Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Genocid bez kraja

PDF Štampa El. pošta
Slavoljub S. Lekić   
subota, 13. decembar 2008.
Međunarodni sud pravde proglasio se nadležnim po hrvatskoj tužbi protiv Srbije podnetoj 1999. U vreme podnošenja tužbe Zapad je želeo i sa te strane da pritisne zločinačku Srbiju, a odlukom o nadležnosti 2008. da ispita njen puls posle otkidanja Kosova i Metohije i demokratskog razvoja regionalizma u Vojvodstvu Srpskom. Otuda je Hrvatska u arenu međunarodnog prava pripuštena tek 1999, četiri godine posle okupacije i evakuacije RSK, pod zaštitom UN-a. Zagreb je optužio Srbiju za “etničko čišćenje hrvatskih građana, kao oblika genocida, zato što je direktno kontrolisala aktivnosti svojih oružanih snaga, obaveštajnih agenata i raznih paravojnih odreda koji su počinili zločine na teritoriji Hrvatske, u regionu Knina, istočne i zapadne Slavonije i Dalmacije”. Hrvatska je tražila da Srbija bude oglašena krivom, da plati ratnu odštetu koju bi utvrdio sud, kazne svi počinioci i vrate kulturna dobra.1 Tužbom je, misli Zvonimir Šeparović, tadašnji ministar pravde Hrvatske “sustavno predočena totalna slika zločina koje su počinile srpske snage.”2

Ali onda je došla stanka od devet dugih godina da bi sud odlučio da je nadležan u tužbenom zahtevu Hrvatske protiv Srbije. Ovaj je događaj vratio u žižu javnosti Milorada Pupovca, uglednog Srbina u Hrvatskoj, posvećenog razvoju demokratije i rešenju srpskog pitanja u neovisnoj Hrvatskoj.3 Uvek u središtu hrvatske politike rešavanja srpskog pitanja, Pupovac je ovih dana predložio osnivanje Saveta poverenja Hrvatske i Srbije u kom bi bile javne ličnosti iz političkog i javnog života, kao i predstavnici crkava. Nakon što je hrvatska javnost trijumfalno pozdravila odluku međunarodnog suda, Pupovac skreće pažnju da ga ideja o osnivanju Saveta drži ne samo poslednjih nedelja već i poslednjih godina.4 Ipak, dogodilo se da je ovu želju saopštio tek pošto je Vuk Jeremić, ministar spoljnih poslova Srbije, najavio da će Srbija podneti kontratužbu protiv Hrvatske zbog etničkog čišćenja Srba u akciji `Bljesak` i `Oluja` 1995. godine.5 Pupovac svim srcem želi da pomogne Hrvatskoj, Srbiji i Srbima u Hrvatskoj, podseća na Oluju i Vukovar i zapaža da razmena tužbi u Hagu izaziva uznemirenost među ljudima.6 Dok Pupovac brine o kontratužbi Srbije, Svetozar Livada, ugledni profesor zagrebačkog sveučilišta, ukazuje na genocid koji je izveo Tuđman, obnovitelj NDH i projektant proređivanja Srba na bezopasan broj.7 Pošto je Hrvatska tužbu podnela 1999. godine, a Srbija tek sada najavila kontratužbu nije jasno otkuda potiče uznemirenost koja Pupovca podstiče na akciju? Pored najave tužbe, srpski ministar otišao je korak dalje i napomenuo da će ona obuhvatiti vreme NDH i apeluje da se konačno pred sudom pravde i sudom istorije uspostavi istina o tome šta se zaista događalo tokom operacije `Oluja`.8 Možda je ovaj odlučan stav pomogao Pupovcu da prekine predomišljanje i pokrene osnivanje Saveta i podstakne pacifikaciju srpskog pitanja. Pupovcu je sasluživao glasoviti zagrebački advokat Nobilo koji se, eto baš sada, prisetio da presudom Međunarodnog suda niko neće biti zadovoljan.9 Razboriti advokat primećuje da Hrvatska može dokazati prisustvo novosadskog korpusa na području Hrvatske, ali ne i genocid jer ga, misli Nobilo, nije bilo.10 On navodi formalne teškoće Srbije u vezi dokazivanja genocida u NDH i izražava mišljenje da može doći do nagodbe između Hrvatske i Srbije.11 Ali, ovaj probni balon odmah je probušio Oli Ren pakosnom opaskom da tužbe ne smetaju integracijama i natuknuo da je nužno pomirenje društava u regionu.12 Drugim rečima, EU čuva mogućnost da se u sukob dva balkanska paćenika umeša kad joj bude shodno.

Posle izjave Vuka Jeremića, predsednik Hrvatske Mesić obnavlja staru tezu da je `Oluja` legitimna akcija.13 U isto vreme saborski Srbin Pupovac izražava veru u dijalog Srbije i Hrvatske.14 Ni hrvatski premijer Sanader ne boji se protivtužbe Srbije i navodi skoro bizaran razlog – rat se nije vodio u Srbiji nego u Hrvatskoj, te nije razoren Novi Sad već Vukovar. Sanader ponavlja u Zagrebu odomaćenu učtivu frazu o potrebi da se Srbija suoči sa prošlošću i nežno je polira opaskom da sadašnja srpska vlada nije kriva za prošlost, već Milošević i velikosrpska politika, a potezanje endehazijskog argumenta odbija nabusitim smehom.15

Premda mu rasprava o Drugom svetskom ratu izgleda smešno, Sanader skoro skrušeno kaže u Esenu (27.11.08) da je spreman da dođe u Beograd kako bi se razjasnili novonastali problemi u odnosima između dve zemlje i stavlja u izgled volju Hrvatske da uspostavi dobrosusedske odnose između Zagreba i Beograda.16 Nejasno je šta prvi Hrvat ima da razjašnjava u Beogradu ako je Hrvatska tako čvrsta u veri i dokazima svoje tužbe za genocid? To posebno čudi jer je bivša ministarka pravde Vesna Škare Ožbolt, kazala da bi presuda u sporu Hrvatske protiv Srbije za genocid pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu bila „temelj za stvaranje osećaja da je pravda zadovoljena”.17 Ali kosturi i duše Srba rasutih po neovisnoj ne daju mira hrvatskoj europskoj i demokratskoj vrhuški i ona traži mir u presudi ovozemaljskog sveta pošto ga nema u košmarnom tisućletnom snu preplavljenom potisnutim sadržajima. Izjava Vuka Draškovića, pre skoro dvadeset godina, o potrebi da se u Hrvatskoj podigne velika duševna bolnica danas je zaboravljena, ali deluje pikantno u društvu koje je izgubilo oblik i čvrsto veruje da se u našim mozgovima čuva uspomena na budućnost, a ne na prošlost. Dan posle Sanadera u Nemačkoj, Vuk Jeremić u Humboltovom institutu drži predavanje i odlučno traži učtiviji odnos prema Srbiji, odmrzavanje prelaznog sporazuma sa EU, vizne olakšice i status kandidata za Srbiju.18

Ako bi se otvorio širok sudski proces, kako je natuknuo Jeremić, nejasno je da li bi se Vukovar održao na klackalici Vukovar – Oluja, niti da li bi u javnost dospeli detalji etničkog čišćenja, kako se danas naziva drugi čin hrvatskog genocida. Srbija može da rasvetli vukovarsku operaciju i genocid 1991-95. sa osvrtom na nastanak i razvoj srbofobije od kraja devetnaestog veka do danas. U istorijskom kontekstu, tragedija katolika i pravoslavaca dobila bi nove obrise. Sasvim je izvesno da brojna stratišta na prostoru NDH nisu delo grupe fanatika ili izolovanih grupa, već dobre organizacije uticajnog dela hrvatske politike pomagane od prijateljskih zemalja. Povijesne težnje Hrvata dobile su nov izraz i pedesetak godina posle NDH broj proteranih nadvladao je broj pobijenih Srba i to zahvaljujući srpskom oružju i američkoj gadljivosti prema neobuzdanim nacističkim prolivanjima krvi. Valja priznati da je hrvatska politička javnost za pola veka osetno uznapredovala. Od vremena kada je problem rešavala srbosjecima u konclogorima za decu i odrasle, dospela je dotle da na kraju dvadesetog veka higijensko čišćenje obavi uz `minimalne` žrtve i konačno odstrani blato, zajedno sa opancima i Srbima koji su ga doneli na tlo krajina. Uz to, stiže da samouvereno optuži Srbiju za genocid upravo na onim prostorima na kojima je NDH u Drugom svetskom ratu uspešno istrebljivala Srbe. Dakle, plodovi genocida u savremenoj Hrvatskoj prihvaćeni su sa lakoćom, a tužba kao zgodno sredstvo da se on kanonizuje odlukom nekog pilatskog suda.

Posledice odustajanja Srbije od kontratužbe

Od Ante Starčevića do Ante Đapića, srpsko-hrvatski odnosi bili su otvoreno ili prikriveno neprijateljski. Belezi mržnje rasuti su u obliku spomen-kosturnica širom Bosne, Hercegovine, Dalmacije, Like, Banije, Korduna, Slavonije, Srema i Baranje. Najveći je Cvet, nadomak Zagreba, koji se izdiže iznad najvećeg srpskog grada pod zemljom – Jasenovca. Ako Srbija odustane od kontratužbe, onda je jasno da će srpski političari voditi svetsku politiku bratstva i jedinstva do poslednjeg Srbina. Odustankom od razjašnjenja stogodišnjeg srpsko-hrvatskog sukoba, Srbija će priznati genocid kao legitimno sredstvo pri osvajanju teritorija koji od kifle treba da načine somun. Možda će posledice odustanka biti humanije pošto u Kanadi i Rusiji još uvek ima dovoljno mesta za novu srpsku emigraciju.

O majstorstvu hrvatske politike govori i odustajanje od slične tužbe protiv Crne Gore u maju 2008. što je, možda, posledica učestalih ispričavanja crnogorskog rukovodstva i predusretljivosti prema Stjepanu Mesiću koji je postao prvi Podgoričanin 2007. godine.19 Hrvatska je odlično procenila da bi Crna Gora sa svojih pola miliona žitelja podeljenih oko novog identiteta mogla biti dobar zalogaj te je odustankom od tužbe otvorila vrata za misiju u Crvenoj Hrvatskoj. Stjepan Mesić objasnio je da je izvinjenje crnogorskih vlasti hrvatskim građanima bilo “jasno i uverljivo”. Ipak, snishodljiva izvinjenja predstavnika Srbije, nisu zadovoljila Hrvate, jer problem ne postoji između Hrvatske i Crne Gore, već između Hrvata i Srba. Hrvatska velikodušnost prema junačkoj Crnoj Gori podstakla je crnogorske perjanike da surovost `Bljeska` i `Oluje` naivno objasne osvetom za Vukovar i traže izmirenje sa komšijama.20

No, čim se Srbija usprotivila hrvatskoj megalomaniji odjednom je omekšala evropska retorika koja srpske žustre reakcije neutrališe, naizgled nezainteresovanim izjavama o nemoći da bilo koja strana dokaže genocid.21 Ovim se relativizuje sudski proces da bi se izbeglo otkrivanje fakata neugodnih za Hrvatsku i zapadnu javnost koja više brine o svojim tajnama nego o hrvatskim zločinima i srpskim žrtvama. I zato se, preko Slovenije, prijateljske članice EU, vešto pominje sprozumno poravnanje.22 Ali srpsko-hrvatski sudski proces, kao i stoletna omraza, nije jednostavna stvar, ponajmanje je pravne prirode a ponajviše političke i moralne. Dokaza o zločinima i genocidu ima napretek a Hrvatsku posebno uznemiruju fusnote koje preko haškog megafona šalje radikalski vođa Šešelj. On tvrdi da je Hrvatska izbegla denacifikaciju posle zločina u Drugom svetskom ratu i koristi termin retorzija tamo gde nije zgodno. Šešelj grmi o onome o čemu se ćuti u Beogradu i haški proces koristi za obračun sa hrvatskom dozemunskom ideologijom. On prepričava događaj koji se zbio kod Ruzvelta 1941. godine kada su Hrvati negirali već sumorne vesti o masovnom istrebljenju Srba što je Dučića izazvalo da da čuvenu izjavu o hrvatskoj hrabrosti: `Vi Hrvati ste najhrabriji narod na svetu, ali ne po tome što se nikoga ne bojite, vi Hrvati ste najhrabriji narod na svetu po tome što se ničega ne stidite`.23 Ali ovo nije jedini Šešeljev uznemirujući potez pošto je već pokušao da dokaže umešanost tajnih službi u likvidacije u Vukovaru i pobije klevete o srpskim zločinima.

Srpski pesnik i diplomata Dučić bio je dobar znalac prošlosti i ciljeva hrvatske politike. Pred kraj života, u Amerikanskom Srbobranu, Duka je objavljivao članke u kojima je propitivao smotrenost Srba pri udruživanju sa Slovencima i Hrvatima. Kao protivnik obnavljanja Jugoslavije zalagao se za objedinjenje srpskog etničkog prostora. Današnje srpske vlasti i posle tragičnog iskustva ponašaju se kao da Dučić i drugi razboriti ljudi nisu niti postojali, niti pisali, i kao da sve što se desilo između Srba i Hrvata treba još jednom da se ponovi. Otuda oni koji bi belu šengensku vizu trampili za izmirenje sa Hrvatima pre ukrštanja argumenata na sudu, pomažu Zapadu u balkanskim poslovima, kleveću svoje pretke koji su spokoj našli u masovnim grobnicama endehazije i preporučuju svoje potomke sledbenicima Ante Starčevića.

Plan hrvatskih vlasti

I pored svega, Hrvatska još uvek nema ozbiljnih razloga za brigu zbog najavljene kontratužbe Srbije. Sanaderova spremnost da razgovara sa zlikovcima u četničkom Beogradu ima preventivno-dijagnostičku prirodu. Hrvatska akcija može dati rezultate u Beogradu, a ne u Hagu gde stoji loše. Pre svega zato što je vlada u Beogradu zauzeta važnim poslovima tranzicionog šenlučenja, a ne preispitivanjem mračne prošlosti devedesetih i ranijih godina. Povrh toga, hrvatske vlasti imaju na raspolaganju tri kanala delovanja. Prvi su javna glasila i nevladine organizacije kojima se lagano mogu stišavati strasti izjavama o srpskim zločinima i potrebi pomirenja. Uticaj medija, posebno Helsinškog odbora i srodnih organizacija, kadrih da proizvode lažne dileme i optužbe o navodnim srpskim zločinima i velikosrpskom ugnjetačkom mentalitetu, biće čvrst oslonac hrvatske akcije u Beogradu uz asistenciju dela vlasti, ravnodušne prema srbofobiji. Ovde treba obnoviti zapažanje tzv. umerene srpske javnosti da Helsinški odbor širi hrvatsku istinu o Srbiji u Srbiji i nameće joj hrvatski nacionalni program. Ali događaji koji će se zbiti do kraja će otrezniti i najnaivnije. Naime, izlazi na videlo da je Helsinški odbor za ljudska prava u Beogradu ovako slučen pošto su Vašington i London nepogrešivo procenili da je za borbu protiv zaboravnih i zapuštenih Srba najbolje koristiti srbofobiju katoličke hrvatske provinijencije, jer Hrvati bolje poznaju Srbe nego ovi njih. Upravo među njima najagresivniji su nedavno kroatizovani ili pokatoličeni Srbi čiji prozelitizam u Beogradu ili ne razumeju ili potcenjuju. Mediji mogu preparirati javnost, no, odluke o tužbi i drugim merama donose vlasti koje će se, ako javna glasila zavape za slogom braće po materi, nagoditi sa Hrvatskom u različitim modalitetima.

Drugi kanal delovanja Zagreba je preko Brisela, posebno prijatelja u Vatikanu i Berlinu koji su u prvom i drugom činu srpske drame pomagali Hrvatskoj te žele da izbegnu nepotrebne zaplete na Balkanu i olakšaju svoj položaj u budućnosti.

Napokon, najvažniji kanal hrvatskog uticaja na srpsku politiku jeste podzemna aktivnost u Beogradu. Nju bi Hrvati valjalo da okrenu u dva pravca: zvaničnicima političkog vrha i advokatskom timu koji će zastupati Srbiju pred sudom. Najzanimljiviji su zvaničnici vlade i političkih stranaka koji ne podržavaju kontratužbu i mogu postati polazište hrvatskih lobista. Posebno valja imati u vidu da u javnosti postoje nedoumice o celishodnosti dosadašnjeg postupanja srpske strane pred međunarodnim sudom o kome se manje govori nego o krizi na Volstritu. Napokon, diskretan uticaj na zastupnike srpske tužbe, u stručnim stvarima i daleko od očiju javnosti, mogao bi omekšati srpske protivtužbe.

Hrvatska će izgubiti proces ako se zadovolje dva uslova. Prvi će biti ispunjen ako samouverena hrvatska javnost, koja već dugo pluta u izmaglici strasti, snova, projekcija i potiskivanja, zatraži od svoje vlade da ide do kraja i dokaže srpsku krivicu. Drugi će biti ispunjen ako Srbija podnese kontratužbu protiv Hrvatske za genocid u povratu, angažuje tim domaćih i stanih istoričara, pravnika, forenzičara i drugih stručnjaka i dokaže ono što se već dobro zna. Prvi problem hrvatske strane mogu otkloniti političari mačekovskih metoda i njihovi prijatelji u Vatikanu i Berlinu, kadri da izazovu preokret hrvatske javnosti jednom diskretnom okružnicom. Druga teškoća hrvatske politike, može se otkloniti samo u Srbiji, možda čak i lako, budući da značajan deo vladajuće nomenklature oseća nelagodnost što će Srbija podneti kontratužbu. Zato mediji i spikeri srpske vrhuške fundamentalni sukob Srba i Hrvata smeštaju u sferu međunarodnog prava, a svim srcem raspredaju o trgovini i razvoju privrednih i drugih veza sa susedom opasnih namera.24 Ova nelagoda izlazi iz domena političke i pravne analize i uplovljava u vode antropologije i etnopsihologije, koja treba da odgonetnu šta srpsku stranu čini tako predusretljivom prema braniteljima tekovina endehazije.

Mnogi su u Srbiji 1990. tvrdili da neće biti građanskog rata u SFRJ, a neki danas veruju da je moguće Srbiju raskomadati, a da njene sočne delove ne požele glađu moreni susedi. Pupovac se nikada nije sastajao sa Arkanom kao što su se najviši predstavnici demokratske srpske vlasti sastajali sa Antom Đapićem. O čemu su ćaskali saznaćemo čim se srede formalnosti u Vojvodstvu Srpskom. Zaboravni Srbi misle da je novi genocid u Vojnoj krajini nemoguć, što je istina, pošto tamo više nema ljudi. Ali zdrava pamet i iskustvo navode na zaključak da hrvatskoj nedovršenoj državi ne smetaju krajiški, već Srbi iz stešnjene Srbije, bledog sećanja na Drugi svetski rat.

Pucnjava u Zemunu i Petrovaradinu 5. i 6. avgusta 1995, pored izbegličke kolone rastegnute od Zemunika i Garešnice do Beograda, pre je bila izraz mržnje i namere nego izraz sreće. Cvijić je primetio da su Srbi sagradili kuću na sred puta, a za naše nesrećne i zlurade susede (vezane osobine) Hrvate da su državu napravili na srpskim kosturnicama, mada se odvajkada groblje smatra nepogodnim mestom za zasnivanje ognjišta. Srpski hibris prkosi političkoj geografiji, a hrvatski negira sakralnu geografiju. Zato samo Bog može pomoći Srbima da izbegnu nova stratišta, jer poštovaoci Luburića i Starčevića smatraju da se samo kamom i čekićem iz njihovih glava može izbiti ideja o ujedinjenju.


1. http://www.nin.co.yu/pages/article.php?id=41314 [^]
3. Milorad Pupovac (1955) po struci je lingvista školovan u Zagrebu. Bio je član Udruženja za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI). Kada je pokojni Milan Babić 1991. raspisao referendum za nezavisnost Krajine Pupovac je kazao da je referendum Srba opasan i neprihvatljiv čin suicidnog samodržavlja. Osnovao je Srpski demokratski forum (1991), učestvuje u osnivanju Srpske samostalne stranke (1995) i ulazi u Akciju socijaldemokrata Hrvatske (1995). Posle dve godine osniva Srpsko nacionalno vijeće. Agim Čeku, predsednik samozvane vlade Kosova u više navrata tražio je da Pupovac bude imenovan na mesto njegovog međunarodnog savetnika. U svojstvu predsednika samostalne demokratske stranke 2004. podržava predsedničkog kandidata Stjepana Mesića koji je, smatra Pupovac, `svojom politikom ravnopravnih građana i građanske Hrvatske najbliži interesima Srba`. Posle hrvatskog priznanja Kosova u leto 2008. Pupovac traži da Srbija vrati ambasadora u Zagreb. Takođe su zapaženi Pupovčevi istupi i lobiranje u međustranačkim borbama i izborima u Srbiji, teško podeljenoj oko spoljnopolitičkih i nacionalnih ciljeva. Zastupnik je u šestom sazivu Hrvatskog Sabora i spada u osobe koje meritorno sude u vezi sa srpskim pitanjem u Hrvatskoj.[^]
5. Beta, 19.11.08.[^]
6. Intervju Milorada Pupovca, NIN, 27.11.08. http://www.nin.co.yu/pages/article.php?id=41526 [^]
7. Intervju Svetozara Livade (1928), sociologa i demografa i autora knjige `Etničko čišćenje – ozakonjeni zločin stoleća` posvećene hrvatskom genocidu sa kraja 20. veka. Pečat br. 41/2008, str. 35-37.[^]
16. Tanjug, 28.11.08.[^]
20. Intervju Novaka Kilibarde Glasu javnosti 5.3.2007. http://arhiva.glas-javnosti.co.yu/arhiva/2007/03/05/srpski/T07030301.shtml [^]
22. Beta, 24.11.08.[^]
24. Čak i Vuk Jeremić, šef srpske diplomatije, u hrvatskoj javnosti prokazan kao naslednik Miloševića, svojevremeno je dao pomirljivu izjavu: `Okrenimo se budućnosti, ostavimo iza sebe zločine kao što su zločin u Ovčari ili proterivanje 250.000 Srba iz Krajine.` Nelagodu srpske nomenklature prema onom što je svršena stvar otkriva Jeremićev simetrizam zločina: `Ostavimo te zločine. Mi smo prema vama neke stvari radili. Vi ste uradili isto tako neke stvari. Ostavimo to, idimo napred.` Sa osećajem krivice Jeremić govori o zločinima u prvom a potom u drugom licu i uzda se u zaborav ali nevolja je u tome što Hrvati ne žele da ispuste adut srpske krivice na putu za Zemun. Nerazumevanje balkanske drame ilustruje poziv srpskog ministra na kulturnu saradnju sa narodom koji govori `našim` jezikom i čije vođe etničko čišćenje Srba ne vide kao okončan proces. Neprijateljski stav hrvatske javnosti prema njemu Jeremić racionalizuje sledećim rečima: `Meni je jako žao zbog toga, mi kada razgovaramo, kada razgovaramo ja i ministar spoljnih poslova Hrvatske, kada se nađemo na nekom multilateralnom skupu, mi na jedan normalan način komuniciramo.` Citati su na osnovu transkripta emisije `Utisak nedelje` na televiziji B92 od 7.12.08. http://www.b92.net/info/emisije/utisak_nedelje.php [^]