Početna strana > Rubrike > Politički život > Slučaj novog srpskog penzionera Nasera Orića
Politički život

Slučaj novog srpskog penzionera Nasera Orića

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
četvrtak, 02. decembar 2010.

Nedavna senzacionalna vest da bi ratni komandant muslimanskih snaga u srebreničkoj enklavi, Naser Orić, mogao podneti zahtev za penziju iz Republike Srbije donekle je ustalasala javnost. Komentari su najvećim delom bili fokusirani na nebitni deo te priče, a to je mogućnost da bi na taj način veliki zločinac mogao da dobija penziju od novca srpskih poreskih obveznika.

Zašto je taj deo priče nebitan? Zato što pravo na penziju, stečeno tokom legitimne službe, ima svako i ne poništava ga naknadno stečeni status serijskog ubice. U tom delu, Naser Orić je potpuno u pravu. Kao svaki drugi građanin, ako kao višegodišnji službenik MUP-a ispunjava uslove, on za to treba da dobije penziju koja mu po zakonu pripada. U pravnoj državi, tako se postupa.

U tom delu, Naser Orić je potpuno u pravu. Kao svaki drugi građanin, ako kao višegodišnji službenik MUP-a ispunjava uslove, on za to treba da dobije penziju koja mu po zakonu pripada.

Ako je ovo nebitan, koji onda tu bitan deo priče? To je onaj deo koji Srbi u svojoj emotivnosti nisu primetili, niti su prokomentarisali. Prema iskazu samoga Orića, nakon što je bio oslobođen u Hagu on je „u nekoliko navrata bio u Beogradu“ gde je „posetio prijatelje“ (nećemo nagađati ko bi sve to mogao biti, ali neka imena dolaze na um) i da bi angažovao advokata da mu reguliše prava iz penzijskog osiguranja.[1]

Orić je bio u Beogradu? Ako je to tačno, onda bitno pitanje glasi: kako su Specijalno tužilaštvo za ratne zločine i njegov šef, Vladimir Vukčević, na to reagovali? Ako su propustili da to učine, zašto? Da pojasnimo pravnu situaciju, da gospodinu Vukčeviću ne bi palo napamet da pokuša da javnosti baci prašinu u oči kako je u Hagu, navodno, u Orićevom predmetu bilo presuđeno po principu res iudicata, pa da Tužilaštvo za ratne zločine tu više nije imalo operativnog prostora da Orića goni. U Hagu je bilo presuđeno jedino po nekoliko tačaka selektivne optužnice koju je podiglo tužilaštvo, a koje ne pokrivaju ni neznatan deo prestupa koji bi se Oriću mogli staviti na teret. Opet, da g. Vukčević ne bi – računajući na neobaveštenost srpske javnosti – posezao za bezvrednim argumentima i rekao da mu Haški tribunal ne bi dozvolio da se meša u njegov posao i da srpsko Tužilaštvo u svakom slučaju nema nadležnost kada se radi o zločinima počinjenim u BiH, potrebno je istaći dve stvari.

Prvo, Haški tribunal prihvata da se Orić može goniti za sve prestupe koji nisu bili obuhvaćeni haškom optužnicom. Pošto se tu radi o situaciji koja je slična kao da je Hitler 1945. bio uhapšen i izveden pred Nirnberški sud da odgovara samo za saobraćajne prekršaje (na primer, Orić u Hagu nije bio terećen za napad ni na jedno srpsko selo u blizini Srebrenice, a nekoliko desetina ih je uništio), to g. Vukčeviću i njegovom revnosnom saradniku Vekariću ostavlja vrlo širok manevarski prostor.  Da ne bi bilo nesporazuma po ovom važnom pianju, biću konkretan. Kada je tužilaštvo Republike Srpske pre dve godine izričito upitalo Haški tribunal može li goniti Nasera Orića za druge zločine i posle oslobađajuće presude u Hagu, odgovor Tribunala bio je podjednako izričit i pravno korektan: da, može. Taj odgovor važi i za gospodina Vukčevića.

Orić je bio u Beogradu? Ako je to tačno, onda bitno pitanje glasi: kako su Specijalno tužilaštvo za ratne zločine i njegov šef, Vladimir Vukčević, na to reagovali?

Dakle, da ponovimo pitanje: kada je Naser Orić bio u Beogradu da reguliše svoj penzioni status, zašto Tužilaštvo g. Vukčevića za njega kao osumnjičeno lice nije tražilo pritvor? Ako je smatralo da bi jedan tako odvažan gest mogao da poremeti dobrosusedske odnose, zašto ga bar nije pozvalo na informativni razgovor?

Drugi potencijalni izgovor g. Vukčevića podjednako je bezpredmetan. Da, zločini za koje je Orić osumnjičen jesu se odigrali u BiH, ali zakonska regulativa kojom je osnovano beogradsko Tužilaštvo za ratne zločine pruža mu jurisdikciju koja pokriva celu teritoriju bivše SFRJ. To je toliko dobro poznato svim pravnim stručnjacima koji se bave ovim pitanjem (pa predpostavljam i g. Vukčeviću) da ću se uzdržati od svoje uobičajene prakse i čak neću navoditi izvor za tu tvrdnju. Ako g. Vukčević ne zna o čemu govorim, neka to slobodno kaže i ja ću mu onda dostaviti sve potrebne podatke.

Prema tome, ponavlja se isto pitanje: kada je Orić bio u Beogradu da reguliše neke svoje privatne poslove, zašto između njega i g. Vukčevića tada nije bilo nikakvog kontakta

Kada je tužilaštvo Republike Srpske pre dve godine izričito upitalo Haški tribunal može li goniti Nasera Orića za druge zločine i posle oslobađajuće presude u Hagu, odgovor Tribunala bio je podjednako izričit i pravno korektan: da, može.

Ali to nije jedino pitanje za gospodina sa bradom koji stoji na čelu srpskog Tužilaštva za ratne zločine. Kao što se kaže u anglofonom svetu, the devil is in the details. Jedan od tih detalja koji me kopka od oslobađanja Ejupa Ganića pred londonskim sudom je sledći. Opet po srpskom običaju skoro niko nije zapazio niti je prokomentarisao jednu vrlo čudnu okolnost. Ganić se iz Londona vratio u Sarajevo – preko Istanbula. Hmmmm.... Koliko me poznavanje geografije služi, put od Londona do Sarajeva ne vodi preko Istanbula. Ne sugerišem nikakve spekulativne zaključke da je Ganić išao preko Turske da bi se sa Turcima dogovorio kako da se najbolje osveti Srbima. Radi se o nečem drugom. Ako je poternica na osnovu koje je Ganić bio zadržan na londonskom aerodromu i dalje na snazi (a zašto ne bi bila?) ishod ekstradicionog procesa u Velikoj Britaniji ne prejudicira zadržavanje i sličan proces po istom osnovu u svakoj drugoj stranoj državi gde bi se Ganić pojavio.

To znači da je Turska imala obavezu da Ganića, kada je sleteo u Istanbulu, zadrži i podvrgne ekstradicionom postupku po istoj prijavi Srbije po kojoj je to bilo učinjeno u Londonu. Pod predpostavkom, naravno, da je prijava još uvek na snazi.

Da li je? Ili je kukavički i bez znanja javnosti bila diskretno povučena da se dobrosusedski odnosi ne bi opet remetili? To je još jedno vruće pitanje za g. Vukčevića.

Čekamo njegov odgovor.         


[1] Glas Javnosti, 29-11-2010

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner