da su nevladine organizacije koje su najglasnije povodom održavanja parade, zapravo u tome više našle još jedan od povoda za prikazivanje Srbije i Srba kao anticivilizacijski nastrojenih, te da je to samo još jedan poligon preko koga se zloupotrebljavaju pitanja prava jednih (u ovom slučaju homoseksualne manjine) zarad kroćenja drugih (građana Srbije). Inače, nijedna od dominantnih nevladnih organizacija nije podigla svoj glas kada je, recimo, malinarima, radnicima i drugim ugroženim slojevima zabranjeno da uđu u Beograd i protestuju. Nesumnjivo je da homoseksualci moraju da uživaju prava kao manjina, što uključuje i pravo okupljanja, ali pozadina priče i danas, kao i prošlih godina, nema veze ni sa homoseksualcima, ni sa njihovim pravima.

Da li će se elita u Srbiji (ne samo ona u politici, i ne samo ona na vlasti) suočiti sa ovim pitanjima, ili će reč "neprihvatljivo" da održava njeno faktičko držanje prema svim gorućim pitanjima, ostaje da se vidi. Preciznije, da li ćemo konačno početi da vodimo odgovornu državnu i nacionalnu politiku, ili ćemo i dalje, sprski rečeno – da muljamo i muvamo, da bi nas potom „prikucali“ još dublje ka dnu koje nikako konačno da dotaknemo. Na kraju, neka svako od nas pogleda kakvu elitu imamo i kako je do sada radila, pa neka prosudi sam.

PS: Odjednom, započeo Đilas, nastavlja Tadić: Evropa nije "sveto pismo"! Ma, je l’ moguće?! A, što deceniju, koja iz džepa prosečnog građanina izgleda kao su pojeli skakavci, EU nije imala alternativu?

Očito se izbori bliže, pa bi sad oni, isti, samo u drugom odelu, da nas voze u kontra smeru, iliti u rikverc. Bar do kraja sledećeg mandata...

(Tekst je objavljen u poslednjem broju nedeljnika Svedok)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner