Početna strana > Rubrike > Politički život > Srpski naprednjaci i srpsko pitanje
Politički život

Srpski naprednjaci i srpsko pitanje

PDF Štampa El. pošta
Milovan Balaban   
petak, 10. april 2009.

Prošlo je više od pola godine od izdvajanja glavnih perjanica «u Otadžbini» SRS-a Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića od izvorne radikalske političke opcije i formiranja nove stranke na srpskom političkom spektru, te je sada moguće sumirati dosadašnji učinak njihove politike i perspektiva u budućnosti. U tekstu ("Neverno realni Toma") napisanom mesec dana po osnivanju SNS-a smo kao osnovnu osobinu te nove političke opcije naveli da ona amorfno lebdi u bezvazdušnom prostoru, neprihvaćena od opozicije (pogotovo radikala), ali da bi eventualna saradnja i brz ulazak u koaliciju sa DS-om bili isuviše rizični. Ta "ni 'vamo ni tamo" pozicija ima negativne posledice po rejting i formiranje identiteta nove političke opcije. Da li je stranka uspela da nađe "aerodrom za ateriranje", pokušaćemo odgovoriti u ovom tekstu.

Balasti naprednjaka

Srpski naprednjaci su morali da izvrše određene promene da bi im «tranzicija» prošla što manje bolno, a po mogućstvu produktivno. Prvo je korekcije političke orijentacije (po mogućstvu bez suštinskog udaljavanja od izvornih nacionalističkih ideja koje daju identitet njihovim prvacima) koja je počela Šešeljevim odlaskom u Hag, a primetna je kroz genezu Nikolićeve i Vučićeve politike, sve do konačnog razlaza "dve frakcije" sa suprotstavljenim pogledima na budućnost naroda. U skladu s tim, naprednjački prvaci su se odrekli «klasičnog» radikalskog diskursa i uopšteno paradigme i stila šešeljevskog političkog delovanja, koje ih je vezalo za ograničenu strukturu birača na unutrašnjem planu, a na spoljašnjem činilo nepoželjnim pregovaračem sa ključnim međunarodnim faktorima (SAD, EU i Rusija).

Sledeće što se nametnulo kao primarno za definisanje i pozicioniranje naprednjačke političke opcije, proizašlo je iz različitih interpretacija motiva koji su prouzrokovali raspad najjače, do tada, opozicione stranke. Zbog spekulacija o umešanosti vlasti i tajkuna u demontiranje radikala, zatim prisutnosti stranih faktora u celoj priči Nikolić i Vučić su bili prinuđeni da (što delatno, što verbalno) da dokazuju svoju opozicionu i patriotsku orijentaciju. Na njihovu sreću to im niko ozbiljno osim SRS nije osporio, a i ovi su se parničarski fokusirali na «krađu mandata u skupštini». Čini se da se opoziciona orijentacija uz početno nepoverenje i sumnje narodnjačkog bloka (koje se temeljilo na Nikolićevom početnom vokabularu spram mogućnosti koalicija sa DS-om, ali se mogu razumeti i kao opreznost zbog Dačićevog pretrčavanja demokratama pri formiranju sadašnje vlade) postepeno pomeraju iz skeptičnog sumnjičenja ka korektnom i pozitivnom odnosu. Doduše, jasno je da su naprednjaci svojim pozicioniranjem postali konkurenti narodnjaka za umereno patriotsko biračko telo.

No, sve to ipak naprednjake, po našem mišljenju, kao fleksibilnije i primerenije trenutku i međunarodnim okolnostima preporučuje Koštunici i Iliću, u većoj meri nego inadžijske i međunarodno izolovane radikale, kao realnog i ozbiljnog partnera u opozicionom delovanju. Takođe, povremena podrška Tadiću i vladi po nekim pitanjima (naročito obećana podrška vladi pri prodaji NIS-a Rusima ukoliko Dinkić otkaže) iako je u početku imala negativnu konotaciju u opozicionom suverenističkom miljeu, čini nam se, sada deluje kao racionalan politički, pa čak i državotvorni stav, jer je «energetski sporazum sa Rusijom» naš vitalni i strateški nacionalni interes. Blagi porast rejtinga ove stranke posle višemesečnog stagniranja, znatan broj onih koji navode naprednjake kao svoju drugu opciju, čak i iz redova glasača demokrata, rad na infrastrukturi u unutrašnjosti kroz formiranje i delatnost opštinskih odbora i sve veća agilnost povodom najavljene kampanje za lokalne izbore (uz neskrivene ambicije i nadu da će do kraja godine doći i do parlamentarnih) daje jedan motivacioni faktor stranci, te je predstavlja biračima kao realan i ozbiljan skup u koji treba investirati svoje glasove.

Srpsko pitanje kroz istoriju

Ipak, ono što je najviše u startu denunciralo naprednjake bila je njihova «nova nacionalna i proevropska orijentacija» što ih je u radikalskom miljeu okarakterisalo kao «izdajnike» dok je u narodnjačkom (ali i na anacionalnom političkom spektru) izazvalo podozrenje i sumnju i njihovu političku doslednost. Pitanje nacionalnog stava je kompleksno i izaziva poslednjih dvadeset godina na srpskoj političkoj i uopšte javnoj sceni jake strasti koje se prenose na javno mnjenje i često postaju predmet manipulacije isfrustriranim stanovništvom. Usled toga, treba reći nešto o srpskom pitanju postavljanom u poslednja dva veka da bi jasnije sagledali i odgovore koji se nude na ovaj hronični narodni i državni problem.

Od Karađorđevog ustanka do Garašaninovog "Načertanija" srpsko pitanje se postavlja kao državno, te se problem njegovog rešenja vidi u ujedinjavanju celokupnog srpskog naciona u jednu državu oslanjajući se na istovremena stremljenja velikih evropskih nacija, prvenstveni Nemaca i Italijana, koje u to vreme ističu svoje nacionalne programe. Smatralo se, pomalo naivno, da će isto pravo od strane Evrope biti priznato i balkanskim narodima koji su bili u viševekovnom turskom ropstvu. Specifičnost vazda uzavrelog Balkana gde su se sudarali interesi velikih sila (prvenstveno Britanije i Rusije) u drugoj polovini devetnaestog veka, donelo je nova gledišta na problem rešenja srpskog nacionalnog pitanja. (Najviše usled podrške Britanije turskom carstvu da ne bi došlo do formiranja jake srpske pravoslavne države koja bi, smatralo se u Britaniji, a i danas na zapadu, bila ruski eksponent na Balkanu).

Kao prvi upečatljivi oponent Garašanina, javlja se Svetozar Marković koji, negirajući "Veliku Srbiju", smatra da je balkanska federacija uz revolucionarni prevrat i demokratiju koja bi našla oslonac u srpskoj tradicionalnoj zadruzi temelj rešenja socialnog, a samim tim i nacionalnog pitanja balkanskih, ali i srpskog naroda. Dakle, on srpsko pitanje vidi kao demokratsko i revolucionarno, a manje etničko (slično kao devedesetih Dobrica Ćosić).

Iz Markovićevog programa, uz izvesne korekcije i evolutivnu nadogradnju, proizići će i stavovi radikalskih prvaka (na čelu sa Pašićem) koji su na početku svoje političke delatnosti bili njegovi sledbenici. Radikalski stav će na početku biti balkanska federacija kojoj bi kičma bila Srpsko-Bugarski savez, da bi posle balkanskih ratova, svoje usmerenje potražili u državnom jedinstvu jugoslovenskih naroda, što je već imalo decenijsko utemeljenje u srpskoj, ali i malom delu hrvatske inteligencije. Pogrešno je reći da radikali srpsko pitanje za razliku od Svetozara Markovića nisu videli kao državno, ali zbog internacionalnog značaja Balkana kroz jak uticaja stranog faktora, te rasutosti Srba na ovim prostorima, oni njegovo rešenje traže u zajedničkoj državi sa, po tadašnjem mišljenju velikog dela srpske elite, srodnim Hrvatima i Slovencima.

Danas je ovakva konstrukcija rešavanja nacionalnog pitanja posle krvavog raspada Jugoslavije isključena u svim političkim partijama, te i u naprednjačkoj. No, otvorilo se pitanje integrisanja srpskog naroda u realno mogućem obliku. Čini se da naprednjačka pozicija daje akcenat na realnijem ekonomskom i kulturnom objedinjavanju srpskih zemalja bez, u ovom trenutku onemogućene državne komponente, i pominjanja zapadnih srpskih granica čije insistiranja Šešeljeve radikale poptpuno isključuje kao partnere čitavog zapada na čelu sa Amerikom. Osim što to inaćenje konfrontira sa Zapadom, ono je u sukobu i sa realnim mogućnostima na terenu. I to je jedan od ideoloških razloga razlaza Nikolić-Vučić frakcije sa Šešeljevim "staroradikalima".

Srpsko pianje danas

Kada je u pitanju srpsko pitanje danas možemo konstatovati da je kombinatorika oko raznih tipova balkanskih federacija (sem u nekoj široj evropskoj perspektivi) potisnuta usled negativnog istorijskog skustva. Isto tako, što se tiče odnosa američkog i uopšte zapadnog faktora prema srpskom nacionalnom pitanju, situacija je i danas slična, uglavnom iz starih razloga i starih navika, te stereotipa koji su vekovima usvajani. Ali savremeni trenutak, za razliku od prošlosti, rezultirao je, po prvi put, ujedinjenjem zapadnog sveta na čelu sa Amerikom kome posle raspada socijalističkog lagera niko nije mogao da se suprotstavi. Zbog toga je delatnost ovladavanja zapada balkanskim prostorom bila bila prvi put sinhronizovana, pa su Srbi su proterani sa vojnih ognjišta iz Hrvatske, uz obilatu pomoć NATO-a i međunarodne zajednice, Republika Srpska ne može da se ujedini sa Srbijom, a kao kulminacija antisrpske geostrategije bila je agresija NATO-a 1999. i potom nastavak iste politike, ali sada političkim pritiscima, pri čemu se svetski moćnici nisu libili kršenja međunarodnog prava da bi finalizovali svoj cilj koji je rezultirao oduzimanjem Kosova (verovatno to nije krajnji cilj, imajući u vidu kampanju za novi statut Vojvodine).

Kada sagledamo čitavu istorijsko-kulturološko-geostrategijsku situaciju (pogotovo iskustva iz prošlosti sa Hrvatima, Slovencima, pa i skoro svim ostalim balkanskim narodima), Šešeljeva priča o «Velikoj Srbiji», a naročito o misiji Srba pravoslavaca da vrate u okrilje srpske nacije braću katolike i muslimane, kao ideološka osnova formiranja srpske države u budućnosti, zvuči najblaže nerealno i aistorično, te joj je teško naći mesto u realpolitici.

S druge strane, naprednjačko marginalizovanje državotvornog rešavanja srpskog pitanja sa one strane Drine deluje, bar u prvi mah, kao defetističko. Ovo što se desilo sa Nikolićem i Vučićem se može porediti sa tranzicijom koju je SPO doživeo tokom devedesetih (od četničkog, ka građanskom, i od nacionalnog ka globalističkom). No, jedino u slučaju ako naprednjaci (i ostale političke partije i uopšteno sve nacionalne srpske institucije) srpsko pitanje postave kao identitetsko, u čijem je temelju svetosavska tradicija, koje pozitivno rešeno u doglednoj budućnosti može rešiti i državno ujedinjenje, stvara se mogućnost mudrijeg odnosa prema Srbima i van Srbije gde su evidentno ugroženi. Isto tako se omogućuje «elegantna» osnova za izbegavanje globalističke ideologije koja daje akcenat na protežiranju ljudskih prava (sa centrima u inostranstvu sa kojima orkestrirano duže vreme vode antisrpsku kampanju) čijim aminovanjem i apologojim su Srbi i proterani sa svojih vekovnih ognjišta.

Samo duhovna integracija utemeljena na istoriji, tradiciji i dugovekovnom nacionalnom iskustvu sprečava generisanje raskola kojima su Srbi skloni i omogućuje kulturološko ujedinjenje naroda, ma na kom delu planete se on nalazio. Ako prvaci napredne stranke tako proaktivno i identitetski postave pitanje rešavanja srpskog nacionalnog pitanja, a čini se da su u prilici da ga tako artikulišu, mogu očekivati podršku velikog dela patriotski orijentisane javnosti. Nacija je danas u situacije da je rad i uspeh na tom polju čini se najrealnije ostvarljiv, naravno ne isključujući borbu na svim drugim frontovima.

U tom kontekstu, može se sa sigurnošću konstatovati da se ne smeju obesmišljavati ratovi i odbrana (što naprednjaci i ne rade za razliku od SPO-a, nekih drugih antimiloševićevskih stranaka i NVO sektora) Srba na svim prostorima bivše države, jer bi time izgubili kao nacija pravo da vrednost slobode ističemo kao vrhovni ideal čime bi istupili iz istorijske realnosti bez nade u istorijski, ali i biološki opstanak. Šta više, svi ratovi, a pogotovo rat za Kosovo 1999. bi "mogli i morali biti identitetski kamen temeljac okupljanja nacije u eri sveopšte globalizacije i ukidanja nacionalnih i drugih posebnosti" (Branko Radun). Politika naprednjaka, ali i svih ostalih stranaka koje žele da imaju prefiks patriotske morala bi ovakvu realnost uvažiti (nama deluje do to jeste blisko onom što zastupa SNS-a) i u skladu sa njom usmeriti zdravu nacionalnu politiku.

Perspektive naprednjaka

Perspektive SNS-a kao mosta imeđu evropskih integracija i očuvanja minimuma nacionalnog dostojanstva (u ovim prilikama čini se više ne možemo očekivati, jer je minimum trenutno za nas maksimum) nisu beznačajne. Inaćenje i servilnost su dominantne paradigme našeg diplomatskog diskursa prema zapadu (izuzev Vojislava Koštunice i verovatno donekle sadašnjeg ministra Jeremića). No, kako oba pristupa ne rešavaju naše nagomilane probleme i ne olakšavaju međunarodni položaj, potreban je novi pristup koji bi mogao da se pozicionira kao, ako ništa drugo, dostojanstven patriotski stav sa spremnošću na dijalog.

Naprednjacima je ovo, kao što je već napomenuto, upravo bio jedan od motiva istupanja iz SRS-a, pošto su smatrali da je komunikacija sa zapadom neostvarljiva, dok radikali iznose stavove ostrašćenim, rigidnim i antizapadnim diskursom. Sa pristojnijim i sofisticiranijim vokabularom počeli su još u okviru SRS-a, što je takođe slučaj i sa njihovom političkom orijentacijom. Naime, za nekoliko godina Nikolić-Vučić su prešli put od antizapadnjaka, preko evroskeptika do stranke, barem načelno, nacionalno-proevropske orijentacije koja svoju politiku determiniše teritorijalnim integritetom republike Srbije, što je, uostalom, stav i narodnjačke koalicije i DS-a. Dakle, postali su pobornici evropskih integracija, uz očuvanje minimuma nacionalnog dostojanstva kroz odbranu Kosova i Metohije kao neosporno srpske zemlje. Geneza ovakve orijentacije bi bila sigurno zaustavljena da su Nikolić-Vučić ostali u Šešeljevom SRS-u.

No, stranka u nastajanju ima mnogo «dečijih bolesti» koje treba preležati. Osim organizacionih problema, to je nepotpuna ideološka i politička profilisanost koja nosi sa sobom značajne rizike, ali je,s druge strane, i šansa za strukture nacionalnih, i manje nacionalnih, socijalno ugroženih i uopšte ekonomskom krizom upropašćenih ljudi, te ih čini još uvek mogućim stožerom neopredeljenih birača. Potencijalno, takva pozicija predstavlja magnet za one razočarane kako radikalskom, tako i narodnjačkom politikom, tako i razočarane simpatizere vladajućih demokrata. U prostor između ksenofobičnih radikala, rigidnih narodnjaka i nezadovoljnika politikom demokrata se mogu lako «ubaciti naprednjaci», čega su i oni svesni.

Takođe, pokušaj simbioze nacionalnog stava i usvajanja evropskih vrednosti uz potrebnu dozu agilnosti, za razliku od Koštuničinog DSS-a koji odaje utisak inertnosti, stvara šanse za predvodničku, pa i ujediniteljsku ulogu u srpskoj opoziciji patriotske orijentacije. Isto tako dvojac na kormilu, Nikolić-Vučić, predstavlja solidnu kombinaciju iskustva (Nikolić) sa dugoročnom pozitivnom perspektivom i mlađeg i agilnijeg Vučića kao političara sa značajnim iskustvom koji tek ulazi u najbolje godine za bavljenje politikom.

Konkretni politički potezi čini se pokazuju da su Nikolić i Vučić ovu šansu koja im se nudi dobro shvatili. Ponude narodnjacima, koje su postale učestale u poslednje vreme, (pri čemu se po Vučićevoj izjavi politici od 03.03.09. iz opozicionog fronta isključuju radikali) to potvrđuju, ali takođe govore o pokušaju formiranja ozbiljne alternative vladajućoj oligarhiji i o prelasku sa odbrambenih ka proaktivnoj politici, što je više nego potrebno u danas razjedinjenom opozicionom bloku. To čine se (ne)skrivenim namerama preuzimanja liderstva među snagama koje se predstavljaju i promovišu kao patritoska alternativa aktuelnom režimu koja je prihvatljiva ključnim međunarodnim igračima.

Čini se da su se stekli mnogi uslovi za profilisanje ("ateriranje") naprednjačke političke opcije. Nekoliko narednih meseci može sudbonosno da odredi budućnost stranke koja, čini se za razliku od prvog utiska, ima realnu političku budućnost. Svojim programom i stavovima (koji u istorijskom kontekstu imaju paralelu sa samostalnim radikalima odvojenim od Pašićevih "staroradikala" 1904.) dotakla je sve strukture birača u državi: Evropejce i patriote, desničare i levičare, integriste i suvereniste. Koliko će tu šansu iskoristiti, umnogome zavisi od okolnosti u kojima se bude našla Srbija (kad će biti izbori), te političkog umeća njenog vođstva da se na ozbiljan, narodu jasan i međunarodnoj zajednici prihvatljiv, ali i dostojanstven način predstavi. Srbiji je potrebna umereno nacionalna, a opet ne i ksenofobična politička opcija, koja bi partnerstvom sa domaćim proevropskim blokom i ključnim igračima svetske politike (SAD; EU i Rusija) ostvarila realan dogovor oko ulaska u strukture vlasti i na taj način uključila i marginalizovanu «patriotsku Srbiju». Da li će to biti dvojac Nikolić-Vučić, zavisi najviše od njih.

 
 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner