Komentar dana | |||
Neslavljenje dočeka |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 05. januar 2009. | |
Iz dobro obaveštenih izvora bliskih meni možda biste mogli da izvučete priznanje da me ubija projektovano veselje baš tog dana, da se baš 31/18. decembra setim stiha "pučina je stoka jedna grdna", te da mi se nikako ne prima Nova godina pre Božića. A biće i da mi je Nova postala običan dan onog trena kada su se devojčice izborile i da nenovogodišnje noći provode van kuća. Uostalom, što onomad reče poč. Dragan Malešević zv. Tapi: "Ja svaki dan idem u kafanu, meni je Nova godina svakog dana!" Ali, što napisaše u Zabavniku, život piše romane i drame, zlehuda sudba mi je (pod stare dane!) naturila poluporodični demokratski centralizam po kome je dovoljno, ali i potrebno, za tzv. Novu godinu biti budan: ništa lakše, reći ćete, za mene koji u krevet odlazim na relaciji 02-04 izjutra. Avaj! prethodnih gregorijanskokalendarskih godina mi se uspešno prispavljivalo netom posle crtanih filmova – pa sam izlaz za neslavljenje uglavnom morao tražiti u bolesti (i drugim demonima). Ove je godina situacija zaista bila kritična: krajem decembra uhvati me neko zdravlje i Bog zna kako bi se sve to završilo da ne stiže spas od Deda Mraza, onog za nas zaduženog a u liku premijera Srbije, i njegove izjave da se Sledeće godine u Srbiji neće živeti bolje nego u ovoj! Šta slaviti, šta dočekivati – gori život, koji ne može da sačeka ni srpsku Novu?! Dakle, beše to divna proslava, nisam morao da se pravdam zašto sam budan a kao da spavam! U to ime... |