Početna strana > Rubrike > Politički život > Borise povedi, Tomo pomozi (*)
Politički život

Borise povedi, Tomo pomozi (*)

PDF Štampa El. pošta
Radoman Jović   
utorak, 03. april 2012.

Ako se po jutru dan poznaje, a tako obično biva, ni početak izborne kampanje ne obećava da će đurđevdanski izbori Srbiji doneti nešto novo. Naravno, ako se pod novim ne porazumeva to što bi eventualno politička klasa mogla da zameni političku oligarhiju, sa namerom da i ona sutra postane to isto. Sa terena izbornih lista, na kojima se dugi niz godina vrte jedne te iste ličnosti „zaslužne za svoj džep i stranački interes“ uz ponekog harmonikaša ili starletu, prešlo se na ruženje sela i gradova bilbordima i plakatom na plakat, zagađivanjem etera TV spotovima, obilaskom seoskih štala, slikanjem sa bakinom čarapom u jednoj i „visko tehnološkom“ nemačkom u drugoj ruci, koju eto Srbin nije znao da proizvede pa smo mu morali pozatvarati sve njegove fabrike. A, tek šta sve mogu, poručuju nam političari, da urade male porodične firme za industrijalizaciju i tehnološki razvoj i prosperitet Srbije. Cirkus za dokone i najgrublji atak na inteligenciju običnog čoveka.

Bitka se bije ko će koga pobediti, koja stranka sa kojom nikako neće a sa kojom bi mogla da osvoji vlast. Još je rano za ruženja i „vađenja iz fioka“ afera. No, kada se budu stvarale postizborne koalicije, svi će moći sa svakim jer je vlast slast a novac moć. Neko bi da uđe u vlast da oseti slast i moć, drugi da zadrže privilegije a poneki (čast izuzecima) da izbegnu polaganje računa na mestima koja nisu nimalo prijatna.

Srbija i u ove izbore ulazi politički duboko podeljena, što nikako ne bi smela sebi dozvoliti u uslovima kada je, kao retko kada u nedavnoj prošlosti, opterećena ogromnim problemima ekonomske prirode, bednim socijalnim stanjem u društvu, rastakanjem državnog bića, kriminalom i korupcijom, neuređenom i zapuštenom državom, stranim pritiscima i ucenama i veoma sumnjivim međunarodnim ugledom. Poznati su primeri u nedavnoj prošlosti, kao na primer Japan posle II svetskog rata, da su političke elite i svi relevantni subjekti društva smogli snage da se dogovore i ujedine oko najvažnijeg državnog i nacionalnog cilja, prilagode mu svoje programe i predano rade na njegovoj realizaciji. Iako Srbija nije Japan niti Srbi mogu biti Japanci, njihov posleratni dogovor da zemlju moraju uvesti u red ekonomski najrazvijenijih država sveta, u čemu su i uspeli, mogao bi poslužiti kao primer kako se zemlja može izvući iz problema.

Politička elita Srbije, bez državničke vizije, što svojom neumešnošću što uticajem spoljnog faktora, nije smogla snage da okupljanjem svih relevantnih faktora ovoga društva konsenzualno definiše dugoročne strateške nacionalne i državne ciljeve, da bi buduće vlade, bez obzira na stranačko utemeljenje, mogle i bile dužne da ga svojim operativnim programima sprovode u delo.

Srbija je imala i ima kadrovski potencijal da definiše najvažnije strateške nacionalne i državne prioritete, u čemu bi značajnu ulogu morala imati naučna i stručna javnost, uzimanjem u obzir srpske tradicije, identiteta, očuvanja sopstvenih vrednosti, stanja u kojem se nalazi društvo i država i posebno čemu stremimo ali i saagledavanje i uvažavanje stanja i tendencija u međunarodnim odnosma. Srpski glasači upravo sada, pred izbore, trebalo bi da saznaju zašto političke elite nisu pokazale volju ni interes da do toga dođe. Da li je bilo inicijativa u tom pravcu, ko ih je pokretao a ko opstruirao i zašto? Kome je u interesu da Srbija i dalje ostane politički „raspolućena“ zemlja? Zašto se vladajuća većina arogantno i potcenjivački odnosila prema nekim inicijativama opozicije, a njih je bilo posebno u odnosu na problem KiM i EU, da otvore dijalog i zajednički potraže rešenja, radi jedinstvenog nastupa. Posebno je pitanje koliko je inostrani faktor u tome imao udela, imajući u vidu dobro oprobanu formulu „zavadi pa vladaj“.

Za Srbiju, u stanju u kojem se nalazi na unutrašnjem i međunarodnom planu, dva su najvažnija strateška cilja: ekonomski razvoj i uređenje zapuštene države. U uslovima svetske ekonomske krize, za njihovu realizaciju Srbija treba prvenstveno da se osloni na sopstvene resurse koji nisu mali posebno u onim oblastima (poljoprivreda, energetika, infrastruktura) gde imamo komparativne prednosti. Što dođe sa strane veoma skupo platimo. I minornom stranom investitoru, ali ne i domaćem, dajemo ne male subvencije i ponižavajuće jevtinu radnu snagu, bez obaveze da deo profita refinansira u Srbiju. Ponekad „pokupi kajmak“ i bez posledica pobegne. Pogrešna je tvrdnja da neko sa strane može i hoće biti „motor“ ekonomskog razvoja Srbije, pa makar to bila i Nemačka ili italijanski „Fijat“. Saradnja sa svima, bez favorizovanja bilo koga i izmišljanja bezalternativnosti, uz uvažavanje i obostranu korist, što ne podrazumeva neutralnost već „čiste račune“, dakle nešto na čemu se grade najpravedniji odnosi u međunarodnoj zajednici i globalizovanom svetu.

Druga dva neizbežna problema, KiM i EU, u kojima inostrani faktor, našom krivicom, ima predominantan uticaj, treba za sada ostaviti po strani dok Srbija ekonomski ojača i uspostavi političko jedinstvo kao branu stranim uticajima i ucenama. EU je naša sudbina po mnogo čemu, ali ćemo na nju poduže počekati. Do tada, stvoriti uslove da učlanjenjem ne budemo svrstani u drugi ili ne znam koji red članstva. A KiM, ko zna? Najgore će biti ako istorija zabeleži da je nova demokratska vlast, bez obzira na propuste ranijih, izgubila deo svoje teritorije. Bojim se da se i to može desiti, ako se ima u vidu pod kojim uslovima su započeti i kako su se vodili pregovori Beograda i Prištine u Briselu. Jer, „što se grbo rodi, vreme ne ispravi“.

Pošto dve najjače stranke nemaju velike programske razlike oko ona dva strateška cilja, (svojevremeno se moglo čuti da program jedne od njih i nije tako loš ali se ne sprovodi), možda još nije kasno da svoju aktivnost usmere u tom pravcu, kako bi posle izbora, uz verovatno dvotrećinsku većinu, formirale efikasnu vladu stručnih, nekompromitovanih i vrednih ličnosti, manje podložnih stranim uslovljavanjima i ucenama malih stranaka. Verovatnije je, međutim, da će rezultati ovih izbora ipak označiti početak stvaranja dvopartijskog sistema u Srbiji, što nije loše u politički stabilnim, ekonomski jakim i uređenim državama, što Srbija sada nije. Uveren sam i dalje, što kroz svoje tekstove zagovaram više od godinu dana, da bi za sadašnju Srbiju, ovakva kakva je, i njen narod, velika koalicija, pa makar i u jednom mandatu, bila najbolje rešenje.

(*) Pošto je srpska diplomatija u rešavanju značajnih pitanja kao spasonosno rešenje izmislila (ili prihvatila) zvezdicu i fusnotu, teško da se i ovaj tekst može privesti kraju bez njih. Iako nemam simpatija za političku opciju autora naslova ovog teksta, eto nađosmo se na istom, ali bez „Preokreta“ u toj kombinaciji nove vlasti. Ko zna, možda se Ivici ne svidi.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner