Početna strana > Polemike > Predsednik SANU kao idolopoklonik proevropskog Lukašenka
Polemike

Predsednik SANU kao idolopoklonik proevropskog Lukašenka

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Divjak   
četvrtak, 24. septembar 2020.

Predsednik SANU, Vladimir Kostić, privukao je pažnju šire javnosti po svojoj sada već antologijskoj izjavi da je krajnje vreme da Srbija sa nekim elementima dostojanstva preda Kosovo, jer je ono već “i de facto i de jure” nezavisno. Time se pokazao kao amater u poznavanju elementarnih pravnih termina jer Kosovo de jure može postati nezavisno tek ako ga Srbija zvanično prizna kao takvo. Poznat je ekstremni slučaj Istočne i Zapadne Nemačke koje su obe bile članice UN, a da i pored toga nijedna od njih nije priznavala de jure onu drugu. Zašto bi se vodili višegodišnji pregovori u kojima se na Srbiju vrši pritisak da zvanično kao država prizna nezavisnost Kosova, ako je ono već de jure nezavisno?

No, ono što je bitnije od naznačenog u toj izjavi jeste činjenica da je Kostić posle nje postao miljenik Vučićevih tabloida, posebno Informera čiji je urednik Vučićev skutonoša Dragan Vućićević koji je u jednom svom tekstu predsednika SANU proglasio najvećom zvezdom na današnjem teorijskom nebu Srbije. Dakako da Vladimir Kostić kao javna ličnost ima pravo i na takav iskaz, ali tužno je to što je on u tadašnjem kontekstu imao za cilj dodvoravanje našem Autokrati. Ulizički odnos prema režimu suverene diktature nastavio se i u drugim prilikama.

Ukazujući na navodnu ogromnu opasnost od izbijanja građanskog rata u Srbiji u vreme kada je počeo da se rasplamsava otpor protiv postojeće vlasti, predsednik SANU je zapravo nastojao da zaplaši učesnike u pocesu građanske neposlušnosti, zbog čega je njegov omiljeni vlastodržac sasvim sigurno bio zadovoljan.

Kada je u Crnoj Gori donesen Zakon o slobodi veroispovesti, koji je Albanac Dritan Abazović nedavno ocenio kao “najstupidniji” zakon u istoriji modernog sveta, vrh srpske vlasti nije uputio nikakvu protestnu notu protiv toga antipravnog akta; jedino su neki od naših zvaničnika veoma blago kritički reagovali na njega. Međutim, kada su u Crnoj Gori na poziv SPC nastale masovne litije koje su pozdravljene dosta snažno i ovde u Srbiji na nivou društva, Vučić je za domaću upotrebu zaoštrio retoriku o neadekatnom položaju Srba i kazao da on ima pravo da se zalaže za interese tamošnje srpske manjine. Čak je i za Badnjak najavio dolazak u Crnu Goru radi posredovanja u sporu oko pomenutog zakona, ali su mu tamošnji crkveni veledostojnici rekli da ne dolazi, ne verujući u iskrenost njegovih reči. No, osećajući da mu rejting može pasti zbog pasivnog odnosa prema situaciji u Crnoj Gori, on je sve više insistirao na odbrani srpskog identiteta u ovoj zemlji, da bi posle završenih izbora počeo da govori o tome kako je mnogo pomogao srpskom življu u odbrani njegovih prava.

Naravno, posle dužeg mudrog ćutanja o ovom problemu, predsednik SANU je nedavno u jednom svom intervjuu istakao da Srbija mora na adekvatan način voditi računa o interesima srpske manjine u Crnoj Gori. Jasno je da je i ovoga puta Kostićeva retorika pratila razvojnu liniju one Vučićeve. Jer, ako se oduvek zalagao za to da Srbija treba da se brine o položaju Srba u Crnoj Gori, postavlja se pitanje zašto nije javno osudio Apel 88, čiji potpisnici stoje na stanovištu da Srbija ne sme da se meša u unutrašnje stvari date nezavisne Republike, pa ni u problem statusa srpske manjine. Odgovor je kristalno jasan: tada Kostiću nije još bio jasan odnos dva diktatora blizanca, Mila i Vučića.

Predsednk SANU često ukazuje na to da je najveći problem Srbije odsustvo društvenog dijaloga. Međutim, ukazivanje na nasušnu potrebu da se u Srbiji uspostavi društveni dijalog predstavlja frazeološku floskulu, ukoliko se pri tome ne navedu glavni krivci za nepostojanje društvenog dijaloga u našoj zemlji. Kako je uopšte moguće uspostaviti široki društveni dijalog u situaciji u kojoj su mediji sa nacionalnim frekvencijama pod potpunom kontrolom sadašnje vlasti, te su zato zatvoreni za one koji imaju kritički odnos prema toj vlasti.

Ovih nekoliko primera naveo sam zato što oni ukazuju na bitnu karakterološku crtu predsednika SANU – na njegovu sklonost ka poltronskom odnosu prema svakoj aktuelnoj vlasti, ma kakvog ona karaktera bila, zarad dobijanja određenih privilegija. Doduše, u intervjuu datom 30. avgusta izložio je kritici deo policije koja je bezrazložno prebijala učesnike protesta nastalog posle Vučićeve najave uvođenja višednevnog policijskog časa, čime je na posredan način doveo u vezu sa tim pojavama i Vučića. Ali time je hteo da kamuflira činjenicu da je Vučićevac “od glave do pete”. To me donekle podseća na manir Svetislava Basare koji, za razliku od velikih domaćih i svetskih satiričara koji oštricu kritike okreću, po pravilu, prema vlastima i moćnicima, oštricu svoje satire okreće ka onima koji nisu na vlasti i ne-moćnima, ali katkad potkači i našeg Gospodara, doduše ne prejako, da ne bi izgubio njegove simpatije. No, Basara, kao vrstan književnik, ume da se služi metaforama i duhovitim obrtima, tako da izaziva pažnju čitalaca. Dok Vladimir Kostić piše suvoparno, monotono, da ne kažem dosadno.

Ono što prvo pada u oči jeste da je SANU jedina akademija u civilizovanom svetu koja ćutke prelazi preko očiglednih namera vlasti da zatre autonomiju univerzitata, naših značajnih instituta i nje same

Basta i Ocić pominju negativnu politizaciju Akademije, koju po njima forsira njen Predsednik uplićući se u dnevno-političke probleme. Time su hteli da istaknu da u misiju te ustanove spada i razmatranje aktuelnih društvenih, ekonomskih, pravnih i političkih problema, ali na teorijsko-filozofskoj i naučnoj osnovi. I to je tačno, ali se pod dirigentskom palicom Vladimira Kostića takve tendencije guše, jer bi razmatranje takvih problema u Akademiji kao instituciji na taj način moglo temeljnije dovesti u pitanje tehnologiju vladanja sadašnjeg režima čije su sve ustanove i poluge vlasti pod neposrednom kontrolom Jednoga čija je (samo)volja jedini zakon za građane Srbije.

Ono što prvo pada u oči jeste da je SANU jedina akademija u civilizovanom svetu koja ćutke prelazi preko očiglednih namera vlasti da zatre autonomiju univerzitata, naših značajnih instituta i nje same. Takva poniznost većine akademske zajednice prema intencijama vlasti da je “uzme pod svoje” i tako minimalizuje njen kritički potencijal nije bila u toj meri raširena ni u vreme komunizma, bar u njegovoj samoupravnoj fazi – svaka čast ne maloj manjini koja je ispoljila spremnost da brani svoju autonomiju i time i svoje dostojanstvo pred naletom neobrazovanih, primitivnih i varvarskih siledžija koji u civilizovanom svetu ne bi mogli dobiti ni mesto vratara u ustanovama autentične akademske zajednice.

Kad je reč o odbrani principa da samo nadležne akademske institucije mogu učestvovati i doneti odluku o tome da li je neka doktorska disertacija plagijat ili nije, tu je SANU doživela “intelektualni Vaterlo”. Reč je, naravno o doktorskoj disertaciji ministra Siniše Malog.

U vezi sa tim, u SANU je dugo vladao zagrobni muk, čak i kada je svima, bez obzira na to koliko se razumeju u ekonomiju, postalo potpuno očevidno, ukoliko su znali da čitaju engleski jezik, da je reč o plagijatu nad plagijatima. Naime, profesor u Nemačkoj Raša Karapandža i akademk Dušan Teodorović naprosto su postavili jedno pored druge doktorsku disertaciju na srpskom i originalnu doktorsku disertaciju na engleskom.

Ko god da je u to imao uvid mogao se, ako je znao engleski jezik, koji Vladimir Kostić sigurno zna, uveriti da se u disertaciji Siniše Malog nalazi oko dve trećine teksta originalne doktorske disertacije o Eritreji. Tek kada je postalo jasno da će nadležna komisija sa BU sigurno izglasati da je doktorat Malog brutalni plagijat oglasila se za te stvari nadležna komisija SANU, potvrdivši da je reč o plagijatu. Ta komisija se o tome toliko kasno oglasila, zato što je Mali ministar u vladi koju je sastavo Aleksandar Vučić čiji je idolopoklonik upravo Vladimir Kostić koji je u Akademiju uveo duh strahovlade i progona.

Za razliku od toga nemačka Akademija je prednjačila u raskrinkavanju plagijata ministra odbrane, miljenika kancelarke Angele Merkel. Pred gotovo unisonim nastupom nemačkih univerziteta i Akademije, taj ministar je morao da se odmah povuče jer je neoborivo dokazano da je on kradljivac tuđe intelektualne svojine, a kradljivcima nema mesta u liberalno-demokratskim vladama.

O takvom odnosu predsednika SANU prema legalizmu svedoči njegova otvorena i bezrezervna podrška pučističkoj, nelegalnoj smeni sekretara Odeljenja društvenih nauka Časlava Ocića o kojoj je kritički, rukovodeći se nepobitnim pravnim argumentima, u više navrata pisao jedan od korifeja naše teorijske misli Danilo Basta

S obzirom na katastrafalno stanje vladavine prava u srpskom sistemu, Akademija kao institucija, ako je ne samo deklarativno, već i stvarno za pravnu državu, mogla je organizovati unutarakademijsku raspravu o toj problematici, koja uključuje i debatu o procedurama za izbor sudija u Visokom savetu za sudstvo, po kojima članove tog tela ne biraju sudske instance već skupštinska većina, što u našem kontekstu znači vladajuća koalicija. Takav način izbora pripadnika toga tela već je doživeo kritiku od strane Venecijanske komisije, ali se sadašnja vlast oglušuje o to, ili predlaže promene po principu “nije šija nego vrat”. U takvoj raspravi mogu učestvovati ne samo vrsni i nekompromitovani pravnici, već i svi članovi Akademije jer svi oni imaju makar opšta znanja o toj materiji, te bi na osnovu toga mogli davati svoj glas predlozima o temeljnim promenama koje bi obezbedile relativno efikasno fukcionisanje pravne države koja bi, zalažući se za uvođenje akcije “čistih ruku”, kao nekada u Andreotijevoj i Kraksijevoj Italiji, podrila temelje klijentalističke koruptivno-mafijaške politike.

Međutim, teško je očekivati da bi takva saopštenja dobijala podršku većine članova sadašnje SANU dok je predvodi neko kome je do legalističkog ograničavanja samovolje sadašnje vlasti koja je na neregularnim izborima u Srbiju uvela “jednopartijski parlament”, stalo kao do “lanjskog snega”. O takvom odnosu predsednika SANU prema legalizmu svedoči njegova otvorena i bezrezervna podrška pučističkoj, nelegalnoj smeni sekretara Odeljenja društvenih nauka Časlava Ocića o kojoj je kritički, rukovodeći se nepobitnim pravnim argumentima, u više navrata pisao jedan od korifeja naše teorijske misli Danilo Basta.

Međutim, odgovor na te dokaze rukovodstva SANU bio je da ih je najbrojnije telo SANU velikom većinom glasova odbacilo. Time je rukovodstvo SANU predvođeno antiproceduralistom Vladimirom Kostićem, hotimično ili nehotice, svejedno, iskazalo ili svoje elemenarno nepoznavanje suštine pravne države ili svoje svesno odbacivanje njene logike. Zamislite samo reakciju negog ko živi u normalnoj pravnoj državi, kada bi mu neko rekao da u pravnoj državi narodna skupština odlučuje da li su njene odluke ustavno-pravno validne ili nisu. On bi mu samo odbrusio da ocena o ustavnosti i legalnosti odluka skupštine nije u njenoj nadležnosti već u nadležnosti Ustavnog suda, pri čemu bi naravno polazio od pretpostavke da je ova poslednja institucija nezavisna od skupštine i izvršne vlasti, i to po načinu biranja njenih članova. Ovakav tragikomični pokušaj odbrane neodbranjivog koji je bio na delu u našoj Akademiji tipičan je primer tzv. tiranije većine koja, u odsustvu bilo kakvih pravnih ograničenja, može doneti odluku da je “belo”u stvari “crno”, i obrnuto.

Linč kojem je izložen Danilo Basta koji će, kako sam obavešten, uskoro objaviti svoja sabrana dela u 14 tomova jeste sraman čin, da sramniji biti ne može. Takav linč mogu organizovrati samo ljudi bez ikakvog moralnog integiteta koji su vođeni neutoljivom voljom za moć

Linč kojem je izložen Danilo Basta koji će, kako sam obavešten, uskoro objaviti svoja sabrana dela u 14 tomova jeste sraman čin, da sramniji biti ne može. Takav linč mogu organizovrati samo ljudi bez ikakvog moralnog integiteta koji su vođeni neutoljivom voljom za moć. U isto vreme u miru uživa sve privilegije Alpar Lošonc koji je zajedno sa jednom damom nedavno napisao tekst o problemima deindustralizacije koji vrvi od logički nesuvislih rečenica. Siguran sam da tu “papazjaniju” ne bi mogao niko živ razumeti, uključiv najviše umove današnjice. Ali ko zna, možda je ovaj novoprimljeni član Akademije genije koji ide daleko ispred svoga vremena, te je stoga nerazumljiv

Naša celokupna intelektualna zajednica može povratiti samopoštovanje jedino pod uslovom da se unutar nje ostvari bar minimum solidarnosti. Naravno, da se taj taj minimum solidarnosti u vreme rastućeg pluralizma ne može zasnivati ni na jednom teorijskom, ideološkom, političkom, kulturološkom pogledu na svet, jer se oko tih supstancijalističkih (sadržajnih) koncepcija ne može stvoriti iole širi konsenzus. Drugim rečima, intelektualna zajednica se može u velikoj meri objediniti samo u borbi za uspostavljanje i održavanje čisto formalnih principa na kojima počiva liberalno-demokratski sistem: sloboda govora, udruživanja, veroispovesti, ustanovljavanje nezavinog pravosuđa, tj.podele vlasti i slično, koji ljudima ne nalažu šta treba već šta ne smeju da čine. Pri tome treba imati u vidu da suština takvog sistema nije ni antitradicionalizam, niti tradicionalizam već neprikosnoveno pravo pojedinca da se opredeljuje za jednu od tih opcija. Liberalizam nigde u svetu ne favorizuje individualistički načina života, već samo omogućuje pojedincu da samo on i niko drugi umesto njega, osim ukoliko ga sam pojedinac za to ovlasti, ne može donositi odluke o načinu njegovoga života. Ovome treba dodati i to da u liberalno-demokratskom ustavnom poretku nijedna tradicija ne može dobiti prefiks državne tradicije, jer bi tako postala konstitutivni princip ustavno-pravnog poretka.

Naznačeni minimum solidarnosti mogao bi se ilustrovati sledećim primerom: svaka od intelektualnih struja morala bi odlučno javno osuditi recimo rušenje sajta Peščanika i svaki pokušaj zabrane javnog istupanja intelektualaca okupljenih oko njega; naravno, važi i obrnuto: i intelektualci okupljeni oko Peščanika morali bi javno ustati protiv represivnih mera usmerenih na poklonike tradicionalno-konzervativnih pogleda na svet. To ni u kom slučaju ne bi značilo približavanje njihovih teorijskih i ideoloških stavova već samo protivljenje da se bilo kojoj struji uskraćuje parvo njeno javno ispoljavanje, normalno ukoliko nije reč o grupacijama čiji su programi neuklopivi u liberalno-demokratski sistem. Samo takav način reagovanja različitih intelektualnih struja predstavlja pouzdano svedočanstvo da su one za pluralizam i za slobodnu kritičku javnost. Borba za vladavinu prava, za slobodu građana i medija jedini je način za uspostavljanje kompaktnosti intelektualne zajednice a time i za enormno povećanje njenog uticaja na društveno-politički život. Tako ustrojenu intelektualnu zajednicu teško da bi ijedna vlast mogla instrumentalizovati za svoje ciljeve, a ovakva zajednica bi mogla bitno doprinositi oslobađanju građana od straha od represivnih poteza vlasti i njihovom oblikovanju u samosvesne subjekte koji misle svojom glavom.

Intelektualci Srbije uspravite se, jer je to nužan uslov za uspravljanje Srbije. Ne dajte da vas ponižavaju “ljudi bez prsa” i kičme koji u “u glavi imaju manje nego vi u svojoj štikli”. Setite se vaših prethodnika-velikana koji su proslavili Srbiju u Evropi i u čitavom svetu

Dakle, unutrašnja kompaktnost akademske zajednice može se zasnivati ne na teleološkim koncepcijama, već isključivo na deljenju stavova koji su isključivo formalno-proceduralnog tipa, jer oni – pošto im nije imanentan nijedan pogled na svet – predstavljaju garant mogućnosti iznošenja različitih pogleda na svet. U takvoj atmosferi, slepi intektualni izvršioci naloga vlasti štrčaće kao “bele vrane” koje će biti izložene podsmehu istinskih pristalica nezavisnosti teorijske misli od bilo kakve vlasti. Kada je neki akademik u 21. veku privrženik proevropskog Lukašenka, on će, sasvim sigurno, biti obeležen kao “strano telo” u organizmu liberalno-demokratskog sveta. On će biti u upisan u istoriju beščašća najviše akademske instance.

Intelektualci Srbije uspravite se, jer je to nužan uslov za uspravljanje Srbije. Ne dajte da vas ponižavaju “ljudi bez prsa” i kičme koji u “u glavi imaju manje nego vi u svojoj štikli”. Setite se vaših prethodnika-velikana koji su proslavili Srbiju u Evropi i u čitavom svetu svojim vrhunskim dometima na planu nauke, filozofije i umetnosti i koje je, bilo da su u etničkom smislu Srbi ili ne-Srbi, krasio u njihovom javnom angažmanu, bunt protiv svakog vida antilegalne represije i žudnja za slobodama svakog pojedinca, ma kog etno-kulturnog identiteta bio, što može biti ostvareno samo u demokratski ustrojenoj, parlamenatrnoj i nezavisnoj Srbiji.

*Autor je pisac i prevodilac brojnih filozofskih knjiga

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner