Ispunjavanje hrvatskog zahteva za "povratak kulturnog blaga" bilo bi neodgovorno i nemoralno

Sa progonom Srba iz Srpske Krajine i Hrvatske tokom rata 1991 - 1995, došlo je i do sistematskog uništavanja spomenika kulture kako bi se uklonili tragovi milenijskog prisustva Srba na tim prostorima. Ako se ovome doda nedovoljna briga institucija kulture u Hrvatskoj koje se bave ovom problematikom može se zaključiti u kakvom se stanju danas nalazi.

U ovakvim okolnostima bilo bi neodgovorno ispuniti ove zahtijeve, jer bi onaj koji bi tu ulogu preuzeo na sebe preuzeo i samu odgovornost. Tim više jer ikone nisu samo umjetničko blago, one su i kultni predmeti i njihov je vlasnik najprije SPC, a onda i srpski narod.

Povraćaj kulturnih dobara u Hrvatsku regulisan je i Protokolom potpisanim 23.  marta 2012. u Zagrebu. U okviru ovog Protokola nalazio se i spisak sa podacima o 1.065 predmeta  koji su tema povraćaja. Konačan spisak, pored sakralnih djela, sadrži i arhivsku građu iz manastira SPC sa teritorije Hrvatske. Riječ je o predmetima koji imaju duhovnu vrijednost za pravoslavne vjernike sa tog područja.

Pitanje povratka kulturnog blaga u Evropskom parlamentu još su ranije pokrenuli  hrvatski poslanici Tonino Picula i Dubravka Šuica, uslovljavajući Srbiju za povraćaj preostalih dragocjenosti sa zahtjevom da to bude dio pregovaračkog paketa za ulazak Srbije u članstvo EU. Prema njihovoj računici do 1993. iz Hrvatske je „otuđeno“ 22.829 muzejskih predmeta i 3.097 kulturnih dobara. Iako je do tada najveći dio bio vraćen to nije zadovoljilo hrvatske poslanike.

Novo uslovljavanje Hrvatske oko otvaranja Poglavlja 26 da se vrati i odnešeno kulturno blago predstavlja samo nastavak ranije politike koja je u tužbu protiv Srbije za genocid unijela i krađu kulturnog blaga. Naša očekivanja od nove hrvatske vlade bila su da će najprije pokrenuti pitanje dostojanstvenog povratka onih kojima je to kulturno blago pripadalo i tako ispuniti obaveze koje je preuzela Hrvatska zatvarajući Poglavlje 23 „Pravosuđe i temeljna ljudska prava“. Tada  predstavnici Srba u Hrvatskoj pa ni Srbija nisu uslovljavali Hrvatsku iako su za to imali sve argumente. Očekivanja su bila da će Hrvatska nao članica EU prihvatiti standarde koji vrede u svim civilizovanim zemljama u svijetu i tako  ispuniti preuzete obaveze iz bilateralnih i međunarodnih ugovora, a posebno Bečki sporazum o sukcesiji iz 2001. godine. Nažalost od kada je Hrvatska postala punopravna članica EU stanje za Srbe u Hrvatskoj kao i za one u izbjeglištvu ne samo da se poboljšalo nego je postalo još teže.

Izbjegli i prognani Srbi iz Hrvatske već duže vrijeme čekaju da se zaustavi svojatanje srpske kulturne baštine i da se konačno stavi tačka na pokušaj ucjene Hrvatske, koja traži da ulazak Srbije u Evropsku uniju bude uslovljen i vraćanjem umetničkog blaga.

Što se tiče procesa vraćanja kulturnog blaga iz Srbije u Hrvatsku, on traje više od deset godina. Radi se o vrednim predmetima duhovne i svjetovne baštine, sklonjenim neposredno prije ili u toku ratnih dejstava iz Hrvatske i smještenim u kulturne institucije Srbije. Sve te predmete, ovdašnji stručnjaci su popisali, restaurirali i konzervirali. Potpisivanjem sporazuma između vlada Srbije i Hrvatske 2002. godine, počeo je proces njihovog vraćanja. Od 2002. do 2004. godine Republici Hrvatskoj vraćeno je više od 20.000 inventarnih jedinica, a od 2012. godine Hrvatska potražuje nešto više od 1.000 predmeta.

U pitanju su većim dijelom ikone koje su vlasništvo Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, ali na spisku se nalaze i predmeti iz privatnih kolekcija i iz institucija kulture. Najviše predmeta spaseno je iz Dalmatinske eparhije, zatim Osječkopoljske i baranjske eparhije i Slavonske eparhije. Srbija je preuzela na sebe obavezu restauracije i konzervacije kulturnog blaga evakuisanog iz Hrvatske, dok je Hrvatska preuzela na sebe da obezbjedi adekvatne uslove za povraćaj kulturnog blaga.

Upada u oči da se i dalje o evakuisanom kulturnom blago govori kao o „otuđenom”. Međutim ovdje  se ne može govoriti ni o kakvom „otuđivanju”, već da je kulturno blago sklonjeno da bi bilo sačuvano i vraćeno tamo odakle je odnjeto – „kada se za to steknu uslovi”. To sticanje uslova regulisano je protokolom iz 2012. godine između dva ministarstva kulture. „Ako nema crkve nema ni vraćanja”, stav je koji zastupaju novoizabrani članovi iz srpskog dijela komisije. Prije vraćanja određenog kulturnog dobra srpsko-hrvatska komisija izlazi na teren da utvrdi da li su se stekli uslovi da ono bude bezbjedno vraćeno. Sve što je vraćeno u okviru rada komisije, vraćeno je odakle je i evakuisano. Posljednji povraćaj kulturnih dobara bio je u 2013. godini i tada su vraćene ikone u crkve Svetog Velikomučenika Dimitrija u Dalju i Svetog Georgija u Boboti.

Niko ne spori da te dragocenosti treba da se vrate, ali kad se vrate i Srbi i normalizuju uslovi za njihov život, kada se obnove porušene crkve i kada se trajno obezbijedi srpsko crkveno blago od propadanja, pljačke i devastiranja.  I umesto da Hrvatska bude zahvalna što je prenijeto kulturno blago  sačuvano od uništenja, oni koji su nad srpskom baštinom počinili genocid, sad traže da ti „ostaci ostataka“ budu prepreka za ulazak Srbije u članstvo Evropske unije.

Autor je generalni sekretar Udruženja Srba iz Hrvatske