Komentar dana

Punto i ja

PDF Štampa El. pošta
Bojan Bešir   
četvrtak, 05. novembar 2009.
Kada je krajem prošle godine najavljena akcija zamene starih automobila novim, odlučio sam da se prijavim. Iako vozim juga iz 1992. godine (u prilično jadnom stanju), koji teško da se može unovčiti za više od 400-500 evra, ključni razlog za moju odluku nije bio taj što mi, za slanje tog juga u staro gvožđe, država nudi celih 1.000 evra, već što je najavljeni kredit sa kamatom od 4,5% bio apsolutno nestvaran u zemlji u kojoj naš “reformisani bankarski sektor” nameće nenormalne, “koljačke” kamate, takve da, recimo ako ste kupili nov auto, ispada da ste u periodu otplate banci poklonili jednog, sasvim pristojnog, “polovnjaka” iste marke. Zapravo, taj kredit je otprilike onakav kakav imaju ostali građani u svetu.

Dakle, da ne dužim. Negde tamo februara ili marta pozvao sam salon “Auto Zastava” u Boru (inače, živim u Zaječaru, gde, u tom trenutku, nije bilo auto-kuća uključenih u ovaj projekat) i prijavio se na tzv. listu čekanja. Tada nije bio poznat ni tačan broj automobila koji će se prodati po sistemu zamene, a bilo je i dosta kontradiktornih informacija o kompletnom procesu. Prodavačica sa kojom sam razgovarao mi je rekla samo da sam 390. i neki po redu kod njih i da će verovatno oni dobiti dovoljan kontingent vozila tako da ću i ja “stići na red za zamenu”.

Vlada je 15. aprila ove godine odlučila da krene sa programom “Staro za novo”, gde je omogućena zamena uz reciklažu za 5.000 vozila. Taj broj je, zbog “velikog interesovanja”, povećan u avgustu na 10.000 vozila.

U međuvremenu (12. avgusta) potpisao sam predugovor za kupovinu punta, u kome su navedeni uslovi kupovine i kreditiranja i u kome je eksplicitno navedeno da se cena modela “emotion”, za koji smo se odlučili, od 8.600 evra, umanjuje za iznos od 1.000, evra, te da je kupac obavezan da svoj automobil preda na reciklažu, a da je prodavac u obavezi da kupcu isporuči vozilo najkasnije u roku od tri meseca (12. novembar) i da kupca pet dana pre kupovine obavesti da se auto može preuzeti, kako bi ovaj mogao da (...) najkasnije tri dana pre preuzimanja novog, odveze stari automobil u centar za reciklažu.

Pošto sam dobio ovaj predugovor, odvojio sam 1.000 evra za učešće i, uz ugovorenih 1.000 evra subvencije za staro vozilo, država mi je odobrila kredit od 6.600 evra u banci.

Vlada je 3. septembra, prema rečima potpredsednika Đelića, odlučila da program “Staro za novo” produži do kraja godine. U tom periodu, pojavili su se novi auto-dileri (jedan u samom naselju gde živim) koji su nudili ovu vrstu kupovine i koji su obezbeđivali daleko bržu isporuku svojim mušterijama. Nekoliko ljudi koje lično poznajem su, recimo, odlučili da se prijave nekoliko meseci nakon mene i ekspresno su dobili svoja vozila. Ja ovo nisam doživljavao kao problem, pošto sam verovao u ono što piše u predugovoru, očekujući da će se on ispoštovati (dakle do 12. novembra moći ću da preuzmem nov automobil uz reciklažu starog).

E sad, očigledno je da je u ovoj zemlji verovati u ono što je potpisano ili obećano i dalje neka vrsta ekstremnog sporta. Vlada je 21. oktobra bez objašnjenja obustavila program zamene vozila. Ni to me nije zabrinulo, jer sam očekivao da će svi oni kojima je država odobrila subvencionisani kredit moći da ostvare zamenu vozila.

Međutim, u ponedeljak, 2. novembra, pozvali su me iz prodavnice u Boru i saopštili mi da sada više nije moguća reciklaža i da, ukoliko želim da kupim već naručeni automobil, moram da ili dodam još 1.000 evra učešća ili da promenim iznos kredita!

Danas, dok ovo pišem, nepoznato je šta će biti sa onim kupcima koji su, kao i ja, u ovom slučaju ostali “ispod crte” i izigrani. Ne kažem da nisam u finansijskoj mogućnosti da nekako iskombinujem novi kredit (uz malo veće učešće, pozajmicu ili izbor jeftinijeg modela). Međutim, postavlja se pitanje vredi li učestvovati u ovom oživljavanju mrtvaca i spasavanju neostvarenih predizbornih obećanja.

Investicija “Fijata” u “Zastavu” predstavljena je kao novi početak u razvoju Srbije i to neke nove, “evropske”. Simbolički, saradnja je dogovorena istog dana kada je potpisan famozni Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (onaj koji se još uvek ne sprovodi). Nažalost, slučaj koji sam opisao, kao i mali milion drugih, pokazuju da smo od te Evrope (koju, da se razumemo, uopšte ne želim da idealizujem) svetlosnim godinama daleko.

Takođe, koliko god mogao da se ljutim na auto-kuću kod koje sam osam meseci uzaludno čekao svoj novi automobil dok su neki, zahvaljujući poznanstvima i vezama, čitav posao završili za manje od mesec dana, shvatio sam da iza ogromnog procenta ovakvih ili sličnih poniženja (a neka su sa mnogo gorim posledicama nego ovo), kakva se pojedincu prečesto dešavaju u ovom društvu, stoji krajnje neodgovorno ponašanje vlasti.

Kada je prvo doneta odluka o tome da se program zamene produži do kraja godine, time je omogućena “hiperprodukcija” potencijalnih korisnika tog programa. Jasno je da kada se ista odluka naprasno povuče, da će dobar deo kupaca kojima je odobren kredit ostati “kratkih rukava”.

Pa sad, ko se snašao, snašao se. Za ostale, mož’da bidne, al’ ne mora da znači.