Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Mnogi su hteli u Titovu stolicu - Ispovest Titove udovice (7)
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Mnogi su hteli u Titovu stolicu - Ispovest Titove udovice (7)

PDF Štampa El. pošta
Vladan Dinić   
četvrtak, 20. jun 2013.

Priču o tome kako je isterana iz svog doma u Užičkoj 15, i kako su se prema njoj odnosili posle toga, Jovanka Broz je opisala u nekoliko navrata. Evo kako je o tom postupku govorila u opširnom pismu Presedništvu SFRJ:

Desetog maja 1982. došli su mi Ognjen Grković, tada upravnik Memorijalnog centra “Josip Broz Tito” i Ranko Bugarčić, pravnik u istoj ustanovi. Doneli su mi 300 hiljada starih dinara koje su pokupili po mojim tašnama i ladicama u Užičkoj 15. Kao što vidite, već sam način upoznavanja nije mnogo obećavao. I nakon tog prvog susreta Grković mi je često i bez ikakvog upozorenja upadao u kući da mi saopšti neku neprijatnost, da mi pripreti da ću ostati bez ičega, ukoliko budem govorila o onome što se desilo 10. jula 1980. kako se sa mnom postupa, o načinu na koji je uzeta Titova arhiva i svi njegovi rukopisi. Rekao mi je doslovno:

“Ako budete o ovom bilo kome govorili, loše ćete se provesti i Vi i Tito. Vi ćete na ulicu”.

Jovanka kaže da ju je Grković prisiljavao da potpiše dokument da se odriče svih svojih stvari i da ih poklanja državi, u protivnom ostaće bez ičega. Kad je odbila da to uradi, rekavši mu da mora od nečeg da živi, Grković joj je zapretio:

- Budite srećni što smo Vas ostavili živu.

Na Jovankino pitanje šta je sa pojedinim stvarima između ostalog i sa pićem u Užičkoj 15, Grković joj je kazao:

- Predsedništvo je naredilo da se svo piće zatočeno u kući posle Titove smrti preda njima, kako bi naplatili Titu sve što je za života popio, a on je pio samo viski i strana pića.

Naglašavajući da ne želi da poveruje da je Predsedništvo SFRJ moglo tako da rasuđuje i da stoji iza tih odluka, Jovanka kaže:

“Ali verujem da su neki ljudi u tom Predsedništvu stajali iza tog čoveka, da su ga oni postavili i dali mu punu podršku. Pitam se ko je taj Grković i zašto bi moj život zavisio od njega, ko mu daje za pravo da meni u lice vređa Tita, ko stoji iza njega i njemu sličnih ljudi koji me, evo više godina vređaju, ucenjuju, prete i maltretiraju”.

- Hteli su da me do kraja ponize - kaže Jovanka. - Kad sam iz Užičke 15, navrat-nanos, morala da se iselim, uspela sam da ponesem samo nešto malo stvari. Pune dve zime bila sam tako reći bez odeće i obuće. Zbog toga nisam nigde mogla da izađem. Tek posle dve godine silnog urgiranja vraćena mi je odeća, ali dobar deo je propao i uništen od moljaca. Svaka stvar, čak i donji veš, bili su numerisani.

Pitamo Jovanku: Ko su ljudi koji su je tako surovo progonili? Zašto su to činili?

- Reč je o ljudima malog formata i ličnog računa koji su još za Titovog života počeli da pletu konce kako bi se dokopali njegove stolice. Oni su zbog svojih svađa i gramzivosti proćerdali veliki politički kapital. Njihova beskrupulozna borba za vlast, potkopala je zemlju, a onda su je velike sile - dokusurile.

- A zašto su progonili Vas?

- Zato što sam im stajala na putu. Zato što sam bila uz Tita.

- Vaši protivnici tvrde da je sve upravo počelo od toga što ste Vi hteli da preuzmete vlast u svoje ruke.

- To nije istina. Da sam to želela, onda bi borbu počela mnogo ranije. Svojevremeno su mi nudili da budem poslanik, ali ja sam to odbila. Vlast me, jednostavno, nije interesovala. Imala sam drugi životni put i drugi životni cilj.

- Zbog čega su Vas onda najbliži Titovi saborci i saradnici stavili na zub?

- Bila sam prozrela njihove namere. Titu sam, bez okolišenja, o tome iznosila svoja zapažanja i mišljenja. Oni su strahovali od mog oštrog jezika.

- Vaši protivnici tvrde suprotno. Kažu da su sve preduzeli samo da bi Tita zaštitili od Vas. Vele da ste mu svojim ponašanjem bili i život ugrozili.

- Ako sam, kao Titova supruga, ičim bila opsednuta - ona je to bila želja da svome mužu pomognem. Sve ostalo su bile intrige. Na kraju, kad drugo ništa nisu mogli da učine - lansirali su tu laž o bračno-kućnom sukobu između Tita i Jovanke. Ali, sad su druga vremena, sad više ništa nije tajna... Eto, do ruku su mi došli neki dokumenti koji su dugo bili strogo poverljivi. Oni to mogu najbolje da objasne.

- O kakvim je dokumentima reč?

- To su zapisnici sa nekih pedesetak rasprava vođenih u najvišim državnim i partijskim organima na temu - Jovanka Broz. Pa, to treba samo pročitati. Treba videti šta su ti ljudi govorili i čime su se bavili. Nadam se da će to jednog dana, od reči do reči, biti objavljeno. Svet bi zaista, iz prve ruke, trebalo da sazna ko su bili Titovi branitelji, zašto su mene pokušavali odvojiti od muža i pošto-poto fizički i psihički uništiti.

- U vreme Titove bolesti Vi ste bili u dubokoj izolaciji. Kako ste saznali da je Tito umro u Kliničkom centru u Ljubljani?

- Tu tragičnu vest saopštio mi je Dušan Dragosavac. Bio je to čist protokol. Da ne poverujete. Došao je Dragosavac i hladno mi rekao:

“Umro je Tito”. Ni trunke saosećanja. Ništa. Samo tvrdo, službeno saopštenje - “Umro je Tito”. Reče čovek i - ode.

- Vi ste Dragosavca dobro poznavali?

- Da, jesam.

- Kako ste primili njegov nastup?

- Kao prekor, kao upozorenje šta me ubuduće čeka. Ta njegova službena poza mogla se tumačiti samo kao opomena.

RADNI DAN

Pitamo Jovanku Broz kako je bilo živeti s Titom?

- Lepo, ali i strašno naporno. Tempo, koji je Tito nametao, nije bilo lako izdržati. On je bio čovek izuzetne energije.

- Kako je izgledao Titov radni dan?

- Uvek je rano ustajao. I odmah bi nam skuvao kafu. Pravu. Onda smo malo popričali, a zatim bi on iščitao novine. Radni dan mu je počinjao oko sedam-osam sati, zavisno od obaveza koje je imao. Sastanci, razgovori, susreti, trajali su do 13 sati. A onda, znalo se - ručak, pa odmor. Retko kad bi malo dremnuo. Uglavnom bi leškario. Nešto pribeležio. A popodne - sve iz početka. Počinjao je da radi od 16.30 i to se protezalo često do dva sata po ponoći.

PRETNjA ŽENSKE ČETE

Kakav je odnos Dušan Dragosavac imao prema Jovanki Broz, svedočanstvo je ostavila Desanka Stojić, Jovankina drugarica iz ženske partizanske čete. Predvodeći grupu žena-boraca koje su pokušale da probiju blokadu oko Titove udovice, Desanka je posetila i Dragosavca koji je u to vreme bio čelni čovek SKJ.

- Dragosavac nam je ograničio razgovor na 15 minuta. Pitali smo ga kakav je Jovankin status, kakva su njena prava na porodičnu penziju, na stan, šta je sa povratkom njene imovine i poklona. Postavili smo pitanje njene izolacije, slobode ličnosti, milicije bez koje se ne može nikud kretati. Rekli smo Dragosavcu ono što nam je Jovanka kazala, da njoj nisu potrebna njihova kola i milicija, već sloboda. Na kraju smo mu soapštile da je i on upleten u zaveru protiv Jovanke i njenog smeštaja u umobolnicu. Na to nam je on doslovce rekao: “Jeste, bogami, ona je poludela i mi smo joj obezbedili mesto u ludnici. Imala je starog muža, pa...” Tu smo ga prekinule. Napale smo ga i lično vređale. On je skočio da me udari, a mi smo uhvatile stolice pa nam je i danas žao što ga nismo dobro namlatile. Pri polasku smo mu zpretile: “Pokušate li je smestiti u ludnicu, nas je još 50 živih iz ženske čete. Angažovaćemo masu žena koja će demonstrirati pred tom ustanovom. Naručićemo i strane novinare, pa nas potucite.”

(SUTRA: Kardelj naložio izolaciju)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner