Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Stvarni cilj antipandemijskih mera nije bio suzbijanje virusa - već normalizacija vanrednog stanja
Savremeni svet

Stvarni cilj antipandemijskih mera nije bio suzbijanje virusa - već normalizacija vanrednog stanja

PDF Štampa El. pošta
Tomas Fazi i Tobi Grin   
subota, 20. maj 2023.

Kada su i SAD i SZO proglasile kraj vanredne zdravstvene situacije proglašene zbog kovida-19 naivni su možda pomislili da je noćna mora zvana pandemija konačno završena. Većinu ljudi već su okupirali drugi problemi, kao što su inflacija ili rat. Ali mi koji smo od početka tvrdili da prava noćna mora nije sam virus, već distopijski odgovor vlade na njega u ime „javnog zdravlja“ - smatramo da nije vreme za slavlje.

Za početak, mi smo još uvek manjina. Tokom prošle godine, zvanični izveštaji su potvrdili mnoge naše tvrdnje koje su u početku odbačene kao dezinformacije - o verovatnom veštačkom poreklu virusa; o beskorisnosti univerzalnog maskiranja (posebno kod dece); o zatvaranju škola; o negativanom uticaju zaključavanja, o mogućim neželjenim efektima RNK vakcina i još mnogo toga. Ali većina ljudi još nije svesna o čemu se radilo. Umesto toga, oni se i dalje u velikoj meri pridržavaju „kovid konsenzusa“-  da su mere protiv pandemije bile neophodan, iako bolan, odgovor na novi virus o kome smo vrlo malo znali. Jedna nedavna britanska anketa pokazala je da je većina Britanaca i dalje uverena da su zaključavanje bila pravi izbor.

Ako su nas protekle tri godine nečemu naučile, to je da većina ustavnih garancija, pravnih formalnosti i podela vlasti - koje smo uzimali zdravo za gotovo - mogu lako da se odbace u ime „vanrednog stanja“

Hoće li se ovo promeniti? Ne čini se da će do toga doći, s obzirom na ogromna sredstva koja će verovatno biti uložena u konsolidaciju „prihvaćene priče“ u protekle tri godine, što bismo mogli nazvati „post-kovid konsenzusom“. Ovo se već može videti u hagiografskim izveštajima medija o dvoje glavnih arhitekata američkog odgovora na pandemiju, Entoniju Faučiju i bivšoj direktorki Centra za kontrolu i prevenciju bolesti Rošel Valenski, nakon njihovog nedavnog odlaska iz vlade. U međuvremenu, Svetska zdravstvena organizacija i nacionalne vlade nastoje da povećaju moć centralizovanih organa za javno zdravlje tokom zdravstvenih vanrednih situacija kroz reviziju Međunarodnih zdravstvenih propisa SZO i novim Sporazumom o pandemiji. Uprkos pokretanju zvaničnih istraga o kovidu u nekoliko zemalja, uključujući Veliku Britaniju, čini se da od toga neće biti ništa. Neuspesi počinjeni na najvišem nivou tokom „rata protiv kovida“ jednostavno su preveliki da bi se moglo očekivati da će države suditi same sebi.

Ako su nas protekle tri godine nečemu naučile, to je da većina ustavnih garancija, pravnih formalnosti i podela vlasti - koje smo uzimali zdravo za gotovo - mogu lako da se odbace u ime „vanrednog stanja“. To što je većina mera uvedenih protiv kovida sada ukinuta ne menja činjenicu da potencijal za povratak neograničenoj izvršnoj vlasti uvek postoji. To je možda najpogubnije nasleđe pandemije - čini se da je većina ljudi prihvatila činjenicu da se demokratske norme i prakse mogu suspendovati u ime „javne opasnosti“. Drugim rečima, politika vanrednog stanja je normalizovana.

Iako je pandemija virusa korona možda gotova, paradigma kovida ostaje veoma živa. U stvari, već smo svedoci njenog reprodukovanja u kontekstu novih kriza - to je uočljivo u pojavljivanju totalizijućeg narativa o Ukrajinskom ratu. To ukazuje na još jednu neprijatnu istinu - da osnovni uslovi koji su omogućili onakav odgovor na kovid nisu nestali. Naprotiv, čak su se i pogoršali od vremena kada se virus pojavio: korporativni interesi zarobili su državne institucije, postoji hiperkoncentracija glavnih medija, najrazvijenije tehnološke kompanije nalaze se u simbiotskom odnosu sa represivnim aparatima države. Pored toga, izvršen je prenos vlasti sa nacionalnog nivoa, gde građani mogu da vrše određeni stepen uticaja na politiku, na neodgovorni nadnacionalni nivo.

U ovom kontekstu, zabrinjavajuće je što mnogi od onih koji su bili skeptični prema primenjenim antiepidemijskim merama izvlače pogrešne zaključke iz događaja u poslednje tri godine. Među njima postoji skoro religiozno uverenje da je krivac za pogrešan odgovor na pandemiju prekomerna državna moć i da je rešenje za sve naše probleme dramatično smanjenje uloge države.

To što je većina mera uvedenih protiv kovida sada ukinuta ne menja činjenicu da potencijal za povratak neograničenoj izvršnoj vlasti uvek postoji. To je možda najpogubnije nasleđe pandemije - čini se da je većina ljudi prihvatila činjenicu da se demokratske norme i prakse mogu suspendovati u ime „javne opasnosti“. Drugim rečima, politika vanrednog stanja je normalizovana

Duboko se ne slažemo sa ovim zaključkom. Naravno, zapadne državne institucije su podbacile u vreme kovida — pokazalo se da su neefikasne, užasno represivne ili oboje. Ipak, čini se prilično jasnim da su institucije krahirale ne zato što su državne, već zato što su ih zarobile privatne korporacije i njihovi interesi. Ako je glavna pouka izvučena iz pandemije da bi trebalo da dođe do dalje erozije proizvodnih i organizacionih kapaciteta države, nova katastrofa će sigurno uslediti. Najgori mogući ishod bio bi dalja privatizacija javnih usluga koja bi dozvolila privatnim interesima da još više urušavaju javne institucije održavanjem bliskih veze vlade sa biotehnološkim kompanijama i kroz politiku koja omogućava menadžerima privatnih kompanija da dolaze na javne funkcije i da se po isteku mandata vraćaju na rukovodeće funkcije u  privatnim preduzećima. Takav pristup zanemaruje činjenicu da privatna korporativna moć može biti jednako tiranska kao i državna moć. U stvari, mnogi naši problemi nastali su zbog deregulacije krupnog biznisa do koje je došlo proteklih decenija, što je dovelo do toga da privatne korporacije vrše značajnu kontrolu nad našim životima.

Bujanje teorija zavere u vezi sa kovidom i RNA vakcinama doprinelo je degeneraciji javne sfere. Ali, zašto je do toga došlo. Glavni pokretač ovih teorija zavera bila je ogromna tajnost koja je pratila ceo proces vakcinacije protiv kovida - od testiranja vakcina, ugovora potpisanih sa proizvođačima do pitanja štetnosti vakcina. Tajnost je po definiciji element zavere, a vlade odbijaju dobrovoljno da otkriju bilo koju od ovih informacija, osim kada su po zakonu na to obavezne. Jasno je da je to uticalo na porast teorija zavere i opšte nepoverenje u zdravstvene vlasti.

Bujanje teorija zavere u vezi sa kovidom i RNA vakcinama doprinelo je degeneraciji javne sfere. Ali, zašto je do toga došlo. Glavni pokretač ovih teorija zavera bila je ogromna tajnost koja je pratila ceo proces vakcinacije protiv kovida - od testiranja vakcina, ugovora potpisanih sa proizvođačima do pitanja štetnosti vakcina

Posebno je uznemirujuće što zapadne vlade kao razlog za takvo postupanje navode da se radi o poslovnim tajnama proizvođača. Britanska zdravstvene vlasti priznale su da je jedan muškarac umro od krvnog ugruška u mozgu nakon primanja vakcine Astrazeneka. Kada je njegova partnerka zahtevala da dobije informacije o tome zašto je kompanija zatražila oslobađanje od odgovornosti za štetu Vlada Velike Britanije je odgovorila: „Tražene informacije sadrže komercijalno osetljive podatke u vezi sa ugovorima... (njihovo otkrivanje) bi štetilo komercijalnim interesima uključenih kompanija.” To sugeriše da je glavni problem to što je država poslednjih decenija postala zaštitinik korporativnih interesa.

Drugi važan aspekt ovog procesa je organizacija zdravstvene zaštite po tržišnim principima. U godinama pre pandemije stopa popunjenosti kreveta u zdravstvenim sistemima porasla je širom Evrope, pošto je broj bolničkih kreveta smanjen zbog štednje i „efikasnosti“. Pandemija je razotkrila kratkovidost takve politike. Da bi zdravstveni sistem raspolagao sa dovoljno kapaciteta za nastavak lečenja rutinskih stanja tokom vanredne zdravstvene situacije, bolnice moraju stalno imati dovoljno slobodnih kreveta, verovatno oko 20%, tj. moraju biti „sistemski neefikasne“ Problem je u tome što, posebno u Velikoj Britaniji, zdravstveni sistem ne raspolaže ovakvim kapacitetima. U poređenju sa Francuskom (5,73 kreveta na 1.000 stanovnika) i Nemačkom (7,82), Velika Britanija ima šokantno nizak broj bolničkih kreveta (2,43). Od prvih 10 zemalja po broju bolničkih kreveta po glavi stanovnika, samo dve (Nemačka i Austrija) nisu u Aziji ili Istočnoj Evropi.

Ovo može biti samo jedan kriterijum, ali on uverljivo ukazuje da zapadne dogme o efikasnosti tržišta ne treba apsolutizovati. Protekle tri godine  pokazale su ne samo da ne treba da ukinemo državu, nego da nam treba sve više države. Ali, treba takođe da povećamo demokratsku kontrolu i nadzor nad njenim institucijama i da utvrdimo jasne granice u pogledu toga šta država može da radi u ime zaštite javnog zdravlja. To je jedini način da se povrati poverenje javnosti u zdravstveni sistem i da se izbegne katastrofa, poput one do koje je došlo tokom borbe protiv kovida, ukoliko izbije nova pandemija.

The false lesson of lockdown scepticism - Increasing corporate power will end in disaster BY Thomas Fazi and Toby Green, May 17, 2023 https://bityl.co/Im7i

Autori su aprila ove godine objavili knjigu pod naslovom Kovid konsenzus: Globalni napad na demokratiju i siromašne? Kritika s leva

Sa engleskog za NSPM preveo Miroslav Samardžić