Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Slučaj Divjak – od (ne)znanja do negiranja zločina
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Slučaj Divjak – od (ne)znanja do negiranja zločina

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
ponedeljak, 07. mart 2011.
Iako je penzionisani general Armije RBiH Jovan Divjak uhapšen u Beču po poternici MUP-a Srbije zbog sumnje da je učestvovao u zločinu nad pripadnicima JNA prilikom povlačenja iz Komande Druge vojne oblasti JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 3. maja 1992. godine, ovoga puta nema velikih trvenja na relaciji Sarajevo-Beograd, kao u slučaju prošlogodišnjeg hapšenja Ejupa Ganića u Londonu. Tužilaštvo Srbije za ratne zločine koje, navodno, sumnjiči Divjaka za zločine, nije želelo da saopšti ni reč o ovom događaju, sem što su činjenicu o Divjakovom hapšenju konstatovali i Vladimir Vukčević i Bruno Vekarić. Sve ostalo u tom tužilaštvu ostalo je za javnost nepoznato, da se čak može pretpostaviti da su i sami srpski tužioci bili iznenađeni ovim hapšenjem. U Sarajevu se, međutim, nisu dali iznenaditi: u očima Divjakovih pristalica Beograd je ponovo postao rodno mesto „srpske agresije“ na BiH.

Da li zbog toga što su se „opekli“ u slučaju Ejupa Ganića ili zato što protiv Divjaka „nemaju dovoljno dokaza“ za optužnicu - kao u slučaju Tihomira Purde - tek ostalo je da se vidi šta će beogradski tužioci od svojih austrijskih kolega zatražiti do 18. marta, kada Divjaku ističe ekstradicioni pritvor.

Divjakovo (ne)znanje o zločinima

Da li zbog toga što su se „opekli“ u slučaju Ejupa Ganića ili zato što protiv Divjaka „nemaju dovoljno dokaza“ za optužnicu - kao u slučaju Tihomira Purde - tek ostalo je da se vidi šta će beogradski tužioci od svojih austrijskih kolega zatražiti do 18. marta, kada Divjaku ističe ekstradicioni pritvor. Beogradski tužioci, svakako, znaju i za neke razlike između ova dva slučaja: spolja gledano, te razlike izgledaju male, ali, kada se malo zagleda ispod površine, ima tu i većih razlika. Elem, dok se Ganiću na teret stavljala naredba za napad na kolonu JNA i, dobrim delom, za upravljanje tim napadom, Divjak se tereti za zločine koje su počinili pripadnici jedinica Teritorijalne odbrane(TO) RBiH koje su njemu bile podređene. Reč je, dakle, o znatno manjoj odgovornosti od Ganićeve. Ali, nije samo tu krupna razlika između Ganića i Divjaka. Dok Ganić odbacuje i pomisao da su u Dobrovoljačkoj počinjeni zločini - baš kao i svi drugi učesnici napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj - Divjak je do sada jedini među njima koji je javno priznao da je zločina bilo.

Istina, Divjak tvrdi da nije reč o nekoj vrsti „udruženog zločinačkog poduhvata“, što bi se reklo u Hagu, ali prihvata ono što niko drugi neće: to su oni detalji zločina u Dobrovoljačkoj u kojima je opisano ubijanje zarobljenih vojnika JNA u zaustavljenim vozilima, nakon što je i sam Divjak prikazan kako naređuje prekid vatre. Baš zbog toga, međutim, možemo pomisliti da je Divjak možda bio u prilici da komanduje i napadom potčinjenih jedinica na kolonu JNA, kada je već, preko megafona, uzeo na sebe da komanduje prekid paljbe. Sam Divjak se branio od tih optužbi tvrdnjama da „napad nije bio organizovan“, već da je do napada „došlo spontano“. „Pojedinačno, to jeste zločin, ali ukupno gledano to nisu uradile regularne jedinice Teritorijalne odbrane, policije i Zelenih beretki” - glasi Divjakovo objašnjenje[1]. To objašnjenje je više nego konfuzno: nigde, pa ni u Hagu, za zločin nisu podizane optužnice protiv jedinica, već protiv komandanata i pripadnika tih jedinica, tako da Divjakovo “mišljenje” u tom pogledu nema nikakvu težinu, dočim ima ozbiljnu težinu njegova tvrdnja o ubijanju vojnika u zaustavljenim vozilima, tim pre što je i sam čuo od učesnika na licu mesta kako se to odigravalo[2].

Tužilaštvo Srbije za ratne zločine koje, navodno, sumnjiči Divjaka za zločine, nije želelo da saopšti ni reč o ovom događaju, sem što su činjenicu o Divjakovom hapšenju konstatovali i Vladimir Vukčević i Bruno Vekarić. Sve ostalo u tom tužilaštvu ostalo je za javnost nepoznato, da se čak može pretpostaviti da su i sami srpski tužioci bili iznenađeni ovim hapšenjem.

Napokon, ukoliko se i prihvati kao tačna njegova tvrdnja da nije naredio ni napad, ni ubijanja vojnika u Dobrovoljačkoj, ostaje nejasno da li je svoja saznanja o ubijanju odmah preneo nadležnima. Ta saznanja ga, u najmanju ruku, kvalifikuju za pouzdanog svedoka u istrazi o zločinima u Dobrovoljačkoj. To može biti ozbiljan razlog da Tužilaštvo Srbije zahteva Divjakovo saslušanje u austrijskom tužilaštvu, kad već Divjak nije želeo da dođe u Beograd. U Tužilaštvu BiH u Sarajevu tvrde da je njima Divjak iskaz već dao i da ima status osumnjičenog[3], pa je zato, je li, to tužilaštvo i tražilo da se Divjak izruči Sarajevu, a ne Beogradu. Istovremeno, Tužilaštvo Srbije za ratne zločine najradije bi se, izgleda, rešilo čitavog predmeta „Dobrovoljačka“, ali to još ne može, jer nisu sa kolegama u Sarajevu potpisali sporazum o ustupanju dokaza, na osnovu koga bi onda razmenjivali dokazni materijal.

Sarajevsko negiranje zločina u Dobrovoljačkoj

U predmetu „Dobrovoljačka“ dokazni materijal bio je obiman i pre nekoliko godina, kada ga je sakupljao Tim MUP-a Republike Srpske za istrage ratnih zločina[4], ali, uprkos tome, sarajevski tužioci još nisu spremni da podignu prve optužnice u predmetu „Dobrovoljačka“, pravdajući se da je reč o „kompleksnom predmetu“[5]. Može biti da su se sarajevski tužioci „zapleli“ u predmet, pa nikako ne mogu, je li, da pronađu linije komandovanja među jedinicama koje je Divjak pomenuo, a na ta pitanja odgovor nikako nije moguće izbeći. To ovih dana primećuju čak i neki strani analitičari. „Kaže se da je bilo grešaka u naredbodavnom lancu. Međutim, šta to znači ? Ko je pucao, ko je davao naredbe da se puca? Neko ih je morao izdati, jer vojnici nisu pucali svojevoljno. Dati tačne odgovore na ta pitanja bilo bi takođe jako važno, kako za međudržavne odnose, tako i za samu BiH“, primećuje Norbert Mapes- Nidek[6] , dugogodišnji dopisnik nemačkih i austrijskih glasila sa Balkana.

Uostalom, niko od istaknutih javnih ličnosti u Sarajevu do sada nije ubistva u Dobrovoljačkoj ni nazvao pravim imenom - zločinom. To su, donekle, učinili samo Jovan Divjak i vođa SDA Sulejman Tihić.

Drugim rečima, i za ozbiljne posmatrače sa strane zvuči prilično neozbiljno tvrdnja Jovan Divjaka da je “spontano” došlo do napada na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici. To je tačka u kojoj se spajaju i razdvajaju stavovi Divjaka i svih ostalih osumnjičenih za zločine nad pripadnicima JNA. Dakle, Divjak, kao i ostali, događaje 2-3. maja prikazuje u kontekstu koji se opisuje kao “otpor srpskoj agresiji na BiH”, mada se, recimo, rat u BiH čak ni u haškim optužnicama nigde tako ne naziva, pa se ni ne sudi nikome za “agresiju”. No, za razliku od Divjaka, Ganić i ostali čak ni ne smatraju da se bilo kakav zločin dogodio u Dobrovoljačkoj. Dok je, po Divjaku, “ubijeno najmanje osam vojnika”, po Ganiću je “poginulo pet vojnika i jedan civil”, a srpske novinare koji se usude da ga pitaju ko je ubio 42 vojnika JNA, Ganić oštro p(r)oziva da se “oslobode četništva” !?[7]

Pri tome, član ratnog Predsedništva RBiH Miro Lazović upada u bezočne kontardiktornosti, kada tvrdi da je “Haški tribunal utvrdio da nije bilo zločina u Dobrovoljačkoj ulici, pa bi i u slučaju ‘Divjak’ trebalo primeniti isti recept koji je važio za Ganića”. Jer, Divjak je, za razliku od Ganića, ipak priznao da je nekih zločina u Dobrovoljačkoj bilo.

Sa takvim predubeđenjem, Lazović i svi ostali, zapravo, samo doprinose održavanju ambijenta u Sarajevu u kojem je gotovo nemoguće održati suđenje za zločine u Dobrovoljačkoj, a njihovo prozivanje „institucija BiH koje su trebale davno da završe ovaj slučaj“ predstavlja, zapravo, poziv i svojevrsnu opomenu pravosuđu u BiH da treba što pre da zatvore istragu.

Uostalom, niko od istaknutih javnih ličnosti u Sarajevu do sada nije ubistva u Dobrovoljačkoj ni nazvao pravim imenom - zločinom. To su, donekle, učinili samo Jovan Divjak i vođa SDA Sulejman Tihić. Divjaku se to, izgleda, moglo oprostiti, jer nikoga nije pozivao na odgovornost zbog zločina, dok je Tihić - samo zato što je rekao da „pojedinci treba da odgovaraju zbog zločina u Dobrovoljačkoj, ako ih je bilo“ - bio danima podvrgnut medijskom linču, koji je lično potpomogao reis Mustafa ef. Cerić i vrh Islamske zajednice u BiH. Bilo je to prošle godine, baš kad je Ejup Ganić „nevin“ bio zatvoren u Londonu, pa je u Sarajevu svaki glas koji bi mogao naškoditi Ganićevoj „nevinosti“ bio prokazan kao izdajnički. Gotovo isto sada se događa i u slučaju Jovana Divjaka, pa „izdajničkih“ glasova više nema, javne optužbe na račun „srpskih agresora“ poželjnije su nego inače, a veličanje „otpora srpskoj agresiji“ doseže mitske razmere. Zato nije teško zamisliti kako bi tek izgledalo „fer“ suđenje Divjaku, Ganiću ili nekom trećem u Sarajevu. A nije teško pogađati ni na šta bi sve mogle računati časne sudije koji bi donele neku drugačiju presudu od oslobađajuće.


[2]Isto.
[3]Izjava Borisa Grubješića, portparola Tužilaštva BiH za ratne zločine, TV BN, Bijeljina, 6.3.2011.
[5]Izjava Borisa Grubješića
 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner