Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Diskriminacija srpskih žrtava u Tužilaštvu i Sudu BiH |
![]() |
![]() |
![]() |
utorak, 26. februar 2013. | |
Nekažnjeni zločini u Podrinju Istina, kazne koje su izrečene u Sudu BiH za zločine nad Bošnjacima, opet baš kao u Haškom tribunalu, u najvećem delu odnose se na zločine u julu 1995. godine u Srebrenici. Pri tome i Tužilaštvo koje je podizalo optužnice u tom predmetu, kao i Sud koji je donosio presude, uglavnom su se pozivali na praksu Haškog tribunala. S druge strane, to tužilaštvo se veoma malo i veoma sporo služilo praksom tog suda kada je reč o zločinima nad Srbima u logorima na području Konjica. Odnosno, nikako se nije služilo haškom praksom ni u onih nekoliko slučajeva zločina nad Srbima u BiH koji su utvrđeni u Haškom tribunalu, u oslobađajućoj presudi Naseru Oriću i osuđujujućoj presudi Rasimu Deliću. Ceo jedan tim Odeljenja Tužilaštva BiH za ratne zločine formiran je da bi se bavio samo istragama zločina na širem području Srebrenice, mada nikada nije bilo naznačeno da se taj tim bavi samo istragama zločina nad Bošnjacima u Srebrenici u julu 1995. godine. To, međutim, proizilazi iz pomenute prakse, jer do danas niti jedna jedina optužnica nije podiguta zbog zločina počinjenih nad Srbima na području Bratunca i Srebrenice tokom celog rata, uprkos brojnim prijavama koje je MUP Republike Srpske o tome podneo Tužilaštvu BiH. Istina, podignuta je jedna optužnica koja se odnosi na zločine nad Srbima koje su počinili pripadnici Armije RBiH čija je centralna komanda bila u Srebrenici. Reč je o optužnici za zlostavljanje u logoru „Štala“ u Cerskoj 1992. godine. Ali, i to je posebna priča. Optužnica je podignuta protiv Ferida Hodžića, za kojeg je utvrđeno tokom postupka da je bio šef lokalne Teritorijalne odbrane RBiH, te protiv Veiza Bijelića, koji je bio šef straže u pomenutom logoru. Međutim, Bijelić je ubrzo sa tužiocima sklopio sporazum o priznanju krivice prema kome je dobio 5 godina zatvora kazne za zlostavljanje u logoru i silovanje jedne zarobljene Srpkinje, koja je usled toga izgubila dete u trudnoći. Istovremeno, Hodžić je u odvojenom postupku oslobođen svake odgovornosti, jer sudije nisu bile uverene da je imao i de fakto kontrolu nad logorom, mada je tokom postupka bilo dosta svedoka iz redova Armije RBiH koji su tvrdili da je Hodžić komandovao na području Cerske, u vreme kada su zločini počinjeni. Posebno je interesantno da se Bijelić nije pojavio kao svedok na suđenju Hodžiću, iako je tvrdio da mu je Hodžić bio nadređeni. Ostalo je, dakle, nepoznato zašto tužioci, prilikom sklapanja sporazuma sa Bijelićem, nisu insistirali da Bijelić o tome svedoči na suđenju Hodžiću, a utoliko je čudnije što ni sudijama, koje su sporazum o krivici prihvatile - to nimalo nije smetalo. Zato nije teško zaključiti da ni tužiocima nije bi bilo previše stalo da pokušaju da izgrade piramidu odgovornosti u odnosu za zločine u logoru „Štala“, iako su za to imali solidne šanse. Ovde, takođe, treba podsetiti da su pripadnici Teritorijalne odbrane Armije RBiH iz Cerske i Kamenice odgovorni i za svirepo ubistvo dvanaestogodišnjeg Slobodana Stojanovića, koji se, nakon što je proteran sa ostalim Srbima, vratio po svog psa, ali mu se zatim izgubio svaki trag, da bi njegovi posmrtni ostaci bili pronađeni tek kasnije. Obducent Zoran Stanković, patolog sa beogradske VMA, konstatovao je u svom izveštaju da je dečak svirepo mučen, neki od osumnjičenih za taj zločin nalaze se u inostranstvu, a za zločin do danas niko nije optužen.
