Početna strana > Rubrike > Politički život > Neophodno je formirati skupštinsku komisiju
Politički život

Neophodno je formirati skupštinsku komisiju

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
ponedeljak, 08. februar 2010.

Pretpostavimo, ako je to moguće, da Skupština Srbije – pod dirigentskom palicom predsednika Tadića – odluči da višak svoga ljudskog saosećanja uloži u jednu rezoluciju u kojoj bi se komemorisala patnja koja je nastala usled zemljotresa na Haitiju. U tom cilju, Skupština usvaja dve rezolucije, jednu koja je posvećena belim žrtvama i njima odaje poštu, i drugu, koja čini to isto za crnačke žrtve. Obe rezolucije su pisane sličnim, dirljivim, humanitanim tonovima. Da li bi to ikoga obmanulo?

Svakome bi odmah bilo jasno da je takav izraz žaljenja i saučešća politička farsa. Da skupština ne smatra da životi belih Haićana vrede više, ona njih ne bi komemorisala posebno.

Prenesimo scenu sada na izražavanje saosećanja ljudskoj patnji u Srebrenici. Ako bi Skupština Srbije usvojila dve rezolucije, jednu za žrtve-Bošnjake, drugu za žrtve-Srbe, da li bi na taj način njoj pošlo za rukom da ikoga obmane? Kao što je rekao Maršal Makluen, „the medium is the message.” U političkom kontekstu, način kako poruku saopštavamo samo po sebi šalje poruku određene vrste. U ovom slučaju, sadržaj te poruke bio bi da su Bošnjaci žrtve veće vrednosti, da su oni bitniji i značajniji od srpskih. U protivnom, ne bi uopšte postojala potreba da se bošnjačke žrtve istaknu u posebnom tekstu.

Ukoliko bi se dogodilo da narodu koji ona predstavlja Skupština Srbije izrekne ovakvu bezobzirnu uvredu, to bi bilo vrlo ružno. Ali i od ovoga ima potencijalno još ružnije, i neodgovornije.

To je da se Skupština Srbije diletantski upusti u razmatranje i donošenje zaključaka po jednom pitanju koje je za državu i građane od tako izuzetne važnosti, a da o njemu – ništa ne zna.

Ako je to nekakva uteha, srpska skupština ne bi bila prva koja je tako postupila.

Način na koji je 15. januara 2009. godine Evropski parlament usvojio Rezoluciju o Srebrenici predstavlja klasičan primer improvizacije i zloupotrebe ljudske patnje i tragedije u političke svrhe. Moguće je da predlagači EU „Rezolucije o Srebrenici“ od Narodne skupštine Srbije sada očekuju nešto slično kako bi se na brzinu izglasao akt koji im je potreban. Ali takvi postupci posebno su zabrinjavajući kada potiču od onih koji verbalno zagovaraju najviše ljudske i demokratske vrednosti, ali čija praksa najčešće nije u skladu sa tim deklarativnim načelima. Taj raskorak ogleda se upravo u načinu kako je Rezolucija Parlamenta EU na ovu temu bila improvizovana i izglasana, u notornom neskladu sa pravilnikom tela koje ga je usvojilo.

U Pravilniku Evropskog parlamenta [Rulesofprocedure, 16th edition, October 2008], pravilo 96 (1), stoji: „Parlament će obezbediti najveći stepen transparentnosti u svom radu...“, a pravilo 114 (2) glasi: „Predlozi (političkih grupa) dostaviće se odboru koji je zadužen za njihovo razmatranje“ i (3) predviđa da odbor zatim, uz svoj komentar, taj predlog šalje Parlamentu. Nikakav odbor Evropskog parlamenta po ovom vrlo značajnom pitanju nije održao javnu raspravu bilo kakve vrste. Nikakav poziv nije bio upućen zainteresovanim stranama da u takvoj raspravi učestvuju i da izlože svoje argumente i iznesu činjenice za koje smatraju da su bitne za pravilno i objektivno sagledavanje događaja u i oko Srebrenice tokom ratnog sukoba od 1992. do 1995. godine.

Ukoliko Evropski parlament nije ispoštovao ni stavke sopstvenog pravilnika, koje mu izričito nalažu transparentnost u postupanju, niti je pružio mogućnost da se oglase onima koji po ovom pitanju imaju mišljenje različito od predlagača Rezolucije o Srebrenici, onda je jasno da je na taj način progurana Rezolucija Evropskog parlamenta lišena moralnog autoriteta. Činjenica da je plenarna „diskusija“ po ovako izuzetno važnom pitanju trajala samo pola sata, i da je od nekoliko stotina članova Evropskog parlamenta učešće u njoj uzelo samo desetak poslanika, i to uglavnom iz redova predlagača, dodatno pojačava utisak da se radi o političkom teatru, a ne o pravom parlamentarnom postupku koji bi mogao poslužiti za uzor mladim demokratijama istočne Evrope.

Očigledno je da je Rezolucija Evropskog parlamenta od 15. januara 2009. godine odraz političkih pritisaka i dogovora, a ne glas morala ili savesti „Evrope.“ Ni suštinski ni procesno, ona ne zadovoljava minimalne uslove za jedan ozbiljan i moralno odgovoran parlamentarni akt.

Narodna skupština Republike Srbije ne sme dozvoliti da njen pristup ovom pitanju bude podjednako neodgovoran, frivolan i politički korumpiran, kao što je to bilo slučaj sa evropskim kolegama. Poseban razlog za to je što se ovde radi o državi kojoj su se srpski poslanici zakleli na vernost i o vitalnim interesima građana, koji su ih izabrali.

Odredbe Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije, ukoliko on bude bio ispoštovan, narodnim poslanicima pružaju sve mogućnosti da predloženu rezoluciju o Srebrenici razmotre na način koji zadovoljava kriterijume ozbiljnog parlamentarnog tela i koji je u skladu sa opravdanim očekivanjima građana po ovako važnom pitanju.

Član 79 predviđa da će predloženi akt odgovarajući odbor Skupštine prethodno razmotriti i da će nakon toga podneti izveštaj sa mišljenjem i predlozima. Javnost ovog procesa se podrazumeva (videti Poglavlje 12 Pravilnika). Ovo je korak koji je, u žurbi da donese svoju politički motivisanu Rezoluciju, Parlament EU preskočio. Skupština Srbije sada ima priliku da svojim kolegama u Strazburu održi upečatljivu lekciju iz odgovornog parlamentarizma.

Član 40 Pravilnika predviđa još jednu – možda bolju – mogućnost za rešavanje ovog pitanja od njegovog prepuštanja odboru: to je da se formira skupštinska komisija da pitanje temeljno prouči, da sabere sve dokaze, i da na javnim sednicama sasluša relevantne svedoke, pa tek onda da sastavi izveštaj Skupštini sa svojim preporukama. Član 75 Poslovnika ovakvoj skupštinskoj komisiji daje pravo da od relevantnih ustanova traži podatke i uzima izjave. Član 76 predviđa da se mogu „angažovati naučne ili stručne institucije, kao i pojedini naučni i stručni radnici, radi proučavanja pojedinih pitanja...“ To je način rada ustanova koje su svesne da polažu račune javnosti i koje se ne igraju sa interesima svoje države i sa budućnošću svoga naroda.

Tako je postupio holandski parlament 2003. godine kada je formirao komisiju da ispita okolnosti vezano za Srebrenicu. Isto je učinila i Narodna skupština Francuske kada se bavila Srebrenicom 2000. godine. U oba slučaja, ove odgovorne parlamentarne ustanove sa dugom tradicijom odbile su da formiraju zaključke na osnovu površnih medijskih izveštaja i propagande. Ima li Narodna skupština Srbije ubedljiv izgovor da u svom razmatranju pitanja Srebrenice postupi drugačije?

Nevladina organizacija „Istorijski projekat Srebrenica“ spremna je da sve svoje resurse stavi na raspolaganje Narodnoj skupštini Srbije da joj pomogne da organizuje sveobuhvatnu analizu događaja u i oko Srebrenice između 1992. i 1995. godine kako bi zaključci Skupštine u odnosu na ovo složeno pitanje bili istorijski validni i moralno opravdani.

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner