Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Veresija od gotovog |
![]() |
![]() |
![]() |
petak, 31. avgust 2012. | |
(Novi Reporter, 29. 9. 2012)
Jer, predsjednik Socijaldemokratske partije i ministar inostranih poslova BiH Zlatko Lagumdžija u međuvremenu je bio toliko komotan, da je pomislio da može da potpuno samostalno kreira spoljnu politiku, u kompleksnoj zemlji u kojoj se o najvažnijim aspektima te problematike ipak mora postići dvoentitetska i tronacionalna saglasnost. Pri tome, radilo se o pitanju koje se nikako ne može tretirati kao marginalija, budući da je Lagumdžija, bez odluke Predsjedništva BiH, dao direktivu predstavniku Bosne i Hercegovine u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija da glasa za rezoluciju o Siriji. Riječ je o apsolutno pristrasnom dokumentu, sa ponavljanjem opštih mjesta zapadne politike u odnosu na rat u toj bliskoistočnoj državi. Dakle, prizma već viđena mnoštvo puta, od Balkana, preko Libije, do Damaska i Alepa, uz „dobre momke“ poslušne spram Vašingtona i „loše momke“ sklone da se jogune pred „genijalnim zamislima“ Sjedinjenih Američkih Država. Neupotrebljivi poklon: Naravno, taj papir, usvojen u UN, ima tek simboličan značaj i neće biti presudan za rasplet sukoba u Siriji. Ali, za BiH, odnosno, prije svega za Republiku Srpsku, čitava situacija je važna kao gest (ne)svrstavanja u aktuelnom globalnom odmjeravanju snaga velikih sila. RS ima čitav niz razloga, od emotivno-prijateljskih do političko-ekonomsko-interesnih, da kroz institucije Bosne i Hercegovine zauzme identičan stav o sirijskoj krizi kao Rusija, pa i Kina. Pošto to zbog bošnjačke kontinuirane lojalnosti svim vašingtonskim hirovima nije realno, moguće je bar da BiH ne kontrira poziciji Moskve i Pekinga. Ipak, Lagumdžija je pogrešno zaključio da u Banjaluci niko ne obraća pažnju na takve tokove svjetske „visoke politike“ i, dajući mig posilnom na Ist Riveru, ozbiljno je doveo u pitanje skoro ostvarenu sopstvenu pobjedu u nadgornjavanju sa bivšim partnerima iz Stranke demokratske akcije.
Predsjedniku SDP-a u zaustavljanju neočekivanih tenzija sa vodećim strankama iz RS nije pomogla ni činjenica da je za spornu rezuluciju u UN glasala i Srbija, čija nova vlast takođe počinje da vodi sve izraženiju prorusku politiku, ali očigledno želi da nastavi s nemogućom varijantom sjedenja na dvije stolice - ne zaboravljajući pri tome ni buduću funkciju Vuka Jeremića u Generalnoj skupštini i potencijalne izlive bijesa Stejt departmenta ka onima koji „čačkaju“ američku mečku. U svakom slučaju, nakon sirijske epizode, Lagumdžija je od gotovog napravio veresiju, a nedavna presuda Ustavnog suda, koja bi mu u prethodnim okolnostima apsolutno odgovarala, sada je za njega tek neupotrebljivi poklon. Vodovod i kanalizacija: Iako je za 6. septembar najavljena sjednica Predstavničkog vijeća Parlamentarne skupštine BiH, sa incijativom za smjenu Lagumdžije na dnevnom redu, objektivno, nije velika vjerovatnoća da bi stvari mogle da krenu u tom pravcu. Nije sporno, za takvu opciju glasaće 13, a možda i svih 14 poslanika iz RS. Kada je riječ o 28 poslanika iz Federacije, prvi čovjek SNSD-a i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je da bi većinu za opoziv ministra spoljnih poslova moglo činiti 12 poslanika iz FBiH. Tu sigurno ne treba računati na osam mandata SDP-a, a gotovo stoprocentno ni na četiri mandata Radončićevog SBB-a. Na drugoj strani, sedam poslanika SDA i jedan predstavnik HSP-a već su se, saglasnošću njihovih lidera, svrstali na stranu Lagumdžijinih „rušitelja“, mada iz drugačijih razloga od partija iz RS, naravno, prvenstveno – revanšističkih. Tu su, zatim, dva HDZ-a sa četiri poslanika, a po signalima iz njihovih redova ne djeluje da su naročito spremni da učestvuju u obaranju šefa SDP-a, iako mu, eto, malo zamjeraju da je bio netaktičan prema Srbima sa tom Sirijom.
Međutim, od čitave te dnevno-političke matematike, važnije je ko će u definitivnom raspletu činiti vladajuću strukturu, prije svega na nivou BiH, ali i u Federaciji. Bizarno, ali veoma izvjesno – nikakvog raspleta neće ni biti, sve do novih izbora 2014. Jer, dugotrajna pat-pozicija znatno je realnija od nekakvih prekompozicija. Za „spektakularni“ preokret neophodno je da Radončić, Čović i Ljubić u dogledno vrijeme puste niz vodu Lagumdžiju, a uvjerljivo djeluje teza da im u ovom periodu nije baš do toga, pošto još uživaju u utisku da je SDP, nakon razlaza sa SDA i dila sa HDZ BiH, HDZ 1990 i SBB, u novoj koaliciji „pokojnik“, a oni „pukovnici“. Čak i da dva HDZ-a pristanu da se, zarad „partnerstva“ sa Banjalukom, okrenu strankama iz RS i SDA s ciljem nove konfiguracije vlasti u BiH, za to im je, među bošnjačkim strankama, neophodan bar SBB. Na političkoj sceni Bosne i Hercegovine jeste bilo frapantnih nedosljednosti i nevjerovatnog kameleonstva među skoro svim akterima, ali, osovina SBB – SDA u ovoj fazi stvarno bi predstavljala ovdašnji doprinos za Ginisovu knjigu rekorda. U prevrtljivosti, ako ta disciplina postoji u njihovim izdanjima.
A Republika Srpska? Kako ona dočekuje „nove sisteme“ i „visoka mjesta“? Trenutno nema baš previše vremena da se u to udubljuje. Jer, bliže se lokalni izbori. Nema dileme, važno je kako u našim sredinama funkcioniše ulično osvjetljenje i vodovod. Ali, poslije 7. oktobra, neko iz RS moraće da se pozabavi i kanalizacijom - „male Bosne“, koja čeka „val slobode sa istoka“. |