Početna strana > Debate > Kuda ide Srbija > Gavrilo Princip, vidovdanska etika i Mlada Bosna
Kuda ide Srbija

Gavrilo Princip, vidovdanska etika i Mlada Bosna

PDF Štampa El. pošta
Nikola Tanasić   
subota, 12. jul 2014.

Ko hoće da živi nek mre,

ko hoće da mre nek živi!

Gavrilo Princip, Umiranje (1914)

Ambivalentan odnos srpske javnosti prema liku Gavrila Principa

U ove dane podsećanja na događaje koji su pre sto godina umnogome oblikovali dalji tok istorije XX veka, a pogotovo postavili pozornicu za sve blistave pobede i gorke poraze koje je naš narod u ovom veku pretrpeo, teško je oteti se utisku da je razočarana, duhovno obesiljena i moralno poklekla srpska javnost pokazala kudikamo više poštovanja prema svojim precima i istorijskim velikanima, nego što bi neko mogao očekivati rukovodeći se njenim posrtanjem na savremenoj istorijskoj sceni, na kojoj se poslednjih dvadesetak godina, naizgled, i ne bavi ničim drugim, nego poništavanjem svih tekovina koje su nam u amanet ostavili Srbi XX veka. Ruku na srce, svakako niko nije od današnjih devastiranih i poraženih srpskih zemalja (kojih je, kao i Srba, sa svakom decenijom sve manje) očekivao velika slavlja, blistave vojne parade i skupe proslave, koje ne bi ni priličile narodu koji se, nakon turbulentnih sto godina najkrvavijeg veka u istoriji čovečanstva, po svoj prilici samo vratio na njegov početak. Ali se zato prema herojima onih vremena, kada su naše zemlje i naš narod očigledno bili dorasli istorijskim događajima u koje su se upleli, ovih dana ipak manje-više odnosilo sa dužnim pijetetom, dostojanstvom i poštovanjem, ako i sa vrlo iskrenim nerazumevanjem.

„Nerazumevanje“ je upravo centralna reč kojom se može opisati odnos današnjih Srba prema negdašnjim „vidovdanskim herojima“, njihovoj borbi, ideologiji i vrednostima, i dok se naša javnost u pripremi za ovaj jubilej zaista iz petnih žila trudila da opravda i odbrani čin Gavrila Principa i njegovih saboraca iz Mlade Bosne, veoma često je to činila iz pogrešnih razloga, u najboljem slučaju iz uvažavanja predaka i poštovanja prema zvaničnoj srpskoj istoriografiji koja još uvek nije lustrirana iz srpskih udžbenika, a u najgorem – iz osećaja da se mladobosanci moraju braniti „da se Srbi i Srbija ne bi blatili u očima sveta“. Štaviše, prateći temu Sarajevskog atentata i srpske istorije druge decenije prošlog veka, u srpskoj javnosti i medijima iznenađujuće često postavljalo se pitanje „da li je Princip bio terorista“, a kako se sam jubilej približavao, čak i skandalozno „da li je Srbija izazvala Veliki rat“. Naravno, u srpskoj javnosti (uz izuzetak gromoglasne grupe muslimanskih i hrvatskih nacionalista iz beogradskog Kruga dvojke), oba pitanja postavljana su retorički, kao šlagvort za neku verziju lekcije iz „zvanične srpske istorije“, oba odbačena kao grubi anahronizmi i besmislene simplifikacije izuzetno kompleksnog istorijskog događaja, ali je opet toliko često postavljanje (uz koliko-toliko učestale potvrdne odgovore, pre svega u Sarajevu i Zagrebu) u neku ruku dalo je ovim pitanjima legitimitet stvarnog istorijskog pitanja i istinske istorijske, političke i moralne dileme.

Imajući ovo u vidu, jedno od najvažnijih pitanja koji srpska javnost može sebi da postavi jeste kako mi, zapravo, opravdavamo revolucionarnu borbu Principa, Žerajića, Čabrinovića i dr., i na osnovu kojih aksioloških kriterijuma ih smatramo za heroje srpskog naroda (i šire). Drugim rečima, na kojim temeljima se zasniva moralnost Mlade Bosne i srpske (i južnoslovenske) borbe protiv austrougarskog i drugih imperijalizama? Ovo nije ni najmanje naivno pitanje, budući da se u mnogo čemu rasprava o moralnosti revolucionarne borbe u Bosni nasilno gura u pitanje legitimnosti (a neretko i legalnosti) te borbe, pa se srpski istoričari i teoretičari zaustavljaju na odbrani Principa od optužbi za terorizam, ali daleko od „neugodnih implikacija“ o dužnosti borbe za slobodu i ujedinjenje, koje u dobrom delu današnje srpske i regionalne javnosti ne bi bile ni najmanje toplo prihvaćene.

