Početna strana > Rubrike > Politički život > „Paorska“ balada Lige socijaldemokrata Vojvodine
Politički život

„Paorska“ balada Lige socijaldemokrata Vojvodine

PDF Štampa El. pošta
Dušan Kovačev   
nedelja, 17. april 2016.

Čega se pametan stidi, time se lud ponosi.

Narodna poslovica

Da li vam se nekad desilo da osetite stid od tuđe sramote iako ste svesni da ama baš ničim niste za nju odgovorni? Sigurno jeste. To se dešava kada vidite da se neko sramoti onim što ne priliči razumnom i pristojnom ljudskom biću.. Naime, oni koji brukaju našu Vojvodinu po njoj dele etikete na kojima piše „i ja sam paor“ kako bi se ljudi sami sebe bukvalno etiketirali tim odvratnim izrazom.

Potičem iz Vojvodine. Svi preci su mi iz Vojvodine. Neki od njih su došli još s Čarnojevićem, a neki su ih dočekali. Poput predaka, znam kakvo je značenje, smisao i upotreba izraza „paor“ u Vojvodini od vajkada. Međutim, pojavili su se takvi koji hoće da sva naša Vojvodina treba njihovu sramotu da prihvati kao svoj ponos.

Ni stida, ni srama!

Godine 2008. godine sam na stranicama Nove srpske političke misli objavio tekst „Fensi paori“. Po primeru naših starih izraz „paor“ upotrebio sam pežorativno protiv neodgovornih političara koji se predstavljaju kao politički misionari i zastupnici Vojvodine, a našu Vojvodinu površno ili pogrešno poznaju. Nadao sam se da će se neko postideti. Ma kakvi! Sedam godina kasnije mediji mog zavičaja luduju i vojvođanske poljoprivrednike uporno nazivaju „paorima“. I svi, na sramotu Vojvodine, ćute.

Najbolji način prikrivanja sopstvene sramote je da njome budu osramoćeni svi drugi. Postoji u Banatu narodna poslovica koja u četiri reči objašnjava ovu podlost, ali je neprilična da bi bila objavljena. RTV, koja bi morala da ima lektore i stara se o kulturi govornog i pisanog izražavanja, domaće imenice poljoprivrednik i ratar zamenila je izrazom „paor“ i njome već dugo vremenasiluje zdrav razum naših ratara.

Nažalost, pojavili su se i među zemljoradnicima Banata takvi koji sebe i svoja udruženja javno nazivaju „paorskim“, a sebe „paorima“. Ove poslednje naročito ne mogu da razumem. Kako su zaboravili kulturu govora o kojoj su se njihovi preci starali koliko su umeli i mogli, čak i kada su bili nepismeni? Jesu li zaboravili ko su, šta su, šta nisu i šta nikad nisu bili?

Podsetiću ih argumentima, pa neka se svako stidi sopstvene sramote i svoga ćutanja, bio on političar, urednik, lektor, novinar ili umetnik.

Poreklo izraza „paor“ u srpskim govorima Vojvodine

Odavno se tvrdilo da je izraz „paor“ u srpskom jeziku izveden iz nemačke reči der Bauer. Međutim, ta tvrdnja nikad nije bila nedvosmisleno prihvaćena. Drugačiju mogućnost porekla izraza je pre svih izneo dr Ratko Karolić, i to u Agroreviji. Međutim, to nije sve.

Vrlo je moguće da je izraz „paor“ latinskog porekla. Pridev paoru katalonskom jeziku znači plašljiv, a u španskom jeziku isto značenje ima pridev pavor. Oba potiču od latinske imenice pavor koji znači strah. Moguće je da su ove romanske reči odlučujuće uticale da se izraz „paor“  nađe u govoru Srba srednjeg Banata gde gde je bilo kolonizacije Španaca i Katalonaca (kolonija Nova Barselona) Austrijska vlast ih je uvalila u nehigijenske uslove i obavezani na iznurujuće radove. Većinom su brzo pomrli ili pobegli. Srednji Banat je baš nakon njihove kolonizacije prozvan „Paorijom“.

Ovaj naziv se ne upotrebljava više od jednog veka. Česta upotreba izraza „paor“ da u pogrdnom smislu označi „vezanog seljaka“ (za razliku od upotrebe u Hrvatskoj) počela je u doba borbe Srba u Ugarskoj za odbranu svog samostalnog statusa, privilegija, autonomije i samoupravnih sloboda. Regulisanje pravnog statusa stanovništva Banata teklo je sporo i sa puno otpora, naročito među Srbima koji su se decenijama borili za oslobođenje i kao vojni službenici i nikako nisu hteli da postanu vlastelinski kmetovi ili inkvilini (seoska sirotinja bez ikakvog prava) po urbarijalnim propisima feudalnog prava.

Ako je poreklo izraza „pavor“ romansko, zvučna sličnost i upotreba nemačke imenice Baueru terminologiji jozefinske administracije dovela je do upotrebe izraza „paor“ sa novim smislom u srpskim govorima na teritoriji južne Ugarske. Tome je morao doprineti i rad Jerneja Kopitara koji je izraz „paor“ preveo kao der Bauer, Landbauer (nem) i rusticus (lat.) s Karadžićevim objašnjenjem: „U Srijemu Bačkoj i Banatu“ (u drugom izdanju Srpskog rječnika piše: U Vojvodstvu). Velikan jezičke refome srpskog jezika i pisma očigledno nije perfektno poznavao stilistiku srpskih govora u Vojvodini, niti  smisao, kontekste i značenja upotrebljenih stranih izraza u njima.

Svedočanstvo srpske književnosti o upotrebi izraza „paor

U Vojvodini se izraz „paor“ koristio pežorativno. Na jugu nekadašnjeg Velikokikindskog dištrikta „paor“ je bio izraz čija upotreba je tokom XIX i početkom XX veka a priori izazivala podozrenje i mogla se otrgnuti kontroli. Tada je dolazilo do vrlo neugodih posledica. Razlog tome je bila dugo održavana uspomena na borbu srpskih ratara protiv pretvaranja u kmetove tokom XVIII veka, koja je dovela do stvaranja prve privilegovane regionalne autnomije u srednjoj Evropi – Velikokikindskog dištrikta. Po ukidanju Dištrikta 1876. godine nad opštinskim samoupravama je uvedena vlast viših činovnika (centralnih ili županijskih, zvanih „beamteri“). Obratiti se potomcima dištriktskih seljaka nazivom „paori“ je dugo smatrano ponižavanjem ili vređanjem. Ovaj stav je tokom XIX proširen celom Vojvodinom, naročito među banatskim Srbima koji su držali do sebe.

Jovan Sterija Popović je još tridesetih godina XIX veka u Pokondirenoj tikvi ismejao pomodarku Femu koja je uobrazila da je nobles, pa se gadi od svih oko sebe vređajući ih nazivom „paori“. Jakšić ne peva o banatskom „paoru“, već o banatskom rataru! Imenicu ratar upotrebio je za naslov svoje pesme iz 1875. godine.

Valja podsetiti da je i pisac Veljko Petrović iz Sombora, 1906. g.  takođe objavio svoju pesmu pod nazivom Ratar. U Petrovićevoj poeziji nema izraza „paor“. U književnom stvaralaštvu Veljko Petrović beleži izraz „paor“ kao imenicu bunjevačkog govora, pa je i tu jasno da je „paor“ izraz za za podsmevanje, što se vidi iz Petrovićeve pripovetke „Salašar“. Bunjevačka književnica Mara Malagurska u članku „Bunjevka o Bunjevcima“ 1941. godine piše: „Možete misliti, kako smišan izgleda po niki naš bunjevački paor, ili po nika naša `gospodična` ili `milostiva`, kada, stideći se svoje divne ikavštine (`lipo, brig, snig, ovdi`), počnu da govore ijekavštinom, kojom u Srbiji samo još seljak i prost svit divani!“

Stevan Sremac je za siže novele „Popo Ćira i pop Spira“ iskoristio stvarni događaj koji se između dvojice sveštenika u Somboru, radnju je smestio u Banat. Razlog ovome je upravo dramski zaplet oko upotrebe izraza „paor“, čija upotreba se od pežorativne kreće ka vređanju. Sremac je u noveli dao i brojne primere kako sami ratari koriste izraz „paor“ u dvosmislene i ironične svrhe.

U etnografskoj studiji „Srbi u Banatu“ dr Jovan Erdeljanović je objavio rezultate svojih terenskih ispitivanja nakon Prvog svetskog rata. Na izraz „paor“ Erdeljanović je nailazio već samo u mestima severnog Banata. Tamo ga navodi isključivo kao „paor zemlje“, sinonim za sesiju i po pravilu ga nalazi u  mestima koja su bila feudalni veleposedi – „spahijska mesta“. Erdeljanović izaz „paor“stavlja pod navodnike. On nije naišao na podatak da je zemljoradnik ili ratar individualno nazivan „paorom“.

Iako rodom iz Slavonije, naš najuspešniji liričar Branko Radičević u svojim pesmama uopšte ne upotrebljava izraz „paor“.  Izraz nisam ga našao ni u sabranim delima Jovana Jovanovića Zmaja, iako su obojica bili verno privrženi jezičkoj reformi Vuka Karadžića. Zmaj u pesmama koristi reč ratar, ne upotrebljava izraz „paor“ kao ni Laza Kostić. Ni dr Dobrivoj Nikolić, autor naučne monografije „Srbi u Banatu“ iz 1941. godine ne pominje izraz „paor“. Naravno, ne pominje ga ni Mihajlo Pupin u svojim sećanjima na detinjstvo i mladost provedenu u Banatu koja je objavio u knjizi „Od pašnjaka do naučenjaka“.

Nema ovog izraza ni u književnom stvaralaštvu Isidore Sekulić. Nema ga ni u izabranim pesmama Dušana Vasiljeva iz Kikinde. Vasa Stajić je preko deset godina prikupljao građu o monografiji „Velikokikindski dištrikt 1776-1876.“ i završio ga je 1945. godine. Monografiju je Matica Srpska izdala tek po njegovoj smrti, 1950. godine. Stajić je vrlo detaljno ispitao građu i beležio razne pojedinosti, između ostalog jezičke i gramatičke osobenosti govora Distrikta. Vasa Stajić u toj vanredno detaljnoj i na arhivskoj građi zasnovanoj studiji uopšte ne beleži izraz „paor“, iako je pažljivo naveo sve tuđice kojima su imenovani zanati u Dištriktu, pa čak i istorijske promene upotrebe ovih tuđica. Vojvođanski autonomaši danas sebe smatraju najvećim poštovaocima lika i dela Vase Stajića, ali bez trunke stida i srama vojvođanske ratare proglašavaju „paorima“.

Već pedesetih godina Miroslav Antić (rodom iz Mokrina) objavljuje poemu Vojvodina u čijim stihovima je izraz „paor“ prvi put poetski upotrebio u doba SFRJ.

Knjiga slikara Zorana Petrovića „Selo Sakule a u Banatu“ iz 1986. godine važno je dokumentarno svedočanstvo govorne, ali i pismene zavičajne kulture izražavanja banatskih Srba prve polovine XX veka. Iako je u na teritoriji Vojvodine između dva svetska rata zamirala upotreba izraza „paor“, izraz nije zaboravljen i motiv njegove ponovne upotrebe tokom Drugog svetskog rata je Petrović zabeležio. Prvi put se radi o pismenoj dojavi hanu (nemačkom okupacionom upravitelju sela) da prilikom pretresa kuća u potrazi za skrivenim oružjem ne treba gubiti vreme pretresajući plevare, jer „tamo odavno paori ne sklanjaju oružje“. Drugo je takođe pismena dojava predsedniku seoske opštine nakon okupacije kojim samog sebe preporučuje za organizatora rada na zadružnom imanju žaleći se da je kukuruz loše okopan: „Kao da su ga pevači kopali, a ne paori“. Dakle, prva ponovo pismeno zabeležena pominjanja izraza „paor“ u Petrovićevom delu, dokumenti su  podaničkog stava.

Nijedno domaće književno delo tako dubinski ne svedoči o užasnom smislu  izraza „paor“ i nijedno ga tako znalački ne osuđuje kao Čiplićeve „Paorske balade“! Još važnije, Čiplić je vlastito svedočenje o sramnom izrazu „paor“ potpisao rečima: „Starinom Vojvođanin“. 

Smisao izraza „paor“  je u književnosti konačno u potpunosti obradio Bogdan Čiplić iz Novog Sada (zavičajno iz Novog Bečeja) objavljujući 1955. godine  „Paorske balade“. Njegova zbirka je prvo domaće književno delo koje sadrži izraz „paor“ u naslovu, a sadržinski predstavlja skup minijaturnih narodnih pripovedaka u prozi koje svojom formom, suštinom, stilom i porukom iznose primere patoloških stanja iz stvarnog života agrarnog stanovništva koja  su obeležja svega što krasi smisao izraza „paor“.

Nijedno domaće književno delo tako dubinski ne svedoči o užasnom smislu  izraza „paor“ i nijedno ga tako znalački ne osuđuje kao Čiplićeve „Paorske balade“! Još važnije, Čiplić je vlastito svedočenje o sramnom izrazu „paor“ potpisao rečima: „Starinom Vojvođanin“. Čiplić je bio verni pristalica komunističkog režima Brozove SAP Vojvodine čak i nakon političkog pada Jovana Veselinova. Bio je glasnogovornik režima u kulturi u doba „kad je Vojvodina imala najširu autonomiju“, kako to vele današnji autonomaši.

Izraz „paor“ je Čipliću toliko nepriličan da ga direktno navodi samo u dve „paorske“ balade. Zbirka svojom  suštinom, oblikom, stilom i porukom iznosi primere „paora“. To su propali ljudi bez perspektive, fizičke i moralne nakaze koje agrarna zajednica smatra svojevrsnim strašilima. Ovo mučno i mračno svedočanstvo o  se mora pročitati, da bi se lično osetio otužni, opori i jezivi utisak „paorskog“ stanja. Izraz „paor“ je obeležje socijalnog, klasnog i duhovnog uništenja svakog vida subjektiviteta ljudi koji su tim izrazom „rovašeni“.

Čiplić se rodio u Novom Bečeju 1911. godine, kada je u tom gradu održan poslednji porodični sabor lokalnih veleposednika, grofova Lajningen i Rohonci i zabeležio je odvratno stanje koje je njihova vlast ostavila u nasledstvo ljudima sa socijalne margine. Nije romansirao i ulepšavao porodične pikanterije dekadentne vlastele. Teško je osudio neizbežno puno otuđenje bivših kmetova, pošto je sav lokalni poredak propale provincije i na razvalinama habsburške imperije održavao staru „grofovsku“ stegu.

Jedina svetla iskra u opštem mraku Čiplićevih „Paorskih balada“ je pesma „Palica sa srebrnom drškom“. Ovo delo je od posebnog značaja za razumevanje današnjeg autonomaško „paorisanja“ po Vovodini. U njoj je prikazan lik predstavnika vladajuće kaste (gospodin sa palicom) nasuprot pobunjenom seljaku.

Pobunjeni seljak je uspeo da se otme „paorluku“ najavljujući revoluciju, pa je umesto „paorske“ nakarade postao mitski junak buduće nade. On se jedini licem u lice suprotstavio „gospodinu s palicom“ i potom se sasvim otrgao iz turobne stvarnosti ostavivši gospodskoj kasti i državnoj vlasti nespokoj. Smutno vreme današnjice ironično nam pokazuje ko je glavni promoter upotrebe sramnog izraza „paor“ u našoj Vojvodini danas. To je samozvanac koji interpretira patološke govorne poremećaje kao nepostojeći „vojvođanski govor“, a sebe promoviše kao „zaštitnika  tekovina“ nekadašnjih revolucionara. U stvarnosti on je prijatelj i saradnik savremenih veleposednika vojvođanske zemlje pa po Vojvodini paradira istom  palicom sa srebrnom drškom kao „gospodin“ iz Čiplićeve balade. Dok romansira o istorijskim veleposednicima Vojvodine, a jednako mu se priviđaju „đavoli“ i  „komesari u Kremlju“ baš kao kao i „gospodinu sreskom“ iz Čiplićeve pesme. Treba li danas iko, radi njega takvoga, da sebe samoga etiketira nazivom „paor“? Međutim ,baš briga naše autonomaše za ono što je zapisao „Vojvođanin starinom“. Njima je „oduvek“ onoliko davno, koliko su u stanju da se sete.

Ratnici paorskog srca

Istiniti i duboki smisao sramnog i čemernog značenja izraza „paor“ počeo je potom da biva menjan sve veselijim, ali sve manje istinitim smislom. Godine 1970. objavljeno je u Novom Sadu zabavno štivo „Bećarski divani“Radomira Subotića (hercegovačkog porkla). Ta zbirka bećaraca humorističkog karaktera je bila lascivno likovno opremljeni nastavak rada iz 1969. godine objavljenog pod imenom „Nasmejana Vojvodina“. Sudeći po sadržini, ambicija oba štiva je bila da čitaocima ponudi zabavu iznoseći neke duhovitosti iz života Vojvođana u formama vica, humoreske i tekstove „bećaraca“. „Paorski divani“ su već vojim nazivom podsećali na „Šokačke divane“, a lascivnošću sadržine takođe.

Ivan Hajtl je na Sterijinom pozorju osvojio Sterijinu nagradu 1970. godine za glavnu ulogu u pozorišnom komadu Zorana Petrovića „Selo Sakule a u Banatu“, koja je izvođena 1969. godine. Valja znati da je osnivač, a potom „alfa i omega“ i gospodar iz senke „Sterijinog pozorja“ bio i skoro do kraja osamdesetih godina XX ostao Dušan Popović allias Damjan Vlahović, tadašnji režimski crni kardinal kulture ne samo u Vojvodini, već u celoj Srbiji. I on je upotrebljavao izraz „paor“.

Pravu samostalnu slavu Hajtl je stekao izvođenjem drame „Tanjir vrućih čvaraka“ Radomira Subotića već krajem 1975. godine. Ipak, ne može se reći da je Ivan Hajtl poznavao mentalitete i govore Vojvodine u obimu koji bi bio reprezentativan i dubok, a naročito ne mentalitet i govor Lala. Hajtl je slabo poznavao Lale i njihove tradicije pošto je bio nemačkog porekla, a rođen 1918. godine u Osijeku, gde je i odrastao. U somborskom Narodnom pozorištu angažovan je od 1948. godine, a zatim u Srpskom Narodnom Pozorištu u Novom Sadu od 1958. do 1983. godine. S govorom Banata se sustretao uglavnom preko svog kuma Mike Antića. U govoru ovog nesporno talentovanog glumca mogu se lako prepoznati lekseme, fonetske i stilske govorne odlike koje potiču iz govora šokačke sredine.

Ako je režimski podobna književnost i dramska umetnost SAP Vojvodine izrazu „paor“ dala pastoralni ton i gurnula u zaborav njegovu podrugljivost, novi duh upotrebi tog izraza dao je Đorđe Balašević. Već 1982. godine je izvođenjem autorske pesme „Ratnik paorskog srca“ izrazu dodelio romantičnu i izrazitno antiratnu konotaciju. Na razvoj poetskih sklonosti Balaševića je upućivala Mati, rodom iz Podravine, gde izraz „paor“ nije u pežorativnoj upotrebi. Balašević je stekao i  filmsku slavu tokom odsluženja vojnog roka u JNA  učestvujući kao glumac i kompozitor u snimanju TV serije Stjepana Zaninovića „Vojnici“ iz 1980. godine. U ovoj TV seriji tumačio je ulogu duhovitog spadala, vojnika Stojšina iz Bačke (zvanog „Lala“). Serija je emitovana 1981. godine. a 1982. godine Balašević je učestvovao kao narator i glumac u TV seriji „Pop Ćira i pop Spira“. Od tada do danas Balašević pripovedajući „tipične“ zavičajne duhovitosti u svom govoru redovno „duhovito“ imitira neke sociološki uslovljene poremećaje artikulacije glasova. Radi se o glasovima „č“, „š“ i „ž“, koje se u govorima južne Bačke sreću češće nego u drugim govorima Vojvodine.

Pošto je Balašević odlučujuće doprineo popularizaciji upotrebe izraza „paor“ u Vojvodini, najvažnije je pitanje: Koliko Balašević uopšte poznaje osobenosti izražavanja i stilove tradicionalnih vojvođanskih govora i mentaliteta? Koliko god da ih (ne) poznaje, nosilac je govornog uzora Vojvodine. Pre godinu dana sam telefonom razgovarao s kolegom iz Bačke. Čudom sam se čudio kako zreo čovek da usvoji baš iste poremećaje artikulacije glasova „č“, „š“ i „ž“ koje eksploatiše Balašević. Međutim, zahvaljujući popularnosti Hajtla i Balaševića, celom bivšom Jugoslavijom se proširio utisak da su Vojvođani isto što Lale, iako je to sasvim pogrešno.

 Međutim, zahvaljujući popularnosti Hajtla i Balaševića, celom bivšom Jugoslavijom se proširio utisak da su Vojvođani isto što Lale, iako je to sasvim pogrešno.

Od pamtiveka do danas nema domaćeg propisa koji pominje izraz „paor“. Ne poznaju ga čak ni pokrajinski društveni dogovori, samoupravni sporazumi, pravilnici i ostali samoupravni opšti akti koji su donošeni u doba „konsolidovanog socijalizma“ po osnovu Ustava SFRJ 1974. godine i Zakona o udruženom radu nakon 1976. Dakle, čak i u doba koje je uzor današnjeg vojvođanskog autonomaštva SAP Vojvodina svoje poljoprivrednike nije proglašavala „paorima“.

Paori“ - politikanti

Današnja upotreba izraza „paor“ u preduzetništvu Vojvodine je, nažalost, već česta. Ovaj izraz se u preduzetništvu više uopšte ne  koristi pežorativno, čak postaje poželjan. Kuriozitet je da ga već koriste potomci ratara Dištrikta čiji preci su ovaj izraz prezirali i potomci ratara Južnog Banata čijim precima taj izraz nikad nije ni prišivan, pošto su bili „militari“. „Udruženje Paora (sic!) Crni Šor“ iz Zrenjanina se toliko ponosi izrazom „paor“ da ga u nazivu piše velikim slovom. „Banatska asocijacaja poljoprivrednika`Banatski paori`“ iz Kovačice je čak dva puta upotrebila pridev „banatski“ za svoj „paorski“ naziv, iako, je za banatski govor tipično odsustvo, a nikako ponavljanje istog prideva.

Ovi duplo banatski „paori“ su i u smislu likovne estetike poseban slučaj, pošto su u vrhu osnovne stranice svog sajta 2016. godine postavili novogodišnji baner koji je za malo erota. Devojka u narodnoj nošnji raskopčala grudnjak, zadigla suknju, raširila noge, pa zgrabila da okruni klip kukuruza u pletenu vrbovu korpu pod kojom stoji izmišljena „borbena izreka“ o Kosovskom boju. „Savez udruženja poljoprivrednih proizvođača opštine Sečanj `Tamiški paor`“ iz Neuzine svojim imenom ambiciozno hoće da prostire naziv „paor“ na sve ratare te opštine, iako su oni većinom potomci kolonista istočnohercegovačkog govora koji uopšte nisu koristili ovu tuđicu u govoru, niti su znali njeno značenje.

Ipak, veoma mali broj privrednih subjekata koji se zaista  bavi ratarskom privredom upotrebljava za sebe naziv „paor“. Na čitavoj teritoriji Vojvodine ih je 2015.godine bilo jedva tuce! Sve ostalo pripada tzv. nevladinom sektoru koji nema neposredne veze s vojvođanskim ratarstvom, već se nada politikantskom šićarenju dobiti od ratara, baš kao što su hteli beamteri u istoimenoj pesmi Đure Jakšića.

Po ugledu na slavonske „paure“ je u Vojvodini sedamdesetih godina izraz „paor“ dobio rustikalan prizvuk prenoseći stil šokačke duhovitosti i lascivnosti. Već devedesetih godina je Liga socijaldemokrata Vojvodine počela da ga koristi ovaj izraz  da bi sebe prikazala „bliskom“ starosedelačkim poljoprivrednicima Vojvodine, i da bi  naglasila njihovu različitost od poljoprivrednika drugih delova Srbije. Ova uporna politička upotreba izraza dala je rezultat u masovnoj kulturi kada su politički rukovodioci AP Vojvodine i RTV suočeni sa padom popularnosti sopstvene politike krajem 2015. godine namerili da sebe prikažu „spasiteljima“ vojvođanske poljoprivrede.

Tek krajem oktobra 2015. je došlo do eksplozije upotrebe izraza „paor“ na RTV u kada je LSV u Vojvodini drpila političku kampanju protiv prodaje zemlje strancima od Vojislava Koštunice. Odmah su iz naslova političkih vesti RTV sasvim najurene lepe i pristojne imenice ratar, poljoprivrednik i zemljoradnik, da bi njihovo mesto uzurpirao sramni izraz „paor“. RTV je ovim izrazom počela svakodnevno da bombarduje javnost Vojvodine. „Došli divlji i oterali pitome!“

Sličnost naziva „Lige paora“ i Čankove „Lige socijaldemokrata Vojvodine“ je jednako očigledna kao sličnost loga LSV i motiva sa zastave vojvodine sa heraldičkim motivom Spomenika slobode u Rigi. 

Sličnost naziva „Lige paora“ i Čankove „Lige socijaldemokrata Vojvodine“ je jednako očigledna kao sličnost loga LSV i motiva sa zastave vojvodine sa heraldičkim motivom Spomenika slobode u Rigi. Na čelo „Lige paora“ su tokom protesta s jeseni 2015. godine popeli pokrajinskog poslanika LSV koji je 2014. hapšen zbog sumnje da je zloupotrebio službeni položaj oštetivši kikindsko JP Gradsko zelenilo i pijaca.

Svedočanstvo o tome ostavio je M. Ivetić u članku „Kikinda: Uhapšen poslanik LSV“ koji je objavljen u Večernjim Novostima 27. marta 2015. godine. Aktivisti LSV su svojim simpatizerima marta 2016. godine podelili nalepnice s logom svoje stranke na kojima je štampan izraz solidarnosti s njihovim politikantskim aktivistima u protestu zemljoradnika: „I ja sam paor, digni glavu Vojvodino dok je imaš!“. Ima Korenko Gumić čak dve glave, ali radije koristi glupavu glavu jer mu pametna smeta da bude srećan, pa bežeći od pametistalno upada u nevolje. Međutim, Korenko je ličnost iz engleske serije i on je svestan da nije ljudsko biće, nego strašilo i zna da je njegova svrha da plaši vrane. Međutim, to što radi LSV je mnogo gore od nevolje jednog poljskog strašila. Sve liči na Domanovićevu satiru „Danga“, s tom razlikom što su vojvođanski autonomaši ipak izabrali da sebi i svojim simpatizerima ne lupaju vreli žig na čelo (jer to zdravo bole), već da sami sebe etiketiraju samolepljivom etiketom.

Čanak je u TV emisiji Ljubice Gojgić na RTV 26. novembra 2015. godine umesto odgovora na pitanje novinarke o politizaciji protesta poljoprivrednika izjavio: „Nisam paor jer se ne bavim zemljoradnjom. Uvreda je za paore da ih poistovete sa mnom.“ Izbegao je odgovor upotrebivši izraz „paor“ u cilju nekakvog isticanja identitetskog „ponosa“ poljoprivrednika ovim sramnim nazivom. Bilo je to prvi put u istoriji da neko u javnom govoru izraz „paor“ upotrebi suprotno od njegove svrhe i značenja. I taj neko je upravo „gospodin sa srebrnim štapom“, kao preslikan iz Čiplićeve pesme.

Svo se pretvara u sprdnju, krunisanu ogromnom reklamom firme „Agroseme“ koja je u autonomaškom „paorisanju“ videla dobru priliku za sopstvenu rekamu. Srela se glupost s prostaklukom. Po bilbordima „sve te ravnice“ uz svoj proizvod postavili sliku manekenke i natpis: „Zlatokosa traži paora“, protiv čega je s pravom reagovala Zaštitnica ravnopravnosti građana.

Bruka i sramota!

Medijska „slota“ izraza „paor“ kao najpoželjnije „reči“ u javnom govoru Vojvodine, dugo je politički pripremana bruka i sramota Vojvodine. Njena prethodnica je bila uporna upotreba raznih bajatih arhaičnih tuđica, stilskih osobina, sintaksičkih grešaka i dislalija (naročito patologije izgovora glasa „e“, nešto ređe „a“) uz ranije pomenuto „vojvođansko otezanje“ u javnom govoru. Dislalije nisu fonetska osobenost već patologija govora. Otezanje je brazilalija, to je prikriveni vid mucanja i sve ovo će vam potvrditi bilo koji logoped.

Šta će nam danas u govoru uspomena na bolesti govornih organa davnih predaka? Zašto ih po Vojvodini danas imitiraju potomci doseljenika čiji preci od njihnisu patili? Danas u politikantskom govornom glupiranju „vojvođanskog govorenja“ inspirisanim autonomaštvom arhaična leksema „paor“ ima carsko mesto. Već ima takvih koji su u Vojvodini skoro poludeli za modom iskvarenog govorenja. Čega su se njihovi stari stideli, time se oni na sopstvenu sramotu ponose. Plaća li ko ovim političkim pomodarima subveniciju za samoporicanje našim novcima, da toliko kvare svoj jezik, a sebe proglašavaju „paorima“? Ili bi jednostavno, iz inata pošto im je propala ilegalna „evropska regija“, sav narod u Vojvodini, da pretvore u „paore“? Mimo republičkih propisa su uveli „seksualno obrazovanje“ kao poseban predmet po vojvođanskim školama. Hoće li sutra uvesti „dedačenje“ kao posebnu obrazovnu celinu?

Sve na svetu ima svoje vreme i mesto. SAP Vojvodina je imala svoje vreme. Bilo je to vreme komunističkog totalitarizma. To vreme je prošlo, SAP Vojvodine više nema i neće vratiti. Ako vojvođanski autonomaši i dalje da budu „akelasti“, neka to rade pred veleposednicima Vojvodine kojima su pomogli da prigrabe najbolju zemlju Vojvodine za 16 godina svoje razobručene vlasti. Autonomaši su im pomogli da postanu spahije, pa neka im sad oni kuvaju, pevaju, sviraju, rabotaju... Neka oni budu njihovi paori, komami, žiliri, kertisi, inkvilini, biroši, eregbiroši, panduri, foršpani, pedinteri, pedintori, išpani, kontese... Mi to nećemo, jednako kao što to nisu hteli ni naši stari.

Nisu vojvođanski autonomaši nikakvi „spasioci“ Vojvodine, niti „Vojvođani“ jer oni Vojvodinu ne poznaju niti razumeju, baš kao što ne razumeju ni njen govor. Sve što su za ovih 16 godina uradili, pretvorilo je Vojvodinu u kaljugu i to siromašnu, dok oni jednako idu po svom virtuelnom selu vičući: „Beograd je za sve kriv!“. Preko svake mere je da decenijama svoje ačenje predstavljaju kao „vojvođansku kulturu“ i „brigu za našu Vojvodinu“ skrećući pažnju na sebe, dok njihovi saradnici pljačkaju naš zavičaj. Danas nam upravo sa tim „Beogradom“ pripremaju nove, napredne autonomaše koji na čelu s Majom Gojković u sred Banata objavljuju kako će Vojvodina biti „republika“.

O autoru:

Dušan Kovačev je Lala iz Banata. Rodio se i odrastao je u Banatu. Potiče sa zemlje na kojoj su se javili prvi nosioci samostalne lične i političke slobode, moderne pozorišne i muzičke kulture, filozofije, književne kritike, zadrugarstva, bankarstva, lokalne i regionalne samouprave srpskog naroda. Iz samog srca je Banata, zemlje pod zvezdom Severnjačom, u kojoj su cesarevi lavovi postali ratari. Njegovi preci su vekovima živeli u neposrednom komšiluku rodnog mesta Velikokikindskog slobodnog krunskog distrikta. Bili su prvi slobodni ljudi koji su na svojoj zemlji učestvovali u samoupravljanju prvom teritorijalnom autonomijom u Srednjoj Evropi.  Potomak je srpskih seljaka iz Vranjeva, Beodre, Taraša, Karlova, Novog Bečeja, Bašaida, Elemira i Kikinde, koji su vekovima, živeći na međi svetova, stvorili građansko društvo.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner