U onom najboljem – kao i kod onih najboljih od nas - Drina nije granica?!

Kako politička i društvena temperatura u Srbiji sve više ključa, sve više se artikulišu najdestruktivniji porivi u ljudima. Decenijama, a intenzivno naročito posljednjih godina, Srbin je učen da se prepušta najosnovnijim nagonima. Danas plaćamo ceh dugogodišnje, brutalne animalizacije srpskog javnog mnenja. Zato ne čudi, ali ništa manje ne zabrinjava isplivavanje najgorih slojeva ljudske duše, onih ćoškova koje ljudi kriju i kojih se u normalnim vremenima stide. Jer vremena su prelomna, u njima isplivaju i ideali ali ništa manje i skrivene mržnje i omraze.

Ovih dana je postalo gotovo normalno da se sa Srbima iz Republike Srpske igra ping-pong u medijima u Srbiji Premisa tog ping ponga je sljedeća: u pitanju je neki pasivan, nesrećan, skučeni svet kome se vlast igra pokrovitelja i a briselska opozicija (i što je posebno zabrinjavajuće sve veći dio nemislećih građana) onda prihvataju tu igru i ostrvljuju se na "Bosance", "ijekavičare", itd. Jasno je da ta igra odgovara i vlasti i opoziciji.

Vlast nastavlja svoju paradu dekorativnog nacionalizma, "brani" Srbe sa Kosova i Metohije (koje je izručila Briselskim i Ohridskim sporazumom OVK vlastima), brani Srpsku od napada (iako je političku krizu izazvao njemački kolonijalni upravnik priman u Beogradu), manipuliše strahom ljudi u Srpskoj kojima nije lako da se nalaze između agresivnog Sarajeva, ne baš uvijek inteligentne i moralno neprikosnovene vlasti (koja je, takva kakve jeste, jedina koju imamo), pa ljudi instinktivno žele da bar imaju neki osjećaj sigurnosti u Srbiji.

Samo u skorije vrijeme, podsjećam, svoje stavove suprotstavljanja, recimo, rudarenju RioTinta iznijeli su Emir Kusturica, Episkop Fotije, moja malenkost. Nekolicina nas "ijekavičara" nismo ćutali ni na svaki kompromis o izdaju Kosova

Sa druge strane, medijska hajka koju su NATO mediji započeli odavno u Srbiji ima svoje duboke psihološke korijene: svaljujući krivicu na "Bosance" i "one tamo preko", šalje se lažna poruka o tome da je za probleme društva kriv zapravo samo "onaj drugi", "primitivni", prezreni dođoš. Naravno, tome je doprinosila i užasna i vizuelno brutalna manipulacija glasačima iz Srpske, mada i ona, kako je pisao Danijel Simić, nije mogla da bude masovna jer ogroman broj ljudi uopšte nema državljanstvo Srbije. Kao i u svemu u političkom životu Srbije danas, najviše se istrajava na jednostavnim a netačnim po unutrašnjenjima krivice kod onog drugog. Zato se taj poriv da se slika "Vučić i prekodrinci" na jednoj strani, a na drugoj studenti i građani Srbije i opozicija na drugoj sistematski širi - to je arhitektura sukoba koja odgovara 95% aktera na političkoj i medijskoj mapi Srbije. 

Jasno je da taj trend širenja mržnje i svaljivanja krivice za sve loše u Srbiji na Srbe iz Srpske šire ljudi koji žele raspad srpskog naroda na novostvorenu srbijansku i preostalu nesrbijansku naciju

Ostavimo sada po strani činjenicu da je ogromna većina stanovništva današnje zapadne Srbije nastanjena iz Hercegovine, Crne Gore i Bosne nakon seoba Srba u XVII vijeku pa samim tim kultrnorasistički prezir prema drugim Srbima jeste oblik nesvjesnog autošovinizma po svemu. Samo u skorije vrijeme, podsjećam, svoje stavove suprotstavljanja, recimo, rudarenju RioTinta iznijeli su Emir Kusturica, Episkop Fotije, moja malenkost. Nekolicina nas "ijekavičara" nismo ćutali ni na svaki kompromis o izdaju Kosova - u trenucima kada ta tema nije bila u stanju da izvede na proteste više par desetina hiljada ljudi u Beogradu. Da li treba da spominjemo da je Mitropolit Amfilohije - još jedan znameniti ijekavičar bez koga je srpska savremena misao nezamisliva - bio vječita opozicija svakoj komunističkoj i evronatoističkoj vlasti u Beogradu, zajedno sa Vladikom Atanasijem kome nikada niko nije zamjerao ekavicu dok je po vojnim tamovima obilazio naše rođake i stričeve po hercegovačkom ratištu.

Da li treba da spominjemo da je Mitropolit Amfilohije - još jedan znameniti ijekavičar bez koga je srpska savremena misao nezamisliva - bio vječita opozicija svakoj komunističkoj i evronatoističkoj vlasti u Beogradu, zajedno sa Vladikom Atanasijem

Jasno je da taj trend širenja mržnje i svaljivanja krivice za sve loše u Srbiji na Srbe iz Srpske šire ljudi koji žele raspad srpskog naroda na novostvorenu srbijansku i preostalu nesrbijansku naciju, ali ako je smisao života onaj da se borimo da zlo oko nas ne porodi zlo u nama, onda je ta sitna, pakosna a sveprisutna zloba protiv Srba iz Srpske u Srbiji prvi test na kome će pasti opravdanost pobune protiv dekorativnog izdajničkog pseudonacionalizma aktuelne vlasti. U ovom trenutku taj ping pong vlasti i opozicije u Srbiji uspio je ono što nisu Miloševićeve sankcije 1994: da kod nas u Srpskoj stvore osjećaj straha ne samo za Srbiju već i od Srbije. Ako su jedine alternative SNS briselski nacionalizam i srbijanski građanski nacionalizam, za nas mjesta nema ni u jednom niti u drugom.

U toku časnog posta čovjek je pozvan da preispita dubine svoga bića: šta sam ja to uradio pogrešno. Ne da okrivljuje sve druge oko sebe. To ne znači da treba da budemo slijepi za stvarnost oko nas. Ali znači da prije nego što svalimo krivicu na "Bosance", "Crnogorce", "Srbijance", porazmislimo malo o sebi. I popričamo sa Bogom. Korisno je pročitati nešto. Žitija svetih u prevodu Vranjanca, oca Justina ili bar Prolog Vladike Nikolaja.  Možemo, Njegoša, Crnjanskog, Andrića ili Dučića, Upalite svjetlo - to nam je omogućio Tesla. Vidite, u onome najboljem od nas Drina zaista nije bila granica.

(Protojerej-stavrofor i redovni profesor na Pravoslavnom bogoslovskom fakultetu „Sveti Vasilije Ostroški“ Univerziteta u Istočnom Sarajevu)