Početna strana > Polemike > Da li je Srebrenica srpska sudbina?
Polemike

Da li je Srebrenica srpska sudbina?

PDF Štampa El. pošta
Božo Bjelak   
ponedeljak, 12. april 2010.

Glas činjenica, Srebrenica[1] - pod ovim naslovom je najstariji bivši srpski list na Balkanu Politika objavio na sam Vaskrs tekst svog vodećeg novinara Boška Jakšića o Deklaraciji o Srebrenici. Za njega je Srebrenica, koju doduše navodi u naslovu, koji liči na jedan red iz neke pesmice,sporedna. On se njome ne bavi, iako to nije želeo, a što znači da nije ni razmišljao kada je tekst naslovio. Njegov pristup je u saglasnosti sa donosiocima tog sramnog akta, posebno što prebrojava žrtve (8 000).

Znao sam da se ljudi brzo troše isto kao roba. Takođe, znam da živimo u ludim vremenima, ili kako bi rekla jedna jevrejska kletva: „Dabogda živio u uzbudljiva vremena“, što znači, između ostalog, da se u tim vremenima ne oduzimaju samo životi, već i duša, gde su ljudi bolesni od „viška istorije“. Međutim, ne mogu da verujem da se taj novinar toliko istrošio i da je ovim tekstom doživeo veliki moralni pad. Na Srebrenici i Deklaraciji, porofesionalno i moralno nije pao samo Jakšić, već i veliki broj intelektualaca u zemlji Srbiji.

Pisati o Srebrenici je odgovorno i teško. Čak smatram da niko (posebno novinari) od nas nema pravo da piše o tako osetljivom problemu o kome se saznaje iz propagandnih izvora, posebno Imperije zla, naručenih, plaćenih svedoka, odnosno onih koji su odigrali ovu igru, obaveštajnu i vojnu. Moralan čovek, čak i na nekoj utakmici, nije slijepi i ostrašćeni navijač, a posebno kada su žrtve u pitanju, ne istura u prvi plan brojeve, što je uradio i Jakšić. Brojevi nisu ono najvažnije. Samo jedna nepravedna smrt, samo jedno porobljeno ljudsko biće, služe kao ptica u kavezu V. Blakea za izazivanje skandala neba. I u Skupštini Srbije, čije sramno delo, Deklaraciju, autor hvali do nebesa, upravo se lamentiralo brojevima. Niko se ne seća i ne izvlači pouke iz izjave proustaškog predsednika Hrvatske F. Tuđmana, koji je izjavio da je „ u Jasenovcu ubijeno SAMO 30 000“. Jevreji su mu zamerili zbog reči „samo“ i nisu mu dozvolili da poseti Izrael.

Da li je u Srebrenici ubijeno 8 000 ili 1 900 ili 1 500, sramno je kalkulisati. Tome pribegavaju samo oni koji sa velikom brojkom žele da uvale Srbima genocid. Ne može se jednom istorijskom narodu, koji kroz celu svoju istoriju nije dopuštao genocid, natovariti takva optužba. Nezaobilazno je i u ovom tekstu, po hiljaditi put, napomenuti da je Evropa izazivala ratove, a ne Srbija i Balkan koji nazivaju „bure baruta“. Sve ratove u Evropi namestile su Engleska, Austrougarska, Nemačka koja je počinila nezapamćeni genocid, ili Francuska. Zato nije slučajno da upravo Srbima ne daju da se uzdignu, posebno da se na Balkanu stvori jedna stabilna i ozbiljno uređena država. Boje se da bi mogla postati utočište Rusije.

Autor ne želi da vidi, kao i donosioci Deklaracije, da se na Srbima vrši nasilje. Preuzima(ju) ulogu tužioca. Ne oseća da ta primitivna, gumežvakajuća evropska i kaubojska masa tovari na srpska leđa zločin od koga ih niko nije oslobodio, osim autorovog i našeg mazohizma. Nažalost, ako je iko sklon mazohizmu, onda su to Srbi. Autor(i), takođe, ne shvata(ju) da su, ta stara usedelica Evropa i Imperija zlapreimenovale žrtvu u agresora ili, kako mnogi kažu, zločinca (radi se o nezapamćenoj satanizaciji srpskog naroda), jer u Deklaraciji se ne kaže decidirano genocid, ali se kaže da je izvršen zločin.

Neviđeni Jakšićev bezobrazluk je tvrdnja „... da je to najveći zločin počinjen u Evropi posle Drugog svetskog rata...“, kao da srpskih žrtava i najvećeg etničkog čišćenja, koje nije zapamtaila ta ista Evropa, nije ni bilo. Učinilo mu se da sa navednim nije dobro potkrepio svoje misli, nakon čega iznosi žešću tvrdnju„... da Srbija još nije prošla kroz kolektivno pročišćenje...“ Šta to znači „kolektivno pročišćenje“. Znači li to da svako srpsko dete treba da nosi na svome nejakom vratu novinarovu bolesnu optužbu.

Člankopisac ne navodi imena, osim imena i prezimena predsednika Srbije Tadića („Srbija je zahvaljujući inicijativi koju je Boris Tadić najavio početkom godine popravila imidž i potvrdila svoje „evropsko lice”. Stigle su mnoge pohvale sa Zapada. Ponekad propraćene žaljenjem što je izbegnuta reč „genocid”), kome tovari na pleća Deklaraciju, namerno ili nenamerno (pre ovo prvo), dovodeći u pitanje njegov kredibilitet u narodu i još ponešto opasnije. Preko Zapada, prigovara mu zašto se nije izborio da se u Deklaraciji spomene „genocid“. Nije mi na kraj pameti da branim predsednika (u tekstovima izbegavam imena, jer, kako kažu Latini „imena opterećuju“), ali nije samo on „zaslužan“, a gde su bojovnice, razne Nade, Vesne, Slavice i dr, kao i bojovnici u onoj unesrećenj antisrpskoj Skupštini. Ko god je gledao toga dana žalosno Skupštinsko pozorište, stavovi i jednih i drugih, posebno Nade Kolundžije, njena ostrašćenost, za osudu su. Istorija im to neće oprostiti.

„Politika“, odnosno njen vodeći novinar, ponovo stavlja Tadića u prvi plan: „Da li je nedavna Tadićeva izjava da Srbiji nije važno da li će Ejup Ganić biti izručen Beogradu ili Sarajevu već da je bitno da dobije „fer” suđenje, bila balansiranje zbog izostavljanja kvalifikacije „genocid”?Na ovo ružnoi dvosmisleno pitenje, trebalo bi da odgovori sam Tadić. Niko ne primećuje da je Imperija zla pustila lovačke pse, Englesku, Francuski, posebno Nemačku, da po Evropi rade šta hoće, da love koga hoće, da isteruju iz jazbina. Jakšić sve nas tera da konstatujemo da se Tadić uštimao u nemačku liniju, prevazilazeći jednog ranijeg političara, čije ime iz pieteta ne spominjem. Dobio je u kratkom vremenu, upravo u Nemačkoj, dve nagrade. Drugi dobijaju: Legiju časti, zatim jedna ženska spodoba bizarno je od kriminalca Mesića dobila najviše hrvatsko odličje, potom druga koja šamara srpske izgnanike sa Kosmeta, najviše šiptarsko odlikovanje, i tako redom.

Ko je naterao predsednika Tadića, dok je njegova stranka naterala Parlament, da prelaze crtu ispod koje se ne ide? Morao je naredbodavcima diskretno saopštiti da će izgubiti svoje ljude, sa ovakvim ponižavajućim deklaracijama. Čak je i onaj odlutali šef Srpske nove stranke (SNS) napisao verziju deklaracije i uhvatio se u evropsku mišolovku. Takvo ponašanje nije od juče. Kada su formirali sadašnju vlast, nisu spominjali zločinačko bombardovanje ili ga, zbog savesti koja im nije čista, spominju usput. Predsednik je na dan početka bombardovanja bio u poseti državi, čiji su državljani za svako ubijeno srpsko dete, starca, razrušenu kuću, otvarali šampanjac. Pomilovao je po glavi u parkovima, prilikom šetnje sa Josipovićem, hrvatsku decu, a nije došao toga dana na Miličin grob. Srpsku političku „elitu“ čak podučava bivši ambasador Kanade u Beogradu, koji kaže da Hrvatska ne može ući u EU dok ne uradi ono što je uradio Brant i ne ogradi se od genocida, pre svega nad Srbima.

Nema smisla dalje baviti se Jakšićem, jer svaki njegov pasus (abzac) može biti naslov novog teksta, a to nas nigde ne bi dovelo. Moramo, zbog toga, na kraju reći da je nastala velika pometnja u masmedijima. Davno je još UNESKO, na svojoj Dvadesetsedmoj generalnoj skupštini, upozoirio na „kulturni imperijalizam“ i pokušao da izglasa deklaraciju ili konvenciju „o osnovnim principima kojima bi se trebalo rukovoditi u korišćenju masmedija“.Imperija zla se suprotstavila. Zbog tog i sličnih predloga UNESK-a, napustila je jedno vreme tu specijalizovanu agenciju OUN. Informisanje je društveno dobro, a ne roba. Međutim, svi vidimo da je to u praksi obrnuto. Zato dolazi do paradoksa: trgovina informacijama menja njihovu prirodu, preobražava činjenice tako da budu upotrebljive za prodaju. Proteruju se one činjenice koje iz bilo kojih razloga ne mogu biti kurentna roba, koje ne idu na tržište. Ta medijska ravan političkog i politikantskog obračuna upravo dolazi iz Imperije zla i tzv. demokratske EU - njene Briselske preplaćene birokratije. Javni istupi, posebno u Skupštini, pisanije raznih Jakšića (da ih ne reklamiram), nemoguće je shvatiti drugačije, nego kao nemoralno, sitnosopstveničko, robnotrgovačko monopoliziranje istine, ovoga puta o Deklaraciji i Srebrenici.

[1]Glas činjenica, Srebrenica“ je tekst Boška Jakšića, objavljen u Politici, povodom Deklaracije o Srebrenici.