Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Hoće li biti referenduma u RS?
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Hoće li biti referenduma u RS?

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
ponedeljak, 04. januar 2010.

Pred sam kraj prošle godine Narodna skupština RS čvrsto je odlučila da održi referendum povodom odluke o produženju mandata međunarodnim sudijama i tužiocima u Sudu i Tužilaštvu BiH koju je koji mesec pre nametnuo visoki predstavnik u BiH Valentin Incko. I dok vlasti RS tvrde da će sprovesti referendum, Incko je prilično uveren da referenduma o njegovoj poslednjoj odluci u RS neće biti, odnosno da «ima plan kako će reagovati na eventualni referendum u RS»[1]. Sam premijer RS, takođe, uverava da ima plan. «Ovo što mi radimo jeste plan, koji podrazumeva da ljudi u RS, u situaciji kada je u Evropi nesporno pravo građana da se na referendumu izjašnjavaju o statusnim i drugim pitanjima, treba da imaju takvo pravo i ovde», kaže Dodik[2].

Povod za referendum

Uzaključcima Narodne skupštine RS od 28. decembra prošle godine[3], koji, zapravo, predstavljaju zaključke Vlade RS[4], jasno se navodi da bi se «putem referenduma građanima RS omogućilo da iznesu svoje mišljenje o tome da li treba prihvatati odluke visokog predstavnika o prekoračenju mandata koji po Aneksu X zavisi i od RS kao strane potpisnice tog i svih drugih aneksa Dejtonskog sporazuma». Pri tome, Vlada i Narodna skupština RS pod «prekoračenjem mandata» podrazumevaju sve odluke i zakone koje visoki predstavnik donosi, odnosno nameće ne uvažavajući i stavova RS. S tim u vezi, u zaključcima se posebno ističe «neustavna» pozicija Suda i Tužilaštva BiH.

S druge strane, Incko, kao i svi njegovi prethodnici, svoj napad temelji na tumačenju Aneksa X kao sasvim legitimnog polazišta za donošenje odluka po sopstvenoj proceni.  “Visoki predstavnik je, u skladu sa Aneksom X Dejtonskog mirovnog sporazuma, konačni autoritet za tumačenje civilnih aspekata ovog sporazuma, što takođe nalaže da visoki predstavnik ‘pomaže pri rešavanju poteškoća koje se pojave u vezi sa civilnom implementacijom, kada to oceni potrebnim’”, navodi Incko[5], čime, praktično, i sam priznaje da nigde u Aneksu X ne stoji da “pomaganje pri rešavanju teškoća”, ne znači i donošenje odluka i nametanje zakona “kada to oceni potrebnim”. No, to nije ništa novo: na komadić Aneksa X koji Incko citira i njegovi prethodnici su se, uz blagoslov Vašingtona i Brisela, najčešće pozivali kao na “legitimnu” osnovu za svoju “zakonodavnu” aktivnost ili za “demokratske” akcije kakve su bile smenjivanje demokratski izabranih predstavnika u BiH. No, tako se međunarodni protektorat u BiH izvrgao u svojevrsnu stranu demokraturu. Važi i obrnuto.

Nevolja sa poslednjim Inckovim odlukama je u tome što se one direktno tiču Suda i Tužilaštva BiH kao institucija koje, zapravo, predstavljaju međunarodni projekat: osnovani su u sklopu strategije zatvaranja Haškog tribunala i prenošenja predmeta na pravosuđa zemalja bivše Jugoslavije. Kao naslednici Tribunala u Sarajevu, Sud i Tužilaštvo BIH do danas su se u očima većine Srba učvrstili kao “mali Hag” u kome se sudi mahom Srbima, dok je procesiranje zločina nad Srbima u pravosuđu BiH, u odnosu na ukupan broj predmeta, na nivou statističke greške. Još ako se zna da su obe bh. institucije smeštene u redizajniranu zgradu ratnog zatvora pod kontrolom Izetbegovićevih vlasti u Sarajevu, onda nije teško zaključiti koliko Srbi veruju pravosuđu BiH. Naravno, srpska nevera u rad tih pravosudnih institucija nije, niti može biti jedino merilo (ne)uspeha u procesiranju ratnih zločina počinjenih u BiH.

Dvojako iskazan odnos bh. tužilaca i sudija prema tim zločinima je ključni razlog za sumnju u nepristrasnost pravosuđa BiH. S jedne strane, puko “prepisivanje” haških optužnica za zločine nad nesrbima, a sa druge, spore istrage za zločine nad Srbima, pa i Hrvatima – u kojima se ama baš nikada nije dolazilo do “komandne odgovornosti” – presudno su uticale na nizak stepen poverenja Srba i Hrvata u pravosuđe BiH. Kada se tome doda da Sud i Tužilaštvo BiH postupaju po Krivičnom zakonu koji je 2003. godine nametnuo visoki predstavnik Pedi Ešdaun, a da “manje osetljive” predmete ratnih zločina procesiraju Okružni sudovi i tužilaštva u RS, odnosno Kantonalni sudovi i tužilaštva u FBiH, ali ne po tom zakonu, već po krivičnom zakonu SFRJ – onda nije teško zamisliti u kakvom se neskladu nalaze pravosudne institucije u BiH.

I, naravno, ne treba zaboraviti ni odeljenja Suda i Tužilaštva BiH za organizovani kriminal, u kojima Incko nije produžio mandat međunarodnim sudijama i tužiocima; istina, pokušao je da im obezbedi status savetnika, ali kada je shvatio da je to protivzakonito, a da sam nema snage da, zarad njih, menja zakon – odluku je prepustio pravosudnim vlastima, koje, uzgred rečeno, još nemaju rešenje. Strani tužioci se, ionako, nisu proslavili, mada su slavljeni kao jedini koji imaju petlju da tuže “nedodirljive” političare i visoke javne funkcionere. Ali, svi takvi njihovi procesi završeni su fijaskom: oslobađajućim presudama ili presudama koje su mizerne u odnosu na spektakularne “dokaze” koje su “imali”. Cinici bi mogli komotno da zaključe da je Milorad Dodik mogao imati više sreće da su istragu protiv njega, zbog sumnje da je proneverio milione evra, završili strani tužioci: em vole da se nagode, em raspolažu sa tako jakim dokazima da “nedodirljivi” završavaju, u najboljem slučaju, sa uslovnim ili novčanim kaznama.

I sad, kad sve to imamo u vidu, bilo bi sasvim logično da, ne samo u RS, već i još ponegde u BiH bude raspisan referendum ne samo o ostanku stranih sudija, nego i o statusu kompletnog pravosuđa u BiH. Recimo, sa pitanjem: da li verujete u pravosuđe u BiH ? A kako bi većinski odgovor bio negativan – ako je suditi prema građanskoj percepciji korupcije u pravosuđu –  stekao bi se legitimitet da se iznova reformišu pravosudne institucije koje su stranci prethodno tako “dobro” reformisali da procesiraju uglavnom zločine nad Bošnjacima, a visoke funkcionere i službenike u celoj BiH pompezno optužuju za kriminal, da bi ih potom u tišini oslobađali svih sumnji.

No, takav referendum je nemoguć, upozorava Incko, podsećajući da su baš ovakvi Sud i Tužilaštvo BiH  – kakvi su sada – deo jednog šireg međunarodnog projekta u koji se, je li, ne sme ni taknuti. “Zaključci NSRS koji negiraju zakonski okvir pravosudnih institucija BiH, uključujući pitanje saradnje sa Međunarodnim krivičnim tribunalom u Hagu (MKTJ), predstavljaju direktan napad na sami koncept vladavine prava. U tom kontekstu postavlja se pitanje zašto organi RS osećaju potrebu da održe referendum o tome da li trebaju poštovati vladavinu prava, uključujući saradnju sa MKTJ. Saradnja sa Haškim tribunalom je obaveza svih zemalja, naročito zemalja potpisnica Dejtonskog sporazuma”, navodi Incko, kada zaključuje da bi takav referendum bio “antidejtonski”. A sličan zaključak izvodili su i američki i španski ambasador, što upućuje da bi referendum “protiv” stranaca u pravosuđu BiH bio veoma rizičan po srpsko političko vođstvo u Banjaluci.

Zato takvog referenduma neće ni biti, ali će nekakav referendum, ipak, biti održan, ako se srpske političke vođe budu pridržavale svojih načela.A taj drugi referendum Incko neće moći zabraniti, niti sankcionisati njegove organizatore, sem ukoliko i u pitanju uobličenom tako da ne budu pomenute njegove poslednje odluke, a da se na neki način podrazumevaju – Incko ne “prepozna” nekakvo, je li, “antidejtonsko delovanje”, naravno uz sugestiju nekog stranog diplomate.

Šta (ne) donosi referendum ?

Kako će se, u takvoj situaciji, srpski političari dogovoriti o sprovođenju referenduma i o referendumskom pitanju – nije lako odgovoriti. Jer, izborna je godina, pa će se, je li, tražiti zgodna prilika da i vladajuće i opozicione političke partije profitiraju u novoj referendumskoj priči. I jedni i drugi će najpre morati da sačekaju tri-četiri meseca da prilagode stari zakon o referendumu iz 1993. godine današnjem zakonodavstvu.

To znači da će novi zakon, sem u Narodnoj skupštini RS, morati da prođe i u Veću naroda RS, gde će bošnjački delegati, kako računaju Srbi, gledati da na svaki način obore novi zakonski predlog. Po Ustavu RS, o spornim članovima zatim će pokušati da se usaglasi Zajednička komisija NS RS i Veća naroda, a, ukoliko to ne uspe, poslednju reč daje Ustavni sud RS, odnosno Veće za zaštitu nacionalnih interesa pri ovom sudu. Teško je verovati da bi Ustavni sud RS mogao da ospori “modifikovani” zakon o referendumu, ali nije isključeno da bi taj sud mogao da ograniči obim pitanja o kojima bi se građani neposredno izjašnjavali. Tek kada sud potvrdi zakon o referendumu, Narodna skupština RS će doneti odluku o tome šta će konkretno pitati građane. Onda će, naravno u slučaju odbacivanja u Veću naroda, odluka opet biti prebačena na Ustavni sud i tek potom bi referendum mogao da bude raspisan. Vlasti RS cene da je “normativne pripreme za sprovođenje referenduma moguće završiti za najviše četiri meseca”[6].

Izvesno je da se građani na referendumu neće pitati o tome da li treba ukinuti neke odluke visokog predstavnika u BiH, odnosno da li takve odluke treba sprovoditi ili ne. “Može se očekivati pitanje građanima : ‘Da li ste za dejtonsku BiH i dejtonski položaj RS i protiv nametanja odluka visokog predstavnika ?’ To pitanje je potpuno legitimno, dozvoljeno i fer”, poručuje Dodik[7].

Drugim rečima, i Dodik i svi ostali srpski političari, znaju da na takvom referendumu u RS ne mogu oboriti zakone i odluke koje su doneli/nametnuli visoki predstavnici, ali računaju da bi referendumska podrška građana ojačala legitimitet pregovarača iz RS na svakom budućem sastanku sa Bošnjacima, Hrvatima i strancima na kojem se bude razgovaralo o ustavnim promenama, odnosno o poziciji RS. Referendumsko «da» protivljenju nametanju zakona i odluka visokog predstavnika posebno bi ojačalo ranije zahteve za ukidanje odluka i/ili izmenu nekih od nametnutih zakona, ali je pitanje kakve će promene biti moguće izvesti bez dogovora sa hrvatskim i bošnjačkim političarima. Prosto zato što je reč o većini zakona koji su ranije, istina pod pritiskom, usvojeni u Parlamentarnoj skupštini BiH i sada se samo u parlamentarnoj proceduri mogu i menjati.

Predsednik RS Rajko Kuzmanović navodi da je «opravdano i pravno moguće da nadležni organi BiH i njenih entiteta razmotre sudbinu pojedinih zakona i drugih akata koje je nametnuo visoki predstavnik», ali – «nakon okončanja mandata OHR-a». «Trebaće sagledati ustavnost i zakonitost takvih akata OHR-a i, zavisno od toga, u propisanoj proceduri, moguće je ukidanje odluka, i to pravnim aktima iste snage koje bi usvojile nadležne institucije. Verujemo da neće biti potrebno ispitivati i eventualno derogirati sve odluke, pogotovo one koje su u praksi pokazale efikasnost i one koje su legalno prenesene na institucije BiH», poručio je Kuzmanović[8].

Pitanje je, dakle, koliko će predstavnici RS uspeti da vrate/zadrže nadležnosti RS ubuduće i sa pretpostavljenim pozitivnim rezultatom referenduma na pitanje koje pominje Dodik. Tek bi odgovor na to pitanje mogao da pokaže koliko je referendum bio uspešan. Uspešno sproveden referendum mogao bi, takođe, još snažnije da legitimiše nastojanje Srba da izmere svoj uticaj u BiH i kada je reč o pitanju pristupanja NATO alijansi. Predlog opozicionog SDS-a da se građani RS izjasne da li su za pristupanje tom vojnom savezu, ukoliko to ne učini Srbija – mogao bi da bude snažan politički adut ne samo u RS, već i u Srbiji. Pod uslovom da vlasti u Banjaluci pristanu da raspišu takav referendum, a da vlasti u Beogradu budu spremne makar da otvore široku debatu o tom – zajedničkom problemu. I da, recimo, kad već imaju ideju o «austrijskom modelu» približavanja NATO-u – kako objašnjava srpski ministar odbrane[9] – ni RS u okviru BiH ne guraju bliže NATO-u pre negoli se sami približe.


[1] Izjava Valentina Incka banjalučkoj ATV, Srna, 30.12.2009.

[2] Intervju Milorada Dodika banjalučkom «Novom reporteru», 30.12. 2009.

[3] Srna, 28.12.2009.

[7] Intervju Milorada Dodika banjalučkom «Novom reporteru», 30.12.2009.

[8] Intervju Rajka Kuzmanovića agenciji Srna, 3.1.2010.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner