Početna strana > Polemike > O dužnosti i mudrosti protivljenja imperijalističkim ultimatumima - odgovor Branku Milanoviću
Polemike

O dužnosti i mudrosti protivljenja imperijalističkim ultimatumima - odgovor Branku Milanoviću

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar Korolija   
subota, 28. januar 2023.

„Antiglobalistički levičar“ Branko Milanoviću svom tekstu „Može li Srbija preživeti ekonomski ultimatum EU“obraća se iz Njujorka i Londona Srbima na engleskom jeziku, i zaista njegov jezik ispunjen je imperijalnim sadržajem.

Ne samo da treba prihvatiti tekući EU ultimatum oko Kosmeta(prihvatiti unapred nešto što još niko ne zna šta je tačno) , već da je isto trebalo učiniti u slučaju austrougarskog ultimatuma 1914., Trojnog pakta 1941. i „sporazuma“ u Rambujeu sa sve NATO aneksima 1999. godine. U suprotnom, slede nam sankcije, ekonomska kriza i osiromašenje, razvoj kriminala i mafije, jačanje „nacionalizma“ i ruskog „malignog uticaja“, na kraju potencijalno ulazak NATO trupa iz regiona u Srbiju koje bi ugrozile naš fizički opstanak.

Da odmah raščistimo oko ovog poslednjeg. Ako se istorija ponavlja, a Milanović se dobro seća 1941.,red bi bilo podsetiti ga šta se dogodilo 1945. Čak se i oni svesniji i pametniji među Švabama danas sećaju ovog drugog (poslanik AfD je podsetio na ulazak ruskih tenkova u Berlin), i zato pozivaju na drugačiju politiku prema Rusiji i ratu u Ukrajini.

Milanović stvara sliku da odbijanje ultimatuma i posledični ratovi nemaju ama baš ništa pozitivno za napadnute države i narode,te da se mali i nemoćni nužno moraju pokoriti velikim i moćnim radi svog opstanka i dobrobiti

Milanović stvara sliku da odbijanje ultimatuma i posledični ratovi nemaju ama baš ništa pozitivno za napadnute države i narode,te da se mali i nemoćni nužno moraju pokoriti velikim i moćnim radi svog opstanka i dobrobiti. Na stranu neke univerzalne moralne vrednosti, slobodarstvo, nacionalna čast, suverenost itd. Na stranu Nušićevo „Otadžbina je misao, otadžbina je vera, a misao i vera ne umiru“. To apatridi poput Milanovića ne razumeju i ne cene, to je stvar njihovog ignorisanja i ironisanja.Ali da li ta njihova priča stoji kad uzmemo same njihove parametre, one „realne“ i „ovozemaljske“ poput ekonomije i slično? Nije slučajno Kisindžer govorio da je opasno biti neprijatelj SAD, mi to razumemo i slažemo se sa time, ali još više razumemo i slažemo se sa nastavkom u kojem je tvrdio da je fatalno biti prijatelj SAD. Gde je danas Južni Vijetnam? Iranski šah Reza Pahlavi? Avganistanska proamerička vlada, iračka? Šta je sa Ukrajinom? A šta sa nemačkim Severnim tokom 2? Jel' to znači da opasno odbijanje ultimatuma treba zameniti fatalnim prijateljstvom sa Zapadnom imperijom?

Da li iko može sa sigurnošću da kaže da ako prihvatite danas ultimatum i priznate Kosovo, da vam sutra isti takav ultimatum neće stići da se Srbija pored sankcija Rusiji i jače pridruži u vojnoj pomoći Ukrajini?

Zar ovo ne pokazuje da ideali i ovozemaljska dobrobit nisu dve potpuno odvojenesfere, kako se čini „zdravom“ a ograničenom i prizemnom „razumu“ koji se slepo držinajneposrednije „realnosti“ i fakticiteta, da tu postoji jedna na prvi pogled skrivenaali ništa manje realna veza. Ono što se na prvom koraku koga se ovakvi samo držepokazuje kao gubitak, na duže staze ispostavlja se kao dobitak.S obzirom da Milanović voli ponavljanje istorije, mi nećemo spekulisati o budućnosti nego postaviti pitanje da li bi npr. došlo do ujedinjenja srpskog naroda u jednu državu (zvala se makar Jugoslavija) nakon Prvog i Drugog svetskog rata da smo prihvatili austrougarski ultimatum, odnosno Trojni pakt, i stali na stranu u početku nadmoćnih a na kraju rata poraženih sila? Svakako da ne bi. Ali, na stranui ideal jedinstvene (nacionalne) države sam po sebi, to je opet nešto „apstraktno“ i „nebitno“ za „antiglobalistu“ Milanovića.

Dragiša Cvetković i Joahim fon Ribentrop potpisuju Protokol o pristupanju Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, 25. marta 1941. godine

Postavljamo krucijalnije pitanje naspram Milanovićeve (kvazi)argumentacije. Ima li život u koliko-toliko suverenoj i jedinstvenoj državi, koja se brani od spoljnjih pritisaka i agresije,ikakve veze sa nekim pozitivnim ekonomskim i socijalnim aspektima, i da li je nekom narodu bolje ako ostaje da živi u razdrobljenim kolonijama? Čisto sumnjamo, upravo istorija i njena realnost, uključujući savremenost, to ne pokazuju. Zato se državna i nacionalna dimenzija nikako ne mogu eliminisati, i cela priča svesti na „čistu“ ekonomiju i njenu navodnu računicu, jer su te strane unutrašnje povezane. Takođe, nacionalna obespravljenost ne pogađa manje od ekonomske. Srpski radnik i seljak u poraženoj koloniji ne bi bio degradiran samo klasno, već i nacionalno. A ne vidi se zašto bi pripadnici malog poraženog naroda i države (oni koji su se na početku svrstali uz tadašnje „pobednike“) živeli posle poraza nacionalno i klasno bolje, da bi im pobednici to dozvolili.

Demonstracije 27. marta 1941. godine

Ovde možemo napraviti neke istorijske paralele. Naš otpor 90-ih, koji Milanoviću služi kao primer pogrešne politike, treba tumačiti ne izolovano, pa smo kao eto definitivno poraženi, i videli smo posledice, nego kao samo jednu, prvu bitku u sklopu duže i jedinstvene borbe na globalnom geopolitičkom planu koja traje sve do danas, i trajaće još neko vreme u budućnosti. Uzmimo da je poraz i pad Miloševića, a to je značilo i Srbije i SRJ 2000., pandan porazu Srbije 1916. i Užičke republike 1941. Analogija u ruskom (sovjetskom) slučaju bila bi poraz i pad SSSR-a 90-ih kao pandan početnom porazu SSSR-a 1941-42. Ali posle toga je došao proboj Solunskog fronta 1918., odnosno oslobođenje Beograda 1944., a 1942-43 Kursk i Staljingrad. A na kraju partizani do Trsta i Austrije, a Sovjeti u Berlinu. E to je drugačija i šira perspektiva za koju su otužni autokolonijalci poput Milanovića obnevideli.

Srbi su pružili otpor Četvrtom Rajhu koji je opet krenuou Drang nach Osten kao njegove preteče od Napoleona do Hitlera. I opet smo, uprkos svemu tome, uspeli da sačuvamo državu Srbiju i zajedničku državu sa Crnom Gorom, da dobijemo Republiku Srpsku, da sprečimo NATO okupaciju SRJ predviđenu vojnim aneksima iz Rambujea

A čak i ako uzmemo izolovano 90-e, neće biti daje tu sve bilo samo poraz i gubitak, čak i pod uslovima najvećenesrazmere u odnosu snaga u čitavoj našoj istoriji. To je bio prvi ustanak u Evropi protiv „novog“ evropskog i svetskog poretka tj. Četvrtog Rajhaoličenog u SAD-NATO-EU. Srbi su pružili otpor Četvrtom Rajhu koji je opet krenuou Drang nach Osten kao njegove preteče od Napoleona do Hitlera. I opet smo, uprkos svemu tome, uspeli da sačuvamo državu Srbiju i zajedničku državu sa Crnom Gorom, da dobijemo Republiku Srpsku, da sprečimo NATO okupaciju SRJ predviđenu vojnim aneksima iz Rambujea, da sačuvamo u celostisever Kosmeta, da dobijemo Rezoluciju 1244 koja i danas mora biti stub naše državnosti i odbrane Kosmeta.