Ovde smo, dakle, pomenuli samo to kako Tužilaštvo BiH nije učinilo ništa da podigne ijednu optužnicu za ona krivična dela nad Srbima na širem području Srebrenice koja je utvrdio i Haški tribunal. Kada se tome doda niz ostalih krivičnih dela za koja postoje osnovi sumnje da predstavljaju ratne zločine, te da su još uvek živi niz osumnjičenih pripadnika Armije RBiH – postaje jasno da u Tužilaštvu BiH neće, ne mogu ili ne znaju da procesuiraju odgovorne za te zločine. Pri tome, valja znati da se u izveštaju MUP-a RS iz 2005. godine navode imena nešto manje od 900 srpskih žrtava u gornjem Podrinju - koje su imali status civila ili ratnih zarobljenika u trenutku kada su ubijeni, a da je među njima veliki broj starih i nepokretnih osoba, devojaka, žena i dece. Istine radi, valja reći da je optužnicu za ubistvo jednog srpskog civila podiglo bijeljinsko Okružno tužilaštvo, ali su optuženi pripadnici srebreničke jedinice Armije RBiH oslobođeni te optužbe u procesu pred Okružnim sudom, pošto je navodno utvrđeno da je ubistvo izvršio pripadnik te vojske koji više nije među živima. I to je, u najkraćem, za sada sve što je u BiH učinjeno na kažnjavanju odgovornih za zločine nad Srbima u gornjem Podrinju. Slučaj Rasima Delića: tužioce ne interesuju zločini pripadnika odreda „El mudžahid“?!
Slučaj Atifa Dudakovića: na čekanju
S druge strane, poznati su i ratni video snimci na kojim se vidi komandant 5. Korpusa Armije RBiH general Atif Dudaković kako naređuje paljenje srpskih sela u akciji te vojske u leto 1995. godine u zapadnokrajiškim opštinama, ali do danas general Dudaković nije optužen ni za bezobzirno razaranje srpskih naselja na tom području, niti za ubistva srpskih civila i zarobljenih pripadnika Vojske RS u istom periodu. Tužilaštvo BiH vodi istragu protiv Dudakovića, odluka o tome da li će on biti optužen ili ne trebalo bi da bude donesena navodno polovinom ove godine, iako su, recimo, istražni organi RS još 2006. godine tom tužilaštvu podneli obiman materijal o zločinima 5. Korpusa Armije RBiH u zapadnokrajiškim opštinama u pomenutom periodu: reč je o etničkom čišćenju desetina hiljada Srba i masovnim ubistvima stotina osoba srpske nacionalnosti. U međuvremenu, za pojedine među tim zločinima na 17 godina zatvora osuđen je Suad Kapić zvani „Hodža“ jer je, kao pripadnik 3. bataljona 517. Cazinske brigade 5. Korpusa Armije RBiH na području opštine Sanski Most, u okviru vojne operacije „Sana 95“ u septembru 1995. godine ubio četiri zarobljena pripadnika Vojske RS. Do sada je Sud BiH izrekao i prvostepenu, dakle nepravosnažnu presudu trojici pripadnika 5. korpusa Armije RBiH, takođe za zločine nad zarobljenim srpskim vojnicima. „Mehura Selimović, u svojstvu referenta za kontraobaveštajne poslove i referenta operativca Odseka za kontraobavještaje poslove, Odeljenja – Odseka službe vojne bezbednosti komande 5. Korpusa Armije RBiH, Adil Ružnić, u svojstvu referenta operativca istog odeljenja I odseka, te Emir Mustafić, u svojstvu vojnog policajca 5. Korpusa Armije RBiH, omogućili su i učinili, fizičko i psihičko zlostavljanje zatočenih lica. Zatočenici su bili smešteni u zatočeničkim centrima „Luke“ u Bihaću, Auto-servis „Rad“ u Cazinu, kasarni „Adil Bešić“ u Bihaću, te u prostorijama hotela „Park“ u Bihaću, gde su bili podvrgnuti ispitivanjima i psihičkim i fizičkim maltretiranjima od strane drugih vojnika, te samih optuženih, koji su postupali u svojstvu ispitivača”, navodi se u prvostepenoj presudi. Podvlačim, ova presuda nije pravosnažna, pa zato sada samo možemo spekulisati da - ukoliko bi postala pravosnažna - neće biti teško zaključiti da bi sa takvom presudom bio značajno skraćen put ka optuženju i generala Dudakovića za pomenute zločine nad zatočenim Srbima. Ali, opet će se postaviti pitanje šta je sa komandnom odgovornošću i Dudakovića i ostalih visokopozicioniranih pripadnika 5. korpusa za zločine protiv čovečnosti, za zločine protiv civilnog stanovništva, odnosno za ubistva Srba i bezobzirno razaranje srpskih naselja u zapadnokrajiškim opštinama. Ni na to pitanje, iz Tužilaštva BiH još nemamo odgovor, sem onog poslovičnog da je „istraga u toku“. Sarajevski logori: početak rasplitanja mreže zločinaca?
Više informacija iz tog tužilaštva stiglo je nedavno o zločinima počinjenim u logorima “Silos” u Tarčinu, OŠ “9. Maj”, “Krupa”, “Igman” i “Hrasnica”, u kojima su zlostavljani i ubijani zatočeni Srbi u periodu od maja 1992. do 27. januara 1996. godine. Tužilaštvo je pre oko mesec dana saopštilo da neće biti istrage protiv 455 osoba zato što “nisu pronađeni dokazi za njihovu odgovornost” za zločine u pomenutim logorima, a navedeno je da je tu odluku doneo međunarodni tužilac Marijan Pogačnik, kojem je na samom kraju prošle godine istekao mandat u Tužilaštvu BiH. Istini za volju, Pogačnik je, prethodno radeći kao tužilac, optužio osam lokalnih ratnih vojnih, policijskih i civilnih vođa Bošnjaka na području Hadžića za zlostavljanje i ubistva u pomenutim logorima. Postupak je u toku, s tim da optužnicu zastupa drugi tužilac, ali u njoj je već postavljena jasna granica koja se neće širiti na one koji su bili pretpostavljeni optuženima. “Tužilaštvo zastupa tezu da je osnivanje ‘Silosa’, te manjih objekata, kao što su prostorije kasarne u Krupi i Osnovnoj školi ‘9. Maj’, bio projekat lokalnih struktura, koji je kasnije postao problem državne vlasti” – tako je to objasnio tadašnji tužilac.
Treba napomenuti da Mazovjecki, koji danas ima 85 godina, nikako nije važio za diplomatu naklonjenog srpskoj strani tokom rata, a na njegov ratni angažman u BiH malo ko među Bošnjacima ima ikakvih prigovora. Utoliko je čudnije da je međunarodni tužilac Tužilaštva BiH, izgleda, prešao olako preko izveštaja Mazovjeckog o logorima pod kontrolom vlasti RBiH, baš kao i preko pomenutog stenograma sa jedne od sednica vrha RBiH. Ispalo je, u stvari, da je to sve bivšem tužiocu poslužilo da ustvrdi da su čelni ljudi RBiH – kada je reč o logorima i zatvorima na tlu RBiH - bili, što bi se reklo, deo rešenja, a nikako deo problema.
Kada je, pak, o zločinima nad zatočenim srpskim civilima u logoru „Dretelj“ kod Čapljine, u toku je sudski postupak protiv više optuženih, ali i u tom predmetu Sud i Tužilaštvo puno kasne. Jer, pravosnažne presude protiv dvojice izvršilaca zločina mnogo ranije izrečene su u Norveškoj i Švedskoj, nego u BiH. Pa, ako bismo hteli da budemo ironični, mogli bismo reći da bi za žrtve možda bilo bolje da i pitanje komandne odgovornosti za zločine u „Dretelju“ ispitaju u pomenutim skandinavskim zemljama, negoli u Sarajevu. Kada je, pak, reč o zločinima nad pripadnicima JNA početkom rata u BiH, predmet „Tuzlanska kolona“ tužioci su, praktično, zatvorili uz zaključak da je reč o nekakvom oružanom incidentu, a ne o zločinima, a jedini optuženi za pokušaj ubistva jednog vojnika JNA oslobođen je optužbi u predmetu ustupljenom kantonalnom pravosuđu u Tuzli: reč je o pucanju u usta ranjenom vojniku JNA koji je ležao na zemlji i koji je samo čudom preživeo napad na kolonu JNA koja se izvlačila iz kasarne JNA u Tuzli 15. maja 1992. godine. U predmetu „Dobrovoljačka“ istraga je zatvorena protiv niza visokopozicioniranih civilnih i vojnih vođa RBiH, a vodi se protiv nepoznatih osoba za ubistva razoružanih vojnika u napadu na kolonu JNA koja se izvlačila iz tadašnje Komande 5. vojne oblasti JNA u Sarajevu 3. maja 1992. godine. U oba slučaja za tužioce je sporan i broj ubijenih i poginulih vojnika: u „tuzlanskoj koloni“ ubijeno je, poginulo i spaljeno više od 50 vojnika, ako je suditi prema izveštajima MUP-a RS. Prema istim izveštajima, u Dobrovoljačkoj ulici i drugim lokacijama prvih dana maja ubijeno je 42 vojnika JNA, dok, recimo, general Armije RBiH Jovan Divjak kaže da je u koloni JNA 3. maja ubijeno 6 razoružanih vojnika i, ujedno, priznaje da to jeste bio zločin. Ali, ni za taj zločin do danas niko nije optužen, a veoma je neobično da postupajući tužilac tokom istrage oslobodi odgovornosti komandante jedinica koje su učestvovale u napadu na kolonu JNA u Dobrovoljačkoj ulici, a da prethodno nije identifikovao niti jednog izvršioca. Ili, možda, postupajući tužilac već unapred zna da će ga, ako jednog dana otkrije izvršioce, oni uveriti da ih niko nije ni video, ni čuo kada su ubijali, pa su na miru mogli otići svojim kućama nakon ubijanja ?! Zaključak Tužilaštvo BiH u međuvremenu je dobilo novog glavnog tužioca koji je, uoči stupanja na dužnost 1. februara, rekao da će dosadašnje tužilačke odluke o nesprovođenju istrage podlegati reviziji, pa preostaje da i to sačekamo. Ukoliko ostane ovako kako sada jeste, neće biti teško da zaključimo da u Odeljenju Tužilaštva BiH za ratne zločine ima previše nemara prema žrtvama srpske nacionalnosti, a brojnim porodicama tih žrtava i žrtvama koje su preživele zlostavljanje u logorima niko neće moći da oduzme pravo da tvrde da su diskriminisani po etničkoj osnovi. Primeri koje smo istakli u ovom tekstu upućuju da takve tvrdnje imaju osnova: veoma malo je suprotnih primera, čak nedovoljno da bi se izbegao zaključak da se u pravosuđu BiH žrtve dele po etničkoj pripadnosti, iako bi svaka žrtva ratnih zločina trebalo da bude priznata na osnovu svoje patnje, a ne na osnovu nacionalne ili verske pripadnosti. Nažalost, nema još puno vremena za ispravljanje nepravde. Iako zločini nikada ne zastarevaju, mnoge žrtve, zločinci i svedoci zločina umrli su ne dočekavši pravdu, i možda će još mnogi drugi umreti čekajući pravdu koju deli pravosuđe BiH. Na tom pravosuđu leži najveći deo odgovornosti za ispravljanje nepravde prema žrtvama srpske nacionalnosti. Ili da obrnemo situaciju: da ispitamo ko je odgovoran što trpe i pravda i porodice žrtava. U tom smislu, poslužiću se izjavom Radojke Filipović iz Bjelovca kod Bratunca, kojoj su pripadnici Armije RBiH ubili supruga i svekra u napadu to srpsko selo. Citiraću je: „ Hoću da mi predmet izvade iz stola i kažu: 'U ovom predmetu fali to, to i to'. A onda da vidimo ko je odgovoran zašto taj predmet nije kompletan, ili zašto te izjave nisu obrađene kako treba”. Na ovu izjavu ne bih imao šta da dodam. (Izlaganje na naučnom skupu “Odnos prema srpskim žrtvama u sukobima tokom XX veka” održanom u organizaciji banjalučkog Pravnog fakulteta i “Istorijskog projekta Srebrenica” 8. februara u Banjaluci) |