Hrvatski Program stambenog zbrinjavanja donet da bi se sprečio povratak prognanih

Prema Programu stambenog zbrinjavanja posljednji rok za otkup stanova u Hrvatskoj na područima izvan posebne državne brige tj. na području izvan bivše Republike Srpske Krajine biće zatvoren 31. avgusta 2013. godine. Prema podacima Komesarijata za izbjeglice na ovaj posljednji javni poziv prijavilo se samo oko 150 zainteresovanih, dok se ukupna brojka svih onih koji su se do sada prijavili kreće oko 6.000.

Postavlja se osnovno pitanje zašto je odziv bio slab i zbog čega bivši nosioci stanarskog prava nisu zainteresovani? 

Ovo je suštinsko pitanje koje do sada nije dobilo pravi odgovor. Prema podacima OEBS-a radi se oko 32.000 stanova dok prema našoj evidenciji ta se brojka kreće do 40.000. Naime,  Republika Hrvatska nije donijela Program stambenog zbrinjavanja da bi obeštetila bivše nosioce stanarskog prava, nego zato da bi na ovaj način sprečila njihov povratak. Hrvatska je tako vješto izigrala Evropsku uniju i uspješno zatvorila Poglavlje 23 Pravosuđe i temeljna ljudska prava a da suštinski nije riješila ni jedan problem koji se odnosi na njene državljane srpske nacionalnosti. Hrvatska je jedina država od bivših republika SFRJ koja nije vratila oduzeta stanarska prava.

Izbjegli i prognani Srbi iz Hrvatske od samog početka su ukazivali na ovaj problem i izražavali svoje nezadovoljstvo protiv onih nevladinih organizacija iz Srbije koje su radi svoje ličke koristi u tome učestvovali. Hrvatska se oglušila o Rezoluciju 1120 Savjeta bezbjednosti UN od 14. jula 1997. kojom su bila potvrđena prava svih izbjeglih i raseljenih osoba na povratak u njihove domove u kojima su stanovali prije izbjeglištva. Zatim nije ispoštovala Bečki sporazum o sukcesiji od 29. juna 2001. kao ni Sarajevsku deklaraciju koja je donešena 31. januara 2005. godine, prema kojima je bila u obavezi da između ostalog vrati nasino oduzeta stanarska prava. Umjesto da ispoštuje preuzete obaveze Hrvatska je donijela 2003. godine Program stambenog zbrinjavanja koji nije predstavljao supstituciju za oduzeta stanarska prava. Svi zakoni koje je kasnije usvojio Hrvatski sabor bili su diskriminatorski i u funkciji etničkog čišćenja Srba iz Hrvatske.

U januaru 2010. Savjet Evrope je usvojio Rezoluciju u kojoj je zemlje članice pozvao da obezbjede povratak stanova i ostale imovine izbjeglim i raseljenim licima i utvrdio da su stanarska prava imaju tretirati kao stečena imovinska prava. Tako je EU prihvatila da je stanarsko pravo vlasničko, pošto je dokazano da stanovi nisu bili poklon države već da su zaposleni godinama uplaćivali određeni procenat mjesečne zarade u stambeni fond. U ovom pravcu išla je i izvjava hrvatskog vicepremijera Nevena Mimice da će oduzeta stanarska prava biti vraćena ili umjesto toga izvršena pravična nadoknada.

Izbjelim i prognanim Srbima iz Hrvatske najprije su oduzeta stanarska prava na osnovu odredaba zakona bivše SFRJ po kojima nosilac gubi stanarsko pravo ukoliko u stanu ne boravi duže od šest mjeseci. Ovaj propis nije se, međutim, odnosio na Hrvate s teritorije bivše Srpske Krajine ili na hrvatske izbjeglice iz BiH i sa Kosova i Metohije, s apsurdnim objašnjenjem da su oni svoje domove morali da napuste pod pritiskom, dok su Srbi, navodno to učinili dobrovoljno.

Asocijacija izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske i dalje će raditi na tome da se ispravi  nepravda i vrate Srbima iz Hrvatske nasilno oduzeta stanarska prava ili isplati pravična kompenzacija. U tom pravcu obratićemo se Komisiji za sukcesiju da se zauzme kako bi se ispoštovao Aneks G Bečkog sporazuma o sukcesiji u kome stoji da će prava na pokretnu i nepokretnu imovinu, koju su građani SFRJ  imali na dan 31. decembra 1990, biti priznata, zaštićena i vraćena. Građani koji to ne mogu da ostvare dobiće novčanu nadoknadu. Zatim planiramo da pozovemo sve bivše nosioce stanarskog prava bez obzira gdje se sada nalaze da se iznova registruju i da tako izvršimo pritisak na  EU čija je nedavno članica postala Hrvatska, kako bi se ukinula dvojna mjerila i svi građani izjednačili pred zakonom bez obzira na vjeru i nacionalnost.

Autor je predsednik Asocijacije izbjegličkih i drugih udruženja Srba iz Hrvatske