Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > REKOM - jedna ljudska ideja, a ne pokušaj „vaskrsenja Jugoslavije“
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

REKOM - jedna ljudska ideja, a ne pokušaj „vaskrsenja Jugoslavije“

PDF Štampa El. pošta
Luka Božović   
nedelja, 03. jul 2011.

Povodom teksta Slobodana Orlovića "Nova postjugoslovenska ideja ili jedna neustavnost u najavi – Predlog statuta REKOM-a"

Kako profesor Slobodan Orlović kaže, pre dvadeset godina počeo je faktički i pravni prestanak Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ). Period koji je usledio obeležili su ratni zločini, masovna kršenja osnovnih ljudskih prava koji su izazvali veliki broj žrtava. Slažem se sa profesorom da postoji veliki broj mišljenja o raspadu bivše, zajedničke države. Dodao bih da možda još više oprečnih mišljenja i stavova postoji kada su u pitanju ratni zločini i masovne povrede ljudskih prava koji su obeležili oružane sukobe od 1991-2001. godine. Relativizacije i negiranja zločina su svakodnevni, veličanje kako osuđenih, tako i optuženih za iste su takođe svakodnevne. Očigledno je da postoji potreba da se tome stane na put, ali i da se pokrene šira diskusija o mehanizmima koji bi doprineli tome. Jedan od tih mehanizama o kome se diskutovalo je i REKOM, Regionalna komisija za utvrđivanje činjenica o svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava na prostoru nekadašnje SFRJ od 1991. do 2001. godine. Profesor Orlović je ovoj diskusiji doprineo, ali je baš kao i profesor Ristivojević u svom tekstu[1] izneo neke netačne tvrdnje. Na neke od tih tvrdnji već su odgovorili Bogdan Ivanišević[2][3] i Marijana Toma[4]. S obzirom da sam član Koalicije za REKOM, osvrnuću se na neke od tvrdnji koje je profesor Orlović izneo u svom tekstu „Nova postjugoslovenska ideja ili jedna neustavnost u najavi – Predlog statuta REKOM-a“[5].

Greške profesora Orlovića gotovo su iste kao i one koje je pravio njegov kolega Ristivojević i govore o neinformisanosti o komisijama za istinu kao mehanizmu tranzicione pravde kao i o pogrešnom tumačenju teksta Predloga statuta REKOM-a. Odgovore na jedan deo nedoumica koje u svom tekstu problematizuje profesor mogao je da pronađe u Obrazloženju Predloga statuta koji je dostupan[6] javnosti, a koji prosefor očigledno nije pročitao.

Ono što je u dosadašnjim diskusijama više puta istaknuto je razlikovanje Koalicije za REKOM i REKOM-a. Koalicija za REKOM sastavljena je od 1600 članica(udruženja žrtava, veterana, organizacija za zaštitu ljudskih prava, pojedinaca), i zagovara osnivanje REKOM-a. REKOM, čije se osnivanje traži, jeste telo koje je u ovom trenutku nepostojeće. REKOM će početi da postoji trenutkom osnivanja od strane država. Važno je razumeti da Koalicija za REKOM nije isto što i REKOM, niti će REKOM osnovati Koalicija, već države.

Preambula je još jedna tačka koje se profesor Orlović dodiruje govoreći o njoj kao svečanoj formi i uvodu u ustav. Istina je, nemaju svi ustavi preambulu, i istina je Predlog statuta REKOM-a ima. Profesor Orlović ovime verovatno pokušava da dokaže kako je na ovaj način Predlog statuta preuzeo elemente ustava i ustavnosti. Ipak, on tu greši zato što preambula nije ekskluzivno rezervisana za ustav, već i za druge pravne akte, i predstavlja opravdanje donošenja nekog pravnog akta. Jednostavno navođenje šta je to zbog čega je neki pravni akt, zakon ili sporazum potreban, i opravdavanje njegovog donošenja, nikako ne znači da se preuzimaju elementi ustavnosti. Dalje tumačenje samog teksta preambule je loša interpretacija, i pre bih rekao pokušaj manupulacije tekstom. Naime, tvrdnja da kako međunaordni tako i domaći sudovi ne zadovoljavaju potrebu žrtava za pravdom ne znači da je potrebno praviti alternativni i paralelni sudski sistem. Domaća i međunarodna suđenja ne mogu da obuhvate sve događaje, niti da postignu da sude za sve zločine, a neophodno je priznati sve žrtve i zadovoljiti njihovo pravo na istinu i pravdu. Komisije za istinu su mehanizam tranzicione pravde komplementaran suđenjima. Ne postoji namera da REKOM po osnivanju preuzme posao sudova, i svako ko se informisao o komisijama za istinu zna da su one vansudska tela. Što se tiče argumenata koji se navode a tiču se otkrivanja „najbolje istorijske istine“, na njih je odgovor jednostavan. Komisija neće da utvrđuje istinu, već činjenice. Tačno je da je u svakoj državi „utvrđena“ neka zvanična istina o događajima iz devedesetih godina, ali upravo to je stvar koja ne vodi trajnom miru. Istina o „Oluji“ u Hrvatskoj i u Srbiji nisu iste, a to otvara prostor za nove konflikte u budućnosti. Utvrđivanje činjenica, sa druge strane vodi nečemu drugom. Utvrđivanje činjenica je jedna od garancija neponavljanja onoga što se u prošlosti desilo. Činjenice će onemogućiti manipulacije brojem žrtava, često korišćene u svrhu opravdanja zločina.

