Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Rat je bio dobar

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Milutinović   
utorak, 17. mart 2009.
  Verovatno je da barem u nekim državama postoje ljudi koji, zbog njihove blizine vlastima, uživaju poseban status i koji zbog toga mogu da čine stvari koje drugima nisu dozvoljene. Oni ne moraju da se obaziru na zakon i mogu da rade šta im se prohte zaštićeni indulgencijom koju su dobili od vlasti. Mogu da utiču na život drugih ljudi i određuju njihove misli i živote svesni da će ova privilegija zaštićenosti raditi u njihovu korist i sprečavati njihovo razotkrivanje. Ideologije su u oblasti mišljenja ono što su ovi ljudi u državi. Predmet ovog članka biće pitanje u kojoj meri neka posebna ideologija utiče na predstave koje postoje o poslednjem ratu.

Kako je, dakle, počeo rat u bivšoj Jugoslaviji? Ako računamo zapadni svet, Hrvatsku i ostale ex-Yu republike, Drugu Srbiju, uobičajeni odgovor na ovo pitanje jeste da je nacionalistička Srbija, predvođena balkanskim kasapinom Miloševićem, vođena mržnjom prema drugim narodima i željom da zaokruži etnički čistu veliku Srbiju, napala mirne građane Jugoslavije nesrpskog porekla. Najpre je u svojim naumima imala uspeha, a onda je kasno probuđeni Zapad pomogao slabijima i učinio da se oni odupru agresiji Srbije. Rat se završio logičnim kažnjavanjem i štetama za Srbe (kako su agresori bez uvijanja nazivani u zapadnoj štampi). Označeni kao jedini krivci za ratove u Jugoslaviji, Srbi su podvrgnuti dugotrajnom prevaspitavanju koje je uključivalo širok dijapazon dejstava, od haškog tribunala, preko bombardovanja i odvajanja Kosova. Za prosečnog zapadnog konzumenta medija ništa u ovoj slici nije protivrečno. Imamo jednu zemlju koja uspešno igra ulogu nacističke Nemačke iz Drugog svetskog rata. Ona progoni druge ljude, širi svoju teritoriju, mrzi na etničkoj osnovi i zbog toga plaća cenu koja sledi u ovakvim slučajevima.

Međutim, mi smo odavde i u velikoj meri možemo da shvatimo da je ova slika izmišljena. Ali, ni prava slika nije baš na dohvat ruke. U prostoru srpskohrvatskog jezika na tu sliku deluju razni interesi strana u sukobu, želja da se priključimo Evropi, lokalne intelektualne navike itd. Jednom rečju, slika koja preovlađuje i koju, dakle, ne bi trebalo sada “relativizovati”, kada se već ustalila, govori o Srbima kao glavnim, ako ne i jedinim krivcima za rat u bivšoj Jugoslaviji. U ekstremnoj varijanti ta krivica je isključiva i zaoštrena, samo Srbi su krivi i to toliko krivi da su se činom pokretanja rata, kada ga niko drugi nije hteo, zauvek isključili iz zajednice ljudi. U neku ruku, samo humanitarni razlozi sprečavaju fizičko uništenje te grupe, simbolički oni u stvari više nemaju nikakva prava. Ova poslednja rečenica malo je retorički pojačala ove zaključke, ali to ne znači da ona verno ne prenosi ono što se može čuti. Ali njena začudnost nas može i vratiti na naše pitanje o početku rata. Kako je stvarno počeo rat?

Najpre da kažem kako razumem ovo pitanje. To nije pitanje o tome ko je prvi počeo i kako se rat odvijao od događaja do događaja, nego pitanje koja i čija logika je učinila stanje takvim da je rat bio moguć. Ova logika, osobito ako uključuje ciljeve koji se ne mogu na sva zvona saopštiti, može da bude delotvorna, a da ne bude poznata velikom broju ljudi. Međutim, ovde pomaže činjenica da se ta logika posredno otkriva u jeziku i da su zbog toga dokazi da je neka logika bila delotvorna sasvim javni, samo ih je potrebno na pravi način protumačiti.

Rat u Jugoslaviji počeo je u zajednici koja je u velikoj meri bila neka vrsta Evropska unije u malom. Međutim, najpre je Slovenija odlučila da hitno mora izaći iz te zajednice. U toku slovenačkog mini rata koji je usledio, postavljeni su bazični stereotipi o stranama u sukobu. Sa jedne strane su demokratske nacije predate novim vrednostima demokratije, ljudskih prava itd, a sa druge jugo-soldateska koju predvode tvrdokorni generali-komunisti. Ali, pravi zaplet počeo je u Hrvatskoj. Hrvatska je takođe želela otcepljenje, ali je to radila na način koji nije imao nikakve veze sa demokratijom, nego je nagoveštavao radikalan odnos prema onome što je zaista bio problem u toku raspada Jugoslavije, prema problemu kolektivnih prava. Budući da je imala neku državnu tradiciju i formiranu nacionalnu svest, Hrvatska je imala pravo da postane samostalna država. Problem je bio u tome što je u Hrvatskoj živelo oko pola miliona Srba koji su takođe imali kolektivna prava. Ovakva situacija je teška i komplikovana, ali se s njome može suočiti ukoliko se usvoji pravilo da je potrebno tražiti kompromis uz puno uvažavanje svih strana. Kolektivna prava postoje, ali nisu apsolutna, tako da sve strane moraju umeriti svoje zahteve. Ništa od ovoga nije poštovano: Srbima je najpre jednostranom odlukom promenjen ustavni status, onda su usvojena sporna obeležja države koja su podsećala na NDH. Sve je bilo obojeno nečim što malo koji stranac može u potpunosti razumeti – jasnim znakovima da se nove vlasti oslanjaju na ustašku emigraciju, Tuđmanovim antisemitskim i antisrpskim izjavama itd. Jednom rečju, nova Hrvatska se predstavljala kao država u kojoj će možda biti dozvoljeno fizičko postojanje Srba, ali u kojoj oni neće imati kolektivna prava. U kojoj će se podrazumevati, u svakodnevnom govoru, u rehabilitaciji ustaštva, u ustavnim odredbama, da ih nema. Stvar komplikuje činjenica da partizanski general Tuđman nije bio klasični ekstremni nacionalista, mada je bio okružen takvima. On misli o sebi kao o čoveku koji samo želi da, u neku ruku, popravi, usavrši istoriju i tako udovolji svim stranama i učini dobru stvar za budućnost odvajanjem nacija jedne od druge, koje će se postići i “humanim” preseljenjima. Sve je to grubost istorije, ali je za opšte dobro, dva naroda koja se po pretpostavci mrze, biće zauvek odvojena tako da će moći uživati mir postojanja “na svome”. Tako je postavljena scena za početak rata. Samo rat je mogao zaista efikasno da obavi ovaj zadatak.

Ali, nije li ovo prebacivanje odgovornosti za ovu partikularističku logiku na Hrvatsku samo, prosto, srpska pristrasnost? Nije li strašni Milošević započeo talas nacionalizma u ex-Jugoslaviji? U stvari, u Srbiji ne postoji nikakav pandan onome što se dešavalo u Hrvatskoj. Iako je Milošević na Gazimestanu pominjao neke bitke, netom donešen ustav u Srbiji je bio ustav u kome je ona definisana kao država svih njenih građana. Srbija je u pregovorima istrajavala na raznim oblicima jugoslovenske zajednice, a o prirodi “četnika” u Srbiji dobro govori razvoj tadašnjeg vođe opozicije Vuka Draškovića koji se veoma brzo okrenuo mirovnoj politici. Dakle, mejnstrim srpske politike je još uvek bio projugoslovenski. Međutim, verovatno je svakome bilo jasno da će ova projugoslovenska nasleđena politika imati malo uloge u budućim danima.

