Istina i pomirenje na ex-YU prostorima | |||
Otrežnjenje |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 21. oktobar 2009. | |
(Politika, 21.10.2009)
Objektivni istraživači odavno su konstatovali da je Jugoslavija iz Drugog svetskog rata izašla kao jedna od pet za to najzaslužnijih zemalja. Zahvaljujući tome, našla su u uskom krugu svetski uvaženih i poštovanih suosnivača Ujedinjenih nacija. Doprinos srpskog naroda i Srbije pobedi nad fašizmom i nacizmom imao je istinske epske razmere, utoliko veće kada se taj doprinos samerava i osvetljuje iz ugla bezmernih žrtava srpskog naroda položenih u antifašističkoj borbi. Umanjivanje takve uloge, zarad jeftinih, često šićardžijski motivisanih nastojanja koja bi da antifašističku borbu svedu na navodnu ujdurmu komunista, uz prenaglašeno pozivanje na loše rezultate njihove vladavine, u suštinskom smislu nije samo poricanje doprinosa srpskog naroda i Srbije antifašističkoj pobedi – nego je i negiranje same te pobede. A onda i poricanje njenog istorijskog značaja, kao i uloge koju su u pobedničkoj antihitlerovskoj koaliciji imali SSSR, SAD i Velika Britanija kao njeni glavni nosioci. Jučerašnje obeležavanje 65. godišnjice oslobođenja Beograda 20. oktobra 1944. godine, uveličano i prisustvom predsednika Ruske Federacije Dmitrija Medvedeva, samo je dodatno obesnažilo, a nadamo se i obeshrabrilo, već godinama teško razumljiv, novokomponovani, ideološki i politički motivisani, suštinski falsifikatorski odnos prema antifašizmu i antifašističkoj pobedi. Već dve decenije, naime, srpsko društvo se suočava sa prećutkivanjem, čak nipodaštavanjem te pobede i ignorisanjem onih koji su joj dali odlučujući doprinos. Svedoci smo tog prećutkivanja kako u inostranstvu, tako i u izvesnim domaćim krugovima. Kao da je Srbija neka vrsta oglednog poligona za autizam – i napolju i ovde isuviše često je u pomenutom periodu izostajalo čak i elementarno ljudsko i moralno uvažavanje izvanrednog doprinosa srpskog naroda u ratnoj pobedi 1945. godine. Trivijalizovane formule dnevne politike i ideologije, ponekad zažarene do usijanja, potirale su taj doprinos i na neki način vezivale ruke Srbiji jednom vrstom predmodernih, palanačkih negvi. Ovde je to često onemogućavalo da se vidi dalje od sopstvenog nosa, da se vidi okruženje u kome živimo, a još pre da se vide i razumeju temelji prošlosti na kojima počiva današnji svet. Ako ništa drugo, neka vrsta otrežnjenja – da ne kažemo ozdravljenja – ovdašnje javnosti, kada je reč o smislu i domašajima antifašističke borbe, ne samo da je više nego dobrodošla, nego je to otrežnjenje očigledno potrebno. |