A da li bismo živeli ekonomski i socijalno mnogo bolje bez otpora i ratova? Naravno, ne bi bilo žrtava rata, ali te žrtve, kako videsmo, zalog su za budući prosperitet, ne samo za život u slobodi nego i materijalni boljitak. A ostatak naroda, čisto sumnjamo da bi živeo bolje. Eto Rusi, Mađari, Poljaci, Rumuni, Bugari, Albanci, nisu imali ratove, sankcije, izbeglice itd. 90-ih, pa nisu živeli nešto mnogo bolje od Srba u tom periodu, kapitalistička tranzicija ih je rasturila kao posle i nas. Ni na evroatlantskom putu nisu se nešto usrećili, toliko im je bilo dobro da su Rumuni (sa 21 miliona pali na 19 miliona) i Bugari (sa 8 miliona pali na 6,8 miliona) ili Hrvati (sa 4,3 na 3,8 miliona)i pohrlili van zemlje kad su ušli u EU. A šta misle Rusi o SSSR-u, pokazuju istraživanjaprema kojima 80 posto građana Rusije misli da je period SSSR-a bio dobar (spram 5 posto onih koji ga ocenjuju kao loš), a 63 posto žali zbog njegovog raspada, tri puta više od onih (22 posto) koji ne žale[1].

Zato smo uvereni(tako nalaže i dosadašnja istorija i istorijska pravda) da će Srbi nakon ruske i našepobede u ovom ratu kojitraje od 90-ih, živeti ne samo državno i nacionalno, nego i ekonomski bolje u odnosu na poražene manje narode i države koje sada, na njihovu žalost,još uvek stoje u i na straniČetvrtog Rajha - Poljake, Rumune, Bugare i slične.Onda ostaje samo da se anulira zaostatak u odnosu na veće i jače zapadne države i narode, a to je ono što će se, verujemo, desiti posle poraza Zapada u ratu.Ovo sada jebitka oko rušenja viševekovne, milenijumske globalne nadmoći Zapada, i pomeranja svetske moći ka Istoku i Jugu.

Nama treba da bude jasno da Zapad nas ne želi na svojoj strani, već pod svojim nogama

Nama treba da bude jasno da Zapad nas ne želi na svojoj strani, već pod svojim nogama. Stoga se ne možemo oteti utisku da ako krenemo putem na koji usmerava Milanović, ne samo da ćemo dati 10 dinara (ostati ekonomska kolonija koju eksploatiše Zapad) nego ćemo dobiti i ciglu u glavu (praktično priznati Kosovo).

Zaključak je da naša borba protiv u početnom trenutku moćnijeg agresora i kolonizatora donosi korist na duže staze, jer čitava dosadašnja istorija pokazuje da, pre ili kasnije, na kraju retrogradni agresori, kolonizatori, imperijalisti budu poraženi. I sigurno da u novom svetskom poretku nakon rata pobednici imaju bolji položaj od poraženih. U tom svetlu treba beskompromisno odbaciti EU ultimatum o Kosmetu, i samo slediti svoju slavnu slobodarsku tradiciju, ali i istinski racionalnu svest o istoriji, njenoj logici i realnosti.

P.S. Dok Nemačka odobrava slanje svojih tenkova na Rusiju i Evropa podiže brzinu militarizacije, da li iko može sa sigurnošću da kaže da ako prihvatite danas ultimatum i priznate Kosovo, da vam sutra isti takav ultimatum neće stići da se Srbija pored sankcija Rusiji i jače pridruži u vojnoj pomoći Ukrajini?

 

 


[1]Detaljnije videti: https://fom.ru/Proshloe/14823

Videti još: Branko Milanović: Može li Srbija preživeti ekonomski ultimatum EU