Ako političari Bosne i Hercegovine ne učine nešto da promene svoju političku nacionalnu retoriku koja razdvaja ljude i ne bore se protiv percepcije da su njihovi ljudi ratnohuškački čovekomrsci, onda ona misao da je međuetnička mržnja jedina svetla tačka može da se pokaže tačnom.

Osim elementarne personalne dimenzije, „sukob“, logično, ima i interesnu konotaciju. Ona se ogleda u Komšićevom negodovanju povodom činjenice da sadašnji predsjednik SDP-a, preko tandema Marin Ivanišević – Damir Hadžić usmjerava sve finansijske tokove.

Zoran Milanović je došao kao premijer već evropske Hrvatske, sa u Briselu već licenciranim poznavanjem nepisanih standarda i procedura za uspostavljanje hrvatske ravnopravnosti u Federaciji, bez potrebe za Mesićevim glumatanjima.

Tugu i očaj Grbavičana, osuđenih na život bez djece, očeva i braće, kojima evo već 19 godina 8. mart svanjava kao Veliki petak, odavno već malo ko u distriktu čuje, još manje poštuje. Ne razumiju ovi nesrećnici, poput Ratka i Vajke Tomić koji tog dana ostadoše bez oba sina.

Imajući u vidu da se Srbija, presudom Međunarodnog suda pravde, izvukla iz te priče ostavljajući RS samu, te potencijalno vrlo negativne moguće konotacije presuda Radovanu Karadžiću i Ratku Mladiću, ovaj je scenario izrazita opasnost po Srpsku.

Kako se može reagovati na aktuelne kontroverze iz parlamentarnih klupa na nivou BiH? Recimo, izjavama u kojima se može prepoznati elementarno ograđivanje od sumanute odluke Tužilaštva Bosne i Hercegovine da prekine istragu o zločinu u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu 1992.

Politička praksa je pokazala da priliku za to mogu dobiti jedino ako njihovi predstavnici na demokratskim izborima osvoje izvršnu vlast u Srebrenici. Takođe, to je prilika da i njihovi izabrani predstavnici pokažu da su podjednako osetljivi na svakodnevne muke svih stanovnika Srebrenice, i Srba i Bošnjaka.

Za RS su vehabije argument više da se treba držati što dalje od Sarajeva. Za Hrvate još jedan razlog da se razgraniče unutar Federacije. A za Bošnjake bi trebalo da predstavljaju veliku brigu.

Ipak, ne verujem da ni Rusija i Srbija - a ni bilo ko drugi - mogu bitno doprineti očuvanju položaja RS, ako bi to srpski političari u RS možda propustili da učine u nekoj (ne)prilici.

Insistiranje na nemogućem Zakonu o zabrani negiranja genocida, smjera da jednom za svagda spriječi problematizovanje teme srebreničke tragedije. Time se, ne samo sprječava sloboda misli i dios-logosa, već se i onemogućava daljnje istraživanje obima i karaktera srebreničke tragedije.