Istina i pomirenje na ex-YU prostorima | |||
Ramušova pravda |
![]() |
![]() |
![]() |
četvrtak, 10. april 2008. | |
Često smo, i uglavnom sa razlogom, nezadovoljni našim političarima, ministrima i vlastodršcima. Ali hajde da se na trenutak podsetimo lika i dela poslednja tri premijera “ Republike Kosova” – Ramuša Haradinaja, Agima Čekua i Hašima Tačija. Trojica premijera – trojica osvedočenih zločinaca! I nije tu u pitanju nikakva «komandna odgovornost», već pravi i konkretni zločini. Prema više izvora, Ramuš Haradinaj je lično ubio 67 ljudi, naredio likvidaciju najmanje 267 i otmicu više od 400 ljudi. U Haradinajeve «podvige» spada i čuveni slučaj otmice kolone svatova 12. juna 1999, pri čemu je, Haradinaj lično učestvovao u mučenju, silovanju i ubistvu svatova koji su streljani na putu između Đakovice i Prizrena. Haradinajev naslednik na mestu kosovskog premijera Agim Čeku, kao brigadir hrvatske vojske, učestvovao je u akcijama «Maslenica», «Medački džep», «Oluja». Potom se, obavivši posao u Hrvatskoj, vratio na Kosovo, gde je bio šef glavnog štaba OVK u vreme kada su činjeni najgori ratni zločini nad Srbima, a u periodu 2000-2006, sve do izbora za premijera, bio je komandant je Kosovskog zaštitnog korpusa, paravojne organizacije koja je bila i ostala glavni izvor kriminala i terorizma na Kosovu. Najzad, Hašim Tači, prvi među jednakima (u prištinskim i zapadnim medijima poznat i pod nadimkom «komandant Zmija»), optužen je pred srpskim sudom za ubistvo 661 Srbina i pripadnika drugog nealbanskog življa, teško telesno povređivanje 518 osoba i otmicu 584 čoveka. Osim toga, Hašim Tači je indirektno odgovoran i za namerno proterivanje stotina hiljada Srba sa Kosova i Metohije posle dolaska Kfora. Najzad, upravo ovih dana , bivša glavna tužiteljka Haškog tribunala Karla del Ponte (a nju je zaista teško sumnjičiti da je naročito blakonaklona prema Srbima) optužila je u svojoj knjizi Tačija da je direktno odgovoran za otmicu najmanje 300 Srba sa Kosova i njihovo prebacivanje na sever Albanije, gde su im hirurzi vadili bubrege, a kasnije i druge organe, i prodavali ih na zapadnoevropskom tržištu. Tako su, zahvaljujući komandantu Zmiji i njegovim saradnicima, nesrećni Srbi, odnosno njihovi organi, preko noći, ekspresno «otišli u Evropu». A ono što je od para eventualno „preteklo“, možda je uloženo upravo u hašku odbranu i medijsku promociju mesara koji su ovaj krvavi biznis i započeli. Priznajem da ovo podsećanje na ratne i poratne podvige lidera mlade kosovske «demokracije» deluje mučno i pomalo morbidno. Ali je isto tako mučno i pomalo sramno to što već godinama srpski mediji – valjda iz straha da ne ispadnu pristrasni i «ne uznemiravaju javnost» – o tome stidljivo, ili uopšte ne izveštavaju. Postoji, međutim, jedna stvar koja je mnogo gora čak i od ovog prećutkivanja. Postoji teza koja se povremeno može čuti u javnosti da je Srbija na neki način i sama kriva za takav tretman u Hagu , zato što nije dovoljno sarađivala sa Tribunalom i nije dostavila dokaze o zločinima Haradinaja, Čekua i Tačija. Navodno, da se nismo inatili, da smo odmah izručili sve one koji su traženi i da smo na vreme uhapsili Ratka Mladića, možda bi nam položaj bio bolji i možda bi zločini nad Srbima bili adekvatnije tretirani? ! Verujem da među onima koji ovo govore možda ima i dobronamernih ljudi. Ali je to, u suštini, samo još jedna neistina i surova zamena teza. A najgore što se nekome ko je izložen kakvoj nepravdi može učiniti, jeste ubeđivati ga kako je, zapravo, on sam kriv i odgovoran za zlo koje mu se događa. Srbija je, naime, još oktobra 2001, Hagu dostavila 40000 stranica dokaza protiv Tačija, Čekua i Haradinaja. (Na kraju je Hagu ukupno dostavljeno skoro 200000 stranica raznih dokaza i dokumenata.) Vladan Batić, ministar pravde u vladi DOS-a, slikao se pred kamerama sa tim papirima i na svakih par meseci kao svršenu stvar objavljivao da haško tužilaštvo samo što nije podiglo optužnice protiv čelnika OVK – a bogami i NATO pakta – i tim optužnicama koje nikako da stignu pravdano je izručenje Slobodana Miloševića, kao i kasnije, više ili manje «dobrovoljne» predaje, odnosno izručenja kompletnog vojnog i političkog vrha države (Milošević, Milutinović, Šainović, Ojdanić, Pavković, Lazarević...). Ali ništa nije vredelo. |