Početna strana > Debate > Kosovo i Metohija > Kosovo* nakon parlamentarnih izbora - "Srpska lista" sve jača, a Srbima sve gore
Kosovo i Metohija

Kosovo* nakon parlamentarnih izbora - "Srpska lista" sve jača, a Srbima sve gore

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
sreda, 16. oktobar 2019.

Kada je reč o vanrednim izborima za skupštinu Kosova koji su se održali 6. oktobra ove godine, i na kojim su ubedljivu pobedu odnele partije opozicije, ono što pre svega bode oči je nastavak dugoročnog trenda postepenog pogoršanja položaja srpskog naroda u pokrajini i dalje razgradnje institucija Srbije, što se očitovalo u činjenici da kosovski Srbi prvi put nisu mogli da učestvuju na „parlamentarnim izborima“ na Kosovu koristeći srpska lična dokumenta. Ovaj dodatni oblik pritiska na Srbe da se „integrišu u Kosovsku državu“ do sada je uspešno testiran na lokalnim izborima, kada nije izazvao nikakve institucionalne reakcije Srbije, a ovaj put je prošao skoro neprimećen u srpskim medijima, iako je reč o još jednom albanskom kršenju tehničkih sporazuma sa Srbijom.

Što se samih izbora tiče, lokalna ekspozitura vladajuće „Srpske napredne stranke“ predsednika Aleksandra Vučića – „Srpska lista“ – uspela je da osvoji svih deset mandata koji su inače predviđeni za srpsku „nacionalnu manjinu“ na Kosovu, što je posledica konsolidacije političkog uticaja Beograda na kosovske Srbe preko „Srpske liste“, koja je zamenila formalne institucije i organe lokalne i sudske vlasti koje je Srbija rasformirala u skladu sa spornim briselskim sporazumima. Naravno, ovaj „uspeh“ - ostvaren u uslovima značajnog pogoršanja uslova života samih Srba — nosi samo simboličku vrednost, budući da su male šanse da Srbi ponovo budu „jezičak na vagi“ koji je omogućio funkcionisanje prethodne „kosovske vlade“, a ako se ima u vidu da ni to nije omogućilo da se položaj Srba iole poboljša, a da Priština ispuni išta od preuzetih međunarodnih obaveza iz Briselskog dijaloga, s pravom se postavlja pitanje koja je uopšte svrha učešća Srba na tim izborima — osim da još jednom potvrde legitimitet samoproglašenih kosovskih institucija uz politički blagoslov Beograda.

Aljbin Kurti — politički ekstremista bez terorističkog bagaža

Što se albanske političke scene tiče – uspeh Aljbina Kurtija i njegovog „Samoopredeljenja“ nikoga nije previše iznenadio; njegova partija bila je ubedljivo najjača i u prethodnom sazivu kosovske skupštine, i samo zahvaljujući neverovatnoj postizbornoj kombinatorici, koja je ujedinila skoro sve albanske partije na Kosovu protiv „Samoopredeljenja“, nije uzela vlast još u prošlom mandatu. Ukoliko se ambasadori zapadnih zemalja još jednom grubo ne umešaju u igru (što su učinili prošli put), Kurti će po svoj prilici biti naredni „premijer“ Kosova — svaka alternativa bi podrazumevala da u sastavljanju „vlade“ učestvuju sve ostale albanske partije, što je ipak nerealno očekivati. Dolazak Kurtija na čelo Kosova u izvesnom smislu predstavlja manje poniženje za Srbiju od Ramuša Haradinaja ili Hašima Tačija – koji su ipak bivše vođe terorističke „Oslobodilačke vojske Kosova“ i ljudi za kojima su dan-danas raspisane srpske poternice zbog ratnih zločina. Kurti je obrazovan, inteligentan, elokventan, izvrstan je provokator, i deluje kao neko ko bi mogao da predstavlja kudikamo veći problem za srpsku političku elitu od Ramuša Haradinaja, koga je uvek bilo lako diskvalifikovati kao kriminalca, teroristu, i ratnog zločinca.

Kurti nije učestvovao u terorističkim akcijama, ali to je slaba uteha, budući da on zastupa još ekstremnije stavove od ovih „OVK kadrova“, čija ih je kriminalna prošlost činila podložnim pritiscima iz inostranstva, što je, uostalom, i dovelo do ostavke Haradinaja i pada prethodne „vlade“. Kurti je svoju karijeru izgradio zalažući se za „ujedinjenje Kosova i Albanije“ (to je razlog zašto se njegov pokret zove „Samoopredeljenje“), i njegovi odnosi prema Srbima i Srbiji se blago rečeno mogu opisati kao ekstremni. Srbija je „zločinac, agresor, i kolonizator“ koji treba da plaća „ratnu odštetu“ Albancima, kosovski Srbi nemaju nikakva prava na autonomiju (niti „samoopredeljenje“) i predstavljaju „instrument sile Beograda koji treba uništiti“, Kosovo ne treba da ispuni nijednu od preuzetih obaveza iz briselskih sporazuma sa Beogradom (vredi napomenuti da Priština i nije ispunila nijednu od ovih obaveza, dok je Beograd ispunio bezmalo sve), i jedini pregovori sa Srbima mogu biti o „mirnoj integraciji u kosovsku državu“. U poslednje vreme, Kurti je u javnosti smanjio priču o „ujedinjenju sa Albanijom“, ali se ove politike nikada nije ni odrekao, a u kosovskoj javnosti se uvek zalagao za najekstremnije, i čak nasilne mere protiv srpskog stanovništva u pokrajini.

Beogradu je slaba uteha što je Kurti najavio da je spreman da ukine specijalne carinske takse na uvoz robe iz Srbije i BiH, koje su za godinu dana primene u velikoj meri istisnule srpske kompanije sa tržišta pokrajine, kojim su tradicionalno dominirale. Kurti na taj način pokazuje da je spreman da bude kooperativan pred zahtevima Vašingtona i Berlina, ali bez sumnje — ukidanje taksi biće samo povod za nove diplomatske pritiske na Srbiju da prema Prištini načini nove ustupke, iako je Srbija bez sumnje već ustupila previše. Doduše, vredi naglasiti da Kurti — za razliku od „OVK kadrova“ — nije miljenik američke ambasade, koja predstavlja de facto kancelariju kolonijalnog guvernera u pokrajini. U jednom od brojnih incidenata koje je njegova poslanička grupa organizovala u kosovskoj skupštini povređena i tadašnja američka ambasadorka Trejsi En DŽejkobson, što je razlog što se Amerika manje-više otvoreno zalagala da formiranje vlade bez „Samoopredeljenja“ u prethodnom mandatu.

Pregovori Beograda i Prištine — trgovina „svojim za svoje“

Amerika je istovremeno jedina koja trenutno aktivno podstiče dve strane da „obnove dijalog“ i u najkraćem roku potpišu „pravno obavezujući sporazum o normalizaciji odnosa“. „Normalizacija odnosa“ je termin koji su skovale diplomate EU kao „neutralan izraz koji ne prejudicira budući status Kosova“, ali američke diplomate su bile vrlo jasne oko toga šta podrazumevaju pod normalizacijom — „uzajamno priznanje Srbije i Kosova kao suverenih i nezavisnih država“. Ovo je fraza koja je usvojena i u Prištini, i manje-više je se sada pridržavaju svi ondašnji političari, što bez sumnje zatvara vrata za bilo kakve „pregovore“ i pre nego što su oni počeli.

Ono što se od Srbije u ovom trenutku očekuje jeste da „istrguje“ priznanje Kosova u zamenu za prazne političke fraze — „ubrzanje integracije u EU“, „regionalnu stabilnost koja garantuje investicije“, i eventualno nekakvu „korekciju granice“, koja bi mogla da podrazumeva pripajanje četiri opštine severa Kosova krnjoj Srbiji, ali i „razmenu teritorija“ gde bi Srbija u zamenu za taj „ustupak“ morala pride da dâ i tri strateški važne opštine na jugu Srbije sa brojnom albanskom manjinom. U svakoj od ovih varijanti, od Srbije se očekuje da trguje „svojim za svoje“, i nije ni čudo što se predsedniku Vučiću ne žuri da ulazi u tu priču, koja mu ne garantuje praktično nikakvu korist, a koja bi bez sumnje značajno narušila njegov brižljivo građeni politički rejting. Visoki predstavnik Stejt departmenta za Balkan Metju Palmer već je izjavio da postoji „uski prozor mogućnosti za dostizanje dogovora“ između kosovskih izbora i početka predizborne kampanje u Srbiji pred parlamentarne izbore na proleće 2020. godine. Sa dolaskom Aljbina Kurtija na vlast, male su šanse da taj prozor bude iskorišćen.

Nagon za samoodržanjem Aleksandra Vučića kao poslednja linija odbrane

Predsednik Vučić se do sada pokazao kao vrsan tehnolog moći. Kooperativnost oko pitanja Kosova i Metohije ga je dovela na vlast 2012. godine, a ekspresna implementacija protivustavnih i nezakonitih tehničkih sporazuma sa Prištinom, kao i potpisivanje i implementacija niza skandaloznih briselskih sporazuma — kojim su Srbima na Kosmetu protivustavno i protivzakonito ukinuti sudovi, lokalne samouprave, policija, civilna zaštita, lična dokumenta, sloboda kretanja preko administrativne granice pokrajine, i nametnute odgovarajuće „kosovske institucije“ — Vučiću je omogućili podršku Zapada dok je konsolidovao apsolutnu vlast svoje partije u Srbiji. Njegova „Srpska lista“ je takođe praktično ukinula politički život kosovskih Srba, i nametnula se za jedinog posrednika između njih i vlasti u Prištini.

Istovremeno, on godinama uporno priprema srpsku javnost za „bolne odluke“ i „neprijatne kompromise“ vezano za pitanje Kosova. On odbija da kaže šta tačno pod tim podrazumeva, iako je priznao da se zalaže za nekakvo „razgraničenje sa Albancima“ (koje može podrazumevati podelu teritorije Pokrajine, ali i priznanje „albanskog Kosova“ u sadašnjim granicama — uostalom Srbija i Albanija su svoje „razgraničenje“ završile još 1921. godine), i neprekidno neodređeno napominje da je „Kosovo izgubljeno“, da tamo „nemamo ni metra srpske zemlje“, odnosno da „odbija da Srbiju uvede u novi rat“.

 Ono što ga trenutno sprečava da najzad učini ono što „zapadni partneri“ od njega očekuju nije njegov patriotizam, nego besprekoran nagon za samoodržanjem na vlasti. On je svestan da Zapad ne može da mu ponudi ništa opipljivo, ali da ni on Zapadu nema šta da ponudi kada jednom „reši Kosovo“, baš kao što je svestan da će se njegov brižljivo građeni patriotski imidž veoma brzo istopiti ako postane „srpski političar koji je priznao Kosovo“

Ono što predsednika Srbije očigledno zadržava od „presecanja Gordijevog čvora“, na koje ga aktivno podstiču američke, nemačke, i francuske diplomate, jeste svest da od Zapada ni Srbija, ni on lično, za ovu kooperativnost ne mogu da dobiju ništa više od onoga što već imaju — neobavezujuća obećanja o mogućem ulasku u EU, neodređene najave investicija (kao da su nerešen status i sporna granica sprečili investicije na Tajvanu ili Kipru), i – poziv u goste kod predsednika SAD. Budući da se srpsko javno mnjenje već više od decenije kategorično insistira na neprihvatljivosti bilo kakvog oblika priznanja Kosova, čak i po cenu ulaska u EU, i budući da se po tom pitanju neuobičajeno čvrsto postavila i Srpska pravoslavna crkva, kojoj pripadaju najvrednija kulturna blaga i svetinje srpskog naroda na Kosovu i u Metohiji, jasno je da Vučić neće trčati da donese svoje „bolne odluke“.

Uništivši na neodređeno vreme praktično svu opoziciju svojoj politici u Srbiji, on je sebe doveo u položaj u kome manje-više lično može da odlučuje o sudbini srpskog naroda i svetinja na KiM. Ono što ga trenutno sprečava da najzad učini ono što „zapadni partneri“ od njega očekuju nije njegov patriotizam, nego besprekoran nagon za samoodržanjem na vlasti. On je svestan da Zapad ne može da mu ponudi ništa opipljivo, ali da ni on Zapadu nema šta da ponudi kada jednom „reši Kosovo“, baš kao što je svestan da će se njegov brižljivo građeni patriotski imidž veoma brzo istopiti ako postane „srpski političar koji je priznao Kosovo“. To znači da od njega ne treba očekivati konkretne poteze bez krupnih pritisaka ili ponuda iz Vašingtona, Berlina, i Brisela, a čak i u tom slučaju su oni slabo verovatni pre završetka srpskih parlamentarnih izbora u prvoj polovini sledeće godine.

Ruska verzija ovog teksta objavljena je na portalu EADaily.com

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner