Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Tribunal preuveličava broj ljudi koje su bosanski Srbi zarobili u Srebrenici
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Tribunal preuveličava broj ljudi koje su bosanski Srbi zarobili u Srebrenici

PDF Štampa El. pošta
Endi Vilkokson   
četvrtak, 23. avgust 2012.

[Ako je u tekstu koji sledi saradnik Istorijskog projekta Srebrenica Andi Vilkokson u pravu kada vrši kritičku procenu dokazne građe što se nalazi na raspolaganju Haškog tribunala u vezi sa brojem Muslimana koje su srpske snage mogle zarobiti neposredno posle zauzimanja Srebrenice 11. jula 1995, implikacije su ogromne. Navešćemo samo dve. Prvo, pošto g. Vilkokson polazi od logične pretpostavke da Srbi nisu mogli da streljaju više od broja ljudi koje su zarobili, njegova analiza pokazuje da maksimalni broj žrtava protivzakonitih pogubljenja nije mogao premašiti ni polovinu navodne cifre od 7.000 do 8.000. Drugo, iz toga takođe proizilazi zaključak da se sudije Haškog tribunala verovatno nisu ni potrudile da prouče sopstveni dokazni materijal pre nego što su iznele činjenične zaključke koji su u potpunom raskoraku sa materijalnim dokazima, ali su podešeni da budu u skladu sa zahtevima Tužilaštva.

Što se tiče prve implikacije, treba istaći da iz toga ne sledi po automatizmu zaključak ni da je toliko osoba streljano. To samo znači da je oko 3.500 maksimalan broj potencijalno streljanih koji bi predočena dokazna građa mogla da podrži. Sudije i dalje imaju obavezu da sve ponuđene dokaze pažljivo razmotre i da utvrde  cifru koja je pouzdana. Ali jedno jeste sigurno. Matematički je nemoguće da cifra streljanih zarobljenika bude veća od broja ljudi koji su bili zarobljeni.

Druga implikacije je vrlo zabrinjavajuća. Posmatrano sa stanovišta koje je najpovoljnije po sudije i po ustanovu koja ih upošljava, ona sugeriše da su sudije nekompetentni, lenji i profesionalno nepodobni za funkciju na kojoj se nalaze. Sa malo kritičnijeg stanovišta, za sudije bi se moglo reći da ovaj ogroman raskorak između predočenih dokaza i njihovih zaključaka pokazuje da su sudska veća Haškog tribunala pod strogom obavezom da u svojim presudama potvrde n importe quoi teze koje nemaju veze sa dokazima ali koje im politički obziri diktiraju.

Za ovo postoji neslavan presedan. Brižljivom analizom 3.568 srebreničkih autopsijskih izveštaja koje su između 1996. i 2001. godine na licu mesta izradili forenzički timovi Tužilaštva Haškog tribunala dr Ljubiša Simić je ukazao na istu pojavu. Činjenični zaključci koje su izvela razna veća Haškog tribunala, i koji su se navodno temeljili na ovom forenzičkom materijalu, bili su potpuno proizvoljni i bez ikakve veze sa materijalnim podacima. To nas opet vraća na dve mogućnosti koje smo napred naveli. Ili su Haška veća postupala nekompetentno i neprofesionalno, ili su svesno delovali de mala fide tako što su namerno ignorisali i/ili u svojim presudama lažno predstavljali dokaznu građu koja je neuklopiva u zaključke koje su oni unapred bili instruisani da donesu.

Bez obzira za koje ćemo se objašnjenje konačno opredeliti, rezultat je šokantan. Zahvaljujemo g. Vilkoksonu na njegovoj temeljnoj i od sada referentnoj analizi ovog ključnog nerasvetljenog pitanja u vezi sa Srebrenicom. Ovim se uklanja još jedan važan potporni stub mitološkog narativa o ovim događajima.]

Stefan Karganović

 

***

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) tvrdi da su snage bosanskih Srba zarobile i pogubile čak 7826 bosanskih Muslimana kada je u julu 1995. pala enklava Srebrenica.[1]

Ovaj rad razotkriće grešku u toj tezi, tako što će pokazati da MKSJ znatno preuveličava broj zarobljenih od strane pripadnika snaga bosanskih Srba u operaciji Srebrenica, što se naročito odnosi na broj zarobljenika čuvanih na dve lokacije: livadi kod Sandića i fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi.

Opšti podaci o tome gde i kada su zarobljenici uhvaćeni

Kada je pala enklava Srebrenica, oružane snage bosanskih Srba zarobile su ljude iz dve grupe. Zarobljeni su muškarci koji su se nalazili među izbeglicama okupljenim 12-13. jula u Potočarima, a između 12. i 17. jula zarobljeni su bosanski Muslimani koji su bili u koloni muškaraca koja se 11. i 12. jula preko teritorije bosanskih Srba iz enklave zaputila ka Tuzli.

Velika većina ljudi zarobljenih u koloni uhvaćena je 12. i 13. jula, dok su pokušavali da pređu put koji vodi od Bratunca preko Konjević Polja do Milića. Ovi zarobljenici odvedeni su na dve glavne lokacije: livadu kod Sandića i fudbalsko igralište u Novoj Kasabi.

Do 17. jula zarobljavane su manje grupe u Konjević Polju, kod reke Jadar, škole u ​​Lukama i uopšte na području oko Burnice, Sandića, Kamenice, Krajinovića i Mratinaca.

Veći deo zarobljenih u Potočarima i duž puta Bratunac-Konjević Polje-Milići poslat je u Bratunac 12-13. jula, da bi počev od 14. jula ujutru većina njih bila poslata na sever, u oblast oko Zvornika, i ubijena na različitim lokacijama kao što su Orahovac, brana u Petkovcima, škola u Pilici, vojna ekonomija Branjevo, kulturni centar u Pilici, Kozluk itd

Naravno da se podrazumeva da ubijanje nenaoružanih zarobljenika predstavlja ratni zločin, bez obzira na broj pogubljenih, i da oni koji su za to odgovorni zaslužuju kaznu. Svrha prebrojavanja zarobljenika nije da se opravda ono što se dogodilo, već da se o tim događajima utvrde tačne informacije.

Zarobljeni u Potočarima

Snage bosanskih Srba ušle su u Potočare 12. jula ujutro i negde između 10 sati pre 12:01 sat po podne počele da među izbeglicama koje su se tamo okupile zarobljavaju vojno sposobne bosanske Muslimane. Sud procenjuje da su bosanski Srbi u Potočarima zarobili oko 1.000 muškaraca. [2] Izveštaji pokazuju da se ukupno 1487 muškaraca vodi kao nestalo iz Potočara 12-13. jula.[3]

Zarobljenici na fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi

Sudsko veće je u slučaju Krstić "procenilo da je 1500-3000 ljudi uhvaćenih u koloni zadržano kao zarobljenici na fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi 13. jula 1995 ".[4] Ovakav nalaz veće zasniva na procenama dvojice zarobljenika koji su bili na igralištu: "Svedok P" i "Svedok K".

Postoje, međutim, bolji dokazi od onih na koje se Sud oslanjao. Najbolji dokaz je fotografija službe za izviđanje iz vazduha koju su Sudu dostavile Sjedinjene Države, na kojoj se vidi grupa zarobljenika na fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi negde oko 2 sata po podne 13. jula.

Ako se fotografija američke službe za izviđanje iz vazduha stavi ispred mape terena pohranjene u programu Google Earth, može se izmeriti koliki prostor na zemlji zauzimaju zarobljenici koji sede na fudbalskom igralištu. Iz ovakvog merenja se vidi da zarobljenici zauzimaju otprilike 670 kvadratnih metara prostora.[5] Prosečan čovek dok sedi na zemlji zauzima otprilike jedan kvadratni metar.[6] Ukoliko pretpostavimo da svaki zatvorenik zauzima približno 1-0,85 kvadratnih metara, to bi značilo da se na tih 670 kvadratnih metara koje su zauzeli na fotografiji službe za izviđanje iz vazduha nalazilo 670-790 zarobljenika.

Pored fotografije službe za izviđanje iz vazduha, raspolažemo i svedočenjem očevica, poručnika Vincentijusa Egbersa, vojnika Kraljevske holandske armije koji je u okviru III holandskog bataljona (DutchBat) bio raspoređen u enklavu Srebrenica.

On je 12. jula video "između 100 i 200 muškaraca" postrojenih na terenu "koji su klečali na kolenima sa rukama iza glave".[7] Trinaestog jula ujutru ponovo je prošao pored igrališta i video da su "ljudi i dalje bili na fudbalskom igralištu kao i ljudi koji su prethodnog dana dovedeni na fudbalsko igralište". Procenio je da ih je ukupno bilo "nekoliko stotina".[8]

Zoran Malinić, koji je bio vojnik bosanskih Srba zadužen za čuvanje i pravljenje spiska zarobljenika, svedočio je na suđenju Tolimiru da su zarobljenici tamo zadržani do oko 6 sati po podne, 13. jula, kada su utovareni u autobuse i poslati u Bratunac. Ukupan broj zarobljenika je procenio na između 1.000 i 1.200.[9]

Bojan Subotić, komandant odreda vojne policije bosanskih Srba zadužen za smeštanje zarobljenika u autobuse i kamione, rekao je u svom iskazu da je 13. jula oko 7 uveče na fudbalsko igralište u Novoj Kasabi stiglo petnaestak vozila, radi transportovanja zarobljenika u Bratunac.[10] Ovo se grubo poklapa sa procenom 1000-1200 zarobljenika koju je izneo Malinić, ako pretpostavimo da je u svako vozilo ušlo između 65 i 80 zarobljenika.

Slika koja se na ovaj način stiče dobija smisao. Dvanaestog ujutru bilo je 100-200 zatvorenika, do 13. ujutru taj broj je porastao na "nekoliko hiljada", do 2 po podne broj je narastao na 670-790, a do 6 ili 7 uveče broj je dostigao 1000-1200 zarobljenika, kada su oni smešteni u autobuse i poslati za Bratunac.

Zarobljenici na livadi kod Sandića iu skladištu u Kravici

Tokom čitavog jutra i popodneva 13. jula bosanski Muslimani iz kolone predavali su se ili su bili uhvaćeni od strane bosanskosrpskih vojnika na livadi kod Sandića. Neki od zarobljenika poslati su u skladište u Kravici udaljeno 1,2 km i tamo masakrirani oko 5 sati tog popodneva. Ostatak zarobljenika ostao je na livadi dok nisu kasnije tog dana poslati u Bratunac.

Sudsko veće u slučaju Popović čulo je procene ljudi zarobljenih na livadi da je tamo ukupno bilo negde između 900 i 2.000 zarobljenih muškaraca.[11] Prema presudi na suđenju Krstiću: "Tokom 13. jula 1995, na livadi kod Sandića zadržano je između 1.000 i 4.000 bosanskih Muslimana zarobljenih duž puta Bratunac-Konjević Polje".[12] Sudsko veće u slučaju Krstić ovu procenu uglavnom zasniva na radio komunikaciji između Srba koju je navodno presrela bosanska vojska.

Kao i u slučaju fudbalskog igrališta u Novoj Kasabi, postoje bolji dokazi od onih na koje se oslanjao Sud. Još jednom, imamo fotografiju službe za izviđanje iz vazduha, snimljenu 13. jula otprilike u 2 sata po podne, na kojoj se vide zarobljenici kako sede na livadi kod Sandića. Na slici, zarobljenici zauzimaju nekih 478 kvadratnih metara terena.[13] To znači da se na livadi u tom trenutku nalazilo oko 480-570 zarobljenika.

Važno je istaći da se na putu pored livade vide parkirani autobusi, dok se na drugoj fotografiji službe za izviđanje iz vazduha, snimljenoj otprilike u isto vreme, vide dva autobusa parkirana ispred skladišta u Kravici.[14] Fotografije jasno pokazuju da je, u času kada su one snimljene, prebacivanje zarobljenika sa livade kod Sandića u skladište u Kravici već bilo počelo.[15]

Glavni istražitelj MKSJ za Srebrenicu, Žan Rene Ruez, govorio je o fotografijama službe za izviđanje iz vazduha kao svedok na suđenju Popoviću, rekavši: "Saznali smo od Svedoka 37 da je tamo prebačen autobusom, pre nego što je uveden u ovaj istočni deo, a slika, slika iz vazduha koji nosi datum 13. jul, pokazuje da su u tom trenutku, baš u tom trenutku dva autobusa stajala parkirana ispred ovog istočnog dela skladišta. "

Svedok 37 dao je iskaz na suđenju Popoviću pod pseudonimom PV-111 i zaista je svedočio da su "stigla dva autobusa (na livadu) i čekala nas na asfaltnom putu. Napravili su selekciju. Nisu uzeli sve odjednom. Prišao je taj oficir, taj koji je stajao ispred nas s nožem, i rekao 'Ti, ti, ti, istupi. Idite dole na asfaltni put i uđite u autobuse. 'Ja sam bio među njima. I mene je odabrao."[16]

Tokom svog svedočenja PV-111 je obeležio jednu fotografiju, pokazujući gde su bili parkirani autobusi koji su njega i grupu zarobljenika s kojom je bio dovezli do skladišta, i to se tačno poklapa sa fotografijom službe za izviđanje iz vazduha.[17]

Što je najvažnije, PV-111 je svedočio da su zarobljenici s kojima je on išao prvi stigli u skladište.[18] I mada nije bio sasvim siguran koliko dugo je trajao postupak transportovanja zarobljenika sa livade u skladište, procenio je da je to trajalo između sat i po i dva sata.[19] Drugi čovek koji je preživeo masakr u skladištu u Kravici svedočio je da je sa livade doveden u skladište tek u 4 ili 5 sati po podne.[20]

S obzirom na to da je livada od skladišta udaljena svega 1,2 kilometra, ako su autobusi koji se vide na fotografiji službe za izviđanje iz vazduha oni isti autobusi kojima je PV-111 prevezen u skladište, i ako je PV-111 bio među prvima koji su stigli u skladište, a potrajalo je par sati da se ostatak zarobljenika dovede u skladište sa livade, to bi značilo da se oko 2 po podne, kada su snimljene fotografije službe za izviđanje iz vazduha, većina zarobljenika još nalazila na livadi kod Sandića.

Onih 480-570 zarobljenika na livadi, plus dva autobusa zarobljenika kod skladišta u Kravici među kojima je bio i PV-111, značilo bi da se na livadi kod Sandića najverovatnije nalazilo negde oko 700-800 zarobljenika, pod pretpostavkom da su neki od njih možda već bili smešteni u autobuse koji se na fotografiji vide kako čekaju na putu pored livade kod Sandića.

Zarobljenici uhvaćeni na drugim lokacijama

Iako osporavam nalaze MKSJ koji se tiču broja zarobljenika na livadi kod Sandića i fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi, neću se upuštati u osporavanje njihovih tvrdnji koje se tiču broja zarobljenika uhvaćenih na drugim lokacijama.

Prema tužilaštvu MKSJ, 13. jula uveče dva autobusa zarobljenika čuvanih u poljoprivrednom skladištu u Konjević Polju poslati su u Bratunac.[21] Autobusi nisu bili sasvim puni i usput su stali da preuzmu zarobljenike sa livade kod Sandića.[22] Trinaestog jula ujutru snage bosanskih Srba zarobile su šesnaestorice muškaraca i odvele ih na zabačeno mesto kod reke Jadar gde su ubijeni. [23] Trinaestog jula, uhvaćena su šestorica bosanskih Muslimana, koji su potom ispitivani i ubijeni u štabu brigade u Bratuncu. [24] Između 13 i 17. jula 200 ljudi je zarobljeno prilikom čišćenja terena između Sandića, Kamenice, Krajinovića i Mratinaca prema Konjević Polju.[25]  Trinaestog jula kod škole u ​​Lukama u blizini Tišća zarobljena su 22 muškarca iz autobusa koji su prevozili izbeglice i oni su ubijeni.[26]

Prema mojoj računici, Tužilaštvo MKSJ tvrdi da je pružilo dokaze koji pokazuju da je, ako se izuzmu Potočari, Nova Kasaba i livada kod Sandića, broj zarobljenika bio između 350 i 400.

Ukupan broj zarobljenika

Između 1.000 i 1487 zarobljenika u Potočarima, još 1000-1200 na fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi, 700-800 na livadi kod Sandića, plus još 350 sa ostalih lokacija znači da su bosanski Srbi mogli ukupno da zarobe oko 3050-3837ljudi, a ne 7000-8000 koliko navodi Sud.

Još jedna stavka koja potkrepljuje istinitost teze da Srbi nisu zarobili onoliko ljudi koliko Sud navodi je svedočenje Momira Nikolića, koji je procenio da je ukupan broj zarobljenika u Bratuncu u noći 13. jula bio oko 3500-4500. [27] Iako Nikolić ima problema sa kredibilitetom,[28] kao pomoćnik šefa bezbednosti i obaveštajne službe za Bratunačke brigade Vojske Republike Srpske, Nikolić je jedan od najbolje pozicioniranih ljudi koji bi mogli dati procenu takve vrste, a njegova je procena makar donekle slična računici koju smo mi ovde izneli.

Kao što je gore pokazano, glavna mana nalaza MKSJ je u tome što oni drastično preteruju sa brojem zarobljenika koje su bosanski Srbi držali na livadi kod Sandića i na fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi.

Priroda dokaza na koje se oslanja MKSJ

Umesto da broj zarobljenika odredi na osnovu čvrstih dokaza fotografskih koji se mogu precizno izmeriti i objektivno proceniti, Sud se radije oslanja na veoma različite procene žrtava koje su preživele masakr, na posredne dokaze i navodno "presretnute razgovore" preko srpskih radio-veze koje je dostavila bosanska vojska.

Kao što je Sudsko veće objasnilo u presudi u slučaju Krstić: "Važno mesto među dokazima koje je u ovom slučaju iznelo Tužilaštvo zauzimaju transkripti razgovora između osoblja VRS u julu i avgustu 1995. koje su presreli obaveštajni oficiri ARBiH. Ovi dokumente je Tužilaštvu predala bosanska vlada. "[29]

Sud nas uverava da je "razmotrio sve probleme na koje je ukazala Odbrana, kao i teoriju da su presretnuti snimci lažirani, dokaze koji se odnose na lanac nadležnosti i uopšte nedostatak audio snimaka" i da uprkos tome "Sudsko veće ostaje pri svom uverenju, naročito kad se uzmu u obzir iskazi operatera koji su presreli razgovore, koji ukazuju na to da se radi o istovremenom zapisu presretnutih komunikacija VRS. Uvereno je da nije bilo propusta u lancu nadležnosti nad presretnutim materijalima i nalazi da nema dokaza koji bi podržali navode Odbrane da su presretnuti zapisi lažirani ili da je na njih drugačije uticano. "[30]

Presretnuti materijal koji se odnosi na Srebrenicu sastoji se samo od pisanih transkripata, i uprkos tome što audio snimci od kojih su transkripti navodno nastali nisu dostavljeni, Sud ne uviđa zbog čega oni možda nisu pouzdan dokaz. Ovakvo rezonovanje ne drži vodu, ali se neću zamarati nečim što je toliko očigledno. Bez audio snimaka koji bi ih podržali, presretnuti razgovori nemaju apsolutno nikakvu dokaznu vrednost - naročito kad uzmemo u obzir da ih je Sudu dostavila vojna klika koja se u ratu borila protiv Srba.

Propusti u korišćenju forenzičkih dokaza od strane MKSJ

Tužilaštvo MKSJ ispostavilo je spisak od 7661 osobe nestale ili mrtve u vezi s padom Srebrenice.[31] Pored toga, Međunarodna komisija za nestala lica identifikovala je, u vezi s padom Srebrenice, ostatke 6838 osoba putem analize DNK i ukupan broj nestalih procenila na između 8.000 i 8.100.[32]

Verovatno se pitate: Ako je toliko ljudi nestalo ili ubijeno, ako je pronađeno gotovo 7.000 tela, i ako Srbi nisu mogli da pogube više zarobljenika, kako su onda ti ostali ljudi umrli? Najverovatnije objašnjenje je da su oni poginuli u sukobima ili su se našli u unakrsnoj vatri dok se kolona pod borbom probijala preko teritorije bosanskih Srba ka Tuzli.

Pored toga što je Sud odlučio da prida manje važnosti fotografskom dokaznom materijalu nego mnogo slabijim dokazima, Sud takođe pogrešno tumači forenzičke dokaze koje je sakupio.

Na primer, MKSJ tvrdi da je u skladištu u Kravici pogubljeno preko 1.000 zarobljenika, a takav nalaz zasnivaju na broju žrtava pronađenih u masovnim grobnicama koje su dovedene u vezu sa skladištem u Kravici.[33] Istražitelj tužilaštva Dušan Janc pripremio je 2009. ekspertski izveštaj u kojem je zaključio da su u primarnim i sekundarnim grobnicama povezanim sa ubistvima u skladištu u Kravici pronađeni ostaci 1319 osoba.[34]

Nisu uzeli u obzir činjenicu da je skladište u Kravici ograničen prostor u koji je mogao da stane samo određen broj zarobljenika.

U dve prostorije skladišta u Kravici gde su držani zarobljenici ima ukupno 589,5 kvadratnih metara poda; 262,5 kvadratnih metara u zapadnoj prostoriji i 327 kvadratnih metara u prostoriji na istoku.[35]  Dakle, znamo da je broj zarobljenika koji su mogli da sednu na pod u skladištu u Kravici negde oko 600-700 muškaraca, ako je skladište bilo prazno, a nije. Skladište je u vreme masakra bilo u upotrebi i deo prostora na podu zauzimao je materijal koji je unutra bio uskladišten.[36]

Jedan od muškaraca koji su preživeli masakr svedočio je da su se u prostoriji u skladištu gde je on sedeo nalazili kontejneri, stara žičana ograda i propao stari automobil.

Janc je bio primoran da revidira svoje nalaze iz 2009. kada su drugi dokazi pokazali da je značajan broj tela u grobnicama koje su bile povezane sa masakrom u skladištu u Kravici zapravo bio donet sa drugih lokacija.[37] Pri tom nije reč o jednom ili dva tela; reč je o punim kamionima tela koja su u različito vreme doneta s drugih lokacija kako bi bila sahranjena u ovim grobnicama, a forenzičari koji su ekshumirali grobnice i sproveli istraživanja o tome nisu imali pojma.

Forenzičari su znali da u grobnicama koje su ispitivali ima gipsa i građevinskog materijala iz skladišta, znali su da DNK nađena na zidovima skladišta odgovara DNK nekih od žrtava pronađenih u grobnicama, ali nisu mogli da znaju poreklo svih tela u grobnicama.[38]  To što su neka tela doneta iz skladišta ne znači da su sva tela doneta iz magacina.

Greška koju je Janc napravio u vezi sa skladištem u Kravici stalno se iznova ponavlja pri tumačenju forenzičkih dokaza od strane Suda. Ako pronađu vezu između neke primarne grobnice i neke sekundarne grobnice, oni pretpostavljaju da su sva tela u sekundarnoj grobnici sigurno potekla iz primarne grobnice. Ako pronađu vezu između neke grobnice i mesta egzekucije, oni pretpostavljaju da su sva tela u grobnici sigurno ubijena na tom mestu, iako nemaju načina da saznaju da li su neka tela u grobnici možda tu doneta sa drugih lokacija.

Grobnice prave veliku zbrku jer su bosanski Srbi iskopali "primarne" grobnice, gde su žrtve sahranjene prvobitno, a zatim su ih ponovo sahranili u "sekundarne" grobnice, najverovatnije da bi sakrili dokaze o pogubljenjima.

Sve grobnice se nalaze u krugu od 75 kilometara, pa je lako moguće da žrtve pale u borbi i pogubljeni zarobljenici leže u istim grobnicama. Iako je sudsko veće u slučaju Krstić utvrdilo da "je većina žrtava pogubljena", [39] ipak su priznali da se "ne može isključiti mogućnosti da određeni procenat tela u ispitanim grobnicama možda pripada muškarcima koji su poginuli u borbi."[40]

Zaključak

Ne postoje uverljivi dokazi da su snage bosanskih Srba uspele da zarobe više 3000-4000zarobljenika. Fotografski dokazni materijal iz kog se vidi broj zarobljenika na dve glavne lokacije za pregrupisavanje zarobljenih, na livadi kod Sandića i na fudbalskom igralištu u Novoj Kasabi, pokazuje da je na tim lokacijama bilo zarobljeno daleko manje ljudi nego što tvrdi Sud.

Broj zarobljenika koje su pogubili bosanski Srbi ograničen je brojem zarobljenika koje su uhvatili. Ako je tačan nalaz suda da "je većina žrtava pogubljena", radi se o tek neznatnoj većini. Jednako je moguće da neznatna većina nije pogubljena. Tačne brojke verovatno se nikada neće saznati.


[1] Presuda na suđenju Popoviću, 10. jun 2010, paragraf 664.

[2] Presuda na suđenju Krstiću, 2. avgust 2001, paragraf 66; Popović et al. optužnica, 4. avgust 2006, paragraf 28.

[3] Iznošenje dokaza na suđenju Popoviću P00566.

[4] Presuda na suđenju Krstiću, 2. avgust 2001, paragraf 177.

[6] Svedočenje stručnog svedoka optužbe Dušana Janca, Transkripti sa suđenja Popoviću, 5. maj 2009, s. 33.686-33.687.

[7] Svedočenje svedoka optužbe poručnika Egbersa, Transkripti sa suđenja Popoviću, 18. oktobar 2006, pg.

[8] Svedočenje svedoka optužbe poručnika Egbersa, Transkripti sa suđenja Popoviću, 19. oktobar 2006, s. 2766-2768.

[9] Svedočenje svedoka optužbe Zorana Malinića, Transkripti sa suđenja Tolimiru, 9. jun 2011, s. 15.378, 15.387, 15397.

[10] Svedočenje svedoka optužbe Bojana Subotića, Transkripti sa suđenja Popoviću, 1. septembar 2008, s. 24.989-24.990.

[11] Presuda na suđenju Popoviću, 10. jun 2010, fusnota 1299.

[12] Presuda na suđenju Krstiću, 2. avgust 2001, paragraf 177.

[14] Ibid

[15] Svedočenje istražitelja MKSJ Žan-Renea Rueza (Jean Rene-Ruez) Transkripti sa suđenja Popoviću, 11. septembar 2006, s. 1443.

[16] Svedočenje svedoka optužbe PW-111, Transkripti sa suđenja Popoviću, 7. februar 2007, s. 6978-6979.

[17] Iznošenje dokaza na suđenju Popoviću PIC0006.

[18] Svedočenje svedoka optužbe PW-111, Transkripti sa suđenja Popoviću, 7. februar 2007, s. 7056.

[19] Ibid, pg. 6989.

[20] Finalni Sažetak Tužilaštva u slučaju Popović, paragraf 601, odnosi se na svedočenje PW-156 na zatvorenoj sednici.

[21] Finalni Sažetak Tužilaštva u slučaju Popović; paragraf 542-544.

[22] Svedočenje svedoka optužbe Mevludina Orića, Transkripti sa suđenja Popoviću, 28. avgust 2006, s. 898.

[23] Finalni Sažetak Tužilaštva u slučaju Popović; paragraf 545-546.

[24] Ibid; paragraf 560.

[25] Ibid; paragraf 577.

[26] Ibid; paragraf 637-639.

[27] Svedočenje svedoka optužbe Momira Nikolića, Transkript sa suđenja Blagojeviću i Jokiću, 23. septembar 2003, s. 1750.

[28] Nikolić je priznao zločine koje nije izvršio i lažno svedočio kako bi obezbedio nagodbu sa tužiocem MKSJ. Vidi Transkripti sa suđenja Popoviću, 23. april 2009, s, 33.090-33.094.

[29] Presuda na suđenju Krstiću, 2. avgust 2001, paragraf 105.

[30] Presuda na suđenju Popoviću, 10. jun 2010, paragraf 64-65.

[31] Iznošenje dokaza na suđenju Popoviću P02413.

[32] Izveštaj za štampu Međunarodne komisije za nestala lica, 11. jul 2012; http://www.ic-mp.org/press-releases/over-7000-srebrenica-victims-recovered/.

[33] Presuda na suđenju Popoviću, 10. jun 2010, paragraf 443.

[34] Iznošenje dokaza na suđenju Popoviću P04490.

[35]  Iznošenje dokaza na suđenju Popoviću P04529.

[36] Svedočenje svedoka optužbe PV-111, Transkripti sa suđenja Popoviću, 7. februar 2007, s. 6988.

[37] Iznošenje dokaza na suđenju Popoviću P04492.

[38] Iznošenje dokaza na suđenju Popoviću P04490, P02993.

[39] Presuda na suđenju Krstiću, 2. avgust 2001, paragraf 80.

[40] Presuda na suđenju Krstiću, 2. avgust 2001, paragraf 77.