Odgovor Hrvoju Klasiću - Bilo je ustaško-komunističkih kontakata u ratu

Ubeđen sam da ugledni hrvatski istoričar Hrvoje Klasić nije imao nameru da svojim tekstom „Travanj“ (Nin, 10. 4. 2025) doprinese relativizaciji Nezavisne Države Hrvatske. To se vidi u činjenici da je deo teksta posvećen stradanju srpskog naroda.

Iz pozadine se, međutim, u tekstu projavljuju još neke „sitnice“ upravo u kontekstu zločina kakve istorija balkanskih naroda nije zabeležila. Jedna od „sitnica“ jeste simetrija!

Nije sporna Klasićeva tvrdnja da je podsticaj na uništavanje Židova i Roma došao iz nacionalsocijalističkih planova o stvaranju Novog evropskog poretka. Nije sporna ni tvrdnja da je projekat uništenja Srba bio domaći, jer ga je obznanio 15. maja Mile Budak na skupu u Gospiću: proterati, pokatoličiti i pobiti! Nije sporno ni sledeća tvrdnja: „Ovo posljednje provodilo se po selima, crkvama, šumama, ali i na mjestima koja su izgrađena upravo s tom namjenom – logorima“.

Sporno je što nema dovoljno pojašnjenja ko vrši zločine!

Nemci su posle Drugog svetskog rata doživeli kolektivnu denacifikaciju zbog zločina. Tako nešto nije zadesilo Hrvate a trebalo je izvršiti deustašizaciju!

Nemci su posle Drugog svetskog rata doživeli kolektivnu denacifikaciju zbog zločina. Tako nešto nije zadesilo Hrvate a trebalo je izvršiti deustašizaciju!

Znameniti Karl Jaspers je napisao malu raspravu „Pitanje krivice“ (Beograd, 2009, 41) u kojoj je naveo i sledeće: „Zločinačka država pada na pleća čitavog naroda!“

Nekadašnji sveštenik Rimokatoličke crkve i istoričar Jure Krišto bio je konkretan: „Odgovor na srpsku opresiju, među Hrvatima se javljaju političke organizacije koje zagovaraju revolucionarna rješenja. Najpoznatije su organizacije hrvatskih nacionalista (ustaše) i hrvatskih internacionalista (komunista).“ (Katolička crkva u totalitarizmu 1945.–1990., Zagreb, 1997, 27.)

Kada se čitaju svedočenja prognanika i izbeglica iz Nezavisne Države Hrvatske, a njih je bilo više od 300.000, lako je uočiti da pored ustaša u zločinima učestvuju i običan svet, naročito u zločinima u selima. Da ova tvrdnja ne navede čitaoca na moguću optužbu da je sve to deo propagande Milana Nedića, ukazujem da je sačuvano u hrvatskim arhivima na hiljade dokumenata nastalih tokom svedočenja običnih Hrvata i Hrvatica o učešću u zločinima nad svojim komšijama – deo je objavio Đuro Zatezalo pod naslovom Radio sam svoj seljački i kovački posao: Svjedočanstva genocida (Zagreb, 2005). Ne želim da citiram ni jednu rečenicu jer su opisi zločina previše morbidni!

Nije mi jasno zašto je Klasić preskočio objavljenu dokumentaciju o kontaktima Ante Pavelića i Josipa Broza posredstvom advokata Ive Smolića, velikog župana Ante Luetića i  ministra Ive Balena, s ustaške strane i Vicka Krstulovića i Maksimilijana Baćea s komunističke strane

Sporna je i sledeća Klasićeva tvrdnja: „Partizani nikad nisu surađivali sa onima koji su provodili genocid nad srpskim narodom, dakle ustašama i Nijemcima, ali četnici jesu. Tito nikada nije nudio suradnju i slao svoje izaslanike Anti Paveliću, ali Draža Mihailović jest.“

Nije mi jasno što Klasić voli simetriju za koju unapred zna da nije tačna u potpunosti. Smatram da je on iskusan istoričar i ubeđen sam da je čitao svedočenja Josipa Hrnčevića koji je ustvrdio da Mihailović nije pisao ni Paveliću ni nadbiskupu Alojziju Stepincu. (Uzgred, o učešću četnika u hrvatsko-nemačkoj ofanzivi na Kozaru u leto 1942. razjasnili su univerzitetski profesori Zagrebačkog sveučilišta Vlatka Vukelić i Vladimir Šumanović!)

Nije mi jasno zašto je Klasić preskočio objavljenu dokumentaciju o kontaktima Ante Pavelića i Josipa Broza posredstvom advokata Ive Smolića, velikog župana Ante Luetića i  ministra Ive Balena (nije rođak komuniste Šime Balena), s ustaške strane i Vicka Krstulovića i Maksimilijana Baćea s komunističke strane: Mir­ja­na Zorić, „Doku­men­ti o partizansko-usta­škim pregovori­ma 1943. godi­ne“, Voj­no delo, leto 2013, str. 283–291!

Ministar i župan su izrazili svoje povjerenje prema partizanima, samo se boje da ne bi u partizanskim redovima Srbi preuzeli vođstvo, i da bi sutrašnja Jugoslavija opet došla pod vođstvo Srba

Dok to ne pronađe, nudim mu samo nekoliko detalja iz prepiske:

„3.) Da je Pavelić ministra poslao naročito zato da nađe vezu sa partizanima, kako bi se na bilo koji način predusrela ova akcija i ubijanje partizana i hrvatske vojske....

4.) Ministar i župan su izrazili svoje povjerenje prema partizanima, samo se boje da ne bi u partizanskim redovima Srbi preuzeli vođstvo, i da bi sutrašnja Jugoslavija opet došla pod vođstvo Srba.“

U želji da zainteresujem Klasića za neistražene a krupne i prelomne događaje, onako uzgred, nudim nekoliko tema: kontakti Nikole Rušinovića i Josipa Broza s početka 1943. godine, sastanci komandanata ustaškog Juraja Juce Rukavine i partizanskog Ivana Rukavine (nisu rođaci), razgovori Zigfrida Kašea i Andrije Hebranga, ponuda (posredstvom Svetozara Ritiga) Josipa Broza nadbiskupu zagrebačkom Alojziju Stepincu da bude partizanski vojni vikar...

(nekadašnji profesor na predmetu Istorija Jugoslavije na Filozofskom fakulteta Univerziteta u Prištini i direktor Muzeja žrtava genocida u Beogradu)