Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Kina u zapadnom ogledalu
Savremeni svet

Kina u zapadnom ogledalu

PDF Štampa El. pošta
Milan Milošević   
četvrtak, 16. decembar 2010.

(Vreme, 16.12.2010)

Kako se Amerikanci odnose prema Kini vidi se po depešama iscurelim preko Vikiliksa, a kako se prema Pekingu odnose američki klijenti pokazala je afera vezana za ceremoniju dodele Nobelove nagrade kineskom disidentu na robiji Liju Sjaobou. Srbija je, po tradiciji, na vetrometini rešavala zagonetku po principu: Kina daleko, pare blizu – Evropska unija blizu, ali članstvo u njoj daleko

Hladni rat između Kine i zapadnih zemalja obnovljen je nakratko povodom dodele Nobelove nagrade za mir kineskom disidentu na robiji Liju Sjaobou. To se, naravno, sasvim slučajno, kao u nekoj vežbi, podudarilo s američko-kineskim sporom oko kursa juan–dolar, sa korejskom krizom i sa japansko-američkim mornaričkim vežbama u Južnom kineskom moru.

Kako to obično biva, Srbijica se u toj aferi našla na vetrometini zbog pitanja da li da njen zvanični predstavnik prisustvuje ili ne – drugim rečima, da li da naljuti Kinu koja je fizički daleko, ali njen zajam izgleda blizu, ili da naljuti predstavnike Evropske unije, koja je fizički blizu, ali je ulazak u nju vremenski daleko.

Predstavnici Srbije su poslednjih godina glasno najavljivali da ulaze u strateški aranžman sa Kinom. U kontaktima s Kinezima oni ponavljaju da centralni geopolitički položaj na Balkanu čini Srbiju mestom saradnje svih zemalja našeg regiona, uz dodatak da je Srbija jedina zemlja u Evropi koja ima ugovor sa EU, ali i sa Ruskom Federacijom, Turskom, Belorusijom, kao i sa regionom CEFTA.

Kinezi su, to se može pretpostaviti, pre toga podsetili Beograd da oni, prošli put, na molbu Srbije, nisu prisustvovali dodeli Nobelove nagrade mrskom Martiju Ahtisariju.

Srbija naravno mora biti pažljiva pošto računa na podršku koju Kina daje njenim naporima oko Kosova u Savetu bezbednosti, poslednjoj brani koju Amerikanci nisu probili u svojoj desetogodišnjoj akciji izgradnje, učvršćivanja i međunarodnog priznanja kosovske državne tvorevine. Na tom nivou računi su, doduše, čisti: Srbija podržava politiku Kine prema Tajvanu. Makedonci su nedavno pokušali da se s tim igraju, priznajući Tajvan, pa su brzo odustali.

Predstavnici Srbije su poslednjih godina glasno najavljivali da ulaze u strateški aranžman sa Kinom. U kontaktima s Kinezima oni ponavljaju da centralni geopolitički položaj na Balkanu čini Srbiju mestom saradnje svih zemalja našeg regiona, uz dodatak da je Srbija jedina zemlja u Evropi koja ima ugovor sa EU, ali i sa Ruskom Federacijom, Turskom, Belorusijom, kao i sa regionom CEFTA.

"Želim da naglasim da je Srbija u proteklim godinama imala tri stuba spoljne politike, Brisel, Vašington i Moskvu. Sada mogu sa izrazitim zadovoljstvom da potvrdim da je Srbija dobila i svoj četvrti oslonac – Peking", poručio je nedavno predsednik Srbije Boris Tadić.

Ko i zašto bojkotuje

Svaka generacija političara, naravno, smatra da istorija počinje od njih, ali ona je obično malo duža i zamršenija. (vidi antrfile "4000 zvanica") U toj nobelovskoj ceremonijalnoj drami neke države su, doduše, htele da pokažu da im odgovara kineska proklamovana politika nemešanja u unutrašnje stvari drugih zemalja – Čavez je, na primer, poziv za Oslo odbio povikom: "Viva China!" Neke zemlje koje su bojkotovale imaju probleme sa sopstvenim disidentima. Domaća javnost koja lako plane i lako zaboravi možda nedovoljno uočava da u ovom slučaju Srbija nije bila jedina kojoj je bio kalkulator pred očima.

Britanski "Telegraf" je prilično precizno naslikao zašto je među zemljama koje su bojkotovale tu ceremoniju bilo i nekoliko američkih štićenika: Filipini, kojima su SAD najmoćniji zaštitnik, nisu imali predstavnika u Oslu iz straha da ne bi oštetili svoju ekspandirajuću trgovinu s Kinom. Egipat, važan američki ne-Nato saveznik koji je 1975. dobijao pomoć od 1,3 milijarde dolara godišnje, nedavno, u martu 2010, s Kinom je sklopio sporazum o vojnoj saradnji, a i egipatska trgovina s Kinom je porasla na 5,86 milijardi dolara u 2009. – nešto ispod 7,4 milijarde dolara vrednog egipatskog biznisa sa SAD prošle godine.

Nobela je bojkotovao i Maroko, čiji je Kina glavni kupac fosfatnih đubriva. Bojkotovao je i Pakistan, važan ne-Nato saveznik SAD, korisnik njene pomoći od tri milijarde dolara u okviru petogodišnjeg paketa pomoći od 2005. i kupac aviona F-16 – verovatno zato što Pakistan i Kina sarađuju na nuklearnim i vojnim programima. Ni proamerička vlada Avganistana u ratnom metežu ne bi da dodatno uznemirava Kinu. Za Saudijsku Arabiju Kina je sada važan trgovački partner. Sudan ima jake ekonomske veze s Kinom, kojoj prodaje veliku količinu svoje nafte. Šri Lanka razvija ekonomske odnose s Kinom i računa na njenu podršku i oružje za borbu sa gerilskim Tamilskim tigrovima. U Alžiru, s kojim je Kina sklopila ugovore o izgradnji puteva i istraživanjima vezanim za energiju, postoji čak i Pekinška avenija. Iran ima važne ugovore s Kinom u razvoju njegovih naftnih i gasnih kapaciteta, a i u naporu da blokira jače sankcije protiv sebe u Savetu bezbednosti zbog nuklearnog programa.

Depeše koje su procurile preko Vikiliksa, kako smo široko preneli u našem internet izdanju (vidi www.vreme.com), govore kako se Amerikanci mršte zbog odnosa Kine prema, kako oni kažu, parija državama kao što su Sudan, Zimbabve, Burma i Iran, odnosno zbog toga što je Kina i dalje spremna da stavi svoje potrebe za tržištima i sirovinom iznad potrebe da promoviše "međunarodno prihvaćene norme ponašanja" i napusti "zastarelu retoriku nemešanja". Predviđaju da će Peking "ponovo kalibrirati svoj raniji nekritički odnos prema međunarodnim odmetnicima" kad se suoči s mogućnošću secesije u južnom Sudanu (gde se u zemlji nalazi mnogo nafte) od represivnog Baširovog režima u Kartumu; ili s "nastranim tretmanom stranih ekonomskih interesa" u Zimbabveu Roberta Mugabea; ili sa opasnošću koju za regionalnu bezbednost i stabilnost postavlja burmanska disfunkcionalna vojna hunta; ili kad se pokaže da bi pretnju energetskoj bezbednosti Kine mogao predstavljati Iran naoružan nuklearnim oružjem...

Dijagnoza moći

Iz dokumenata koji su iscurili preko Vikiliksa vidi se da Amerikanci o Kini kao takozvanoj BRIK zemlji (vidi antrfile) govore mnogo pažljivije nego što to čine neki od njihovih eksponenata. Očito je da oni vlastite odnose s Kinom smatraju najvažnijim u proteklih trideset godina, a da ne mogu sa sigurnošću da predvide kako bi oni mogli izgledati za sledećih trideset godina.

To se vidi u poverljivoj depeši 09BEIJING22 od 26. januara 2009. američkog ambasadora u Pekingu Klarka T. Ranta u kojoj se sa dosta uvažavanja opisuje 30 godina reformi, otvaranja i zapanjujućeg ekonomskog rasta Kine, posle košmara Kulturne revolucije i prethodnih 30 godina bratoubilačke anarhije.

Polazi se od toga da je godine 1979. prosečan urbani stanovnik Kine preživljavao sa u proseku pet dolara mesečno, a iznosi se prognoza da bi u narednih petnaest godina urbano stanovništvo Kine moglo porasti na skoro milijardu, što je povećanje od 300 miliona ljudi, koliki je trenutni broj stanovnika SAD; da Kina planira da izgradi 20.000 do 50.000 novih oblakodera u naredne dve decenije – što je kao deset gradova veličine Njujorka. (vidi antrfile "Top 10 kineskih gradova").

Depeše koje su procurile preko Vikiliksa, kako smo široko preneli u našem internet izdanju (vidi www.vreme.com), govore kako se Amerikanci mršte zbog odnosa Kine prema, kako oni kažu, parija državama kao što su Sudan, Zimbabve, Burma i Iran, odnosno zbog toga što je Kina i dalje spremna da stavi svoje potrebe za tržištima i sirovinom iznad potrebe da promoviše "međunarodno prihvaćene norme ponašanja" i napusti "zastarelu retoriku nemešanja".

Kaže kako je građevinski bum tokom protekle decenije stimulisao rast teške industrije, kako je Kina sada jedan od vodećih proizvođača čelika i cementa (50 odsto godišnje svetske proizvodnje). Konstatuje se da su kineska industrijska politika i politika deviznog kursa podstakle investicije u tešku industriju u primorskom regionu Kine, koji trenutno čini oko 55 odsto ukupne potrošnje energije u zemlji.

Prema američkom departmanu za statistiku energije, do 2030. udeo Kine će porasti na 20,7 odsto globalne potrošnje energije. Prema Međunarodnoj agenciji za energiju (IEA), kineska potrošnja nafte dostići će 16,5 miliona barela dnevno u 2030. IEA predviđa da će kineska zavisnost od uvozne nafte porasti sa 50 odsto u ovoj godini na 80 odsto do 2030, pošto će domaća proizvodnja nafte dostići svoj pik početkom sledeće decenije. Za jačanje buduće energetske sigurnosti zemlje, kineska vlada podstiče nacionalne naftne kompanije da stiču udeo u kapitalu stranih proizvođača nafte i gasa – kineski državni naftni giganti CNPC / Petro, CNOOC i Sinopec nalaze se u Sudanu, Iranu, Kazahstanu,Venecueli, Angoli i u Kaspijskom basenu.

Amerikanci skreću pažnju na to da je Kina između 1980. i 2006. postala najveći potrošač gvožđa, bakra i aluminijuma na svetu. Kineski konglomerati su sveprisutni u subsaharskoj Africi, gde eksploatišu mineralna bogatstva, a kinesko-multinacionalne kompanije imaju značajne investicije i u australijskoj proizvodnji minerala i uranijuma.

Nova uloga

Pekinškom depešom dolazi upozorenje Vašingtonu da treba pažljivo pratiti kineski nacionalizam koji raste i predstavlja jedan od dva glavna stuba post-Maove vladavine Komunističke partije Kine (drugi je održivi ekonomski rast).

Limit

Međutim, upozorava se i na to da splet okolnosti koji je omogućio impresivan kineski rast posle 1979, kada je napuštena zabludna Maova politika, možda više neće postojati u budućnosti, da je Kina postigla limit u podizanju produktivnosti kroz racionalizaciju državne planske ekonomije. Kaže se da američki The Economist Intelligence Unit očekuje da će se godišnji rast Kine usporiti sa oko 10 odsto u poslednjih 30 godina na 4,5 odsto do 2020. Posle 2015. troškovi radne snage će brže rasti. To će sve druge zemlje, kao što su Indija i Vijetnam, učiniti atraktivnijim za radno-intenzivne investicije.

Kina će, po pomenutoj američkoj dijagnozi, morati da upravlja ekonomijom čiji rast će sve više zavisiti od domaće potrošnje i uslužnih delatnosti. Već sada urbani Kinezi kupuju 1000 novih automobila dnevno, a Kina je najveće tržište internet-proizvoda i luksuzne robe. Kinezi u sve većem broju putuju u inostranstvo. Do 2025. Kina će imati najbrojniju srednju klasu na svetu i najverovatnije će od zemlje većinom seoskog stanovništva postati zemlja s većinskim gradskim stanovništvom. Ovi potrošači sutrašnjice verovatno će nagrnuti na proizvode iz celog sveta kao što njihove severnoameričke, evropske i japanske kolege rade danas.

Kaže se da je verovatno da će kineska srednja klasa, kao, uostalom, i obrazovano gradsko stanovništvo u drugim zemljama, vršiti pritisak na vladu da poboljša loš učinak na zaštitu životne sredine, hrane i bezbednosti proizvoda, pošto se već danas vidi povećan javni aktivizam u vezi s tim pitanjima.

Zamka 4-2-1

U narednih trideset godina Kina će se suočiti sa izazovom podsticanja urbane potrošnje i pitanjima jednakosti, posebno u seoskoj sredini, gde preko 200 miliona ljudi i dalje živi sa manje od jednog dolara dnevno.

Kina će takođe morati da pronađe način da se poboljša položaj između 150 i 230 miliona radnika migranata koji danas moraju da ostave svoju decu i stare roditelje kod kuće u selu i da putuju u industrijske centre u primorskim regionima i da rade u fabrikama ili na građevinskim projektima.

Pored toga, radnici će morati da izdržavaju sve veći broj penzionera. Rano penzionisanje u kombinaciji sa politikom "jedno urbano dete" stvara takozvanu "4-2-1" socijalnu dilemu: prosečan radnik moraće da izdržava četiri babe i dede, dva roditelja i jedno dete.

Uočava se da je od najzagađenijih svetskih gradova najmanje polovina u Kini, da je seosko stanovništvo pod uticajem zagađenja voda i nestašice vode koja se često preusmerava za industrijsku upotrebu.

Uočava se povećanje respiratornih bolesti uzrokovanih zagađenjem vazduha, koje ubijaju 656.000 kineskih građana svake godine, a i to da se 95.600 smrtnih slučajeva godišnje pripisuje zagađenju vode za piće.

U depeši američkog ambasadora iz Pekinga prognozira se da do nemira i povećanog političkog aktivizma mogu dovesti rastuća nezaposlenost onih koji su nedavno završili školu, rastuće nezadovoljstvo zbog povećanja razlika između bogatih i siromašnih, urbanih i seljaka, kao i nezadovoljstvo u masi radnika migranata.

Oko 140 miliona nezaposlenih poljoprivrednih radnika luta zemljom tražeći posao. Svetska banka očekuje da taj broj može da naraste na 200 miliona ljudi. Kineska država ne uspeva da obezbedi zdravstveno osiguranje i obrazovanje tih ljudi, čime demonstrira bankrotstvo Komunističke partije Kine i potkopavanje njenog legitimiteta.

I u nekim drugim projekcijama pominje se mogućnost da Kina uđe u negativan scenario.

Profesor Leri Vorcel (Fondacija Heritidž) kaže u jednom svedočenju pred odborom američkog Senata da se Kina suočava s velikim problemima koji će se uvećati kada ona prihvati obaveze kao članica Svetske trgovinske organizacije. On uočava da danas skoro polovina kineskih kompanija u državnom vlasništvu ne pravi profit, a da niko ne zna koliko je zajmova, koje su dale kineske banke, teško otplativo. Pretpostavlja da ih je možda oko 46 procenata.

Vojni periskop

Što se vojne uloge tiče, u depeši se kaže da će Kina možda biti zadovoljna time da ostane samo regionalna sila, ali se poziva na oprez i podseća na jednu maksimu Deng Sjaopinga, da Kina treba da sakrije svoje sposobnosti dok ne dođe njeno vreme.

Kineski politički lideri povremeno "klimnu glavom" kad se pomene potreba za političkim reformama i povećanjem demokratije, pa i ukazuju da, s jedne strane, autoritarnost ima svoje slabe tačke, ali ne obećavaju dovoljno popuštanje partijske kontrole, kako bi se kreirao dinamičniji stabilniji politički poredak na duge staze.

Upozorava se na to da će u godinama koje dolaze američki stručnjaci za odbranu morati pažljivo da prate kineske planove i da koriste svaki diplomatski i strateški alat da se Kina spreči da ne krene prema Tajvanu. U narednim godinama, kineske odbrambene sposobnosti će nastaviti da se poboljšavaju: za trideset godina Kina će verovatno imati sofisticirano oružje protiv satelita, savremene generacije aviona, nosače aviona i moć strateške pomorske sile.

Da li će se Kina radije fokusirati na to da postane trgovačka nacija nego glavna vojna sila, i da reformiše svoje pravne i finansijske institucije? To pitanje razmatrano je 2003. pred Komitetom za međunarodne odnose Senata SAD, a kada je profesor Leri Vorcel svedočio o "efektima i konsekvencama nove Kine: "Moguće je da ćemo videti Kinu u haosu, s kolapsom legitimiteta njene vladajuće partije i plutajućom radnom populacijom što može da pocepa tu zemlju. Moguće je da će kineska država imati snažne snage vojne prinude koje će pretiti ne samo svojim susedima, već i Sjedinjenim Državama. Zaključak: iako su SAD prigrlile politiku koja ohrabruje prvi ishod, one moraju da jačaju svoju vojnu oštricu i mogućnost da odbrane američke interese u slučaju ovog drugog ishoda", sugeriše se u tom svedočenju.

Zanimljivo je i viđenje američkih pekinških diplomata da su u poslednjih tridesetak godina kineski zvaničnici imali izvesne prednosti u Istočnoj Aziji koje proizlaze iz američkog vojnog prisustva u Pacifiku, posebno u onoj meri u kojoj je ono bilo alternativa za robusnije japansko vojno prisustvo. Kažu i da pretnje po bezbednost Kine, koju predstavlja učešće Japana u raketnoj odbrani, ili od budućih visokotehnoloških američkih vojnih tehnologija, mogu da izazovu kineske sutrašnje lidere da promene svoju procenu i da izvrše ekonomski pritisak na američke saveznike kao što su Tajland ili Filipini da biraju između Pekinga i Vašingtona. Pretpostavljaju da i mirno rešavanje korejskog konflikta može izazvati Kinu da zatraži da se zatvori američka baza na Korejskom poluostrvu.

Kaže se da će bez obzira na stanje budućih odnosa sa Kinom, Amerikanci morati da znaju više o kineskoj vojsci.

Ljudska prava

Samo jedan, trideset treći, pasus citirane diplomatske depeše posvećen je ljudskim pravima u Kini, temi koju je (posebno u Srbiji) aktuelizovao Nobelov komitet u trenutku kada je ta depeša obelodanjena: podseća da se pre trideset godina kineska država mešala u gotovo svaki aspekt života svojih građana, da su "radne jedinice" pojedincima obezbeđivale stanovanje, obrazovanje, zdravstvenu negu i sahranu, da su "sastanci prevaspitanja" bili uobičajeni, da su crkve i hramovi bili zatvoreni, da prosečni građani nisu imali pristupa spoljnom svetu, a da danas Kinezi imaju daleko veću mogućnost da putuju, čitaju strane medije i da se mole. Kažu i da je savremeni rastući kineski "kadar" dobro obrazovan, urban, da je, kako izgleda, više zainteresovan za modu i konzum nego za ideologije, ali da taj nedostatak aktivizma nije konstanta.

Veoma biranim rečima američki ambasador u tom kontekstu konstatuje da je, ipak, ukupno stanje ljudskih prava u Kini ispod međunarodnih normi. Dolazi se do zaključka da kineska vlada i dalje odgovara brutalnom silom na bilo koji društveni, verski, politički ili ideološki pokret i da ga doživljava kao potencijalnu pretnju. Kineski politički lideri povremeno "klimnu glavom" kad se pomene potreba za političkim reformama i povećanjem demokratije, pa i ukazuju da, s jedne strane, autoritarnost ima svoje slabe tačke, ali ne obećavaju dovoljno popuštanje partijske kontrole, kako bi se kreirao dinamičniji stabilniji politički poredak na duge staze.

Kineskih "top 10" gradova koji se najbrže razvijaju

Br. 1 Šangaj

18,88 miliona stanovnika
Dohodak po glavi stanovnika 10.529 dolara
oko 100 istraživačkih institucija

Br. 2 Peking

16,95 miliona stanovnika
Dohodak po glavi stanovnika 9229 dolara
83 univerziteta.

Br. 3 Tjencin

11,15 miliona stanovnika
Dohodak po glavi stanovnika 8122 dolara
42 univerziteta

Br. 4 Guangdžou

10,05 miliona stanovnika
Dohodak po glavi stanovnika 3077 dolara
10 poznatih univerziteta u Univerzitetskom gradu

Br. 5 Hangdžou

7,97 miliona stanovnika
Dohodak po glavi stanovnika 10.370 dolara
10 univerziteta

Br. 6 Čengdu

11,25 miliona stanovnika
Dohodak po glavi stanovnika 3883 dolara
20 univerziteta

Br. 7 Nanking

6,25 miliona stanovnika
Dohodak po glavi stanovnika 7449 dolara
600 obrazovnih institucija

Br. 8 Fudžou

2,90 miliona stanovnika
Dohodak po glavi stanovnika 2783 dolara
31 univerzitet

Br. 9 Čangša

6,47 miliona stanovnika
Dohodak po glavi stanovnika 69.040 dolara
82 obrazovne institucije

Br. 10 Jinan

6,58 miliona stanovnika
Dohodak po glavi stanovnika 30.895 dolara
44 univerziteta

Izvor: "Žermin žibao" ("Narodni dnevnik") online

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner