Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Kinezi osvajaju Sibir?
Savremeni svet

Kinezi osvajaju Sibir?

PDF Štampa El. pošta
Ljubinka Milinčić   
četvrtak, 10. decembar 2009.

(NIN, 09.12.2009)

Od 2003. godine kada je Državna duma Rusije donela veoma liberalni zakon “O prometu poljoprivredne zemlje” stranci su počeli veoma aktivno da kupuju rusko poljoprivredno zemljište. Tako danska kompanija “Trigon kapital” kontroliše 100.000 hiljada hektara poljoprivrednog zemljišta u okolini Penze i Samare, a litvanska “Agrovil grupa” 50.000 u centralnom Černozemu. Najveći strani vlasnik ruske zemlje je italijansko-švajcarska kompanija čiji naziv Rusi prevode kao “Farma crne zemlje” koja je za poslednje tri godine kupila 300.000 hektara i planira da kupi još toliko.

Kad se uzme u obzir činjenica da u Rusiji ima oko 406 miliona hektara poljoprivrednog zemljišta, to i nije tako mnogo, ali ako se zna da se obrađuje manje od polovine, onda se može reći da se zaista radi o značajnom učešću u ruskoj poljoprivredi. Ipak, sve je to malo u odnosu na ono što se očekuje u bliskoj budućnosti - “Farma crne zemlje” uskoro će ustupiti liderske pozicije velikoj kineskoj državnoj poljoprivrednoj kompaniji - istočni sused Rusije, veoma zabrinut za svoju prehrambenu bezbednost, formirao je gigantski državni fond u koji je već izdvojena milijarda dolara za investicije na teritoriji zemalja Zajednice nezavisnih država. Prema planu, Fond treba da kupi ili zakupi zemlju, organizuje na njoj proizvodnju, i sve što proizvede, pošalje u Kinu. Iako se u programu kaže da će se investirati u zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, kad se pogleda saobraćajna karta kineskih prigraničnih rejona, očigledno je da je to praktično neizvodljivo jer ne postoji mogućnost da se proizvedena roba izveze - železnička mreža razvijena je samo u tri oblasti koje se graniče sa Rusijom. Puteva koji bi povezivali Kirgiziju i Tadžikistan sa Kinom praktično nema, u Kazahstan vodi vrlo stara železnička pruga sa malom propusnom moći, a zakoni Kazahstana i Turkmenistana zabranjuju prodaju zemlje strancima. U Uzbekistan se Kinezima ne ide zbog nestabilne političke situacije… Ostaje, dakle, Habarovski kraj i jug Sibira.

Budući da po ruskim zakonima strane državne kompanije i fondovi koje osnivaju strane vlade ne mogu da investiraju u rusku poljoprivredu, Kinezi su našli zaobilazne puteve. U dogovoru sa direktorima ruskih poljoprivrednih firmi, osnivaju se zajednička preduzeća u kojima je kompletno finansiranje kineska obaveza, a zadatak ruskog partnera je samo “da pronađe odgovarajuću zemlju i obezbedi saradnju lokalnih vlasti”. Zvuči veoma primamljivo, ali pošto nije reč o dobrotvornoj akciji, treba se zamisliti i nad drugim delom ugovora, a on obično glasi da radnici na iznajmljenoj zemlji moraju biti kineski, a sav prinos mora biti poslat u Kinu. I pored sve češćih upozorenja da će Kina bez rata i oružja, korak po korak, osvojiti Rusiju, ruski direktori poljoprivrednih preduzeća privučeni naizgled lakom zaradom, a često i ličnim interesima, ovih dana “hodočaste” po Kini nudeći stotine hiljada hektara zemlje na prodaju ili u zakup. Cena zemlje u tim područjima je toliko niska da Kinezi za milijardu dolara mogu da kupe više od 150.000 hektara, što čini šesti deo čitavog poljoprivrednog zemljišta dalekog istoka. Još je povoljnije zakupiti zemlju koja tamo gotovo ništa ne košta zato što više od polovine poljoprivrednog zemljišta prosto nema ko da obrađuje. Poslednjih godina ruska vlada donela je program za dobrovoljno preseljavanje građana bivšeg Sovjetskog Saveza koji su se posle raspada zemlje našli izvan granica svoje domovine, ali iako žele da se vrate u Rusiju, oni baš ne žure previše da odu u Sibir. Daleko su im privlačniji južniji delovi zemlje (a ponuđeno je više od 50 regiona). I dok ruske vlasti traže način da ih motivišu, kineske firme zakupljuju zemlju, kako se ovde kaže, “za kopejke”. Navodi se primer “grupe kineskih seljaka” koji su zakupili pet hiljada hektara na deset godina, po ceni od 289 rubalja (oko 15 dolara) za hektar godišnje. Na tom zemljištu vredni Kinezi gaje soju čiji je prinos dvostruko viši nego u Kini i dostiže tri tone po hektaru, što vredi između 1,2 do 1,5 hiljada dolara.

Naravno, kineske sve veće potrebe ne odnose se samo na hranu već na sirovine svih vrsta. Poslednjih godina, a pogotovu prošle, kada su cene pale, kineski biznismeni kupuju firme po celom svetu, a sa Rusijom je nedavno potpisan veliki broj sporazuma koji predviđaju saradnju u brojnim oblastima. Kinezi su spremni ne samo da snabdevaju Rusiju gotovom robom, kao do sada, već i opremom za energetski sektor i industriju. Uz to, Peking je spreman da odobrava Rusiji vezane kredite za takve kupovine – uslov je samo da na toj opremi rade Kinezi. Tokom nedavne posete Vladimira Putina Pekingu potpisano je pet velikih ugovora o izvozu ruskih sirovina u Kinu - između ostalog, “Gasprom” se dogovorio o isporuci oko 70 milijardi kubnih metara gasa godišnje (poređenja radi – u Evropu se izvozi oko 140), proizvođači uglja će izvoziti svoje proizvode za milijardu dolara godišnje, u Tjencinu će se graditi fabrika za preradu ruske nafte… Dmitrij Medvev je u maju sa Hju Đintaom potpisao program saradnje ruskih regiona daleki istok i istočni Sibir sa kineskim severoistokom koji sadrži 205 projekata. Iako je jedan od prioriteta za dalji razvoj Rusije izmena strukture privrede koja se do sada uglavnom zasnivala na izvozu sirovina i uvozu gotovih proizvoda, što predsednik Medvedev naziva “primitivnim”, gotovo svih 205 projekata sa Kinom su upravo takvi. Podela je očigledna - ako se projekat nalazi u Rusiji – onda je to dobijanje sirovina, a ako je u Kini, onda je to prerada. Tako će Kinezi raditi na iskopavanju ruda molibdena u Bugdainsku, zlata i bakra u Bistrinu i Kultuminsku. Najveći projekti u toj saradnji biće osvajanje Udokanskog rudnika bakra, Činejskog rudnika bakra, titana, vanadijuma, gvozdene rude za koje se donedavno smatralo da treba da postanu motor razvoja tog kraja. Ruski oligarsi, očigledno, nisu imali interesa da se time pozabave, pa će motor, kažu stručnjaci, povući rudu u Kinu , kao uostalom i drvnoprerađivački kombinat u Čiti koji će zapravo izvoziti neprerađeno drvo u kineski Mogojtuj.

Kad se zna da, prema podacima međunarodne energetske agencije, za pet godina Kina treba da postane najveći svetski proizvođač energije i da joj je daleko zgodnije da energente kupuje u Rusiji nego u nesigurnom Persijskom zalivu ili u Africi, upozorenja da će Rusija postati „sirovinski dodatak Kine“, izgledaju prilično osnovana.

Sergej Prihotko, izvršni direktor Instituta ekonomije prelaznog perioda, kaže: „Za obradu teško dostupne sirovinske baze neophodne su velike investicije, mi sami nismo u stanju da uložimo koliko je potrebno, tako da je saradnja sa Kinom potpuno razumljiva“. On dodaje da je, ipak, neophodna opreznost sa zapošljavanjem kineske radne snage. „Moraju postojati razumna ograničenja kako bi region ostao ruski.“

Kinezi, međutim, ne samo da uslovljavaju svoje učešće zapošljavanjem svojih ljudi, nego i predlažu da se otvore specijalne carinski prolazi i olakša dobijanje godišnjih viza, kako bi radnici mogli svakog dana da se uveče vraćaju kući. U potpisanom programu saradnje su i obnove brojnih graničnih prelaza.

Predsednik Privredne komore Rusije Jevgenij Primakov smatra da se ne treba bojati Kine. Postoji mnogo zajedničkih projekata, kaže on, „ali to ne znači da će se podići rampa i da će svi Kinezi provaliti u Rusiju“. Uopšte, tvrdi Primakov, „mi preuveličavamo težnju Kineza da se probiju na naše teritorije. Kriza Kinu praktično nije ni dotakla, pa nije ni podstakla Kineze da se masovno sele. Oni u svojoj domovini imaju dosta mogućnosti za samorealizaciju, a i život je tamo stabilniji. Potpisivanje energetskih ugovora sa Kinom ne znači pretvaranje Rusije u kineski sirovinski dodatak već kooperaciju sa velikim ekonomskim gigantom kakav je Kina“.

S njim se slažu i neki skeptici koji cinično kažu da Rusija ne može postati sirovinski dodatak Kine, jer - nema onoliko sirovina koliko je Kini potrebno.