I tu se pojavljuju nove peripetije. Hrvatska ima nedvosmislenu nameru da se otcepljuje, a tu jugoslovenstvo već malo pomaže. Ključno je ovde pitanje zašto Srbi rizikuju rat? Zašto oni, kao najveći narod na Balkanu, nisu pametni i za druge? Ključna grupa su tu Srbi iz Hrvatske. Zašto se oni nisu zahvalili uslugama Miloševića i JNA i rekli da su spremni da čekaju rasplet u novoj samostalnoj Hrvatskoj, iako ona pokazuje jasnu nameru da bude neprijateljska prema njima? Odgovor je tu izgleda jednostavan: zato što je to nemoguće. Srbi u Hrvatskoj su imali barem tri osnove zbog kojih su mogli da zahtevaju posebnu brigu o svojim kolektivnim pravima u kontekstu raspada Jugoslavije. Oni su, najpre, samim stvaranjem Jugoslavije stekli pravo da žive u istoj državi sa ostalim Srbima; onda, oni su bili žrtva genocida u Drugom svetskom ratu i, najzad, ta nova država u koju su trebali da mirno pređu se hvalila da je ova pređašnja bila “izraz povjesnih težnji hrvatskog naroda” i aktivno im je oduzimala već stečena prava čak i u okvirima same Hrvatske. Svi ovi opravdani razlozi su u trenucima kada se rat mogao sprečiti bili ignorisani i od spoljnjeg faktora i od same Hrvatske. Da su u bivšoj Krajini živeli neki super-ljudi koji su kadri da savršeno percipiraju budućnost i da se organizuju savršeno za odbranu u svim uslovima, oni bi možda odbili da učestvuju u ratu, ali to je potpuno nerealno i niko ne može biti optužen što to nije uradio.

To znači da je rat u Hrvatskoj počeo objektivnim nasiljem koje je bilo sadržano u samoj prirodi hrvatske države koja nastaje, a koja obećava budući aparthejd i rasizam prema Srbima. Da toga nije bilo, nikakve akcije iz Beograda usmerene na proširenje teritorija ne bi bile prihvaćene.

Međutim, i pored ovoga, srpska strana ima odgovornosti za tok rata u Hrvatskoj. U neku ruku, njena glavna krivica je u tome što je prihvatila partikularističku logiku koju je postavila Hrvatska. Ta logika je otprilike glasila: Hrvatska će se otcepiti i stvoriti nacionalističku državu u kojoj praktično neće biti mesta za Srbe; mi to ne možemo sprečiti, ali ćemo zato odgovoriti na tu logiku otcepljenjem srpskih teritorija. Dakle, umesto da je hrvatska logika bila denuncirana kao rasistička i nazadna u stvari su se prihvatila njena pravila. To prihvatanje uz to nije bilo sasvim javno. U Srbiji je na vlasti još uvek bila nominalno projugoslovenska partija, koja je samo iz nužde, u praksi, prihvatala ovu logiku. Koja je, dakle, bila u svojevrsnoj konfuziji oko toga gde sve to ide i šta se time postiže. Ali je, svejedno, na domaćem terenu, što je ta konfuzija bila veća, to snažnije isključivala opoziciju koja je po svom osnovnom intelektualnom habitusu bila protiv ove logike. To je druga ogromna odgovornost Miloševića i tadašnje vlasti. One su sa poznatom arogancijom odbacile mišljenja dobre polovine građana i većeg dela inteligencije. U to vreme, na primer, Borislav Pekić je, zajedno sa mnogim drugima, umesto da se barem sluša, dobijao batine ispred RTS. Milošević je sigurno odgovoran i za dopuštanje anomije koja je dovela do nekažnjenih zločina srpske strane.

Danas je sve to prošlost i akteri tadašnje srpske politike više ne utiču na sliku koja se o ratu stvara. U petooktobarskoj revoluciji Milošević je otišao sa vlasti. Međutim, akteri hrvatske politike iz tog vremena su još uvek aktivni i njihova slika rata je još uvek relevantna. Franjo Tuđman je verovatno sanjao o tome da će kratkotrajni rat dovesti do dovoljnog pritiska da se narodi putem “humanih” preseljenja razdvoje, ali pošto su u ovim dogovorima strane uvek nepouzdane, a događaji izmiču kontroli, sve se produžilo, što je samo ojačalo ekstremizam u Hrvatskoj. Taj ekstremizam je stvorio sliku rata koja je do danas ostala neokrnjena. Drugim rečima, predstava o Srbima koji napadaju mirnu Hrvatsku, želeći da joj otmu teritorije, bila je samo nastavak rasističke logike drugim sredstvima, logike koja je i uzrokovala rat. Sada je ova rasistička diskvalifikacija dobila savršen paravan: Srbi više nisu bili krivi kao Srbi, nego kao krivci za rat i zločine. Logika koja je pokrenula rat nije se promenila u njegovom navodnom objašnjavanju ni za jotu, ona se time samo pojačala, tako što je sada zbog strašnih, nezamislivo neljudskih, zločina srpske strane, bilo sasvim opravdano podrazumevati da su oni završili sa svojim bitisanjem u Hrvatskoj. I tu se nalazi glavna poenta koju treba shvatiti, ova objašnjenja uzroka rata nisu ni u kakvoj relaciji sa događajima ili istinom, činjenicama, ona su u potpunosti u funkciji najpre etničkog ćišćenja Hrvatske, a onda opravdanja tog čišćenja. Da je to tako najviše pokazuje ekstremna zaoštrenost i logička čistota tih objašnjenja.

Da bi ilustrovali kakva je logička čistota u pitanju nije potrebno da se vraćamo u prošlost – iako bi verovatno hiljade primera iz hrvatskih novina, i posebno sa televizije, iz vremena devedesetih govorilo tome u prilog – jer ta ista slika rata postoji i danas u Hrvatskoj. Nedavno1 je emitovana na HRT 1 emisija čiji je cilj bio da pokaže čvrstinu Hrvatske pred moguće dalje granične sporove sa Slovenijom, Crnom Gorom i Srbijom, a koja je govorila i o prošlim sukobima i uopšte o odnosu Hrvata i suseda. Na Srbe kao takve referirano je terminima “neljudi” i “divljaci” na kojima je “večna sramota” zbog rata u Hrvatskoj. Ovi citati su posebno važni je pokazuju svu apstrakciju trenutnog odnosa prema Srbima u Hrvatskoj koja ih, ukratko, sasvim eksplicite i javno deprivira od njihove ljudske suštine. Jer, ovde se ne radi o optužbi da se neko, određeni čovek, poneo neljudski, što bi bilo legitimno, nego o jasnoj generalizaciji. A ta generalizacija istovremeno daje dobar model za “objašnjenje” rata koje postoji u Hrvatskoj: Srbi su generalno zločinci, nacisti, fašisti, koji su zbog greha u ratu izgubili ljudsku suštinu (na to se odnosi i izraz “večna sramota”); Hrvati su žrtve, nisu počinili nijedan zločin, u Hag su otišli nevini da se žrtvuju za domovinu, nije bilo proterivanja ni etničkog čišćenja u Oluji itd. Ova emisija nije nikakav incident, slične emisije su emitovane i ranije, a zvanična hrvatska politika se ničim ne ograđuje od ovakvog stava. Pri tom je važno da su ovi “neljudi” iz emisije i Srbi povratnici koji danas žive u Hrvatskoj, što ih pokazuje ne kao građane drugog reda – to bi bio dobar izraz za, recimo, za penzionere – nego sasvim precizno kao Agambenove “suvišne ljude”. Ljude koji ne postoje, barem za zvaničnu ideologiju.

Hrvatska je izašla kao nominalni pobednik iz ratova devedesetih i za sada u stvari ničim nije kažnjena zbog proterivanja Srba. Zbog toga ova slika koja se emituje iz Hrvatske, a koja je iz generalnih razloga podržana od zapadnog zvaničnog javnog mnenja, pretvorena u neku vrstu opšte zvanične istine, pa je donekle razumljivo što su i slike koje dominiraju u Srbiji u zavisnosti od ove činjenice. Neko bi mogao pomisliti da je sve to toliko već uvreženo, da bi se možda trebalo posuti tim pepelom, ma kako bio neistinit, i nastaviti dalje. Međutim, stvar je mnogo komplikovanija. Dakle, ova slika je u potpunosti lažna, ona u potpunosti refletuje samo hrvatsku nacionalističku, čak rasističku ideologiju. Ali, da bi se to videlo potrebno je znati snaći se u problemima ideologije, a to je uvek bila retkost.

Zanimljivo je da se slika koju o ratu promoviše Druga Srbija od slike hrvatskih nacionalista uopšte ne razlikuje. najkraće moguće rečeno. Da počnemo opet od kraja, upravo u danu kada ovo pišem u emisiji “Stanje nacije” na B92 voditelj svoje pitanje formuliše oko tvrdnje da je Milošević bio “najveće zlo koje se pojavilo Evropi od doba nacista”. U ovoj rečenici kao i u mnogim drugim formulama Druge Srbije skoro da je sve sadržano. I sama ideologija i odgovarajuća odbrana od kritike te ideologije. Najpre, radi se o pitanju, a ne o tvrdnji, što daje prvu liniju odbrane. Onda, ako uzmemo da je to i tvrdnja, ako počnemo da se s njom raspravljamo kao sa tvrdnjom, promašujemo njenu poentu: ona je čista aktivnost, uvek u istom cilju obnavljanja slike o Srbiji kao nepojamnom, izuzetnom zlu koje se može usporediti samo sa nacističkim, i koje se opet, jedino na ovim prostorima može uporediti sa nacistima. Tu imate sve: i aboliciju svih drugih i logičku čistotu i krajnju zaoštrenost osude. Ali, bilo šta drugo da pogledamo imamo potpuno poklapanje ovih slika. Definicija Druge Srbije je u stvari to: isključiva odgovornost Srbije za rat, izbacivanje hrvatskih zločina iz sfere govora pod izgovorom “čišćenja u vlastitom dvorištu”, povezivanje što više aktera u Srbiji sa nacizmom, fašizmom, primitivizmom. Slika o ratu je jednako logički čista, samo što u slučaju Druge Srbije nije opravdana eksplicitnom odanošću “hrvatskoj stvari” kao u Hrvatskoj, nego potrebom za katarzom, novim početkom, uključivanjem u Evropu itd. Poklapanje se vidi i na detaljima. Na primer, povodom svake godišnjice Oluje, jedino što Druga Srbija naglašava jeste da je egzodus bio posledica dogovora Tuđmana i Miloševića. Time se želi reći da, ako već nećemo da prihvatimo da su Srbi iz Hrvatske otišli dobrovoljno, onda makar da odgovornost podelimo između nas i njih, sa nadom da će ona kad tad biti prebačena samo na “nemotivisano zlo”2 iz Srbije. U stvarnosti je naravno sve potpuno obrnuto. Srbi su u Hrvatskoj tokom celog rata bili svesni da je njihov opstanak u Hrvatskoj, ukoliko se rat završi vojnom akcijom, nemoguć. Na to je ukazivalo sve: i priroda Hrvatske politike pre rata i zločini pri osvajanju džepova u toku rata i celokupna atmosfera u Hrvatskoj. To što su možda postojali dogovori o linijama evakuacije ili čak neki raniji dogovori o razmeni stanovništva između Miloševića i Tuđmana ne govori ništa o razlozima zbog kojih su Srbi izbegli. Oni su izbegli od države koja želi da ih nema. Da je taj strah bio opravdan pokazali su i masovni zločini nad onima koji su ostali, i između ostalih činjenica, transkripti koji su pokazivali da je hrvatska strana bila potpuno svesna šta će se dogoditi, jer je sve uradila da se to dogodi, ništa drugo nije ni bilo moguće da se dogodi. Tvrditi u tim uslovima da su Srbi iz Hrvatske izbegli dobrovoljno ili zbog poziva Miloševića predstavlja vrhunski cinizam. I to “objašnjenje”, kao i sva druga u okviru Druge Srbije, ne nastaje u okviru truda da se opišu činjenice nego truda da se krivica raspodeli tako da srpska strana bude kriva za sve, a hrvatska ni za šta.

Međutim, ni preostala, nacionalistička, slika rata nije puno različita. Skoro da je konstanta među nacionalistima u Srbiji da hvale Hrvatsku kao državu, hvale njihovo jedinstvo, odlučnost, pristrasnost i rezultat. Ove pohvale su u našoj priči poslednji simptom ove jedinstvene slike o ovom ratu kao nečem dobrom. Oni u stvari hoće da kažu da je celokupna logika koja je pokrenula rat bila dobra. Trebalo je srušiti Jugoslaviju i posebno zajednički život jer je bio nepodnošljiv. Jedino je problem u tome što je u postizanju nacionalističkih ciljeva Hrvatska bila uspešna, a Srbija nije. Zbog toga nacionalisti hvale Hrvatsku, a koliko je ovaj bazični ideološki izbor nešto odlučujuće i važno pokazuje i činjenica da oni hvale upravo državu koja je ne samo rasistička, nego je rasistička upravo prema njihovom narodu. Sve to se pokazuje kao oprostivo i nebitno, ako se sa nekim oseća bazična sličnost, bazično odobravanje. U jednoj od emisija “Marko Janković šou” na TV Košava, koja pokušava da bude eksplicite nacionalistička i ovaj put je imala publiku sastavljenu od studenata sociologije, jedna studentkinja izrazila je svoje neslaganje sa stavom da Srbija treba da se ugleda na Hrvatsku. Ona čak nije pomenula da su ovde u pitanju proterani Srbi, jednostavno je rekla: “Ne slažem se da treba da se ugledamo na Hrvatsku zato što su oni etnički očistili svoju državu”. Naravno, ovo je jedna jednostavna, potpuno etički ispravna rečenica. Ali, naš paradoks je u tome što mi trenutno nemamo značajnije javno mnenje koje bi se slagalo sa ovom rečenicom. Nacionalistička prva Srbija bi se ugledala na Hrvatsku u stvari baš zato što je uspešno rešila pitanje etničkih manjiina sa kojima oni ne znaju šta bi. A Druga Srbija se ne slaže da je Hrvatska uopšte počinila neko etničko čišćenje, pa i ona, u mnogo izjava, ističe Hrvatsku kao primer za ugled.

Nadam se da sam dovoljno pokazao koliko je i zašto ova slika rata pogrešna. Za sve njene varijante rat je bio dobar, što se vidi i po tome što je njegov glavni vinovnik tretiran kao nevin. Oni koji i dalje žele da insistiraju na ovoj slici moraju da odgovore na ključna pitanja koja se tu nameću. Kako to da je primer za ugled država koja trenutno na svoja tri vodeća položaja ima ljude koji su podržavali direktne masovne ubice iz rata (učešće Sanadera na mitingu “Svi smo mi Norac”) ili su bili bliski ratni saradnici onima koji su optuženi da su direktno naređivali ubistva (Šeks i suđenje Glavašu) ili su negirali postojanje zločina u Jasenovcu (Mesićeva izjava u Australiji da se Hrvati nemaju za šta izvinjavati Srbima u pogledu Drugog svetskog rata). Kako to da je agenda katarze Druge Srbije i nacionalističke Hrvatske potpuno ista? I, najzad, kako to da nacionalisti odavde hvale državu koja je nastala kao posledica masovnog proterivanja njihovih sunarodnika?

Mislim da oni kojima taj rat nije bio dobar i koji nije vođen u njihovo ime treba da insistiraju na činjenicama koje ne postoje u gornjim slikama: na rasizmu i zločinima koji su doveli do proterivanja Srba iz Hrvatske, na sadašnjem rasizmu u Hrvatskoj, na dugogodišnjoj borbi protiv rata u Srbiji koja je počela sa demonstracijama na Terazijama posle 9. marta 1991. i nastavila se u raznim oblicima, zaključno sa 5. oktobrom, na univerzalističkoj kulturi koja je odlikovala srpsku kulturu kada je bila najbolja, na otvorenosti i istini.

Pogotovo treba odbiti ovo distanciranje od Srbije kao takve koje je u suštini samog naziva Druga Srbija. Srbija ima više od 130 godina državnosti i više od 200 godina borbe za slobodu, bila je na pravoj strani u oba svetska rata. Srbi su stvorili dve Jugoslavije koje su bile periodi mira i prosperiteta na Balkanu. U toku te istorije nisu imali organizovane državne logore za istrebljenje drugih naroda. A u vreme ratova iz devedesetih imali su aktivan politički otpor ratu.

Meni je ta Srbija sasvim dobra, nije potrebna nikakva druga.


1. 03.03.2009. HRT1, autor emisije Branka Šeparović.[^]
2. Kada sam počeo da pišem ovaj tekst video sam da je na sajtu Peščanika objavljen tekst Srđe Popovića „Milošević, nemotivisano zlo“. Iako ga nisam pročitao pre nego sam završio glavninu ovog teksta, ovaj Popovićev tekst je savršen primer slike o ratu o kojoj se radi u ovom tekstu. Isto je i sa jednim još kasnije objavljenim tekstom Mirjane Miočinović „Istorija kao privatno vlasništvo“. Tako da se u ovoj situaciji radi o jednom primeru „slaganja indukcija“.[^]
 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner