"Pokolj" genocida nad Srbima u NDH

Pokoljavanje genocida (I) 

Jedna od tema koja se u posljednje vrijeme pojavila u srpskom javnom prostoru, po mom mišljenju ne slučajno, i ne iz razloga kako se predstavlja, jeste pokušaj nametanja termina „pokolj“ za Genocid nad Srbima u NDH. Pošto je takva odluka potekla od udruženja Jadovno 1941. iz Banje Luke Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica, katedre za savremenu nacionalnu istoriju sa Filozofskog fakulteta Univerziteta u Banjoj Luci i u Istočnom Sarajevu, kao i JU Spomen-područje Donja Gradina izrazili su institucionalni stav o ovom postupku. Označili su ga teoretski neodgovarajućim i diskutabilnim sa stanovišta interesa Republike Srpske. (Kompletan dokument možete preuzeti sa ove stranice). U njemu se, između ostalog, navodilo: „Ukoliko bi bila prihvaćena odluka o preimenovanju genocida nad Srbima, tako da iz imena, simbolički, istisnemo sam termin genocid, imali bismo najmanje dvije negativne posljedice. Prva bi bila u činjenici da bi srpski naučnici izgubili mogućnost, ili je, u najmanju ruku, ozbiljno umanjili, da pred međunarodnom javnošću, svjedočeći o procesima iz sredine dvadesetog vijeka, a genocid nad Srbima u NDH je u njihovom središtu, pokažu izuzetno slojevite procese i međunacionalne odnose koji su povezani i sa događajima u proteklom Odbrambeno-otadžbinskom ratu i čiji karakter direktno determinišu. Druga, koja proizilizi iz ovih činjenica, jeste da bismo samo ojačavali međunarodne i regionalne snage koje protežiraju političku tezu da se na jugoslovenskom prostoru dogodio genocid, onaj nad bošnjačkim narodom tokom devedesetih godina“.

Institucije i stručni pojedinci koji su kontaktirani iz Srbije bili su uglavnom mišljenja da je postupak preimenovanja toliko neadekvatan da ga uopšte ne treba komentarisati, niti mu davati pažnju. Reagovanje institucija RS objavom saopštenja na sajtu podržao je Muzej žrtava genocida iz Beograda, a na zasjedanju skupštinskog Odobra za dijasporu i Srbe u regionu predsjednik Odbora, takođe istoričar po struci, iznio je mišljenje da se slaže sa stavom institucija iz Republike Srpske.

Svoje stručne stavove u vezi sa ovim pokušajem preimenovanja koji se želi nametnuti kao odluka (a ne inicijativa!) i koji je, prije svega, teorijski neopravdan iznio sam u radu u stručnom časopisu ,,Topola“. Smatram da način donošenja odluke i nametanja predstavlja relikt nekog bespovratnog prošlog vremena i metoda komunističkih režima. Neprihvatljiva mi djeluje i nemogućnost preispitivanja bilo čije odluke. Smatram da su takvi metodi za našu istoriografiju i javnost, pogotovo u oblasti našeg nacionalnog stradanja, neodgovarajući. Teorijske stavove iznesene u samom radu, kao i spremnost i neophodnost da se o svemu dostojanstveno i sa stanovišta struke multidisciplinarno, dakle ne samo iz ugla istorije i istoričara,raspravlja,ne bih ovdje ponavljao i ostavljam čitaocu da odluči koliko su opravdani. U međuvremenu pojavili su se novi momenti.

Taman kada je međunarodno priznat termin vezan za žrtve u NDH ušao u našu javnu svijest pojavio se neko sa terminom koji označava zločin „nižeg ranga“ i istiskuje sistemski karakter zločina genocida u drugi simbolički plan, te ga vrijednosno vezuje za akt koji može biti stvar afekta, osvete, pojedinca i sl. 

Narodna skupština Republike Srpske 1. juna 2020. godine odbacila je „Rezoluciju o poštovanju žrtava fašističkih režima i pokreta“ koju je usvojio Predstavnički dom Parlamentarne skupštine. U 3. tački zaključaka NSRS navodilo se: „Neprihvatljiva je bilo kakva kvalifikacija zločina u Drugom svjetskom ratu koja ne sadrži odrednicu da je nad Srbima izvršen sistematski genocid. Narodna skupština podsjeća da je istrebljenje Srba bio zvaničan državni projekat NDH“. Izgledalo je tada posmatračima da je ova tema napokon dobila zasluženo javno mjesto i u institucijama Republike Srpske.

Taman kada je međunarodno priznat termin vezan za žrtve u NDH ušao u našu javnu svijest pojavio se neko sa terminom koji označava zločin „nižeg ranga“ i istiskuje sistemski karakter zločina genocida u drugi simbolički plan, te ga vrijednosno vezuje za akt koji može biti stvar afekta, osvete, pojedinca i sl. Zašto onda da se Genocid nad Srbima u NDH preimenujeu „pokolj“? Nije sporno da se po ugledu na Holokaust razmišlja o specifičnom terminu, ali on ne smije da unosi zabunu, da zamagljuje karakter genocida i mora da ima uporišta u našim zavjetima. A ova riječ to svakako nije. Taj naziv morao bi doći iz nauke i javnosti, odozdo, razumijevanjem tematike, a ne nametanjem i perfidnim igrama kako to pokušava neki pojedinac ili grupacija da bi pokupio neke zasluge, a sve bez obzira na cijenu! Sa druge strane, mišljenja sam da naziv Genocid nad Srbima u NDH ima sasvim dovoljno kapaciteta da označi proces i na unutrašnjem i na međunarodnom planu. Kad to može biti naziv Drugi svjetski rat, Prvi srpski ustanak ili Odbrambeno-otadžbinski rat zašto to ne bi mogao i ovaj višečlani naziv, koji sadrži vrstu zločina, žrtvu, ali i sistem koji je taj zločin počinio?

U konsultacijama sa univerzitetskim profesorima srpskog jezika i književnosti, a na osnovu važećeg pravopisa, jasno je dobijeno mišljenje da je Genocid nad Srbima u NDH, kao naziv specifičnog istorijskog događaja, ispravno pisati velikim početnim slovom. Sa stanovišta istorijske nauke on je čak potpuniji od recimo naziva Jermenski genocid (Armenian Genocide) kojim su Jermeni pronijeli svoju istinu u svijetu. Ostaje nejasno insistiranje zagovornika ove odluke da to mora biti jedna riječ. Gdje to piše da se nazivi istorijskih događaja i procesa moraju imenovati jednom riječju i da nazivi ne mogu biti višečlani?

U svojim opravdanjima ovog neukog postupka promoteri „pokolja“, kao dokaz da ne zamagljuju genocid nego da ga samo imenuju, počeli su da koriste jednu još apsurdniju varijantu Pokolj, genocid nad Srbima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Pa, da li je to onda pojednostavljivanje, što je bio jedan od prvih njihovih argumenata?

Sadržaj  pojedinih internet naslova koji u sebi sadrže riječ pokolj pokazuje učestalu upotrebu koja jenedvosmisleno daleko od prikladne za Genocid nad Srbima u NDH.

Da se vratimo samo jedan korak unazad. Još od pojave nametanja odluke o „pokolju“, predsjednik udruženja Jadovno 1941, Dušan Bastašić, valjda kako bi je legitimisao, u javnosti je u više nastupa rekao da je na njoj radilo nekoliko istoričara prije svih (najviše!) Rori Jeomans iz Londona i Nikola Žutić. Kontaktirao sam lično istoričara Jeomansa i zamolio ga da mi objasni teoretska uporišta ovakve odluke. Rori Jeomans mi je u pisanom obraćanju u dva navrata apsolutno negirao da ima veze sa sadržajem odluke. Kaže, bio je ljubazan da samo pogleda već gotov engleski tekst u smislu da li je korektan prevod i da uradi sitne jezičke korekcije! To ne znači, kaže Jeomnas, da ako je prije radio na engleskoj korekciji teksta statuta novoosnovane ljevičarske partije Borka Stefanovića da ima veze sa tom inicijativom! Dakle, u stvari riječ je o manipulaciji! Takođe, Nikola Žutić je na konferenciji za medije povodom promovisanja termina „pokolj“rekao, da je odmah prihvatio kada ga je Bastašić nazvao i saopštio mu, po njemu, svečanu odluku! (pogledati snimak od 24.00 minuta do 24.20 )

Snimak ekrana iz jednog od tekstova o „pokolju“ na portalu Jadovno 1941. (pristupljeno 5.11.2020).

Od samog početka jasno se vidjelo da nešto postoji u pozadini, jer se ispod odluke o „pokolju“ nije potpisao niko imenom i prezimenom, a kasnije su se pojavila nekolika prisvajanja onih koji bi da „preuzmu zaslugu“. Ja se time ne bih ponosio. Poslije je krenula organizovana kampanja u dobro poznatom udbaškom maniru po kojoj je svako ko nije za „pokolj“ izdajnik i strani plaćenik, te kako se eto neko zalaže da se Srbima ne dozvoli ono što je dozvoljeno Jevrejima ili Jermenima! Jednostavno, oni za naziv sopstvenog stradnja nisu uzeli riječi koje umanjuju stepen zločina i unose zabunu kao što je to urađeno sa „pokoljem“. Takođe, ova riječ nema uporište iz ugla srpskih zavjeta, a ni dubinu koja žrtvi daje smislenost. Dakle, da li nas „pokoljavanje“ genocida sa velikim P uči da je dozvoljeno krivotvoriti činjenice, manipulisati i iznositi to čak na međunarodni nivo i očekivati za to vjerovatno neku nagradu ili zaslugu?

Nedugo poslije javio se još jedan prijedlog na internetu u kojem se kaže da bi genocid u NDH možda trebalo nazvati poklanje. Neki drugi prijedlozi prije toga su bili stava da je, možda, bolji izraz istrebljenje ili satiranje i tako dalje u nedogled. Istraživač Vladimir Umeljić još odavno u stručnim radovima, uporno i doslijedno, ali bez agresivnosti svojstvene „pokoljavanju“, koristi i sugeriše termin srbocid. Nedavno je predloženo i genocidni pokolj. Uskoro će doći i neko novi sa drugim prijedlogom. Ljudi to rade vjerovatno sa najboljom namjerom, ali je rezultat drugačiji. I da se ,,izabere jedan termin“ on bi morao proći dug put ozbiljne naučne rasprave kako bi se ustalio, a to je proces koji je velikim protokom vremena unaprijed osuđen na neuspjeh ili polovičan rezultat. Da li će nam sve ovo svojevrsno igranje na slovo, na slovo pomoći?

Da li bi onda za par godina neko sa strane mogao pitati navedeni muzej da li ima dokumentaciju za žrtve pokolja u Nici ili Beču kako su okarakterisani ti nedavni teroristički akti? Da li su ovi događaji u istom redu veličina sa Genocidom nad Srbima u NDH koji za nas ima gotovo biblijski karakter?

Jedna od teza grupacije koja promoviše termin „pokolj“ je i ta da to nije preimenovanje nego imenovanje nečeg što nema ime. A kako onda svi znamo o čemu govorimo? Znamo li na šta se tačno misli kada se kaže Genocid nad Srbima u NDH? Da li je preimenovanje ili imenovanje u pitanju vidimo ako pogledamo sljedeći primjer. Tamo gdje se na sajtu udruženja Jadovno 1941. nekada nalazio „Kalendar genocida“ sada se nalazi „Kalendar Pokolja“, a „Atlas genocida“ preimenovan je u ,,Atlas Pokolja“! Kako bi se zvao Muzej žrtava genocida da se prihvati pokoljavanje? Zvao bi se ,,Muzej žrtava Pokolja”! Dakle, da li je riječ o preimenovanju? Koliko je riječ o apsurdnoj situaciji može se zaključiti kada se postavi pitanje kako na primjer napisati „pokolj“ sa velikim p da se razlikuje od pojedinačnog čina pokolja ako se koristi recimo u naslovu gdje se pišu sva velika slova? Da li bi onda za par godina neko sa strane mogao pitati navedeni muzej da li ima dokumentaciju za žrtve pokolja u Nici ili Beču kako su okarakterisani ti nedavni teroristički akti? Da li su ovi događaji u istom redu veličina sa Genocidom nad Srbima u NDH koji za nas ima gotovo biblijski karakter?

Jedna od metoda ove male grupacije je da kada se negdje u literaturi, ili izjavama, pomene pokolj u smislu pojedinačnog zločina na nekom lokalitetu oni kažu evo, vidite pokolj, to je to. Naravno da su se u okviru Genocida nad Srbima u NDH dešavali pokolji, ali genocid je mnogo više. U obzir se, dakle, ne uzima pojedinačnost ovog stepena zločina koji je manji u odnosu na sistemski karakter zločina genocida. U svojoj knjizi ,,Genocid u Jugoslaviji 1941-1945, 1991...“ Smilja Avramov u poglavlju ,,Razlika između genocida i drugih masovnih zločina“ pravi svojevrsnu hijerarhiju i poređenje zločina. Ona poredi odnos rata ili zločina protiv mira sa genocidom, zatim genocida i masakra (francuska riječ, sinonim za pokolj), genocida i zločina protiv čovječnosti i ratnog zločina, te genocida i Holokausta. Dakle, ukoliko je neko htio da uzima novo ime ono svakako nije trebalo doći iz niza već upotrebljenih pojmova rangiranja zločina, gdje se genocid vraća na niži stepen zločina i gdje mu se oduzima sistemski karakter. Smilja Avramov, između ostalog, navodi: ,,Kroz čitavu istoriju, u ratovima i u miru, u revolucijama i kontrarevolucijama, u periodima zategnutosti, dolazilo je do masakra. Postoje, međutim, pojmovne razlike između ove dve kategorije. Genocid je unapred planirana i dobro pripremljena akcija, s određenom namerom i dugoročnim ciljevima, dok je masakr spontani akt, trenutna operacija koja proizilazi iz datog trenutka i čiji su ciljevi ograničeni. U slučaju genocida ubistva su izraz datog profila države i organizacije društva. Iza njih stoji specifična politička orijentacija vladajućih slojeva ili pojedinih društvenih grupa. Nasuprot tome, masakri su nesistematsko trenutno i sporadično nasilje“... Da li je ono što se desilo Srbima u NDH nesistemsko trenutno i sporadično nasilje, bez dugogodišnje ideološke pripreme, i da li se to državno sistemsko nasilje događalo baš kroz čitavu istoriju? Naravno da nije. A za koga jeste? Pošto se na sajtu udruženja Jadovno 1941. pojavljuju tekstovi o Smilji Avramov vjerujemo da tamo o njoj ne vlada mišljenje kao o stranom plaćeniku ili domaćem izdajniku. 

Da je u „pokoljavanju“ genocida sve moguće pokazuje nam i primjer gdje se jedna riječ zloupotrebljava i iz knjige pokojnog akademika Ekmečića. Naime, on je u svojoj knjizi ,,Dugo kretanje između klanja i oranja“ riječ pokolj upotrijebio na početku jedne rečenice i kao takvu je napisao početnim velikim slovom. Za g. Bastašića to je krunski dokaz. Čega? U svom radu protiv prihvatnja termina „pokolj“ naveo sam da je akademik Ekmečić koristio i sintagmu „hrvatski genocid“. Da li to onda znači, ako neko koristi dvije ili više riječi za označavanje genocida, da treba sumnjati u njegovu iskrenu namjeru i stručne kvalifikacije? U jednom od tekstova koji promovišu „pokolj“ čak se pokušalo, dnevnopolitički i iz konteksta, izvući dio iz izlaganja Aleksandra Vučića u Sremskoj Mitrovici kako bi se postupak „pokoljavanja“ legitimizovao. Žao mi je, ali to u stručnoj raspravi o karakteru zločina i nije neki argument. Bar ne bi trebao da bude. To, da li je neko nešto rekao ili je njegova izjava provučena kroz nekakav kontekst uopšte nije od presudnog značaja. Oni, skloni manipulacijama sigurno ne vole što je to tako. Zaista teško je navesti sve primjere manipulacije koje se u „pokoljavanju“ genocida koriste. Za tako nešto je potrebna obimna studija.

Dodavanjem tzv. ispred NDH, što je bilo svojstveno poslijeratnoj istoriografiji u Jugoslaviji, relativizuje se sistem počinioca zločina i njegova rasprostranjenost na široko društvo što je jedno od glavnih obilježja genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Pogledajmo zatim nedavni slučaj afere oko podmetanja Ive Goldštajna i drugosrbijanske grupacije koja ga je podržala u nastojanju da se od neodobravanja otkupa njegove knjige o Jasenovcu za biblioteke u Srbiji promoviše navodna cenzura. Mišljenja sam da je Ministarstvo kulture i informisanja Vlade Srbije postupilo potpuno ispravno s obzirom na, kako na sadržaj knjige tako i na ranije iznesene stavove Goldštajna o Srbima i stradanju.  Pogotovo pamtimo neke od  njegovih izjava vezanih za genocidnost Republike Srpske i sl. Zašto bi Srbija finansijski podsticala izdavaštvo takvih autora iz Hrvatske? Naime, u  jednom od saopštenja ministarstva vezanim za ovaj slučaj koristio se i termin „pokolj“ i to u sljedećim formulacijama:,,…Koliko knjiga srpskih istoričara koje se bave temama genocida nad srpskim narodom u NDH…I da ponovimo, i Goldštajnov srpski izdavač i sam Goldštajn i ljubitelji njegovog pogleda na istoriju Pokolja u tzv. NDH i… Imajući u vidu tragična i traumatična iskustva srpskog naroda izazvana Pokoljem i genocidom u tzv. NDH...“.Dakle, autor ovoga teksta ne zna o čemu tačno piše i zbunjuje čitaoca, jer je i on sam vjerovatno zbunjen ubacivanjem termina pokolj u javni diskurs. Iz navedenog teksta se ne zna da li je samo genocid, da li je samo pokolj, da li je pokolj isto što i genocid ili je pokolj i genocid (znači dvije različite kategorije), da li je tzv. NDH, a ako je tako da li je onda po promoterima pokolja i tzv. genocid itd.? Dodavanjem tzv. ispred NDH, što je bilo svojstveno poslijeratnoj istoriografiji u Jugoslaviji, relativizuje se sistem počinioca zločina i njegova rasprostranjenost na široko društvo što je jedno od glavnih obilježja genocida u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Štetno i sa veoma malo znanja! To je produkt umetanja termina „pokolj“ ne mjestu koje mu ne pripada  u javni prostor pod krinkom patriotizma. Kome je to u interesu kad većinu žratva još nismo ni popisali i kada, nažalost, još mnogo treba da radimo da bismo sačuvali pamćenje na njih?

Takođe, duboko sam uvjeren da naši Novomučenici Jasenovački, Prebilovački, Drakulićki i drugi ne mogu po srpskim zavjetima biti žrtve „pokolja“! To ne mogu biti ni naši preci heroji koji su se tome zlu usprotivili i podigli ustanak srpskog naroda juna 1941. godine.

Takođe, duboko sam uvjeren da naši Novomučenici Jasenovački, Prebilovački, Drakulićki i drugi ne mogu po srpskim zavjetima biti žrtve „pokolja“! To ne mogu biti ni naši preci heroji koji su se tome zlu usprotivili i podigli ustanak srpskog naroda juna 1941. godine. Možemo li se naših najbližih umrlih sjećati samo u trenutku njihove smrti? Možemo li Novomučenike Srpske Jasenovačke i druge „zamrznuti“ u brutalnom činu ubistva ili ih se sjećamo kao kompletnih ljudskih ličnosti živih duša? Kako bi se preimenovanje u ,,pokolj” odrazilo na to? Kome je to u interesu?

O tome kako “pokoljavanje” genocida reprezentuje neke druge procese pisaćemo u drugom dijelu ovog teksta.

Pokoljavanje genocida (II)

U prvom dijelu teksta vidjeli smo samo neke apsurdnosti i nelogičnosti korišćenja termina “pokolj” za Genocid nad Srbima u NDH. Kako se to odrazilo u javnosti?

„Pokoljavanje“ genocida reprezentuje različite procese. Na osnovu razgovora i kontakata sa desetinama istoričara, intelektualaca i javnih nacionalnih radnika u posljednje dvije godine apsolutno je jasno da ubjedljiva većina onih sa kojima sam se susretao o „pokoljavanju“ ima izrazito negativno mišljenje. Takođe, uopšte nije sporno da su pojedinci prihvatili ovaj manevar preimenovanja iz najbolje i najiskrenije namjere razumijevanja zločina, artikulacije traume i želje za prevazilaženjem dugogodišnjeg nepriznavanja, relativizovanja i negiranja Genocida nad Srbima u NDH. Ali bojim se da su u tom svom stavu, opet kažem iz najbolje namjere, previdjeli da se ovdje proces odvija organski u više faza. Prvo se pojavljuje riječ koja zamjenjuje termin genocid u javnoj svijesti, a onda će to neprijatelji srpskih nastojanja, nakon njenog potpunog istiskivanja i promjene paradigme u nekoj od završnih faza koje slijede, reći pa evo i vi sami genocid nazivate pokoljem. Pogledajmo, recimo, šta se desilo u tekstu profesora Slobodana Antonića ,,Stari Brod – kultura sećanja na Pokolj 1941–1945“. Naravno, nemam ni potrebu ni želju da sumnjam u najiskrenije namjere za pronošenje istine i borbu za glas o srpskom stradanju od strane profesora Antonića. U pomenutom tekstu govori se o našem dugo zapostavljanom stratištu na Drini. Učinimo samo jedan kratak eksperiment, pretražimo automatski tekst riječima genocid i pokolj. I šta dobijemo? Riječ pokolj pojavljuje se šest puta, dok se riječ genocid javlja u dva slučaja: „Ovako se, kao što radi Bajrović, zapravo piše kad se sprema novi pokolj. Tome suštinski i služi fantazma o 'genocidu u Srebrenici', kao i beskrajni narativ o Republici Srpskoj kao 'genocidnoj tvorevini'“. Dakle, u čitavom tekstu riječ genocid je povezana isključivo sa Srebrenicom i Republikom Srpskom, tj. tamo gdje joj nije mjesto u kontekstu devedesetih godina. I pored toga mi treba da za ukupnost zločina u NDH, od kojih je zločin u Starom Brodu samo jedan u nizu, koristimo termin ,,pokolj”? Kada se to potkralo dobronamjernom profesoru Antoniću šta očekivati kad dođe u ruke onih koji će to zloupotrijebiti? I sam Antonić je rekao da je u početku bio protiv pomenutog termina. Zato me i jeste iznenadilo što se uhvatio u tu zamku po principu daj šta daš. Mišljenja sam da ovo nisu stvari koje se rješavaju na taj način. To naravno ne znači da sada treba lijepiti etikete profesoru Antoniću zbog razmimoilaženja stavova, ali u isto vrijeme tražim razumijevanje i sa druge strane, da se ljudi koji su protiv „pokoljavanja“ ne proglašavaju drugosrbijancima, izdajnicima, neradnicima i sl. To nije srpski! Mislim da o tome treba voditi računa i ne dozvoliti sebi luksuz da se iz udobnosti beogradskih kabineta onima koji su opstali u središtu počinjenog genocida, zbog podmetanja i manipulacija od strane pojedinaca, pripisuje ono protiv čega se bore svaki dan. Molim vas ne nasjedajte na to.

Hoćemo li možda po nečijem naumu zbog „pokolja“ retroaktvino mijenjati osnivačke dokumente Republike Srpske u kojima se navodi da je nastala na iskustvu genocida i tamo gdje je on nad Srbima izvršen?

Preko „pokolja“ se radi upravo to, a manifestuje se i nizom drugih izraženih procesa. Naime, „ugledajući se“ na stanje u Beogradu i drugosrbijanštinu kruga dvojke, samoporicanje i autošovinizam i u dijelu kulturnih i drugih institucija u Srbiji, neko ih optužbama pokušava „proizvesti“ u institucijama Republike Srpske koje se bave ovom temom. Apsurdno je da ljude koji su u zvanične stavove institucija, zakone i službene akte o kulturi i politici pamćenja, školske programe, udžbenike, nastavu na fakultetima i u javni diskurs u Republici Srpskoj uveli stavove srpskog stanovišta i druge teze Ekmečića, Vidovića, vladike Atanasija, Lompara, Kovića, Antonića, ali i Milana Vasića, Dragiše D. Vasića, Drage Mastilovića, Gorana Latinovića, te koji po njima funkcionišu svaki dan, neko označava kao izdajnike, strane plaćenike ili autošoviniste! Ljude čiji su đedovi, očevi, braća, kumovi i prijatelji stradali u NDH, ali i živote i herojstva ugradili u temelje Republike Srpske, kako nam se genocid ne bi ponovio, proglasiti izdajnicima, a sve to kako bi se neko iz NVO sektora prikazao kao „veliki Srbin“ u javnosti. Kuda to vodi? Hoćemo li možda po nečijem naumu zbog „pokolja“ retroaktvino mijenjati osnivačke dokumente Republike Srpske u kojima se navodi da je nastala na iskustvu genocida i tamo gdje je on nad Srbima izvršen?

Osnivački dokumenti današnje Republike Srpske - izvodi iz Službenog glasnika

Takođe, rad udruženja koje predvodi „pokoljavanje“ u srpski javni prostor unio je jednu veoma perfidno plasiranu tezu, a to je da su istoričari i srpske institucije i potomci žrtava na suprotnim stranama. Koja to NVO ima monopol na zastupanje glasa žrtava kada na prostoru koji je zauzimala NDH nema gotovo nijedne porodice koja nema članove stradale u genocidu? Kome je u interesu predstaviti struku i institucije Republike Srpske i Srbije kao suprotstavljene glasu žrtava? Zašto se, između ostalog, bilo gdje gdje se počeo graditi i nazirati makar mali znak sistema u ovim oblastima nailazilo na napade i opstrukciju iz istih krugova? Nemam namjeru da sporim rezultate i značaj srpskih NVO-a, pa ni udruženja Jadovno 1941. u ovim oblastima sve dok se drže uloge svoga sektora u društvu i kulturi te politici pamćenja i dok ne počnu planski da proizvode podjele.

Pogledajmo sada „slučaj“ Gorana Latinovića koji je profesor na Katedri za savremenu nacionalnu istoriju i prorektor za naučnoistraživački rad na Univerzitetu u Banjoj Luci. Profesor Latinović, kao mlad doktor istorijskih nauka, na Odsjek za istoriju, na diplomske i postdiplomske studije, prvi put je uveo teme i predmete iz oblasti istorije Republike Srpske. Uradio je to kada su se mnogi tome podsmijavali i protivili, neki napominjući „neophodnu“ vremensku distancu i slično, a neki i iz onog razloga „da nam ne bi ko zamjerio“. Takođe, ko je ikada bio u kontaktu sa profesorom Latinovićem ili na nekom njegovom predavanju, a članova akademske zajednice ima mnogo koji mogu potvrditi ili demantovati, zna kakvo je njegovo stanovište o značaju razumijevanja i pamćenja Genocida nad Srbima u NDH i koliko on na to stavlja akcenat. Da ne napominjemo sada posebno sve druge reference Gorana Latinovića poput učešća u reformi obrazovanja, promjeni nastavnog plana i programa gdje se posebno vodilo brige da se po prvi put ozbiljno pojave teme o genocidu u NDH, ali i o Odbrambeno-otadžbinskom ratu, a sve u želji da se sistemski suprotstavi nametanju haškog istorijskog narativa i srpskog osjećaja krivice. Treba se samo sjetiti napada iz Federacije na udžbenike čiji je profesor Latinović recenzent, a autor njegov kolega Dragiša D. Vasić. (Napade iz Federacije na udžbenike pogledajte ovdje i ovdje). Oni su, uzgred budi rečeno, nedavno osporavani i od g. Bastašića. Treba reći da su reformu planova i programa istoričari iz Republike Srpske radili pod velikim pritiscima stranaca na koje nisu pristali. To naravno ne znači da udžbenici ne mogu biti još bolji i da u narednom periodu važnim nacionalnim temama ne treba dati još više prostora i vremena u nastavnom planu i programu, kao i samom predmetu istorije. Napredak koji je zasada postignut ključan je za probijanje barijere.

O sprečavanju izučavanja i nastojanjima negiranja genocida profesor Latinović se više puta javno oglašavao (vidi ovdje) i, između ostalog, zaključio: „Sprečavati izučavanje genocida nad Srbima u NDH, sprečavati prenošenje znanja budućim naraštajima, znači lišiti ih imuniteta, ugroziti njihov biološki i duhovni opstanak. Nema nikakve sumnje da će neprijatelji Republike Srpske nastaviti da rade na njenom urušavanju, ali će biti poražavujuće i tragično ako saveznike u toj raboti budu nalazili među pojedincima i grupama u Republici Srpskoj“. Čitalac se o stavovima prof. Latinovića može upoznati i iz nedavno objavljenog tekstagdje je naveo: ,,Inicijativa Rimokatoličke crkve da hrvatskog prvosveštenika nadbiskupa Stepinca proglasi svetim čovjekom može se tumačiti samo kao bestidni pokušaj negiranja sopstvenog učešća u jednom od najtežih zločina u ljudskoj istoriji“. Međutim, profesor je, gle čuda i „drskosti“, iznio svoj stav i o štetnosti nastojanja promovisanja termina „pokolj“. Nedugo zatim na osnovu toga je u tekstu Dušana Bastašića, na portalu Jadovno, maltene proglašen kao neko ko radi protiv istine o srpskom stradanju i neko ko radi za tuđe interese, jer je bio na seminaru u Jad Vašemu, u Izraelu, i slikao se pored Zida plača! Pa, i sam gospodin Bastašić je bio u Jad Vašemu, a čak je i autoru ovog teksta više puta sugerisao da treba posjetiti i usavršavati se u toj ustanovi.

Snimak ekrana sa portala Jadovno 1941.

Izgleda da je nekom postalo sporno da se istoričari usavršavaju u najprestižnijim institucijama u svijetu i na osnovu toga pronose istinu o našem stradanju, ne kopirajući bilo koga nego znajući specifičnosti stradanja i kulture sopstvenog naroda. Takođe, to je postalo sporno onima koji su u Jad Vašemu već bili. Ako išta možete naučiti u Jad Vašemu to je, bez dileme, da je stradanje sopstvenog naroda prioritet rada i istraživanja!

U skladu sa svojim manirom prilagođavanja i prepravljanja svega što mu odgovara kao sredstvo, Bastašić je u svom tekstu profesoru Latinoviću osporavanje termina „pokolj“ podmetnuo kao negiranje genocida! Šta tek reći onda o salvi komentara i uvreda koji su se nakon teksta pojavili na fejsbuk stranici udruženja Jadovno 1941. i koji su profesoru Latinoviću poručili: ,,da je duša prodana, sve za malo para, da je vrbovan, ustaša, ništarija, đubre i da negira genocid, da ga treba ekskomunicirati, te kako mu se neće znati za grob“?! Dakle, cilj je ispunjen, unijeti atmosferu linča i neslogešto se konstantno radi i skrenuti fokus sa suštinskih stvari vezanih za Genocid nad Srbima u NDH na brojeve, prepucavanje o imenu i proizvesti petu kolonu,jer eto treba strijeljati radi delikta verbalnog i ako neko ima drugačije mišljenje o „pokolju“. Za to se koristi „pokoljavanje“ genocida i zbog toga ga kao pojavu treba razobličiti do kraja. Dopustio bih sebi da sugerišem javno profesoru Latinoviću, iako je on svoj odgovor već dao (ovdje), da jedan od odgovora na postavljeno pitanje u naslovu optužujućeg teksta „Profesore zašto osporavate Pokolj?“ može biti Zato što u javnoj svijesti osporava i zamagljuje Genocid nad Srbima u NDH i unosi zabunu, kao i neslogu.

Možda je trebalo upitati gospodina Bastašića i da li se udruženje Jadovno 1941. adekvatno na svom sajtu oglasilo kada je hrvatskim nastojanjima i podmetanjima u adiministraciji fejsbuka ukinut profil srpskog istoričara Marka Jankovića i stranica spomen-područja Donja Gradina, mjesta našeg najvećeg stratišta i svetišta u ravni sa Kosovom, kako reče vladika Atanasije? Nije valjda da je apsolutno neslaganje stručnih ljudi iz ove ustanove sa terminom „pokolj“ razlog da se ne osudi ovakav postupak od strane predstavnika udruženja, kao što je to na svu sreću gromoglasno uradila cjelokupna srpska javnost? Takođe, moglo bi se postaviti pitanje zašto je na stranici udruženja vađenjem komentara iz konteksta označen istoričar Boris Radaković? To je jedini istoričar koji se godinama uporno bori protiv podmetanja o bijelim trakama u Prijedoru i koji svakodnevno piše i demontira mit o bogumilima i bošnjaštvu Bosne srednjeg vijeka. Njega redovno napadaju i prijete mu iz Federacije, a slike su mu osvanule i na profilu kod Nihada Aličkovića iz antidejton grupe i sličnih. Da li je to dovoljan razlog za svrstavanje u red napadača komšija i za novi poziv na linč zato što se ne slaže sa terminom „pokolj“?

„Pokoljavanjem“ genocida i opsjenama vezanim za to želi se unijeti razdor između Republike Srpske i Srbije. Ako su nadležne institucije i struka Republike Srpske jasno rekle svoje mišljenje o nametanju termina „pokolj“, i spremne su kao i prije da svoj stav obrazlože i o tome raspravljaju snagom argumenata na jedinstvenom nacionalnom planu, zašto neko ,,pokoljavanje”genocida pokušava nametnuti preko Beograda. Kakva se poruka time šalje? Da li je to poruka da se pritisak iz Beograda mora otrpjeti ili da se od Republike Srpske i Banje Luke, kao njenog glavnog grada i jednog od srpskih centara, želi napraviti provincija koja nema pravo na sopstveno mišljenje i djelovanje institucija? Takvo vrijeme je prošlo u najtežim ratnim danima blokade na Drini. Da li je promoterima ,,pokolja“ jasno da danas nema mjesta za takve postupke i da li, kao što reče uvaženi profesor Ković, nešto ,,još nije dovoljno dobro shvaćeno u Beogradu, ali na sreću jeste u Banjaluci“? Uz dužno poštovanje Beogradu spas je u jedinstvu i uzajamnom poštovanju i uvažavanju srpskih centara i u njihovom zajedničkom radu, kako se pokazalo mnogo puta do sada, a ne u proizvodnji sukoba, podjela i nametanja odozgo. Između nacionalnih istoričara iz Republike Srpske i Srbije nema razlike osim što su prvi dobro upoznali način i metode rada g. Bastašića, a drugi ih tek upoznaju...

Vjerovatno me i nakon ovog teksta mogu očekivati brojne manipulacije i etikete u rasponu od domaćeg izdajnika do stranog plaćenika, jer se eto ne slažem sa terminom ,,pokolj“. Spreman sam na to, jer mi put svoj znamo kao što je napisao moj zemljak, veliki srpski pjesnik, Aleksa Šantić. Isto kao što su i naši preci vijekovima opstali na vjetrometini spremni smo da i u ubuduće na stvari koje nisu dobre odgovorimo kao i do sada ni po babu ni po stričevima, već po pravdi Boga istinoga.

(Autor je istoričar)

Videti još: Goran Latinović: "Pokolj" ili "genocid" - o jednoj veštačkoj i štetnoj dilemi