Mladobosance su za heroje i utemeljitelje svoga društva i aksiologije „narodne slobode“ proglašavale sve Jugoslavije, a jugoslovenski separatisti i postjugoslovenski nacionalisti su se ograđivali od njih (u slučaju Hrvata i bosanskih muslimana to je često poprimalo komičnu formu), dok su ih Srbi, ideološki sluđeni i međusobno podeljeni, nastavili poštovati više iz inercije i inata, nego iz poštovanja prema njihovim idealima i vrednostima. To se veoma jasno vidi iz brojnih nemuštih nastojanja, kako da se oni odbrane, tako i da se osude pred licem „savremenosti“.

Kontekstualistička i konsekvencijalistička škola istorijskog revizionizma

Na prvi pogled, nema ničeg spornog u tvrdnji da se borba mladobosanaca zasnivala na sekularnim i etnički neopredeljenim principima slobode i samoopredeljenja. Da je ona bila sekularna jasno je iz činjenice da je među mladobosancima bilo i muslimana, katolika i ateista, da je bila etnički neopredeljeni svedoči to što ni oni sami (baš kao i srpski narod na početku veka) nisu bili načisto da li se bore za ujedinjenje svih Srba, Srba i Hrvata, Južnih Slovena, ili Balkana kao celine. Samim tim se i pitanja slobode i samoopredeljenja veoma lako relativizuju postavljanjem pitanja o čijoj slobodi je reč, i ko je istorijski subjekt koji treba da se samoopredeli. Realpolitički kontekst pristupa Mladoj Bosni tako nužno nameće jednu konekstualističku i konsekvancijalističku etiku, od kojih prva vodi neizbežnoj relativizaciji Principovog čina s obzirom na ideološku interpretaciju njegovih motiva (velikosrpski nacionalizam, jugoslovenstvo, socijalizam i sl.), dok druga čini to isto razmatrajući njegove posledice, pre svega u naše sopstveno vreme. Oba ova pristupa vode besmislenom dnevnopolitičkom prevrednovanju istorije i plitkom revizionizmu, utoliko što svako novo vreme sobom nosi novu aksiološku terminologiju (pa atentat na političkog vođu kao samorazumljivo sredstvo političke borbe ustupa mesto savremenom pojmu „terora“), dok činjenica da je svaki istorijski čin uzročno-posledično odgovoran za sve što je nakon njega usledilo čini nemogućim bilo kakvo vrednovanje istorije i zarobljava istoriografiju u „večnoj sadašnjici“ i perceptivnoj svesti.

U svom najvulgarnijem obliku obe ove škole istoriografije daju potvrdne odgovore na pitanja od kojih smo krenuli – Princip nužno jeste bio terorista, jer bi atentator na bilo koje državno lice bilo koje zemlje danas neminovno bio proglašen takvim, a Srbija nužno jeste „izazvala Prvi svetski rat“, jer celokupno istorijsko događanje tokom rata proizilazi iz niza reakcija na Sarajevski atentat, koji je opet usledio kao posledica srpske borbe za slobodu i ujedinjenje svih Srba u jednoj državi. Naravno, na opovrgavanje ovih tvrdnji ne bi ni bilo potrebno trošiti previše reči. „Terorizam“ je borba za političke ciljeve putem zastrašivanja stanovništva kako bi ono izvršilo pritisak na svoju političku elitu, koja je samim teroristima nedodirljiva; atentat na Ferdinanda je, pak, bio udar na samu „nedodirljivu elitu“ uz ogromnu podršku lokalnog stanovništva, koje je antagonizovano od strane te elite kao stranog okupatora, kolonizatora i porobljivača. Isto tako, Srbija je odgovorna za Prvi svetski rat taman koliko je Makedonija odgovorna za Drugi balkanski rat, ili crni robovi za Američki građanski rat – ono što je do rata dovelo bila je, ne želja južnoslovenskih naroda za slobodom, već upravo imperijalna politika velikih sila za koje je (uz časni izuzetak ruskog imperatora Nikole II) Srbija i njen mali narod bila jedva nešto više od piona na šahovskoj tabli.

Naravno, pomenuti oblici kontekstualizma i konsekvencijalizma široko su rasprostranjeni, ne samo unutar svetskog, već i unutar lokalnog srpskog i balkanskog diskursa o Prvom svetskom ratu. Ništa domaće komentatore više ne zabavlja od razotkrivanja različitih „veza“ bosanskih revolucionara tajnim i polutajnim organizacijama u regionu, odnosno širokog raspredanja različitih teorija zavere i zakulisnih radnji onog vremena, koje po pravilu navijaju za geopolitički centar koji govornik u današnje vreme podržava (Rusiju, germanski, odnosno anglosaksonski Zapad). Isto tako je istorijska „naknadna pamet“, odnosno svest o tragičnoj sudbini kasnije osnovane Jugoslavije, a pogotovo jezivim razmerama etničke mržnje i sukoba čija je pozornica ona postala, veoma često povod da se mladobosanski pokret odbaci u celini, ili da se mu se nekritički nameću ideologije kasnijih „jugoslovenskih državnih nacionalizama“ (bilo Aleksandrov, bilo Brozov). Naravno, u korenu tog otimanja o nasleđe Mlade Bosne (odnosno njegovo nekritičko odbacivanje) leži upravo etničko nepoverenje prema „južnoslovenskoj braći“, kome su, ruku na srce, kumovali događaji koji su usledili nakon što je Mlada Bosna odigrala svoju istorijsku ulogu na Balkanu.

Međutim, ovo večito razvodnjavanje priče o sarajevskim revolucionarima i atentatu realpolitičkim i istorijskim kontekstom često zamračuje perspektivu na jednostavnu moralnost onoga što su oni činili, i specifičnu rezonancu koju je ta moralnost ostvarila sa nacionalnim i političkim ciljevima srpskog naroda i države na početku XX veka. Nikada ne treba smetnuti sa uma da je Srbija (uz Crnu Goru i Grčku) jedna od retkih učesnica u Prvom svetskom ratu – koji predstavlja internacionalni simbol moralnog posrnuća Evrope – koja nema ničega da se stidi u vezi sa svojim učešćem u ovom ratu, koji za nju predstavlja istinsku epopeju preživljavanja, vaskrsnuća i heroizma. Međutim, da bi se mogla doneti ovakva jedna moralna ocena, potrebno je razumeti u kom smislu se politika i etika srpskog naroda u Velikom ratu razlikovala od politika i etika imperijalnih sila, a ključno mesto u tome zauzima razumevanje teorijskog čvora ideologije Mlade Bosne.

Miloš Obilić kao etički ideal

Teoretičari koji insistiraju na jugoslovenstvu Mlade Bosne, a zatim ga tumače u skladu sa docnijim, pre svega komunističkim jugoslovenstvom, svakako mogu izneti veoma ubedljive argumente u prilog svoga tumačenja, ali jedan aspekt priče o Sarajevskom atentatu im redovno promiče – značaj činjenice da se on dogodio na Vidovdan. Odnos sekularne i građanske Srbije prema ovom velikom religijskom prazniku je krajnje ambivalentan, baš kao i njihov odnos prema Kosovskom boju. Kada se iz Vidovdana i Kosovskog zaveta isključe njegove religijsko-duhovne komponente, od njega ostane malo šta više od „veličanja poraza“ i „kulta inata i nerazumnog prkosa“. Ali čak i Srbi koji nemaju naročitog poštovanja prema specifičnoj pravoslavnoj i hrišćanskoj kulturi svog podneblja i svojih predaka uvek su pridavali Vidovdanu naročit pijetet. A činjenica da je nadvojvoda Ferdinand odlučio da svoj svečani defile kroz Sarajevo organizuje na Vidovdan jeste naročit šamar u lice srpskom narodu u Bosni, dok je za mladobosance to doprinelo konstituisanju moralne obaveze da se na stranog okupatora i zavojevača udari baš na taj dan.

Nekome ko ovome događaju pristupa izvan konteksta srpskog nacionalnog pamćenja ova veza može izgledati beznačajna, ali za svakog Srbina koji je čitao o Sarajevskom atentatu – a bez sumnje i za sve Srbe koji su u atentatu učestvovali – između Principovog metka za Ferdinanda i Obilićevog noža za Murata može se povući samorazumljiva i nesporna paralela. Miloš Obilić do te mere predstavlja centralnu figuru srpskog narodnog etosa, i istovremeno paradigmu narodne moralnosti i pojma dužnosti, da je u narodnom jeziku fraza „izaći pred Miloša“ u etičkom smislu sinonimna sa „izaći pred Boga“. Car Lazar i Miloš Obilić iz narodnog predanja vekovima su za generacije srpskih hajduka, uskoka, ustanika, komita i revolucionara predstavljali eshatološke ideale i otelotvorenje vrline i moralnosti, i upravo imajući u vidu ovu duboko ukorenjenu kosovsku („vidovdansku“) etičku tradiciju najlakše ćemo razumeti stremljenja i vrednosti mladobosanaca.

Naravno, u savremenom srpskom diskursu relativizovanje i razgradnja mita o Obiliću nisu ništa manje prisutni od prozivanja Principa kao „teroriste“. Pri tome se naročito insistira na Obilićevom činu kao „nečasnom“, budući da on, po predanju, nikada ne bi bio izveden pred Murata da sultan nije računao na njegovu „vitešku reč“ da je „okrenuo ćurak naopako“. Na taj način Miloš je „zloupotrebio blagonaklonost padišaha“ i ubio ga „na mučki i neviteški način“. Moralnost ovog čina može se interpretirati na više načina. Pre svega, kako je to lepo pokazala poznata i često reinkarnirana anegdota o Aleksandru Makedonskom, izdajnik i prevrtljivac je već pogazio svoju reč i zavete, pa samim tim nije osoba koja poseduje čast koju bi mogla da brani. Obilićevo potezanje noža na Murata prikazano je stoga upravo kao odbrana te časti koja bi bila nepovratno ukaljana kudikamo strašnijim činom izdaje (ovo dodatno pojačava narodni narativ iz „Kneževe večere“). Zanimljivo je što Milošev čin, u skladu sa ovom interpretacijom, istovremeno služi kao prekor svim onim srpskim velikašima i vitezovima koji jesu prešli na tursku stranu, i na taj način transformiše jednu visoko ritualizovanu „vitešku etiku“ u moral samoodržanja i beskompromisnog otpora srpskih hajduka i komita, koji je toliko bio omiljen i kod jugoslovenskih komunista, koji su upravo zbog toga na svoj način poštovali, kako Obilića, tako i Principa.

Istovremeno, Muratovo ubistvo može se posmatrati i kroz druge etičke prizme. Ako se izuzme polu-lakrdijaška interpretacija, u skladu sa kojom se Obilić odlučio na ubistvo „jer je od njega traženo da poljubi sultanovu čizmu“ (za razliku od visokomoralnog Obilićevog lika, ovakav čin kudikamo više priliči ćudljivom, impulsivnom i etički znatno ambivalentnijem liku Marka Kraljevića), jedna od ubedljivijih interpretacija Miloševog čina mogla bi se tražiti u kjerkegorovskom pojmu „teleološke suspenzije etičkog“, u skladu sa kojom bi se Obilić, veoma u duhu narodnog predanja, konstituisao kao Kjerkegorov „vitez vere“.

U skladu sa ovom interpretativnom matricom, sve spone viteškog morala ili srednjovekovne velikaške vrline, koje bi važile u okviru važećeg etičkog sistema Srbije XIV veka, bile bi presečene za račun, ne viteške časti i vojničkog morala, već jedne religijske dužnosti prema transcendentnom i eshatološkom, oličenom u „kneževoj kletvi“ i „Nebeskoj Srbiji“, kao naročitim srpskim varijantama tradicionalnih eshatoloških mitova. Na taj način je Miloš ubistvom Murata ispunjavao više od svoje „dužnosti“ i „moralne obaveze“, on je ispunjavao sveti zavet koji njegov moralitet uzdiže iznad sfere etičkog i diže do sfere religijskog i metafizičkog. Njegova dužnost i obaveza nisu bili moralni, oni su bili sakralni.

Bez ikakve sumnje, ovakva jedna etika teorijski je neodrživa za bilo koga ko se nalazi izvan njenog aksiološkog sistema, za koga ona predstavlja jedan fundamentalistički makijavelizam i povratak već osporenim kontekstualizmu i konsekvencijalizmu, ali za nekoga ko kao alegorijske moralne maksime usvaja Kneževu kletvu i ideal „Nebeske Srbije“ (u kojoj Lazar i Miloš svakome Srbinu „sude prema zaslugama“), a to je upravo bio slučaj sa većinom naših sunarodnika odgajanih tokom proteklih vekova i dobrim delom mladobosanaca, za njega Muratovo ubistvo nije predstavljalo „cilj koji opravdava sredstvo“, već upravo najuzvišeniju moralnu dužnost, kojoj se pristupalo sa religijskim žarom, apsolutnom posvećenošću i krajnjom nesebičnošću.

„Vidovdanska etika“ i srpsko jugoslovenstvo

Kao što je već rečeno, nema nikakve sumnje da su mladobosanski revolucionari obilato koristili kosovski mit, kao i na njemu zasnovanu poetiku i etiku srpskog romantizma, da motivišu i opravdaju svoju revolucionarnu delatnost. I ako su njihove vrednosti bile isprepletane sa nizom drugih, potpuno savremenih ideja (poput ideja građanske slobode, političke jednakosti, južnoslovenskog i balkanskog ujedinjenja, antiimperijalizma, socijalizma itd.), kosovska „Vidovdanska etika“, kako ju je krstio slavni srpski klasičar i filozof Miša Đurić, predstavljala je njihovo tvrdo jezgro i nesvodljivi ostatak. Neki od njih toga možda čak i nisu bili u potpunosti svesni, ali srpski narod je njihovu borbu nepogrešivo stavio u kontekst „Kneževe večere“, prozvavši ih „Vidovdanskim herojima“ i izjednačivši ubistvo Ferdinanda sa ubistvom Murata, a njih opet sa svim tiranoubistvima kojima se ponosi svetska istorija sve od vremena Harmodija i Aristogitona. Ovo, dakako, ne znači da Mladu Bosnu treba interpretirati koristeći religijsku matricu, ali čak i ako se interpretira kao potpuno sekularna, njihova revolucionarna delatnost bila je u taktu sa narodnim predanjem, vrednostima i moralitetom zasnovanim na etici tzv. „Kosovske vertikale“. Ova ukorenjenost u kosovsku tradiciju kao „kategorički imperativ“ slobode, pravde i jedinstva očitovala se kroz beskompromisnost, idealizam i duhovni zalet mladobosanaca, baš kao što je njihovu pisanu zaostavštinu činila izvanredno moralnom, estetičnom i uzvišenom.

Jedan deo srpske i južnoslovenske javnosti, koji se ne odriče Mlade Bosne, ali njihovu delatnost nužno smešta u simplifikovane (komunističke) paradigme „jugoslovenstva“ kao „anacionalizima“ i „antinacionalizma“ (pri čemu je njihovo poimanje „nacionalizma“ jednako izvitopereno kao i njihovo poimanje „jugoslovenstva“), bez sumnje bi proglašavanje Đurićeve „Vidovdanske etike“ za istovetnu sa etikom Mlade Bosne video kao svojevrsan skandal i travestiju, ali ovaj znak jednakosti je skoro samonametljiv. U ovom svom mladalačkom spisu, koji je objavljen u Zagrebu iste godine kada se dogodio Sarajevski atentat, Đurić u najboljem duhu srpskih romantičara i moderne intelektualne elite gradi jednu izuzetno upečatljivu i modernu, a etički i estetski savršenu verziju tradicionalnog „Kosovskog zaveta“, ali bez imalo ustezanja da o vidovdanskom moralu i kosovskoj vertikali govori kao o zavetima „jugoslavenskog naroda“. O ovom sjajnom etičkom spisu, koji se može posmatrati kao vrhunac originalne etike srpskog romantizma, Đurić piše kako je „Narod Jugoslavenski duboko na Kosovu ranjen gubitkom srpske carevine“, što iz perspektive savremenog srpskog javnog diskursa ne može, a da ne bude odbačeno, od strane dobronamernih komentatora kao besmislica i naivnost ondašnjeg srpskog naroda, a od strane onih zlonamernijih kao opasna zabluda i pogubna političko-ideološka stranputica.

Pa opet, ova vrsta duboke sentimentalne ljubavi prema srpskoj epskoj tradiciji, praćena idejom da srpski narod zajedno sa drugim Južnim Slovenima ne samo da zaslužuje svoje mesto na kulturnoj i duhovnoj mapi Evrope, već štaviše, da kao takav može da na Starom kontinentu ponovi i čak nadmaši dostignuća velikih naroda i država, oslanjajući se u najvećoj meri na svoju samobitnu kulturu i sistem vrednosti, stoji u korenu ne samo mladobosanske, srpske, jugoslovenske i, kasnije, antifašističke borbe za slobodu, pravdu i ravnopravnost, već istovremeno u najvećim dostignućima srpske i jugoslovenske kulture, umetnosti i književnosti između dva rata.

Etika Mlade Bosne kao „partikularistička univerzalna deontološka etika“

O kakvom je etičkom sistemu reč? U temelju kosovskog mita leži jedna partikularizovana i narodnim koloritom obojena varijanta hrišćanskog učenja o spasenju. Ali dok hrišćanska religija propoveda univerzalno spasenje za sve koji se pridržavaju prave vere i vode čestit život u skladu sa hrišćanskim moralom, srpska „Vidovdanska etika“ na ove opšte moralne norme, očuvane kroz balkansko, pre svega pravoslavno hrišćanstvo pod Turcima, Austrijom, Mlecima itd., dodaje „Kosovski zavet“ oličen u „kneževoj kletvi“ i srpskom narodnom epu, zavet prostorno, vremenski i kulturološki lokalizovan na Kosovo polje 1389. godine, i obavezujući za svakog Srbina od tada pa nadalje. I dok je hrišćansko spasenje dostupno svima, a pogotovo robovima i mučenicima koji istrajavaju u svojoj intimnoj veri u Boga, Kosovski zavet dodaje ovom etičkom imperativu čestitosti (tj. „čojstva“) i „politički“ imperativ borbe za slobodu („junaštva“). Prisećajući se vekovima poraza na Kosovu i zaveta o „Nebeskoj Srbiji“, srpski narod je odnegovao jednu naročitu vrstu etosa borbe protiv tiranije, najčešće oličene u stranom zavojevaču i „zulumćaru“, ali u osnovi u svakom obliku političke osionosti, samovolje i despotizma.

Ova slobodarska tradicija u svakoj epohi srpske istorije sukobljavala se „brankovićevskim“ paradigmama izdaje, kolaboracionizma i lukave snishodljivosti prema okupatoru i stranom gospodaru, bilo da se ona manifestovala kroz „turčenje“ (kao generički pojam za odbacivanje narodnog identiteta i zaveta predaka kroz promenu vere i imena, ili kroz političko „konvertitstvo“ i pretvornost), bilo kroz ozloglašeni „rajetinski mentalitet“ koji se do dana današnjeg često pominje kao jedna od najvećih i najsuštinskijih mana našeg naroda. Svaka generacija naših predaka morala je duhovno i moralno raskrstiti sa svojim „poturicama“ i sa svojom „rajetinom“ pre nego što bi uspela da ostvari svoj doprinos ostvarenju Kosovskog zaveta, a čitav niz generacija neslavno je propao u toj borbi. Tako je, uostalom, i generaciji mladobosanskih revolucionara i brilijantnih srpskih pesnika i književnika Bosne, Hercegovine i Krajina, za koje je zajednički motiv i modus vivendi bila večita borba za pravdu i slobodu, prethodila prokleta i pregažena generacija Andrićevog kmeta Simana, čiji je vapaj za slobodom ugušen u opštoj apatiji njegovog okruženja, koje je slobodu priželjkivalo, ali nije bilo spremno za nju da se izbori.

Etički sistem Mlade Bosne i „Kosovske vertikale“ uopšte može se stoga opisati kao jedna partikularistička univerzalna deontološka etika, koja sa Kantovom univerzalnom deontološkom etikom deli „kategoričnost“ i „univerzalnost“ svojih moralnih maksima, jednako insistirajući na autonomiji, čovečnosti i moralnoj dužnosti svakog pojedinca prema normativnim idealima slobode, pravde i istine, ali ove maksime konstituiše, ne kao „opšti zakon“ za celo čovečanstvo, već kao „zavet“ jednog konkretnog, istorijskog naroda. Njegove vrednosti i ideali jesu univerzalni, ali je njegov domen važenja partikularan i ograničen komponentama jedne partikularne etničke kulture i aksiologije. Paradoksalnost ove „partikularne univerzalnosti“ veoma se lepo očituje u velikim moralnim maksimama Kosovskog zaveta – Njegoševoj „neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može“, odnosno Principovim/Žerajićevim „ko hoće da živi nek mre“, koje, za razliku od Kantovog pozivanja na pojam moralne dužnosti čoveka kao čoveka propisuju ono što etika nikada nije mogla propisati – supererogaciju i žrtvovanje pojedinca zarad ideala slobode, časti i pravde.

Dok Kantov kategorički imperativ propisuje humanizam, Njegošev kategorički imperativ borbe za neostvarivo i nemoguće propisuje heroizam. U pitanju je jedan herojski moral koji se u strogom smislu ne može univerzalizovati onako kako to propoveda Kant, jer, iako sloboda predstavlja aksiološko težište Kantove etike, njegova etika nije razmatrala scenarije radikalnog (i pri tome zakonom legalizovanog) ropstva, u kome slobodno delovanje povlači za sobom osudu na smrt ne samo pojedinca, već naroda kao celine. Utoliko se mladobosanski (ili antifašistički) imperativ otpora okupatoru svim sredstvima u strogom smislu ne može normativno univerzalizovati (jer, kada se uzmu u obzir „legalne mere odmazde“ austrijskih i nemačkih okupatora i njihovih balkanskih satrapa, univerzalizacija borbe za slobodu povlači sobom genocid buntovnog i nepokornog naroda – što se istorijski i dogodilo), ali ih to u srpskoj narodnoj svesti ne čini ništa manje univerzalnim. U pitanju je jedna nemilosrdna, beskompromisna i okrutna etika, koja slavi herojstvo i žrtvu, a proklinje kukavičluk i samoodržanje, stavljajući ideal ispred pojedinca, slobodu ispred života, a „grob“ ispred „roba“.

Savremeni zaborav Kosovskog zaveta

Surovost i neprivlačnost ovakve jedne rigidne i beskompromisne etike otpora po svaku cenu i slobode iznad svega prirodno je neprivlačna savremenim Srbima, uljuljkanim u lažnu blagodat konzumerizma, kolonijalne „stabilnosti“ i ciničnog zapadnog amoralizma. Uostalom, „Američkim snom“ („stan i auto na kredit“), odnosno „Srpskim snom“ („dobro plaćen posao na kome se ništa ne radi“) prosečnog Srbina danas bombarduju sa svih strana, preko nepopravljivo vulgarizovane treš-kulture kablovske televizije, tabloidnog novinarstva i dubinske apatije socijalnih mreža, dok je za Kosovski zavet ipak potrebno učiniti izvesni intelektualni i moralni napor i naterati se na samostalno mišljenje i odgovorno političko delovanje.

Ali činjenica da savremeno srpsko društvo izgleda nikada dalje od svojih zavetnih ideala ne znači mnogo, na nju su ukazivali svi velikani srpskog roda, i svi njegovi prijatelji sa Balkana, iz Evrope i šire, pa je opet svaka generacija naših predaka trijumfalno pobeđivala ono „brankovićevsko“, „poturičko“ i „rajetinsko“ u sebi, i uzdizala se iznad svojih istorijskih okolnosti da bi zadivila sve časne Evropljane i celi intelektualno pošteni Svet svojom hrabrošću, pravdoljubivošću i duhovnom snagom. Heroizam i viteštvo srpskog naroda i vojske tokom Velikog rata, od obične sirotinje i seljaka, preko obrazovane i kulturne elite pa sve do političkog rukovodstva na čelu sa oficirima, vladom i kraljem Petrom I lično, služi kao samo jedan od primera ove visoke moralnosti narodnog duha u modernoj srpskoj istoriji, ali se oni mogu pronaći na nizu drugih primera – uključujući beskompromisnu borbu protiv fašizma i nacizma tokom nemačke okupacije, istinski progresivnu jugoslovensku politiku nesvrstanosti zasnovanu na antikolonijalizmu, antiimperijalizmu i solidarnosti, odnosno u malim (ali u savremenoj Evropi tako retkim gestovima) kao što je odbijanje da se, makar simbolično, pridruži savremenim imperijalističkim hajkama protiv Libije, Sirije ili Rusije.

Pa opet, dok današnje pokoljenje očigledno nije do te mere iščašeno iz vlastitih korena i političke tradicije da bi se odreklo slavne istorije Prvog svetskog rata, pa čak i ogradilo od radikalnih i revolucionarnih metoda Mlade Bosne, ono je postalo krajnje neprijemčivo i podozrivo prema samim idealima slobode, jednakosti i pravde, ne kojima su naši preci temeljili svoju političku delatnost. Dovoljno je pogledati apatičnu smirenost sa katastrofalnom državnom politikom na Kosovu (paradigma „brankovićevstva“), ravnodušnost prema preumljenju Crnogoraca, Makedonaca i domaćih muslimana ka prihvatanju novih, često potpuno izmaštanih i generičkih „identiteta“ čiji je jedini cilj da se napravi diskontinuitet sa srpskom tradicijom i kosovskim zavetom (paradigma „turčenja“) i potpunu degradaciju mukotrpno i krvavo stečenih institucija demokratije, parlamentarizma i građanske slobode, koje su na naše oči uzurpirane partijskim pseudo-elitama i stranim agentima (paradigma „rajetinstva“), da bismo videli koliko je naše društvo daleko od svoga moralnog vrhunca pre stotinu godina.

Sukob jalovog „srpstva“ i impotentnog „jugoslovenstva“

Ovo moralno i duhovno posrnuće veoma se lepo vidi u sitničavom svađalaštvu „srpskih“ i „jugoslovenskih nacionalista“ oko nasleđa Mlade Bosne, gde su obe strane zainteresovane isključivo za nominalno prisvajanje (i „brendiranje“) mladobosanaca kao „svojih“, i njihovo „otimanje od onih drugih“, ali nijedna od ove dve strane nije ni najmanje sklona da pokuša u svoje vreme obnoviti duh uzvišene moralnosti, revolucionarnog pregalaštva i političke beskompromisnosti „Vidovdanskih heroja“. Tako „srpsku stranu“ ne zanima kako su njihovi preci bili u stanju da pod zastavom jugoslovenstva privuku tolike katolike i muslimane temeljnim vrednostima srpskog naroda poput Kosovskog boja, Vidovdana, srpskog romantizma i sećanja na „izgubljeno carstvo“, niti je „jugoslovenska strana“ sposobna da jugoslovenstvo vidi kao ideologiju koja je tu da omogući Srbima da očuvaju svoje nacionalne i duhovne vrednosti, a ne da ih uništi i obriše u okviru građanističko-anacionalne uravnilovke. Posvećeni borbi jednih protiv drugih i denunciranju „srpstva“, odnosno „jugoslovenstva“ tokom prethodnih sto godina, malo koga od njih zanima činjenica da u toj svojoj „borbi za ideju“ zapravo služe onim istim imperijalnim i kolonijalnim silama protiv kojih su se svom snagom zajedno borile i srpska i jugoslovenska „strana“ u dva svetska rata.

Kao što je već bezbroj puta istaknuto, da bi se na istorijskoj sceni učinila prava stvar, nije potrebna ni moć, ni vojska, ni bogatstvo, već samo hrabrost, čestitost i posvećenost idealima pravde i slobode. Mladobosanci su to dokazali držeći se istih vrednosti koje su stvorile jednog Karađorđa, Njegoša i Andrića, sahranivši svemoćnu K&K monarhiju, ne snagom svoga oružja, već snagom svojih ideja slobode, pravde i jednakosti. Ove ideje bile su po trulu i represivnu imperiju kudikamo pogubnije od Principovih metaka, i zverstva koja su u ime „europske kulture“ počinili kažnjavajući „caroubice“ i „balkanske divljake“ sa svakim danom vodila su ih je sve dublje u njihov poraz, dok su žrtve njihovih pogroma i kaznenih ekspedicija proslavljene kao heroji oslobođenja Balkana i Centralne Evrope od tiranije i ropstva.

I koliko god današnje „nacionalne elite“ Hrvata, Slovenaca ili muslimana nastojale da to opovrgnu i zataškaju, svrstavanje njihovih sunarodnika uz Srbe u toj borbi (baš kao i u borbi protiv nacista) predstavlja najveća istorijska dostignuća njihovih naroda u XX veku, i moralno spasenje njihovih „nacija“ i „nezavisnih država“ od istorijske ljage genocida u kome su saučestvovali. Pre ili kasnije, njihova deca sagledaće istorijske događaje XX veka i shvatiti da su se Srbi na Balkanu borili i za njih, i za njihovu budućnost, i ponovo će se otvoriti prema moralnosti Kosovskog zaveta, koju su oni najbolji među njima nekada toliko poštovali. A srpska deca će shvatiti da nema ničeg sramotnog, niti nedostojanstvenog u tome što su njihovi dedovi smatrali svojom dužnošću da se bore ne samo za svoju slobodu i blagostanje, već za blagostanje celog porobljenog Balkana, i da je zastranjivanje od takve viskomoralne i uzvišene politike srpskom narodu, u retkim trenucima kada je od nje odustajao, nanela više štete na duhovnom planu od zabadanja noža u leđa od strane „bivše braće“.

Što se Srba tiče, međutim, problem sa ovim uzvišenim idealima jeste upravo u tome što se oni ne mogu negovati u muzejima i istorijskim udžbenicima, a suzbijati i iskorenjivati u političkoj praksi. Vidovdanska etika i revolucionarna etika Mlade Bosne, baš kao svaki pravi moralni sistem, zahtevaju delovanje, a ne prazne reči o precima, slobodi i časti. Na taj način se srpski narod se danas, po ko zna koji put u svojoj istoriji, nalazi u jeku jedne gigantomahije za svoju vlastitu dušu i temeljne nacionalne vrednosti, koja se vodi – ili do potpunog uništenja nacionalnog sećanja i kosovske aksiologije (kao što je slučaj u Crnoj Gori i Makedoniji), ili do odbacivanja „rajetinskog duha“ i beskompromisnog stajanja na branik, ne samo Otadžbine i svoga naroda, već slobode i pravde gde god da su ugrožene, a u skladu sa sopstvenom snagom i mogućnostima. Koliko god nas naši sitničavi i puzavi političari u to uveravali, takvu politiku uopšte nije teško voditi, budući da ju je naš narod sa uspehom vodio već toliko puta, suočavajući se sa neuporedivo strašnijim i odlučnijim neprijateljem. I uvek smo se tih generacija hrabrih, čestitih i pravdoljubivih sećali radije nego njihovih glavnih ideoloških neprijatelja – kukavica, snishodljivaca i čankoliza, kojih je svako vreme bilo puno, ali kojima se ime gubilo sa njihovim vlastitim nadgrobnim spomenicima.

Kako se slavi Vidovdan

To je jedini način da se oda istinska pošta Principu, Žerajiću, Čabrinoviću, Čubriloviću – da se nastavi „borba neprestana“ protiv novih dvojnih monarhija, novih Ferdinanda i Murata, novih Bajazita, Poćoreka, Fon Makenzena i Bemea, kao i razotkrivanje i uklanjanje sa srpske političke scene njihovih domaćih subaša, trabanata i čankoliza. Jer ne može se dostojanstveno slaviti Princip, a zatvarati oči pred položajem srpskog naroda i uzurpacijom srpske teritorije i imovine na Kosovu, ne može se opravdavati ubistvo Ferdinanda, a pružati ruka dokazanim i osvedočenim ubicama i ratnim zločincima, ne može se klanjati pred mladobosanskim idealom slobode, a gaziti i razarati građanska i narodna sloboda u okviru birokratizovanog i otuđenog partijsko-državnog aparata (veoma nalik na austrougarski). Niti se Vidovdan može slaviti kao komunistička školska priredba, jer nije u pitanju dan kada treba držati uzvišene govore, već dan kada treba činiti uzvišena dela, kojima će se ponositi kasnija pokoljenja na način na koji se mi danas ponosimo Obilićem i Lazarem, Principom i kraljem Petrom, Dragutinom Gavrilovićem, Valterom Perićem, Milanom Tepićem ili Zoranom Radosavljevićem.

I naravno, revolucionarna borba za slobodu, baš kao i stremljenje „Nebeskoj Srbiji“ ne mora nužno da bude „kult smrti“ koji „zanemaruje žive“. Ali samo ako se vulgarna, rajetinsko-robovska ideologija „golog života“ stavi po strani može se napraviti prostor za istinski moralni, duhovni i kulturni preporod srpskog naroda i države. Uostalom, upravo to se dogodilo sa našom stradalnom Otadžbinom u periodu 1914-1918 g., tokom koga ona, ne samo da je prošla kroz najveće stradanje u svojoj istoriji, već je istovremeno njena kultura, poezija i etika dosegla svoj vrhunac. Sa svojim poslednjim stihovima u kojima citira Žerajića, Princip se obratio celokupnom srpskom narodu rečima jednako snažnim kao kneževa kletva, ili kao velika Njegoševa maksima iz „Gorskog vijenca“.

Princip je, kao toliki mladi Srbi u svim srpskim ratovima XX veka, uzvišeni ideal slobode stavio ispred svoga vlastitog života i individualne sudbine, što je upravo ono na šta ogromna većina naših sugrađana danas nije spremna. Ali dokle god se čin Principovog žrtvovanja u srpskom narodu vrednuje kao vrhunac nacionalnog heroizma, srpski narod i država nisu izgubljeni. Ako su uzvišeni ideali Mlade Bosne zaboravljeni u našoj generaciji, setiće ih se naredna, kao što je to oduvek bilo u modernoj srpskoj istoriji. Jer borba je, kao što znamo, neprestana, a mi smo danas poslednji ostaci generacije koja još uvek može da „živi“ jer su naši dedovi zarad našeg dobra bili spremi da „mru“. Svojim potomcima ćemo, očigledno ostaviti malo šta više od nade da će oni biti sposobni da se izbore za neki istinski život oličen u slobodi, pravdi i istini, a koji je nama, našom sopstvenom krivicom, umakao kroz prste. Ono što je sigurno – u toj borbi im neće nedostajati svetlih uzora. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner