Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Mumificiranje akademskih faraona i Velja iz Londona
Komentar dana

Mumificiranje akademskih faraona i Velja iz Londona

PDF Štampa El. pošta
Savo D. Manojlović   
nedelja, 02. jul 2017.

 „Vreme prkosi svemu, ali piramide prkose vremenu“.

(Arapska poslovica)

U Starom Egiptu faraoni su se nakon smrti munificirali. U grobnice su sahranjivani sa raznim dragocenostima, zlatom, ali i hranom i pićem. Verovalo se da u kakvom stanju telo bude na ovom svetu i kakve materijalne blagodeti stoje na raspolaganju u grobnici, isto će biti i na onom svetu. Piramida je u sebi sadržala zatvoren sistem lavirinata, kroz koji je maltene bilo nemoguće doći do faraonovog tela u grobnici. To je trebalo da faraonovoj moći obezbedi večnost.

 Ovaj faraonski fenomen pohranjen je i u Nacrtu Zakona o visokom obrazovanju i njime se uvodi mogućnost doživotnog neodlaska u penziju. Profesorski status se u nedogled može produživati. U čemu je problem da se profesori koji to zaista zaslužuju angažuju ugovorom o delu? Zašto baš potreba da se tom profesorskom piramidom uokviri sva moć i status koju neko uživa u akademskoj zajednici? I kojom se to naučnom metodom – čiji bi tvorac trebalo da konkuriše i za Nobelovu nagradu, a zaslužio bi vala i tu profesoru bez odlaska u penziju – utvrdilo da samo u akademskoj zajednici u tim godinama može da se daje doprinos svojoj profesiji, ali samo uz privilegiju nepenzionisanja? Zašto to ne važi i za druge profesije? Ne krši li se time jedinstvo pravnog poretka i ne otvara li to mogućnost da i ovaj zakon padne na Ustavnom sudu ukoliko npr. neko udruženje koje se stara o zaštiti ustavnosti zatraži ocenu saglasnosti ovog rešenja sa Ustavom?

No, kako bi naš narod rekao: „I nad popom ima pop“. Odnosno u ovom piramidalnom sistemu i nad faraonom faraon. A to su rektor, dekan, odnosno direktor u zavisnosti o kom obliku visokoškolske ustanove govorimo ili kako ih zakon objedinjavajuće naziva – organ poslovođenja. Naime pored toga što se mandat produžava sa tri na četiri godine, sada organ poslovođenja može umesto ukupno dva mandata, biti biran neograničeni broj puta. Ovakvo rešenje uvod je, odnosno u nekim slučajevima završetak procesa pretvaranja obrazovnih ustanova u privatne prćije.

Činjenica je da dekan, bez obzira što je prvi među jednakima, ipak lako preuzima ulogu odlučujućeg činioca u kadriranju fakultetom i naročito dolasku novih kadrova. Takođe kroz druge sitnice koje život znače, poput kome će se platiti i odobriti studijski boravci, ko će predstavljati instituciju na prestižnim konferencijama, a kome će se delegirati administrativno mastiljarenje, stvara se jedna lepa niša za kupovinu uticaja. E sada budući da ga biraju oni koje dovodi o čijem profesionalnom i životnom komoditetu značajno odlučuje, jasno je zamisliti kako se kroz namicanje većine stvara jedan lep piramidalno večni reizborni sistem – faraonski san!

Potpuno je nejasno zašto se odustalo od dosadašnjeg rešenje koje podrazumeva ograničenje na dva mandata. Reč je u principu o uporednopravnom standardu, koji važi i u zemljama u regionu koje su nam po pravnom, ali i sociološkom sklopu najbliže. Vlast se vremenski ograničava, jer postoji tendencija da će onaj koji je vrši, početi da je (zlo)upotrebljava kako bi na vlasti ostao neprimereno dugo. Upravo zato u savremenim političkim sistemima mandat neposredno izabranog predsednika se ograničava na dva mandata.

Sadašnjeg dekana na mom fakultetu, moram reći pamtim po dobru. Njegovog prethodnika, koji je često izlazio studentskim zahtevima, a naročito je pomogao studente siromašnijeg imovnog stanja, pa smo ga iz milošte prozvali studentska majka, takođe. U jednoj radio emisiji baš povodom ovog zakona upoznao sam dekana Biološkog fakulteta divnog čoveka koji je čak javno rekao da ne podržava ovu faraonsku odredbu i da jedva čeka da se po okončanju mandata vrati profesorskim obavezama. No, zakoni se i ne pišu zbog najboljih, nego najgorih. A najbolji su ovde generalno gledano izuzetak.

Na sve ovo nacrtom zakona uvodi se institut asistenta sa doktoratom između klasične asistenture i docenture, čime se zapravo produžava i otežava napredovanje mladih koji se održavaju u odnosu zavisnosti i strepnje. A u tom sistemu, čast izuzetcima, vrlo često nema mesta za najbolje.

Često se setim svog prijatelja Velje koji sada završava doktorat u Londonu. Iako je bio među najboljim studentima i želeo da ostane u našoj akademskoj zajednici za njega nekako nije bilo mesta. Otišao je i na magistarskim studijama na Oksfordu izabran za najboljeg studenta u svojoj generaciji. Na tako prestižnom međunarodnom univerzitetu gde dolaze najbolji iz celog sveta...

Ruku na srcu u sistemu gde se do pozicije da metaforično rečeno, čast izuzecima, stiže tako što onima iznad sebe „donosite burek“ logično je da za takve nema mesta. Neki od njih, međutim, ne žele da idu po burek, već procene da im je bolje da odu na Oksford po nagradu. Velja na kraju krajeva nije na gubitku. A mi?  

Autor je predsednik Udruženja za zaštitu ustavnosti i zakonitosti