Neka od rešenja iz Predloga statuta REKOM-a profesor Orlović vidi kao ugrožavanje ustavnosti Republike Srbije, uz tvrdnju da „REKOM rezerviše za sebe neka suverena ovlašćenja (sa pozicije najviše vlasti) iz polja krivičnog i krivičnoprocesnog prava, pored državnih pravosudnih organa suverene države.“ Tako Orlović vidi i obezbeđivanje prisustva lica pozvanih da daju izjavu komisiji. Ovo rešenje je Orlović iskoristio je i kao potkrepljenje tvrdnje da REKOM ima ambiciju da vrši sudsku vlast. U Predlogu statuta i obrazloženjima rešenja statuta, koja su gore pomenuta, jasno stoji da je sud taj koji donosi konačnu odluku da li će kazniti one koji odbiju pojavljivanje pred komisijom.

Ovo nije jedino mesto u Predlogu statuta gde je moguće pobiti tvrdnje da REKOM ima ambiciju vršenja sudske vlasti. To je jasno i u delu XI Predloga statuta koji se bavi Završnim izveštajem komisije.U Predlogu statuta REKOM-a određeno je i da REKOM na kraju svog rada u članu 46, stavu prvom, gde se govori o nalazima ratnim zločinima i teškim kršenjima ljudskih prava koji treba da se nalaze u izveštaju REKOM-a, kaže se da „(...)Takav nalaz nema efekat sudske presude, niti prejudicira ishod eventualnog sudskog postupka.“ O završnom izveštaju biće još reči u nastavku teksta.

Tematskim sesijama se bavio i profesor Ristivojević koji je pokazao da, iako je doktor nauka, ne zna da koristi Vujakliju, u kojoj je definisana reč „sesija“ kojoj se toliko čudio. Ove sesije su platforma da se čuje glas žrtava, glas onih koji su na svojoj koži osetili najveće strahote ratova devedesetih godina. Neophodno je da se govori i o delovanju institucija uoči i u toku rata, koje su i te kako u isti bile uključene.

Pošto je selekcioni odbor pomenut valja reći i nešto o proceduri izbora članova selekcionog odbora pošto je profesor problematizovao postupak izbora članova REKOM-a. Po mišljenju profesora Orlovića taj postupak izbora članova, govori o „nejasnoj političkoj-nepolitičkoj prirodi REKOM-a“. Političari ne vode glavnu reč u imenovanju članova selekcionih odbora već učestvuju u tom procesu. Nadležni ministri neće sami da biraju članove, već će za to morati da traže saglasnost nadležnih skupštinskih odbora u kojima sede predstavnici svim parlamentarnih grupa. Proglašavanje članova komisije ne znači njihov direktan odabir od strane Predsednika. U Predlogu statuta jasno su definisani kriterijumi koje članovi treba da ispune, a opisan je i način kandidovanja članova koje će i građani i građanke ugovornica moći da kandiduju. Ovakva rešenja ni na jedan način ne narušavaju nadležnosti Narodne skupštine, Vlade ili predsednika Republike Srbije, definisane Ustavom Republike Srbije.

Izveštaj koji komisije za istinu podnose su krajnji produkt njihovog rada. Komisija koju je Vojislav Koštunica, dok je bio predsednik, osnovao izveštaj nema ni danas. Baš kao ni rezultate. Ipak, tada nije bilo reakcija poput onih profesora Orlovića i Ristivojevića. Ono što profesor Orlović za preporuke kaže je da su „nešto kao obavezna uputstva za rad nikom drugom do vladi države ugovornice“. Preporuke se tako zovu zato što se njima preporučuju određene akcije države ugovornice. Preporuke nisu obavezne i države nemaju obavezu da ih implementiraju. U dosadašnjoj praksi komisija za istinu postoje slučajevi kada neke od preporuka komisija nisu usvojene od strane država (Južnoafrička Republika).

Ono što Slobodan Orlović tvrdi u svom tekstu govori o njegovoj neinformisanosti o dosadašnjoj praksi komisija za istinu, i nepoznavanju obrazloženja Predloga statuta REKOM-a. Osim toga iščuđavanje nad time šta se to zbilo 2001. godine govori i o tome da profesor Orlović nije upoznat ni sa praksom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, a ni sa dešavanjima u bivšoj Jugoslaviji. Orlovićev zaključak da „REKOM sigurno ne može da vaskrsne Jugoslaviju“ u potpunosti je tačan. REKOM ni ne želi da vaskrsne Jugoslaviju, REKOM želi da utvrdi činjenice u svim žrtvama ratnih zločina i drugih teških kršenja ljudskih prava. REKOM želi da vrati dostojanstvo svim žrtvama.