Početna strana > Polemike > Da li je bilo krađe - Polemika povodom rezultata izbora u Mladenovcu
Polemike

Da li je bilo krađe - Polemika povodom rezultata izbora u Mladenovcu

PDF Štampa El. pošta
Vujo Ilić, Dušan Pavlović, Dejan Ilić i Vesna Pešić   
subota, 11. februar 2017.

Vujo Ilić: Dva puta ništa –  Krađe nije ni bilo?

Prošle nedelje je partija u osnivanju Dosta je bilo (DJB) objavila analizu rezultata izbora 2016. u kojoj se tvrdi da je tom prilikom došlo do krađe 300.000 glasova. Međutim, u analizi se izvode pogrešni zaključci o tome kako je došlo do razlike u broju glasova na lokalnim i parlamentarnim izborima, i ne obraća se dovoljno pažnje očiglednijem objašnjenju: ljudi često glasaju za kandidate različitih partija na opštim i lokalnim izborima. U ovom tekstu nudim alternativnu statističku analizu rezultata, pre svega jer se izborna manipulacija ne može dokazati na način na koji DJB pokušava, a taj problem  zaslužuje našu pažnju.

Analiza je predstavljena na konferenciji za novinare i zajedno sa podacima objavljena na sajtu DJB. U njoj se tvrdi da su vladajuće SNS i SPS, zajedno sa opozicionom SRS (u daljem tekstu: SNS+) izmenili rezultate izbora. Po zatvaranju biračkih mesta su glasove za druge partije (Ostali) na parlamentarnim izborima beležili kao glasove za njih, i time ‘ukrali oko 9% glasova’. Dva glavna elementa ove analize su razlika u ukupnom broju glasova za ove partije na opštim i lokalnim izborima, i zaključivanje o tome da izbori moraju biti ‘pokradeni’ jer se neslaganje glasova na lokalnim i parlamentarnim izborima ‘kosi sa zdravim razumom’. Ta razlika svakako postoji, ali iako je oslanjanje na razum neophodno, nije dovoljno da bi se izbegle greške u izvođenju zaključaka.

DJB razliku od 300.000 glasova smatra dokazom izborne krađe, ali da li je zapravo to u pitanju? Ili je jednostavno odraz dobro poznatog fenomena, po kom birači glasaju za kandidate različitih partija na izborima za različite nivoe vlasti? Pokušaću što jednostavnije da objasnim zašto je druga opcija verovatnija. Polazeći od teorije cepanja glasova (split-ticket voting), preko uporedne analize rezultata izbora, i uz pomoć statističkog metoda zaključivanja na osnovu podataka iz okruženja (ecological inference), dolazi se do alternativnog objašnjenja razlike. U nastavku teksta pokazaću tri stvari: 1) razlika se može objasniti cepanjem glasova, 2) veličina te razlike sasvim je uobičajena, i 3) moguće je napraviti statističku procenu stvarne strukture cepanja glasova koja je dovela do te razlike. Zaključak je da se glasovi nisu ‘prelili’ post-izbornom manipulacijom, već da prate sasvim predvidive i logične tokove. Cilj nije da se dokaže da izborne krađe nije bilo, već da se ukaže da je ovakva tvrdnja o 300.000 ukradenih glasova neodrživa, i da dokazivanju izborne krađe mora da se pristupi mnogo ozbiljnije.

Cepanje vs strejteri – objašnjenje koje se ne ‘kosi sa zdravim razumom’

Šta je cepanje glasova i zašto se ono dešava? Kada se istovremeno održavaju izbori na više nivoa (lokalnim, parlamentarnim, predsedničkim) birač može glasati za kandidate iste partije. Ali može se desiti i da glasa za kandidate različitih partija na različitim nivoima vlasti. U teoriji se takvo ‘cepanje’ zove ‘split-ticket voting’ dok se dosledno glasanje zove ‘straight-ticket voting.’ Zašto se neki glasovi ‘cepaju’ a drugi su ‘strejt’? Postoji više odgovora. Klasično objašnjenje je da je cepanje glasova posledica slabljenja partijske discipline i rasta značaja ličnosti kandidata u politici. Glasač bi u ovom modelu glasao za kandidata koji nije iz partije za koju obično glasa zbog njegove medijske vidljivosti, političkog iskustva, ili bilo koje druge karakteristike koja se vezuje za kandidata a ne za partiju. Drugo objašnjenje je da na izbor glasača utiču različiti faktori na različitim nivoima izbora. Na lokalnom nivou bi jedna partija bolje odražavala prioritete glasača nego na opštem. Još jedno klasično objašnjenje bilo bi da glasači koji nisu snažno opredeljeni za jednu partiju izražavaju to kroz izbor dve konkurente opcije na dva nivoa, i time ‘balansiraju’ svoje opcije.

Ako postoji teorijska mogućnost da birači cepaju glasove, šta to znači za argumente DJB? Pokazaću to na primeru. Uzmimo da na osnovu popisa znamo da u nekom mestu živi desetoro ljudi, tri pripadnika manjinskog i sedmoro većinskog naroda. Rezultati lokalnih izbora pokazuju da su manjinske stranke dobile dva glasa, većinska partija A je dobila pet glasova, i većinska partija B je dobila tri glasa. Jedan pripadnik manjine glasao je za partiju A koja koja zastupa prihvatljiviju manjinsku politiku od partije B. Međutim, na parlamentarnim izborima nisu učestvovale manjinske partije, broj glasova za A je ostao isti, a glasovi za B su uvećani za dva.

Na prvi pogled se može učiniti da su manjinski glasovi otišli partiji B. Alternativno objašnjenje je da su četiri birača na izborima pocepala glasove. Dvoje pripadnika manjina (birači 1 i 2) glasalo je za manjinske partije na lokalnim i za većinsku partiju A na parlamentarnim izborima, dok je dvoje pripadnika većinskog naroda (birači 6 i 7) pocepalo glasove na dve većinske partije na dva nivoa izbora. Osnovna greška koju pravi DJB je u tome što površno analizira razliku u glasovima na dva nivoa, i tretira je kao dokaz da su pojedinci morali da naprave izbore koji se teško mogu objasniti. Ovo je greška zaključivanja o ponašanju pojedinaca na osnovu grupnih podataka (ecological fallacy). Ona je osnovni problem analize DJB, i u celini i na njihovim primerima glasanja u pojedinačnim opštinama.

Ovo je nečuveno? Toga ima samo kod nas?

Ne, i ne. Cepanje glasova zavisi od izbornog sistema, ali i od specifičnih prilika na svakim izborima. Verovatno najveća posledica cepanja glasova zabeležena je 1972. godine u Sjedinjenim Državama. Te godine je Nikson počistio demokratskog kandidata MekGaverna na predsedničkim izborima, a demokrati su dobili većinu i u Senatu i u Domu predstavnika. U čak 190 od 435 izborna distrikta većina je glasala za republikanca za predsednika ali za demokratske predstavnike. Logika zaključivanja DJB bi bila sledeća: birači su na izborima glasali za demokrate, ali su se njihovi glasovi u zbrajanju prelili Niksonu, što je dokaz izborne krađe. Ubedljivo? Ovakvi primeri mogu se naći svuda. Na federalnim izborima 1998 u Nemačkoj, svaka peta osoba je glasala za predstavnike različitih partija na partijskoj listi i u izbornoj jedinici. U manjoj ili većoj meri fenomen postoji u većini demokratskih sistema.

Takva razlika u broju glasova nije retkost ni u Srbiji. DJB kaže da je ukradeno 300.000, odnosno 9% glasova (tačnije, 279.669 ili 8.15%). Pogledajmo poslednje rezultate lokalnih izbora u Beogradu održanih 2014. godine, zajedno sa parlamentarnim. Na prvim su učestvovale 23 liste a na drugim 19. Koalicija oko DS, DSS, i grupe građana koje nisu učestvovale na parlamentarnim izborima, imale su ukupno 57.999 glasova manje, ili 7.4% od ukupnog broja važećih glasova. Pošto je ta razlika neznatno manja od 2016, zašto DJB nije i onda tvrdio da je u pitanju krađa? Možda ima neki uticaj to što se 15.802 glasova na republičkom nivou ‘prelilo’ SNS, a tek nešto manje, 14.704 – grupi građana Dosta je bilo. Nije krađa ako se ne kosi sa zdravim razumom, a ne kosi se sa zdravim razumom ako je u korist jedne strane?

Vratimo se glavnoj tvrdnji da je razlika od 279.669 glasova dokaz krađe. Podaci zaista pokazuju toliku razliku, ali šta ona zapravo predstavlja?

Šema prikazuje svih devet kombinacija glasanja za SNS+ i ostale partije na lokalnim i parlamentarnim izborima, kao i apstinencije na svakim od njih. Narandžasta polja su dosledno glasanje, žuta nedosledno, a plava su glasanje samo na jednim od nivoa. Glas na parlamentarnim izborima je iznad glasa na lokalnim. Postoji ukupno šest nedoslednih kombinacija. Međutim, DJB tvrdi da je cela razlika proizvod ‘prelivanja’ glasova birača koji su na lokalnim izborima glasali za ostale partije, a za SNS+ na parlamentarnim. Po njima bi razlika trebalo da bude locirana samo u levom žutom polju (1). DJB ne razmatra mogućnost da su neki birači na lokalnim izborima glasali za SNS+ a za drugu partiju na parlamentarnim (2). To bi svakako bio indikator cepanja glasova ne samo na jednoj, već na obe strane. U tom slučaju, ne može se govoriti o krađi, jer, zašto bi glasovi za SNS+ na lokalnom nivou bili naknadno prepravljani? To bi dalje značilo da bi narandžasta ćelija morala da ima veću vrednost od 280 hiljada, da bi kompenzovala cepanje glasova u drugom smeru. Takođe, DJB ne spominje ni birače koji su glasali samo za jednim izborima, a i ti glasovi dodatno doprinose ukupnoj razlici i obesmišljavaju njihovu interpretaciju o ’nemogućim’ glasovima (3). U nastavku teksta pokazaću kolike su zapravo bile proporcije svih ovih segmenata.

O stvarima za koje znamo da ih ne znamo

U demokratskim sistemima glasanje je tajno a rezultati izbora su javni. Makar bi tako trebalo da bude. Rezultati izbora na nivou biračkih mesta trebalo bi da budu dostupni javnosti, a anonimnost glasova mora biti zaštićena. Ovo su neki od najvažnijih preduslova koji su neophodni da bismo izbore smatrali uspešnim. U tom pogledu, uspešnost izbora zapravo predstavlja prepreku istraživačima. Do svega što znamo o izbornom ponašanju dolazi se na dva glavna načina: ispitivanjem birača ili analizom izbornih rezultata.

Istraživači javnog mnenja pitaju građane o tome da li će, i za koju partiju glasati. Ispitanici mogu da odbiju da učestvuju u istraživanju, daju neiskren odgovor, ili da kažu jedno a urade drugo. Anketari mogu da budu prisutni na biračkom mestu, i da sprovode izborne ankete, ali i tu birači mogu odbiti odgovor ili odgovoriti netačno, a ispitivanje na biračkim mestima može biti zabranjeno. Posledice su manjkavosti istraživanja javnog mnenja i izlaznih ankete. Iznenađenja britanskog referenduma i američkih predsedničkih izbora su najnoviji primeri posledica ovih problema. U Srbiji su predizborne ankete jedini način na osnovu kog zaključujemo o izborima, jer, koliko je meni poznato, još uvek se ne vrše izlazne ankete.

Drugi pristup rešavanju ovog problema je zaključivanje o glasačima na osnovu izbornih rezultata. Prednost ovog pristupa je u tome što su izborni rezultati konačan, dostupan i pouzdani pokazatelj izborne volje. Ipak, kako je glasanje anonimno, informacije o biračima su nedostupne. Imamo podatke o tome koliko je ljudi glasalo za koju partiju, ali nemamo podatke o njihovom individualnom izboru, kao ni o njihovom polu, godinama, obrazovanju, etničkoj pripadnosti, imovnom stanju, niti bilo kom drugom faktoru koji može biti značajan za istraživače.

Ako bismo na osnovu takvih grupnih podataka (kakvi su izborni ili rezultati popisa) želeli da izvedemo zaključke o ponašanju pojedinaca (njihovo individualno glasanje) pravili bismo grešku u zaključivanju koja se zove ‘ecological fallacy’ i koja je već objašnjena na primeru deset birača. Pošto je ona odavno poznata istraživačima, oni su još od ranih 1920ih pokušavali da nađu rešenje za ovaj problem, tako što su unapređivali statističke tehnike zaključivanja o pojedinačnim glasovima na osnovu izbornih rezultata i popisnih podataka. Najprihvaćenije rešenje problema razvio je statističar Geri King sa Univerziteta Harvard krajem 90ih godina. Danas je njegovo rešenje unapređeno i široko prihvaćeno u društvenim naukama, a metod se koristi i u sudskim procesima u Sjedinjenim Državama, prilikom dokazivanja rasne diskriminacije pri formiranju izbornih jedinica. Zašto je ovo važno?

Rešenje problema ekološkog zaključivanja primenljivo je na fenomen cepanja glasova. Metod koristi podatke sa popisa i izborne rezultate da bi zaključivao o odnosima između određenih segmenata društva i njihovih glasova za partije. Na sličan način ekološko zaključivanje može se koristiti i da bi se na osnovu podataka iz okruženja napravila procena o broju birača koji je na izborima glasao za više od jedne partije. Cepanje glasova u Sjedinjenim Državama, Novom Zelandu i Italiji je već analizirano na ovaj način, a ovde ću prikazati do čega dolazi analiza izbornih rezultata u  Srbiji 2016. [Objašnjenje metodologije nalazi se na kraju teksta.]

Najveći deo građana je apstinirao na oba nivoa izbora (2.7 miliona), a dosledno je glasalo 1.9 miliona glasača SNS+ i gotovo 900 hiljada ostalih. Broj ljudi koji je glasao za SNS+ na parlamentarnim a za ostale partije na lokalnim izborima je za oko 100 hiljada veći od broja ‘ukradnih glasova’ DJB. Sa druge strane, oko 130 hiljada glasova SNS+ ‘prelilo se’ drugim partijama na republičkom nivou. Ovaj rezultat direktno osporava analizu DJB, jer ukoliko je razlika u nečiju korist dokaz krađe, onda ovo znači da je vlast svojim partijama dala više glasova nego što i DJB tvrdi, ali im je i oduzela 1/3. Zašto bi iko prepravljao glasove za svoju partiju i dodeljivao ih drugoj? Pored toga, oko 100 hiljada birača glasalo je samo na jednom od dva nivoa izbora, što u ukupnom zbiru dovodi do razlike koju DJB navodi kao dokaz. Tu razliku ne čini jedna homogena grupa ‘ukradenih’ glasova, već je ona presek šest segmenata birača koji su cepali svoje glasove, ili glasali samo na jednim izborima. Pošto uzmemo u obzir sve ove mogućnosti, vidimo da ishodi koji se po DJB ‘kose sa zdravim razumom’ zapravo imaju jednostavno objašnjenje.

Analiza daje i približne vrednosti parametara za opštine u Srbiji. Ovo nisu razlike u broju glasova, već procena dela glasača SNS/SPS/SRS na parlamentarnim izborima, koji su na lokalnim izborima glasali za sve ostale liste. Na prvi pogled ne izgleda da postoji pravilnost koja bi ukazala na sistematično prebacivanje glasova na republičkom nivou. U većini okruga postoje opštine u kojima je cepanje glasova bilo gotovo nepostojeće (Trgovište, Koceljeva), tik do onih u kojima je bilo značajno, što dodatno slabi argument o sistematičnoj, centralizovanoj krađi glasova. Opštine u kojima su vrednosti visoke: Svilajnac, Paraćin, Aleksandrovac, Pirot, ili Bosilegrad, poznate su po lokalnim političarima koji su uspešni u mobilizaciji glasača za lokalne liste. U etnički heterogenijim opštinama (Ada, Novi Pazar), moguće je da se cepanje glasova odvija putem neke vrste ’nacionalnog izjašnjavanja’ glasanjem za vladajuće stranke na republičkom nivou. U svakom slučaju, ovakva objašnjenja su logična i u skladu sa teorijama izbornog ponašanja. Ukoliko DJB želi da dokaže krađu glasova, moraće to da uradi na drugačiji način, a možda će im i ovi rezultati pomoći u tome.

U ovom tekstu pokazano je da je tvrdnja izneta u analizi Dosta je bilo o krađi glasova na izborima 2016. godine bez logičkog, teorijskog i empirijskog osnova. To ne znači da krađe nije bilo, već da se ona ovako ne može dokazivati. Svako sa dovoljno strpljenja da dođe do kraja ovog teksta može se zapitati zašto je nekome stalo da tu tvrdnju osporava? Jednostavno je. DJB je na osnovu netačne analize izneo podatak o 300 hiljada ukradenih glasova. Dok u ovo prvo retko ko zalazi, sam broj će nastaviti da se pominje. A devet posto ukradenih glasova je mnogo. Ako čak i sitne izborne nepravilnosti podrivaju naše poverenje u demokratsku proceduru, kakav onda efekat može da ima tvrdnja da je 9% glasova ukradeno? Bojim se, razarajući. DJB kao potencijalno najveća liberalna politička partija ne može sebi da dopusti da na osnovu neosnovanih tvrdnji dodatno podriva poverenje građana u demokratske mehanizme. Verujem da je DJB ovako postupio zbog predizborne političke mobilizacije građana. Važnije pitanje je koliko će se taj broj – ‘300 hiljada’ – nadovezati na već postojeću izbornu apatiju i na uverenje da glas pojedinaca nije važan. Ozlojađenost izbornom krađom može privući više birača njihovoj partiji, ali koliko će naših sugrađana izgubiti volju da učestvuje u procesu čiji je rezultat unapred određen? Što je dosta, dosta je, Dosta je bilo.

Objašnjenje metodologije: [Analiza je rađena u statističkom programu r i paketu EiPack (Multinomial Dirichlet model), a podaci su dalje obrađivani u programima za geoinformatičke sisteme Qgis, i za grafičku obradu Inkscape. Korišćeni su podaci DJB, minus 13 opština u kojima nije bilo lokalnih izbora, KiM, u  kojima nije održan popis 2011, i Preševo i Bujanovac u kojima je delimično bojkotovan. Konačni broj jedinica bio je 150 opština sa 6.166.627 građana u biračkom spiskovima za parlamentarne izbore 2016. Podaci sa popisa 2011. o starosti, obrazovanju, zaposlenosti, računarskoj pismenosti, i nacionalnosti su se u sledećem koraku ekstrapolirali na podatke iz 2016. Iako je ovo metodološki neopravdano, jer su se u međuvremenu stanovnici selili i njihova struktura se menjala, u nedostatku boljih podataka i u cilju ilustracije relativnih odnosa u ovoj analizi pretpostavlja se da se ovi odnosi nisu drastično izmenili. Korišćena je bejzova statistika, što znači da bi, za razliku od frekventističkog pristupa, ponavljanje analize moglo da da neznatno drugačije rezultate. Karta prikazuje vrednosti medijane centralnog kredibilnog intervala od 95%. Svaka interpretacija rezultata mora da uzme u obzir ova metodološka ograničenja. Kod i prečišćeni podaci su dostupni.]

Autor je doktorand na Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti. 

Dušan Pavlović: Krađe nije ni bilo? Odgovor Vuji Iliću

Da li su izbori u aprilu 2016. pokradeni? Pre nego što odgovorimo na to pitanje, razmotrimo sledećih nekoliko dilema:

Ako su vam jedan ili oba roditelja bili alkoholičari, da li to povećava šanse da i vi budete alkoholičar ili povećava šanse da to ne budete?

Ako vlada odluči da poveća porez na dohodak, kakva će biti vaša reakcija – da li ćete raditi više da biste nadoknadili izgubljeno, ili ćete raditi manje da bi vam država manje uzela?

Ako se istovremeno održavaju lokalni i republički izbori, da li ćete glasati isto na oba nivoa ili različito?

Na svaki ovaj par pitanja postoje dva potpuno suprostavljena odgovora: neki ljudi će uraditi prvo, neki drugo. Nema jedinstvene reakcije. Obe se mogu empirijski uočiti i eksperimentalno dokazati. U savremenoj društvenoj nauci, ovaj fenomen se naziva mehanizam. (Moje shvatanje mehanizama izvedeno je iz konceptualizacije Jona Elstera izneto u Explaining Social Behavior. Ekonomisti za sličnu temu mogu da pogledaju Economic Rules Deni Rodrika.)

Mehanizmi ukazuju na to da obe reakcije imaju jedinstven uzrok. Neki ljudi će postati alkoholičari baš zato što su im roditelji bili alkoholičari; neki će biti anti-alkoholičari baš zato što su im su im roditelji bili alkoholičari. Isto važi i za glasanje: baš zato što na lokalnim izborima podržavate stranku A, na republičkim ćete glasati za stranku B. Ili, baš zato što na lokalnim izborima podržavate stranku A, na republičkim ćete takođe glasati za stranku A.

Poenta mehanizama jeste da u društvenim naukama ne postoje opšti zakoni kao u prirodnim. Zakon gravitacije deluje svuda. I deluje bez obzira šta mi o njemu mislili. Zakon potražnje, međutim, ne deluje baš uvek (recimo, kada se radi o Veblenovim dobrima). Zakon o konzistentnosti glasanja, kako smo videli, takođe ne deluje uvek, odnosno deluje kao mehanizam.

Ali kako da znamo koji deo mehanizma treba da primenimo kada nešto želimo da objasnimo? Morate da analizirate kontekst, odnosno slučaj na koji želite da primenite zakon. Kada fizičara pitate zašto se jabuka otkačila sa drveta i pala, on bez razmišljanja (nemajući pojma o kojoj se jabuci radi) može da odgovori “Zbog zakona gravitacije”. I biće u pravu. Društveni naučnik, međutim, ne sme tako da objašnjava. Najveća greška koju društveni naučnik može da učini jeste da bez analize konteksta na neki slučaj koji želi da objasni primeni društveni zakon.

Analizirajmo sada jedan zbunjujući slučaj koji zahteva naučno objašnjenje. Na prethodnim izborima u opštini Mladenovac pokret Belog Preletačevića dobio je skoro 5.200 glasova (20%) na opštinskim izborma. Beli nije imao republičku listu, pa su njegovi glasači imali izbor da na republici glasaju za neku drugu stranku ili da ne glasaju.

Međutim, dok su ostale liste na republici u Mladenovcu dobile manje-više isti broj glasova kao na lokalu, SNS, SRS i SPS su dobili preko 4.000 glasova više na republici nego na lokalu. Kako?

Prema tezi split-ticket voting, objašnjenje je da ljudi glasaju drugačije na različitim nivoima. Po tom objašnjenju, potpuno je normalno da su 5.200 glasača Belog na republičkim izborima masovno glasali za SNS, SRS i SPS. Ti birači su zapravo, po toj tezi, mogli glasati za bilo koga, i u tome za zagovornike te teze ne bi bilo ničeg zbunjujućeg.

Međutim, setimo se da ovde postoji mehanizam. Obrnuta teza (straight-ticket voting) kaže da ljudi glasaju isto na svim nivoima. Po tom shvatanju, ako na republičkom nivou nema njihove stranke, glasači Belog će glasati za stranku koja im je ideološki najbliža, a ako takve stranke nema – neće glasati.

Koji je od ova dva efekta bio na delu u Mladenovcu 24. aprila 2016. godine? To ne možemo znati sve dok ne saznamo nešto o specifičnostima samog Mladenovca, odnosno birača čije ponašanje želimo da objasnimo. Glasači Belog su ljudi sa jakim anti-sistemskim i anti-establišment stavom. Birači kojima je svega preko glave. Oni bi, po toj logici, trebalo da glasaju za sličnu stranku na republičkom nivou ili da uopšte ne glasaju.

Ako poznajete kontekst, zbunjuće bi bilo tvrditi da su glasači Belog na republičkom nivou glasali za SNS, SPS ili SRS, jer to nisu anti-sistemske stranke. Ako nisu glasali za njih, onda bi trebalo da su glasali za stranke koje su im ideološki bliže ili da uopšte nisu glasali. Ali to ne vidimo u izbornim rezultatima. Ne vidimo ni da je bilo masovne apstinencije na republičkim izborima u Mladenovcu. (Izlaznost je na lokalu i republici u Mladenovcu bila vrlo slična. Na lokalu 25.330 glasova; na republici 25.772.)

Kako onda objasniti ovaj rezultat po kome su SNS, SPS i SRS dobili 4.000 glasova više na republici? Ako ovako razumete kontekst, trebalo bi da primenite tezu o konzistentnom glasanju i zaključite da su republički izbori u Mladenovcu delimično pokradeni.

Razume se, sasvim je moguće da neko poznaje situaciju u Mladenovcu bolje od ljudi koji tamo žive i tvrdi kako je potpuno normalno da je 5.200 glasača Belog na republičkim izborima u Mladenovcu masovno glasalo za SNS, SPS i SRS. Na društvenom istraživaču je da izabere jedno od ta dva objašnjenja.

Dušan Pavlović

Dosta je bilo

Fakultet političkih nauka

Dejan Ilić: Kratak prilog raspravi o krađi

Tekstom o mogućoj krađi glasova na izborima od 2016, Vujo Ilić otvorio je važnu temu koja se račva u dva smera. Jedan je očigledan – kako se dokazuje izborna krađa i da li je „logika“ dovoljan dokaz? Na drugi smer, koji se tiče upravo „logike“ glasanja – svetlo je bacio Dušan Pavlović u svom odgovoru Vuju Iliću. Vesna Pešić je nastavila dalje u tom smeru – i na prvi pogled ubedljivo odbacila Pavlovićev argument. Za predstojeće izbore oba aspekta razgovora od suštinskog su značaja.

1. Vujo Ilić završava svoj tekst primedbom da pozivanje na koherentno glasanje na raznim izbornim nivoima nije dovoljan argument u dokazivanju krađe glasova, ali ne kaže šta bi taj krajnji dokaz mogao biti. Korak koji nedostaje u njegovoj argumentaciji ipak je jednostavan – izborna krađa može se dokazati isključivo pozivanjem na materijale sa izbornog mesta – birački spisak, broj glasova u kutiji, izveštaj sa biračkog mesta. Ovaj materijal sastavljaju i kontrolišu predstavnici stranaka ili grupa čiji su kandidati izašli na izbore. Nijedna „logika“ ne može i ne treba da zameni kontrolore na izbornim mestima. Stranke ili grupe koje nemaju kontrolore na pojedinim izbornim mestima praktično poklanjaju glasove sa tih mesta suparnicima koji ih kontrolišu. Nikakva „logika“ tu ne pomaže – to je nenadoknadiv i nedokaziv gubitak. Stoga bi prvi zaključak iz teksta Vuja Ilića bio zapravo poruka učesnicima na izborima – morate pokriti kontrolorima što više izbornih mesta, jer je to jedini način da se potencijlani izborni lopov uhvati u krađi. Sva naknadna pamet, bez podataka o neslaganjima sa izbornih mesta samo je prazna spekulacija.

Jedan izvod iz ovog zaključka vrlo je konkretan – nijedan predsednički kandidat bez kontrolora na izbornim mestima nema šta da traži na izborima.

2. Vujo Ilić je skrenuo pažnju i na to da jedan broj birača različito glasa na raznim nivoima izbora. Procenat onih koji ne glasaju „konzistentno“ kreće se unutar nekih statističkih granica. Ovome se nema šta prigovoriti, ali je Dušan Pavlović ipak odlučio da prigovori – i demonstrirao tako slabu logiku. Slabost njegovog argumenta razotkrila je Vesna Pešić. Moj je utisak, međutim, da i ona pravi grešku. Na tu grešku možda vredi skrenuti pažnju opet zbog predstojećih izbora. Slažem se sa Vesnom Pešić da nema ničeg nelogičnog u glasanju nekoliko hiljada birača u Mladenovcu. To što su birači na lokalnom nivou glasali za Belog Preletačevića ne kosi se sa njihovom odlukom da na republičkom nivou zaokruže SNS+ (kako je to zgodno obeležio Vujo Ilić). Ne slažem se pak sa objašnjenjem koje je ponudila Pešić. Ne mislim da je tu reč o bilo kakvoj prevari. Naprotiv, sasvim pronicljivo, ljudi su u Belom Preletačeviću prepoznali Aleksandra Vučića, a u njegovoj antisistemskoj grupi oštro nastrojenoj protiv establišmenta opravdano su videli kopiju SNS-a.

Preletačevići su isto što i SNS. Nema razloga da političke aktere vidimo kao prevejane lažove a birače kao izigrane ovce. Naprotiv – i SNS i Preletačevići izvlače dobit iz istog antipolitičkog i antidemokratskog sentimenta: političari su prevaranti, a politika uvek nanosi štetu običnim građanima. Preletačevići su 2016. na lokalnom nivou uradili isto ono što je na izborima od 2012. uradio SNS. Te 2012, birači su svesno glasali za jednu antisistemsku i antiestablišment stranku, a protiv političara kojima pripadaju – svako na svoj način, naravno – i Vesna Pešić i Dušan Pavlović. Otuda njih dvoje u stvari dele sličan stav o krađi i prevari i naprosto ne vide da su iz niza razloga ljudi – ne vodeći računa o posledicama – glasali protiv establišmenta čiji su i oni deo.

Ako se to ne osvesti pred ove izbore, moglo bi se dogoditi nešto slično kao i 2012. ili 2016. Zato treba pokazati da „antisistemska“ i „antiestablišment“ politika – a naravno da je i antipolitika ipak tek jedan vid politike – sama po sebi ništa ne rešava. Može se rušiti loš sistem i biti protiv establišmenta a opet praviti ogromna šteta, kao što to već pet godina radi SNS na čelu sa svojim antisitemskim i protiv establišmenta nastrojenim predsednikom vlade.

Vesna Pešić: Povodom rasprave oko izborne krađe: odgovor Dušanu Pavloviću

Rasprava se povela oko načina dokazivanja, koji je pokret DJB izneo u prilog tvrdnji da je na lokalnim i republičkim izborima 2016. bilo krađe glasova u korist režimskih stranaka. Učesnici ove rasprave se slažu oko jedne stvari: niko ne odbacuje da je krađe možda bilo. Da li jeste ili nije bilo krađe, dakle, nije predmet rasprave. Neslaganje je oko dokazivanja izborne krađe koju je ponudio DJB. Pokret DJB je kao dokaz da se dogodila izborna krađa uzeo činjenicu utvrđenu na analizi izbornog materijala, koja je pokazala „nelogičnu“ razliku u glasanju na lokalnom i republičkom nivou. U značajnom broju slučajeva glasanje za određenu stranku (grupu građana) na lokalnom nivou nije se poklapalo sa izborom stranke na republičkom nivou. Utvrđeno je da je takvih slučajeva bilo oko 300.000 i zaključeno je da je bilo oko 9 odsto ukradenih glasova u korist režimskih stranaka.

Dokaz „različitog glasanja“ za izbornu krađu nije prihvatljiv, odnosno ne dokazuje ništa, jer je to uobičajena situacija na izborima. To je veoma ubedljivo i stručno pokazao Vuja Ilić, uvodeći u analizu fenomen „cepanja glasova“, odnosno različito glasanje na lokalu i višim nivoima vlasti. Njegove argumente o „cepanju glasova“ Dušan Pavlović nije osporavao kao moguću i uobičajenu pojavu na izborima, nego to čini samo za ovaj konkretni i sporni slučaj „cepanja glasova“ koji se na nekim mestima dogodio na izborima 2016. Potvrdu da taj pojedinačni slučaj cepanja glasova predstavlja izbornu krađu, Pavlović dokazuje uvođenjem nove dimenzije u analizu. On smatra da je neophodno uključiti kontekst, odnosno razumevanje situacije, jer u društvenim odnosima ne važe opšti zakoni kao u prirodi. I to je ispravno uradio: reakcije pojedinaca mogu biti sasvim različite na iste uzroke (jedno dete čiji su roditelji alkoholičari postaje i samo alkoholičar, a drugo postaje anti-alkoholičar). Da bismo razumeli ljudsko delovanje moramo razumeti kontekst nekog delovanja, to jest moramo uzeti u obzir smisao koji pojedinci pridaju svojim akcijama. I tu nema šta da se prigovori. Otuda hermeneutika koja uvodi razumevanje teksta na osnovu kontekstualne (smislene) analize, otuda i socijalna teorija Maksa Vebera o intersubjektivnoj interakciji u kojoj jedan akter interpretira smisao drugog na subjektivan način.

Iako je krenuo dobrim putem koji je prilagođen društvenim fenomenima i pokazao da se samo tako mogu razumeti neke „nelogične“ situacije, Dušan Pavlović nije uspeo da dokaže da se u ovom konkretnom slučaju cepanja glasova, uzimajući u obzir i kontekst, može ustvrditi da je reč o izbornoj krađi. On je za kontekstualnu analizu koja će potvrditi njegovu računicu o krađi glasova, uzeo opštinu Mladenovac kao case study. U toj opštini je za grupu građana Beli Preletačević glasalo 5.200 glasača, a na republičkom nivou su ti isti građani masovno glasali za režimske stranke (SNS, SPS, SRS). U toj opštini su SNS, SPS i SRS dobile 4.000 glasova više na republičkom nivou nego na lokalu, dok su sve ostale liste na republici u Mladenovcu dobile manje-više isti broj kao na lokalu. Dokazni postupak na slučaju Mladenovac pokazao se neuspešnim i pokazaću zašto.

Problem u dokazivanju osnovne teze o krađi glasova nastao je zbog toga što je Dušan Pavlović netačno protumačio kontekst. On je krenuo od pogrešne pretpostavke da su, kako on kaže, „glasači Belog ljudi sa jakim anti-sistemskim i anti-establišment stavom. Birači kojima je svega preko glave. Oni bi, po toj logici, trebalo da glasaju za sličnu stranku na republičkom nivou, ili da uopšte ne glasaju”. A zašto ipak nisu glasali logično, nego baš nelogično za režimske stranke? Pavlović smatra da je najverovatnije objašnjenje izborna krađa, jer zaista, zašto bi takvi anti-sistemski opozicionari glasali za režimske stranke?

Nelogičnost o kojoj govori Pavlović je samo prividna zbog pogrešne interpretacije Preletačevićevih glasača. On nije imao nijedan razlog da pretpostavi da su glasači Belog nekakvi jaki “anti-sistemski glasači”. A i nisu takvi, jer je sam Preletačević obelodanio prevaru glasača koju je savršeno izveo i zbog koje se proslavio. On nije dobio 5.200 glasova zato što je zastupao antisistemske (antirežimske i opozicione) stavove, nego je izveo perfektan eksperiment i ismejao režim tako što se ponašao super-sistemski. Preletačević i drugovi su se obukli u bela odela i obećavali građanima brda i doline, zapošljavanje i druge važne potrepštine, baš kao što to režimske stranke čine. Samo tako, super laganjem, može se protumačiti to da je jedna i lokalno nepoznata grupa (za razliku od Šapićeve grupe koja je već bila poznata u Novom Beogradu) mogla da dobije tako veliki broj glasova. Pitanje za Pavlovića je otkud u Mladenovcu toliki opozicionari, pored već postojećih opozicionih stranaka koje su bile na glasačkom listiću, kao da kod nas takvi birači rastu na grani. Istina je to da je Preletačević uspeo da sprovede fantastičnu i ubedljivu prevaru režimskih birača koji uopšte nisu oni Pavlovićevi glasači sa „jakim anti-sistemskim i anti-establišment stavovima“. U tome je i bila velika Preletačevićeva fora, da nasanka režimske glasače glumeći sistemski način pridobijanja glasača. Konačno, tek pošto je obavljeno glasanje i objavljeni rezultati, Preletačević se pojavio u javnosti i ispričao kako su namagarčili građane upravo kopiranjem režimskog ponašanja. Kako je Pavloviću (i DJB računicama) mogla da promakne ova prevara kad se sam Beli njome hvalio.

Pošto smo utvrdili da je reč o prevari velikog broja SNS, SRS i SPS glasača, koji nisu opozicija režimu (zato su i naseli na prevaru i dali glas Belom), oni su sasvim logično na republičkom nivou masovno glasali za svoje režimske stranke. Kontekstualna analiza pokazuje da se u realnosti uopšte i nije dogodilo cepanje glasova i sumnjiva razlika u broju glasova između lokalnog i republičkog nivoa, nego upravo suprotno – straight-ticket voting to jest usaglašeno glasanje na oba nivoa. Bar kad je reč o Mladenovcu, izgleda da krađe nije bilo.

Preletačević je stvarno ispao genije: ne samo što je uspeo da nasamari birače, nego je izgleda promakao i Dušanu Pavloviću. Ništa bez konteksta, tu se slažemo.

Branislav Sjeran: Reagovanje povodom teksta Vesne Pešić na portalu "Peščanik"

Iako se do sada nismo oglašavali po pitanju ovakvih klasifikacija, ovoga puta smo odlučili da reagujemo, pre svega zato što ne dolazi od botovskih snaga, vec od gospođe Pešić sa čijim se stavovima privatno možemo i ne moramo slagati, ali za koju svakako smatramo da iznosi sopstveno mišljenje. Pa kakvo god ono bilo.

Utoliko više iznenađuje neobaveštenost gospođe Pešić po pitanju naše grupe građana. Prihvatamo da smo lokalna skupina, te da niko nije obavezan da bude detaljno upućen u naše poteze, ali bismo onda i očekivali da takve površne i neinformisane stavove ne uključuje u tobož ozbiljne analize.

Elem, sam tekst gospođe Pešić je odgovor na argumentaciju Dušana Pavlovića, profesora Fakulteta političkih nauka i jednog od čelnih ljudi pokreta "Dosta je bilo", povodom (navodne) krađe glasova na prethodnim izborima. Bez želje da ulazimo u raspravu oko snage i validnosti argumentacije bilo koje strane, prosto moramo da se osvrnemo na deo u kome se klasifikujemo kao prevaranti glasača bilo koje skupine, pa i vladajuće.

Prvo, Beli ima dve strane. Svima poznatu (a opet često pogrešno tumačenu) parodičnu stranu u kojoj JEDNA figura poseduje sakralnu belinu koja osvetljava put – volim Vas, doktore Beli.

Druga strana okuplja deo ozbiljnih, (uglavnom) školovanih, na lokalu prepoznatljivih i politički neukaljanih građana. To su oni koji se bave skupštinskim delovanjem, tumačenjem materijala, pitanjima kao što su stranačko zapošljavanje, nenamensko trošenje svakako malih budžetskih sredstava, kvalitet vode (ako se tako može nazvati), izmišljanje radnih mesta za stranačke vojnike, unižavanje lokalnih institucija… Ukoliko nekoga zanima (gledam u Vas, gospođo Pešić), samo mali deo tih aktivnosti se može naći na sajtu samojako.rs

Ovo je bitno zato što smo mi bili jedina skupina koja je objavila listu sa imenima PRE skupljanja potpisa za izbore, dok su i najveće stranke (valjda one koje nisu prevarantske kao mi, gospođo Pešić) odlučile da svoje odavno poznate kadrove ostave u tajnosti i potpise skupljaju na imena republičkih vedeta.

Dakle, naši glasači su znali poimence za koga glasaju i pre skupljanja potpisa, a kamoli pre izbora. Kako su glasali za očigledno odlično osmišljen “perfektni eksperiment”, kako ste Vi to nazvali, tako su davali glasove i ‘ozbiljnoj’ ekipi čiji rad Mladenovčani vrlo cene. Svestan sam da Vi niste prisutni u Mladenovcu, te da to ne možete videti na terenu, ali ‘morate nam verovati’, što reče gospodin Saša Radulović jednom drugom prilikom.

Drugo, ako ste ispratili tu ‘prevarantsku’ kampanju, videli ste obećanja kao što su pravljenje mora tako što ćemo sipati so u Markovačko jezero i uvesti ajkule, odbijanje štapom mase investitora koji se tuku za fabričke pogone u Mladenovcu, javno obećanje da će samo Beli i Prilepak da kradu, kao i da će Beli raditi u tri smene u više fabrika dok ne stanu na noge itd. Ako mislite da je 5200 Mladenovčana ozbiljno shvatilo bilo koje od tih obećanja, te da su oduševljeni šansom da ‘već za dve do tri godine’ idu na more u obližnje selo Markovac, onda sam još više zapanjen Vašim rezonovanjem, nego što sam bio kada sam video tumačenje našeg izbornog uspeha.

Dakle, izborni uspeh nije došao zbog “super laganja”, kako ste vi to nazvali, već zbog odlične parodične kampanje, ali i iskrenog rada i poverenja koje ozbiljni kandidati na listi uživaju u svojoj sredini.

Treće, što se tiče Vašeg pitanja oko toga “otkud u Mladenovcu toliki opozicionari, pored već postojećih opozicionih stranaka”, podsetio bih Vas da oko 50% građana sa pravom glasa uopšte ne izlazi na izbore, kao i da su članovi do skoro velikih opozicionih stranaka, spali na to da za njih glasaju članovi uže porodice, kako na nivou republike, tako i na lokalu, te da su mnoge stranke prešle census jedva i to uz poprilično neprirodne koalicije.

Eto otkud 5200 opozicionara, gospođo Pešić. Nije ih Beli ukrao nikome, niti ih je prevario, već se došlo do tog broja zahvaljujući ličnim vrednostima i minulom radu svih ostalih stranaka, bilo da su u vlasti, ili realnoj ili fiktivnoj opoziciji. Naši glasači JESU anti-sistemski, ali nisu samo protiv aktuelnog sistema i režima, već i svih onih koji su mu prethodili.

Još bih Vas zamolio da dokumentujete to priznanje na koje se pozivate i na osnovu koga kažete da se Beli hvalio kako je namagarčio bilo koga, a kamoli režimske glasače.

Bez ikakve želje da se određujemo po pitanju analize gospodina Dušana Pavlovića, kao i tumačenja mogućnosti da je bilo krađe, moram reći da je ono što Vi zovete “kontekstualnom analizom” vrlo površno i potpuno netačno shvatanje istog tog konteksta na koji se pozivate. Da li ste kontekst zaista pogrešno shvatili zbog frapantne neupućenosti, ili ste odlučili da Belog nazovete prevarantom, a 5200 Mladenovčana kompletnim idiotima iz nekog drugog razloga, samo Vi znate.

Sportski pozdrav i SAMO JAKO, gospođo Pešić.

Branislav Sjeran,

odbornik građanskog pokreta "Beli - Samo Jako!"

(Peščanik)