Ne zameram kratkovidom Kostiću, čudim se Vasiliju Krestiću

Kao i svi provincijalci i suštinski marginalci, pratio sam, vrlo pasivno, polemiku oko stavova predsjednika SANU i, sasvim slučajno, čovjeka koji po imenu V. Kostića, oko statusa i budućnosti Kosova i Metohije. Njegove stavove ne bih ni komentarisao – kao ljudskog bića nedostojne (bar od vremena od kada je Platon pokazao da priklanjanje argumentu sile i učenju o pravu jačega ne čini čovjeka čovjekom već sofistom), kao za Srbina besmislene (nije li vazalni karakter mnogih okolnih identiteta upravo bio ono što mi ne možemo biti?) i kao za akademika besmislene (gdje se izgubi opaska o razlici između sviranja u diple i predavanja etike?) Ipak, moram da priznam da me je apologija V. Krestića zabrinula mnogo više. Kao provincijalac, sveštenik (kome ubjeđenja teško da dozvoljavaju da postane pripadnik pseudoreligijskog društvenog kruga začetkog u Francuskoj i Engleskoj u ranoj moderni), ja svakako nemam pravo da komentarišem rad Akademije čiji član neću niti mogu biti. Kao Srbin, ipak, imam pravo da zamišljam rad SANU, bar ništa manje od toga kako to čine naši neprijatelji – možda zato što još samo ona, uz Srpsku Pravoslavnu Crkvu još uvijek ima taj prefiks. Pa je tako i zamišljam: stari slobodni zidari, u dubini duše, ipak, patriote, kriju tajne činove Vojske Srbije i želju da pomognu Otačastvu, u miru noseći tvid, ispijajući viski i pišući memorandume i načertanija – u ratu, jedući blatu sa svojim vojnicima,trpeći mraz i glad, dopisujući se kartama sa djecom po frontovima… Da, probudite me…

Ali moji snovi ne bi bili razlog da pišem. Razlog jeste odgovor čovjeka kojeg ne možeš da ne poštuješ – Vasilija Krestića. Kostićevi stavovi su od ranije poznati i ne razlikuju se u suštini od lapidarno izgovorenih Palminih: estetska forma ne maskira uspješno kvintesenciju otužnog pragmatizma i, bilo da kažete da se patriotizam ne sipa u traktor, bilo da Srbija ni de facto ni de iure nema ništa na Kosovu i Metohiji – suština je ista. Nekakva mizerna stvarnost najnižega reda uspostavlja se kao jedini meritum našeg pogleda na svijet. „Realizam“ kao svjetonazor. Naravno, nije Kostić jedini. Gotovo sve garniture srpskih političara poslije 2000. u nekom trenutku su govorile isto što i Kostić. Tražeći alhemijsku formulu pretvaranja vazalskog odnosa prema okupaciooj sili i pragmatizma prema „Stvarnosti“ u zlato „žrtve“ i „patriotizma“, uz rijetke izuzetke gotovo sve naše vlasti su nastojale da zadovolje sva identitetska tržišta, sve unutrašnje i spoljašnje političke sektore – a takve su bile i ostale sve opozicije. Otuda njihova nerazličnost jer je to nerazličnost kolonijalne uprave, razlika između radže od Bangladeša i radže od Pendžaba.

No: SANU je, bar u našoj nacionalnoj kulturnoj imaginaciji, još uvijek posljednji bastion integralnosti srpskog bića – iako imamo i ANURS, a, nadajmo se, nekada i CANU, one nikada neće postići identitetski značaj SANU. Ona je, upravo poput SPC, kao svojevsrsna Crkva srpskog građanskog nacionalizma, ako je SPC tu da bude Crkva srpskog crkvenog narodnog integralizma. I zato: njoj pridajemo mitske i mističke moći, njenom predsjedniku ugled racan samo onome patriajrha srpskoga i pomorskin zemalja. Ali, kao što rekoh: Kostić nas nije iznenadio. Iznenađuje odgovor akademika Krestića. DŽentlmenski i velikodušan: nisam u stanju da procjenjujem njegove polemičke tonove uperene prema Đurkoviću i Mišinu, to mom spoznaniju fočanskog profesora, kako su me ranije upozoravali u sličnim siutuaciajma, izmiče.

Dakle: ili akademici smatraju da je Akademija – uz svu našu identitesko-kulturnu imagnaciju – metafizička ravan poput one u kojoj postoji Polje na kome smo se konačno formirali kao Zavjet, ili smatraju da je Kosovo Polje – svojevrsna akademijska problematika

Ono što mi ne izmiče jeste suština džentlmenskog odnosa: V. Krestić se svakako ne slaže sa Kostićem ali Kostiću ne spori pravo da drugačije misli.

Najprije: pravo da se drugačije misli nije stvar džentlmenskog dopuštanja već demokratskog uređenja. Ipak, od kada je društva, nomosa i logosa, postoji granica toga prava. To je institucija izdaje. Niti u jednom društvu nemate pravo da se zalažete da vaša država preda dio teritorije nekoj drugoj državi. Okupacija nije argument – ukoliko niste pobornik svjetonazora nazvanog po norveškom zagovorniku okupacije strane sile kao dostatnog svjetonazornog argumenta. Dakle: najosnovniji nomos kulturnog čovjeka ne daje pravo akademiku Kostiću da „džentlemnski“ ustupi pravo Kostiću da se sa njim ne složi.

Kosovo jesmo Mi i Mi jesmo Kosovo i Metohija. Mi možemo da ne budemo mi – ako prestanemo da sanjamo Kosovo, kao što smo bez Kosova mi – odmah i sada – neko drugi. Kosovo je očuvalo ideju o jedinstvu Arhiepsikopije srpske i pomorskih zemalja, Patrijaršije pećke i kada su nas komadali

Ali, ako Kostićev stav nešto govori o Kostiću kao ličnosti, šta nam on govori o SANU, izuzev akademika Ocića i Pipera? Govori nam da je za najbolje među akademicima, poput nesumnjivo zaslužnog Krestića, pitanje Kosova i Metohije pitanje koje postoji na istom nivou stvarnosti poput rada Akademije. Dakle: ili akademici smatraju da je Akademija – uz svu našu identitesko-kulturnu imagnaciju – metafizička ravan poput one u kojoj postoji Polje na kome smo se konačno formirali kao Zavjet, ili smatraju da je Kosovo Polje – svojevrsna akademijska problematika. Možda smatraju i jedno i drugo, pa se pitanje rada SANU i Kosova i Metohije nekako susreću u istoj metafizičkoj i teleološkoj ravni.

I tu dolazimo do suštine. Ne bih ponavljao šta jeste Kosovo. Ukratko: Kosovo jesmo Mi i Mi jesmo Kosovo i Metohija. Mi možemo da ne budemo mi – ako prestanemo da sanjamo Kosovo, kao što smo bez Kosova mi – odmah i sada – neko drugi. Kosovo je očuvalo ideju o jedinstvu Arhiepsikopije srpske i pomorskih zemalja, Patrijaršije pećke i kada su nas komadali. Kosovo je jedini razlog zašto nam je SANU – sa apanažama, odjeljenjima, tvidom, memorandumima i projektima – uopšte potrebna. SANU je bitan instrument srpskog integralizma i kosovske zavjetnosti. Bez Kosova – SANU je niko i ništa.

I zato ne zamjeram kratkovidom Kostiću već se čudim džentlmenskom Krestiću. Ne ulazim u vaše međusobne odnose, lobiranja, glasanja, odnose i izložbe, pozdrave i ignorisanja. Izvolite, to su vaše privilegije. Ali Kosovo nemate pravo ni da dajete, ni da se džentlmenski ne slažete sa davanjem, ali da ne negirate prava. Ako ste Srbi i akademici, morate uskratiti pravo na predaju i izdaju

I zato ne zamjeram kratkovidom Kostiću već se čudim džentlmenskom Krestiću. Ne ulazim u vaše međusobne odnose, lobiranja, glasanja, odnose i izložbe, pozdrave i ignorisanja. Izvolite, to su vaše privilegije. Ali Kosovo nemate pravo ni da dajete, ni da se džentlmenski ne slažete sa davanjem, ali da ne negirate prava. Ako ste Srbi i akademici, morate uskratiti pravo na predaju i izdaju. Možete da oprostite uvredu i psovku, lobiranje za vaše neprijatelje i nepoćudno glasanje – iako znam da ništa od toga niko od vas ne prašta. Ali Kosovo ne možete da praštate. Nemate prava da se ne slažete, ali da centlmenski prelazite preko toga. To nešto već govori o vama, o nivoima stvarnosti na kojima gledate Smisao i funkciju, Telos i tehne.

I to ne zato što Kosovo nije Vaše – ne, vi ga ne možete dati jer jeste vaše, i moje, i pradjedova koji su ga sanjali i djece koja će ga sanjati.

Nemate pravo da ćutite, niti da date pravo na drugačije mišljenje. Naravno – vi to možete – ali, opet, i ćutanje i džentlmensko neslaganje ponešto će reći o vama.

A Zavjet je tu. Ne samo da mi stojimo pred Zavjetom već Zavjet stoji pred nama. Gleda nas u lice očima Lazara, očima Hrista, očima Carstva nebeskog…