Početna strana > Rubrike > Komentar dana > Bez struje u 21. vek
Komentar dana

Bez struje u 21. vek

PDF Štampa El. pošta
Ivan Bajunović   
subota, 11. jun 2011.

Iako je tekst koji sledi u značajnoj meri lično motivisan, svakako da se motivacija za njega ne iscrpljuje samo u nameri da on posluži isključivo kao lični apel. Njegov cilj jeste da na jednom od inače brojnih primera ukaže na nemoć pojedinca da u ovoj zemlji ostvari svoja zakonska prava, kao i na odnos države i njenih institucija prema životnim problemima građana. Uz poseban osvrt na hipokriziju samoproklamovanih demokratskih medija, koji, sa jedne strane – kada žele da pobegnu od neprijatnih političkih tema –  neprestano ističu značaj „realnih životnih pitanja“ sa kojima se suočavaju obični građani, dok, sa druge strane, ne pokazuju ni minimum zainteresovanosti za bilo kakvu situaciju koja ne udara na sentimente širokih masa ili se ne tiče neke od privilegovanih manjinskih grupacija.

Situacija, kao što rekoh, ne izlazi previše iz okvira naše sumorne društvene svakodnevnice. Radi se naime, o tome, da jedna grupa građana, mahom bivših i sadašnjih radnika građevinskog preduzeća Trudbenik (među kojima i autor ovog teksta sa porodicom), živi već više od pola godine bez struje na Novom Beogradu (od 17. novembra 2010. godine), u Trudbenikovim barakama. Struja je isključena od strane Elekrodistribucije Beograd  (u daljem tekstu EDB), bez upozorenja, iako su računi bili redovno izmirivani. Da se radi o nezakonitom isključenju struje, potvrdila je i presuda Prvog osnovnog suda u Beogradu, koji je 16. decembra 2010.godine doneo rešenje kojim se nalaže momentalno uključenje struje, na koje EDB nije imao pravo žalbe.

Sve ono što se dešavalo od tada do danas, podstaklo je potrebu za pisanjem ovog teksta, koji ima za cilj da pokaže odnos države, medija i ostalih centara moći prema ovakvom stanju.

Pravosnažna presuda Prvog osnovnog suda nije izvršena, zbog žalbe EDB-a na istu, iako je u presudi eksplicitno je naglašeno da na nju pravo žalbe ne postoji. Od tada do daljeg uloga suda se svodi na zakazivanje novih ročišta a time i odlaganje izvršenja presude. Obraćanje Opštini Novi Beograd, pravnim i ostalim službama EDB-a, ministarstvu za rad i socijalna pitanja, ministarstvu za ljudska prava, kancelariji Predsednika republike, gradonačelniku Beograda, centru za socijalni rad Novi Beograd – pokazuje jedino sposobnost navedenih za sistematsko ignorisanje i proglašavanje vlastite nenadležnosti. Ovo kroz konkretan primer pokazuje zabrinjavajući stepen nemogućnosti ostvarenja vlastitih, zakonom garantovanih prava.  

U ovakvoj situaciji, obraćanje medijima je logičan naredni vid borbe za ostvarenje svojih prava, i pokušaj upozorenja na poražavajuće stanje prava običnih ljudi koji se uzdaju u rešenje problema zakonitim sredstvima. No, interesantno je da mediji od kojih se očekuje da budu „zaštitnici građana“ i da ukazuju na stvari u kojima nadležni organi očigledno greše i čine nepravdu, kao što bi to trebalo da bude slučaj sa nekakvom pretpostavljenom ulogom medija u savremenim demokratskim društvima, pokazuju isti stepen nezainteresovanosti kao i sama država. Obraćanje kako lokalnim, tako i  televizijima sa nacionalnom frekvencijom, završava se gotovo usaglašenim ignorisanjem i odbijanjem, sa neuverljivim obrazloženjem da je reč o problemu isuviše uobičajenom i neinteresantnom za širu javnost!?

Da li je zapravo na delu mehanizam koji sprečava da realna slika srpske društvene stvarnosti dospe u medijski prostor, dok se istovremeno u političke svrhe koristi marketinški potencijal ekstremno negetivnih društvenih pojava, koje se predstavljaju u svetlu nekakvih izolovanih slučajeva? Da li u domen nadležnosti medija i političkih funkcionera prevashodno spadaju epizode „humanosti“ pred TV kamerama, i da li one mogu biti alternativa kontinuiranom sprovođenju odgovorne socijalne politike? 

Ne treba ni spominjati dramatično i ponižavajuće pogoršanje svih uslova života nakon par meseci provedenih bez struje kao osnovnog elementa života savremenog čoveka. Ali još više poražava činjenica da je ovakvo stanje posledica kršenja nekih osnovnih postulata društva koje se izdaje za savremeno i u pravu utemeljeno. Ovde se radi o jasnom negiranju ispunjenih uslova na korišćenje nekog prava (redovno izmirivanje dugova i legalno stanovanje) i pravosnažne sudske presude. U meri u kojoj je pokazano poštovanje prema zakonima države, uzvraćeno je šikaniranjem i sistematskim uništavanjem, kakvo se očekuje od nekog jedino u stanju rata, u stanju nalik na ono koje Hobs naziva „prirodnim stanjem“. A, u ovom slučaju, upravo ka takvom stanju država svojim postupcima gura svoje građane koji poštuju zakone i koji su „odustali od slobode“ u meri u kojoj očekuju da njihova prava budu prenešena na vlast. Ovde se više ne radi samo o tome da se ne izvršava pravosnažna presuda, već i o jednom obesmišljavanju postojanja bilo kakve uloge suda i pravde u državi.

Nažalost, nepoštovanje odluke suda nije nikakva novina u Srbiji, ali kada se radi o ignorisanju rešenja koje se odnosi na neke elementarne stvari koje se tiču svakodnevnog života, u pravom svetlu izlazi stvarna slika o potpunoj političkoj obespravljenosti čoveka u Srbiji. On, treba naglasiti, više nema šansu da očekuje bilo kakvu mogućnost ostvarenja svojih potreba preko države na koju je preneo svoju slobodu i svoja prava.

Ono što je posebno poražavajuće jeste nezvanična pretpostavka koja objašnjava čitav ovakav stav nadležnih organa i medija, a ona se tiče atraktivnosti ovog mesta na Novom Beogradu. Naime, smatra se da je isključenje struje, a i vode naposletku, jedan od načina proterivanja građana koji žive ovde, radi prodaje ovog placa nekom investitoru. Što kao najrealnije objašnjenje ponovo čini aktuelnim Tomasa Mora i njegovo: „Ovce su pojele ljude.“