Početna strana > Rubrike > Politički život > Suzbijanje požara, ili „ko umije, njemu dvije“
Politički život

Suzbijanje požara, ili „ko umije, njemu dvije“

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Dikić   
nedelja, 27. maj 2012.

Dan odluke je prošao. Dani odlučivanja u naše ime tek dolaze.

Srbi su odlučili da drugi odluče umesto njih. Ovi izbori su definitivno pokazali da je srpsko društvo podeljeno, da politička scena nije bipolarna i da brod u kome je jedno veslo duboko u vodi, drugo vesla u suprotnom smeru, a treće podignuto visoko u vazduh, ne može da se spase brodoloma, niti da izdrži buru koja je zahvatila čitav kontinent.

Ostvarile su se prognoze koje su najavljivale da će ovo biti bespoštedna kampanja gde će biti upotrebljena sva, pa i ona zabranjena oružja u cilju neutralisanja protivnika i postizanja zacrtanog cilja – pobede po svaku cenu i na svim frontovima.

Ko je gubitnik, a ko dobitnik? Za razliku od prošlih izbora kada je to veoma brzo bilo jasno, ovi izbori doneli su više pitanja nego odgovora. Jesu li to naprednjaci? Kao i uvek, prvi na scenu stupa neumorni i polit-marketinški virtuoz Aleksandar Vučić.

Kao pravi poznavalac svog posla on dobro zna da jedina pobeda naprednjaka, ona na predsedničkim izborima, mora biti predstavljena kao najznačajnija i mora biti iskorišćena kao šarena kulisa koja će sakriti poraze za koje je on lično odgovoran.

Da li je netačno reći da je Tomislav Nikolić te noći 20. maja kada je proglasio svoju pobedu slavio okružen stranačkim gubitnicima koji su delovali srećniji od njega jer im je upravo on spasao političke karijere i na neki način ih održao u političkom životu?

Aleksandar Vučić je treći put, ovog puta najubedljivije, izgubio u trci za gradonačelnika Beograda gde je Dragan Đilas odneo ubedljivu pobedu. Jorgovanka Tabaković nije dobila ubedljivu skupštinsku većinu jer je naprednjačka lista osvojila „samo“ 73 poslanika, te je njena kandidatura za premijera ostala bez adekvatne podrške. Za Vojvodinu se unapred znalo da je bastion Demorkatske stranke, a ovi izbori su to samo zacementirali, pa je i apsurdno analizirati ambicije naprednjaka na pokrajinskim izborima. Takođe ostali su bez vlasti i u većim gradovima Srbije – Niš, Novi Sad, Kragujevac, Subotica...

Ovi izbori pokušavani su na dva načina u dva različita trenutka da se uporede sa dva prethodna izborna ciklusa. Naime, period između dva kruga predsedničkih izbora obeležile su ponekad i nebulozne tvrdnje o izbornoj krađi i zahtevi, gle čuda, gubitnika, da se izbori ponove.

Na stranu što to zakonom nije predviđeno, na stranu što je došlo do ponavljanja glasanja na više biračkih mesta, pored toga što su oni koji su davali i preteće izjave prvih dana vrlo brzo posle toga zaćutali, sva ta, čini se namerno montirana galama je donela još veću pometnju kako među političkom elitom, tako i među biračima.

Najednom, za neke, ovi izbori su zaličili na one od 24. septembra 2000. godine. Postoje razne političke organizacije, deo intelektualne i kvazi-intelektualne javnosti, “patriotskih“ i „pravovernih“ organizacija koji sanjaju o „5-oktobarskoj kontrarevoluciji“.

Pojedinačne neregularnosti na đurđevdanskim izborima, nespremnost institucija da adekvatno reaguju na novonastalu situaciju, neodgovorno ponašanje pojedinih učesnika izborne trke bio je mali, ali dovoljan zemljotres koji je ovu političku opciju izvukao iz političkog podzemlja i u svom rudimentisanom obliku je prikazao javnosti.

U jednom trenutku postojala je sumnja da će tim putem krenuti i najveća srpska partija. Najava protesta širom Srbije, kalkulisanje u vezi sa izlaskom na drugi krug predsedničkih izbora, direktno optuživanje protivkandidata za povezanost sa organizovanim kriminalom, stvaranje jedne antisistemske atmosfere moglo je da dovede do opasne galvanizacije biračkog tela koje bi onda borbu sa biračkih mesta prenelo na ulicu.

Srećom, naprednjacima je brzo postalo jasno da ne postoji nikakva šansa da se povuče paralela sa okolnostima koje su vladale u ono predrevolucionarno vreme i da jedina mogućnost koja im preostaje jeste izlazak Tadiću na crtu.

Poslušali su glas razuma – i pobedili. Opijeni pobedom brzo su zaboravili na izrečene optužbe i gledajući sada kroz optiku pobednika utvrdili su da su izbori bili „pravedni i veličanstveni“. Neverovatna transformacija.

Ali, kako im poređenje sa izborima od pre 12 godina nije uspelo, treba pokušati povećati ulov dok se suparnička strana pogođena u staklenu bradu tetura, a sudija ne zna da li da svira kraj runde i pošalje izazivače u svoje ćoškove ili da potvrdi nokaut i proglasi konačnog i apsolutnog pobednika.

Da li je moguće ovu izbornu pobedu predstaviti i narodu i konkurentima kao onu koju su demokrate izvojevale 2008. godine? Da li pobeda na predsedničkim izborima može neutralisati poraz na parlamentarnim? Ako opet poslušaju glas razuma brzo će doći do negativnog odgovora. Boris Tadić je 2008. godine pobedio na predsedničkim izborima i na tu funkciju je ustoličen na isti onaj način na koji je to bio i Milošević 1990. godine i Vojislav Koštunica (direktni izbor za predsednika SRJ) 2000. godine - ogromnom podrškom birača na suštinski referendumskim izborima.

Zajednička osobina tih narodnih aklamacija bila je pobeda jedne opcije na svim nivoima. Slobodan Milošević je 1990. godine dobio apsolutnu vlast u Srbiji, Vojislav Koštinica je 2000. godine svojom pobedom na saveznom nivou, kao i pobedom DOS-a u Vojvodini i na lokalu, otvorio put pobedi na decembarskim paralmentarnim izborima, a Boris Tadić 2008. godine posle predsedničkih odnosi pobedu nekoliko meseci kasnije na svim nivoima, parlamentarnim, pokrajinskim i lokalnim.

Ovi izbori nisu doneli takvu situaciju iako bi neko želeo da to drugačije prikaže. Naprednjačka predizborna očekivanja nisu se ostvarila. Uzimanje kredita uz hipoteku na osamdeset poslanika jasno pokazuje da se u postizborne kalkulacije želelo ući sa možda i trocifrenim brojem poslaničkih mandata.

Pobednička varijanta za njih je bila ona u kojoj će im biti potreban samo Koštuničin blagoslov za demontiranje žutog režima, a da će se sa manjinama brzo naći zajednički,makar i strani jezik. To se, ipak, nije desilo.

Demokrate su pak spremno dočekale takav razvoj događaja i ne sagladavši kaznu koju su im birači darovali u vidu gubitka više od pola miliona glasova u odnosu na prethodne izbore odmah su se upustile u postizborna pregovaranja.

Labavi dogovor sa socijalistima bio je i ostao samo načelan,a li se od samog početka znalo da će se ti razgovori na kraju voditi u tipično pijačnoj atmosferi ,a da će rezultati predsedničkih izbora povećati akcije u toj trgovini bilo jednoj, bilo drugoj strani, ne odbacujući mogućnost i totalnog raskida saradnje.

Kohabitacija se čini izvesnom, mada je sigurno da nas ovi izbori, nažalost, nisu uveli ni u kakvu izvesnost. Tomislav Nikolić, kao engleska kraljica, u lagodnoj poziciji može da čeka sastavljanje stare/nove skupštinske većine.

Za demokrate to može da predstavlja varljivo suzbijanje požara posle neočekivanog poraza u drugom krugu predsedničkih izbora posle čega bi trebalo očekivati provetravanje partijskih kadrova.

Bivši lider naprednjaka, kao iskusni političar, zna da nova vlada kako zbog unutrašnjih (dugo pregovaranje, netrpeljivost manjinskih partnera, problemi lokalnih koalicija koji se reperkutuju i na centralu...), tako i zbog spoljašnjih faktora (Kosovo, MMF, evrointegracije, odnosi u regionu...) teško da će kao prethodna izdržati ceo mandat.

Na njemu je samo da natera na strpljenje svoje bivše stranačke saborce i da im posle novog, većeg ili manjeg, zemljotresa donese na tanjiru pobedu na prevremenim parlamentarnim izborima.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner