Početna strana > Rubrike > Kolumne Slobodana Antonića > “Hitleri“ iz našeg tvitera
Kolumne Slobodana Antonića

“Hitleri“ iz našeg tvitera

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Antonić   
nedelja, 19. april 2020.

Kada su Anu Lalić, novinarku portala Nova.rs (deo N1 formacije) i članicu UO NDNV, pustili iz pritvora, list Danas je na naslovnoj stranici objavio njenu fotografiju na kojoj dotična, uzdignutih ruku, na nekom mitingu, drži parolu „Stop fašizmu“.

Na ovoj slici – uz koju stoji „iz privatne arhive“ (dakle, dala ju je sama novinarka) – Lalićeva je sva nasmejana, bezbrižna i očigledno srećna – kao na kakvoj zabavi.

Pripadam pokolenju rođenom 14 godina posle rata, za koje je fašizam bio nešto strašno, mračno – čak demonsko. Sve što smo o fašizmu slušali od naših roditelja, a oni su ga živeli i jedva preživeli, bilo je užasavajuće i vezano za smrt. Za mnogo smrti i za mnogo mučenja…

Antifašizam za naše naraštaje, dakle, nikako nije išao uz kliberenje. Pomenuta slika nam, zapravo, još jednom potvrđuje karakter današnjeg dominantnog antifa fazona. To je lažljivi, šminkerski i čisto pozerski antifašizam.

Kažem lažljivi, jer da je parola „Stop fašizmu“ kontekstualno imalo smislena, osoba koja je drži imala bi naspram sebe ili nacistički vojno-policijski aparat, ili stvarne fašističke bande naoružane šipkama, koje se upravo spremaju da preuzmu državu. I svakako se ne bi rasturala od zafrkancije i kerebečenja. 

Ali, tu dolazimo do tipičnog ideološkog obrta. O ne, reći će vam naša veselkasta antifa družina – pa srpsko društvo je puno fašizma! Kako napisa Snežana Čongradin, u pomenutom listu, Aleksandar Vučić je „diktator i zastupnik profašističke stranke“, a Vuk Jeremić i Boško Obradović su, takođe, objašnjeno je u istom članku, predsednici „zaista profašističkih partija“ i nosioci „naci-političkih ideja“.

Naši antifa manekeni, uopšte, proglašavaju fašistom svakog ko im se imalo ne dopada, a fašizmom svaku ideologiju ili politiku s kojom se ne slažu (videti moju analizu Kišjuhasovih kolumni). Funkcija takve retoričke fašizacije, da podsetim, trojaka je:

1. Ućutkivanje: kad proglasite nekog za fašistu time ga apsolutno diskvalifikujete za bilo kakva politička prava ili za učešće u javnoj raspravi („s hitlerovskim nakotom nema dijaloga“); ovaj totalni diskvalifikativ služi da se oponent totalno stigmatizuje i ućutka; dakle, da se usmrti u građansko-političkom smislu;

2. Zamlaćivanje: kada marginalnu pojavu proglasite centralnim društvenim i političkim problemom, time ometate, odvraćate i preusmeravate pažnju kritičkog mišljenja na drugostepene ili čak lažne probleme; preko antifa manekenstva, na primer, levičari se u polukoloniji guraju da se prvenstveno bore protiv domaćeg (defanzivnog) „nacionalizma“ – koji se uvek proglašava nekakvim zlokobnim narastajući fašizmom (čuveni Ugričićev gvozdeno-deterministički niz: patriotizam – nacionalizam – šovinizam – nacizam); s druge strane, pitanje borbe s (neo)kolonijalizmom, imperijalizmom i turbokapitalizmom gotovo da se i ne postavlja;

3. Legitimacija poretka: ako su ne samo vlast i opozicija u nekoj zemlji (pro)fašistički, već je (pro)fašističko i čitavo društvo, onda je opravdan svaki represivni i paternalistički odnos „demokratskog Zapada“ – tj. njegovih ekonomskih, političkih i vojnih struktura, kao i lokalnih ideološko-političkih zastupnika – prema tako teškom „bolesniku“; autoviktimizacija nekog društva, dakle, preko (samo)optužbi za fašizam, služi njegovoj trajnoj (samo)marginalizaciji kao političkog subjekta i njegovom ukonačenju u položaju ekonomske, političke i kulturne kolonije – ali i prizivanju svake vrste represije ukoliko kolonija pokuša da se emancipuje.

Ova trojaka funkcija današnjeg „antifašizma“ u Srbiji vidljiva je na svakom koraku, a ovde ću, kao primer, najpre navesti ono što piše Miloš Ćirić. Reč je o inicijalnom potpisniku Apela 88, što pokazuje njegov dosta visok rang u propagandno-ideološkom aparatu kompradorske inteligencije; Ćirić je, takođe, jedan od plodnijih autora Peščanika (jedno vreme bio je i zamenik urednika Peščanikovog online magazina), čest gost Balkan Insight-a (Birn) i dragi gost Danas-aN1Remarkeraali i levičarskog Novog plamena – što ne treba da čudi, jer Ćirića Blic predstavlja kao „levičara i antifašistu“. Autor za sebe takođe kaže i da je „aktivista za ljudska prava i saradnik Fakulteta za studije medija, Univerziteta The New School u Njujorku, SAD“. 

* * *

Ćirić nam, dakle, objašnjava da je „Srbija pod Miloševićem u potpunosti prihvatila ideologiju koja je ličila na nacizam“, jer se „genocidi i kampanje etničkog čišćenja, mučenja, brutalna ubistva, svi kampovi (tj. koncentracioni logori – S. A) — ne razlikuju mnogo od onih koje su nacisti koristili“ (!?). „Bošnjaci i kosovski Albanci propatili su najviše pod srpskim nacizmom“, objašnjava Ćirić, a njegove korene on vidi u ranijem „srpskom rasizmu prema nesrbima u Jugoslaviji“ (?!).

 

I danas, tvrdi Ćirić, „mejnstrim mediji u Srbiji, naše obrazovne institucije, naša inteligencija — skoro bez izuzetka, održavaju gangrenoznu mržnju prema nesrbima“ (!?). Zapravo, „glavni postulati nacističke politike Miloševića još uvek žive u srpskom javnom mnjenju, ali ne kao incidentalni izlivi nacionalističkih struja, već kao zvanične politike države, ali i današnje srpske opozicije“ („mnoge opozicione partije u današnjoj Srbiji ekstremnije su od samog Vučića“).

Problem je, po Ćiriću, u tome što, nakon pada Miloševića, „proces denacifikacije u Srbiji nikada zaista nije počeo“. To Srbija nije mogla sama da uradi – jer je „većina građana Srbije devedesete provela u saglasju s režimom“, što se vidi iz toga da su „građani dali Miloševiću plebiscitarnu podršku kada god su za to dobili priliku“. S druge pak strane, „EU i SAD nisu potpomogli čišćenje srpskog društva od miloševićizma“, jer, „za razliku od posleratne Nemačke, nije bilo okupacionih snaga koje bi mogle da nametnu pravila i zakone“.

Otuda više nema ni „puke mogućnosti da bi Srbija mogla da postane denacifikovano društvo“, pa bi makar, kada je o Kosovu reč, „Srbija trebalo da bude primorana da prizna kosovsku nezavisnost“. Zato Ćirić poziva „međunarodnu zajednicu da izvrši pritisak na Srbiju“, kako bi prihvatila „Kosovo kao unitarnu, sasvim međunarodno priznatu državu“.

Čitav ovaj Ćirićev galimatijas, kao što se vidi, sastoji se iz činjeničkih netačnosti, čudovišnih optužbi protiv čitavog srpskog društva i poziva na njegovu okupaciju, kao na jedino rešenje. Recimo, potpuno je netačno da je većina građana plebisicitarno podržavala Miloševića. On je u Srbiji izgubio sve skupštinske izbore od 1993. godine, a samo zahvaljujući (post)izbornim manipulacijama i političkoj veštini uspevao je da obezbedi parlamentarnu većinu i obrazuje vladu (vidi opširnije ovde 145-151, 177-250).

Ali, ova istorijska netačnost služi tome da čitavo srpsko društvo može da se proglasi saučesnikom Miloševićeve „nacističke“ politike, te da Srbiju predstavi kao trajno i nepopravljivo – prepusti li se samoj sebi – obolelu od „rasizma“, „nacizma“ i „gangrenozne mržnje prema nesrbima“. Zato je okupacija, ili makar neki oblik trajnog paternalizma („Srbija da bude primorana“, „da se izvrši pritisak“, itd) jedina opcija za ovako obolelo društvo.

Ako uz to pogledamo šta Ćirić piše na svom tviter nalogu, dobićemo potpuniju predstavu o ideologiji jednog ovdašnjeg „antifašiste“ za linč.

Ćirićeva oštrica je, ne samo ovih dana, usmerena na „for profit organizaciju SPC“ i na „pravoslavne džihadiste“. Za Ćirića je, naime, tu reč o „SPC ološu koji blagosilja ratne zločince, krade od naroda, siluje decu i tokom pandemije širi zarazu“. Ovo poslednje SPC radi „putem huškanja vernika na paganski običaj lizanja iste kašike, ljubljenja vrata i drugih drvenih/staklenih površina“. Ćirić smatra da je „SPC trebalo zabraniti 90-ih zbog podrške ratnim zločincima“, odnosno da je barem „trebalo sveštenstvo pohapsiti kad su 2009, u sred sezone gripa, dozivali ljude da, s decom, danima ljube leš Gojka Stojčevića“ (i ovde). 

Ovaj antifašista bi, takođe, „SPC vernike što ližu jednu istu kašiku tokom pandemije, ljube vrata, (ljube) jedni druge, ljube staklo na ikonama jedni za drugim i slično, sve komplet izolovao u Crnu Reku, a lečenje krenuo lopatom“. Ćirić tvrdi da je „SPC blagosiljala ratne zločine, genocid, etnička čišćenja i silovanja dece“, da su „pola visokog preosvešćenog sveštenstva iz SPC – pedofili“. Za njega je ključni problem što se „ljudi drogiraju tamjanom od malena u ovim krajevima“, što se poštuje Nikolaj Velimirović koji je „nacista“ i „čisto zlo“, ili pak što se sledi mitropolit Anfilohije koji je, zapravo, „colonel Risto Radović Sotona“ (i ovde). Uopšte, „ovde je da poludiš od popova“, jer su „popovi fašisti“, odnosno „fašisti u mantijama“, zbog čega se Ćirić zalaže da bi trebalo „zakonom zabraniti fašiste iz SPC na svim meridijanima“.

Nije samo SPC za Ćirića fašistička, „oduvek je većinski (deo stanovništva – S. A) rasistička skupina u okviru prostora koji zovemo Srbija“, a opšte je poznato da su „pravoslavni nacisti ipak najgori nacisti“ (?!). „Ovih dana se po srpskim društvenim mrežama citira pesma M. Niemöllera, koja preteći govori o trenutku kada nacisti dolaze po nas“, piše Ćirić u jednom tekstu na Peščaniku. „Kako ne uviđamo taj zastrašujući obrt: mi smo nacisti koji dolaze i odvode nedužne“. Mi Srbi, naravno.

„Milošević je najveći fašista posle Hitlera“, SRS su „fašisti koji su pozivali na ubistva civila, treba ih zabraniti zakonom“, „DSS: ponosni na svoj fašizam“, Boško Obradović je „fašista“ (istoisto), Dveri su „fašisti“, „antisemite i verski fanatici“, „Dveri su malo otvoreniji fašisti, a NSFM to akademski uvija, mada praktično isto govore, pišu, traže“ (i ovde „NSFM“), Dobrica Ćosić je „ratni zločinac i fašista“, Toma Nikolić je „osvedočeni fašista“, Malagurski je „fašista“, uopšte, „ko negira genocid, taj je fašista“, a i „serija Ravna gora je finale rehabilitacije i promocije fašizma u Srbiji“. 

Jeremić je, takođe, „mali četnički otpad“, dok je u Novom Sadu Pajtić „nacionalista“, „Fajgelj se još traži u fašizmu“, a jedini „antifašista“ pomenut po imenu je niko drugi do – Dinko Gruhonjić. „Ja sam za gulag za naciste i oduzimanje svih prava tom ljudskom šljamu, uključujući i slobodu govora“, objašnjava Ćirić svoje stanovište. „Mislim da bih bio odličan cenzor za fašiste“, kaže on, „fašiste samo preko nišana“. „Smrt fašizmu, srećna Nova godina“, pozdravlja svoje pratioce, 31. decembra. 

Ćirić čak ima primedbe i na građanski deo političko-informativnog spektra, tvrdeći, recimo, da se gledanjem Utiska nedelje „podržavaju velikosrpski stavovi i propaganda koje autorka promoviše bar dobrih 20 godina unazad“, a nalazi da i u listu Danas postoje „urednici četnici“ (!?). Čak su i Jovo Bakić i Dragan Đilas „četnici“, a „Đilas je veći nacoš od dežurnih nacoša“ – valjda zato što i kod njih ume da se „probudi Srbin iznutra“, „Srbin u njima“, nešto strašno i opasno što Ćirić dijagnostifikuje kao „dubinski Srbin“ (?). 

Vidimo kako kod Ćirića radi pravilo ideološke strme ravni. Kada jednom počnete da koristite termine izvan njihovog uobičajenog značenja, ubrzo oni gube distinktivni karakter i njihova upotreba postaje bezobalna. Kad reč „fašista“, dakle, proizvoljno primenite na Miloševića i njegove, onda fašisti postaju i SRS, pa onda Ćosić, pa Dveri, pa DSS, pa Malagurski, pa NSPM, zatim svako ko ne misli da masakr u Srebrenici treba zvati genocidom, e da bi na kraju fašista postao i svako ko ne misli da su fašisti svi oni koje ste vi izvoleli da proglasite za fašiste.

Ovde se vidi i mehanizam stigmatizacije, gde se etiketa „fašista“ lepi bez ma kakvog postupka dokazivanja i rasprave. Pljuc – i gotovo. Recimo, gde je to i ko je obrazložio da je DSS fašistička stranka? Ili, ko je i gde to analizirao časopis ili sajt NSPM, pa pokazao da je reč o fašističkom portalu?

Ne, nego je, kada je reč o NSPM, Petar Luković jednostavno, u svojim lakdrijaškim tekstovima u Feralu, negde tamo 2003. godine skovao bufonerijsku sintagmu „Nova srpska fašistička misao“. Dopala mu se, pa je počeo redovno da je koristi, a uredno da je prenosi Peščanik (recimo: ovdeovde ili ovde). Onda su na Forumu B92 otvorene teme: NSFM (2005) i „NSFM u odbranu patrijarhata“ (2008). A Lukovićeve E-novine su „NSFM“ čak počele da stavaljaju i u naslove – na primer: „Kome nije do EU, neka ide u NSFM“ (2009), „NSFM objavila rat NATO paktu“ (2013), „Blic i NSFM zajedno rade u DS kampanji“ (2014), „Čitaoci-zveri, dresirani po NSFM meri“ (2015), „NSFM – fašistički pregled srpske godine“ (2015) itd. A kada su E-novine ugašene, Luković je nastavio s korišćenjem etikete „NSFM“ i u XXZ magazinu (ovdeovdeovde ili ovde). 

I tako je, upornim ponavljanjem, izvršena normalizacija ove sramotne stigmatizacije. Deo naših pro-EU selebritija i aspiranata da to postanu prihvatio je ovu ha-ha-ala-sam-duhovit etiketu, Ali, s takvim stvarima se ne šali. To je etiketa-omča – konopac oko nečijeg vrata koji svaka budala, ako se dokopa neke vlasti, sutra može da zategne. Ili je baš to i cilj? 

Dakle, o „NSFM“ danas opušteno, i bez ikakvog zazora što time postaju deo gomile za linč (lynch mob), pišu: Boris MilićevićZoran KusovacDejan KožulNatalija JakovljevićAna JovanovićMilica PešterićMilovan ŠuvakovMilan ĆirkovićDejan JovanovićSlobodan JoksimovićMarko PrelevićNebojša G. MirkovićNovak PetrovićMilan AranđelovićUroš SiljanovićZoran Spasenoski… 

A, videli smo, i naš junak, Miloš Ćirić. I tako je „ma taj je fašista“, postalo kao „dobar dan“. Time se, naravno, do kraja razvodnjava istinsko zlo koje denotira emocionalni deo pojma istorijskog fašizma. A to je, svakako, nedopustivo. Ili je, možda, na delu – kao što ćemo gledati da ispitamo u nastavku ovog teksta – nešto sasvim promišljeno i sistemski podsticano. I, takođe – dubinski zlokobno.  

* * *

Ako ste pomislili da su Ćirićeva stanovišta pomalo ekstremna, agresivna, pa i potencijalno opasna (po najveći deo ljudi u Srbiji – čija se okupacija priziva ili opravdava!), onda, bojim se, da ništa ne znate o onome što piše Milan Ćirković, astronom ovdašnji. Ćirković je, naime, Ćirić doveden do pojma.

Ćirković je član najužeg tima Libeka, instruktor na njihovim raznim kursevima, pisac poglavlja u njihovim publikacijama, i prigodni predstavnik na TV – ukratko, „u samom vrhu Libekovih naučnih saradnika“ – kako se hvale sami libekovci. Ističući ga kao svog uglednika, oni time samo potvrđuju ocenu, koja se na prvi pogled može učiniti preoštrom, da je Libek fundamentalistička desničarska organizacija“, te da je čine „militantne sluge i korisni idioti neljudskog, lešinarskog tržišnog fundamentalizma koji je okovao planetu“ (Zoran Ćirjaković).

 „Ne postoje nikakvi `nacionalni resursi` – jednostavno tržište popunjava svaku nišu i samo ga treba ostaviti na miru“, smatra Ćirković. Drugo, „nema `naroda`, to je loše definisan pojam“. Treći generalni stav ovog istaknutog libekovca je da je Srbija „fašistička država“, odnosno „nakazna kvazidržava“, „zločinačka država Srbija“. Četvrti stav je da „je teško reći da na Balkanu možeš istinski da stvoriš državu `demokratskim putem` – ovde se nije dovoljno evoluiralo“. I peti stav je: „Apsolutno smo sve što nam se dešava zaslužili“.

Evo obrazloženja ovih stavova. U Srbiji imamo posla s „glupim i nemoralnim biračkim telom“, kog Ćirković još naziva i „govnjivim biračkim telom“. To je ne samo stoga što su ovde „većinski botovi i budale“, nego i što kod nas postoji „niska medijana IQ-a biračkog tela“, jer „većina, kao što pokazuju rezultati izbora, neće dosegnuti do IQ = 65“ (istoisto). „Moronska ovdašnja većina“ – a „ovde i dalje većinu predstavljaju kreteni“, odnosno „rulja“ – po pravilu „bira totalitarnu bagru da je predvodi“. Problem demokratske insuficijencije u Srbiji, kao i drugi naši problemi, dolaze i od toga što „većinsko srpsko biračko telo, naravno, ništa, ili skoro ništa, ne radi – jer je ovde lenjost svetinja i nacionalni sport“. Uopšte, pripadnici većine su „primitivni u ishrani i načinu života“, „bedni u glavi“, te deo „idiotskog srbovskog mentaliteta“ (pejorativan atribut srbovski je, verovatno, Ćirkovićeva invencija).

Srbija je, očigledno, „slepo crevo Evrope i sveta, što bi (trebalo bi: bismo) bolje učinili da priznamo“, kaže Ćirković. Reč je o tome da su „fabrička podešavanja u Srbiji po defaultu mentalna bolest“ (?!), odnosno Srbija je „već decenijama (…) žarište virusa mentalne bolesti“, koja se zove „etno-nacizam“ ili „srBski etnonacionalizam“. Njime je Srbija zaražena „najmanje od 1989, a dobrim delom i od 1903“. 

„Pandemija komunovirusa samo je ogolila ono što svi normalni znaju – ovo (Srbija – S. A) je antievropska, putinistička despotija“. Ćirković, naime, misli da su „upravo komunjare najodgovornije za ovaj komunovirus-19“. On, uistinu, mrzi sve levičare, posebno „kamunjističke zlikovce“ i njihovu „zločinačku ideologiju“. Pogrdno ih naziva „crvendaćima“ i „komunjarama“. „Problem su komunjare i ovi što im je ispran mozak tom malignom ideologijom“, kaže on. „Komunjare su (u Španiji – S. A) bili govna i jajare kao i uvek“, jer „komunjara ostaje debil, mislim – komunjara“. 

Svaki levičar je za Ćirkovića neprijatelj. Recimo, Berni Sanders je „moron“, „sektaš, sa svojim ludilom“, tačnije: „ekstremni sektaš; a to, kao i kod njegovih idola Lenjina, Kastra i Čaušeskua, vodi direktno u masovne zločine“. Milošević je „požarevački skot, najveći neprijatelj Srbije“, kog je podržavala „rulja morončina i degenerika“; a Ivica Dačić je „gangster, alkoholicar, nacional-socijalista“, „odvratna nacional-socijalistička svinja i poznati ruski špijun“.

Naravno, i Ćirković misli da je „90-tih godina kod nas bio čist nacional-socijalizam“, a „Milošeskuova parola `svi Srbi u jednoj državi` potpuno je strukturno identična (izvorno isticanje) Hitlerovoj paroli `ein volk, ein reich, ein fuhrer`“ (pravilno je: Ein Volk, ein Reich, ein Führer); i zaboga, Miloševićev režim nikada nije istakao parolu „Svi Srbi u jednoj državi“; zato je pozivanje na nju, kao pokazatelja nekakvog „nacizma“, ne samo nategnuto, već i istorijski netačno). 

No priča o „nacizmu“ iz devedesetih služi, kao i kod Ćirića, samo da se ustvrdi da je i današnja „nakazna Srbija“ ili „zločinačka država Srbija“ – „potpuno ista (izvorno naglašavanje – S. A) 6. aprila 2020, kao što je bila 6. aprila 1992“ (?!). U oba slučaja, naime, na delu je „nacional-socijalistička“, odnosno „kolektivistička socijalistička ideologija“.

SPC je, za Ćirkovića, „srednjevekovna organizacija prožeta pedofilijom, džipovima i udbaškim/ ruskim agentima“. Ona je „udbaška, ratno-profiterska, anticivilizacijska, antihumanistička, totalitarna i kriminalna snaga koja vuče naše društvo u provaliju“ i koja „litijaši u srednji vek“. Takođe, „govna iz rukovodstva SPC“ („degenerici iz SPC“), zajedno s „govnima iz rukovodstva RPC“, „pružaju otpor razumu“ – a i inače, „od pravoslavlja, dobiješ samo q, ništa drugo“! 

Kad smo već kod Rusa, Putin je „Putler, ogavni i brutalni tiranin“ i „mentalno poremećeni kremaljski tiranin“. Mi „pod uticajem ruskog zla nismo prihvatili Milankovićev kalendar“, a „Rusi su pili parfeme kad su `oslobodili` Bg 1944, nakon što bi potrošili sva pića i u pauzi ostalih pljački i silovanja“. Dočim danas, „ruska `braća` brane toalet papir zvani rezolucija 1234 ili koji je već broj na koji se sekta odaziva“, a zbog korona virusa „ruska govna sad seire“…

Nasuprot tome, „(NATO) vojska je jedan od poslednjih oslonaca razuma“, „ima više pametnih zemalja, kao što su Kostarika ili Island, koje su sklopivši sa USA sporazum o odbrani, ukinule svoje vojske, uštedevši tako silne pare“, i uopšte, „svi hoće u EU i NATO“, „voleo bih samo mi da uđemo u NATO, pa ćemo tad lakše sa komunistima“, zbog čega: „Živeo Zapad, živela EU, živeo NATO!“. 

Kada je pak reč o srpskim političarima, Vučić je „debil“ i „sumanuti diktator“, Boško Obradović „moron“, „smrad“ i „etnonacistički degenerik“, Vuk Jeremić je „retardirano smeće“ „nacionalistički lešinar i monstrum“, „rasipničko totalitarno govno“ i „najgori degenerik kojeg smo ikada imali kao šefa diplomatije“, Đilas je „moron“, Dodik je „mentalno bolesni degenerik“, Toma Nikolić je „zlikovac i otvoreni fašista“, Tadić je bio „diktator“, „budala“, „degenerik opšte prakse“, „udbaški moron“ i „greška kao pojava“, a Koštunica „degenerik“, „udbaški moron“ i „smrad od udbaškog nečoveka“; Saša Radulović i DJB su, pak, „grupa opasnih mentalnih bolesnika“, „tamo nema normalnih, preduslov da se učlaniš je dijagnoza“, a Radulović „samo naizgled liči na ljudsko biće“…

Što se pak tiče uglednika i javnih ličnosti, patrijarh Irinej je „kreatura“, mitropolit Amfilohije je „hulja“, „odvratno govno i gnjida“, „udbaš, mafijaš, politikant, lažovčina i oličenje zla“. Dana Grujičić je „idiotkinja“, „kretenka“ i „idiotska ruska agentkinja“, „uvek je bila glupača, uvek će biti glupača“, a samo „govna uče po receptima `dr` Grujičić“. Tasovac je „duševno bolesni skot“, Ljilja Smajlović je „krava“ (dobro je prošla, jer je Le Penova „kurvetina“), Vlado Georgiev je „uvek bio debil“, Jovo Bakić je „kreten“, Emir Kusturica je „amaterska budaletina“, Lompar „moron“, „totalni kreten“, „fanatik i ludak“, Smilja Avramov „veštica“, Vedrana Rudan „odvratna debilka“, „mentol“, „luda krmača“ i „zlikovačka svinja“, Danilo Basta je „budala“ (od filosofa on je najmanje nagrđen, jer je, recimo, Hegel „uvek bio odvratna spodoba“, a Hajdeger „bio i ostao govno“), Bećković „udbaški akademik“, „uvlakač i dupelizac“… Uopšte, u SANU „ima par normalnih, sve ostalo su ludaci i/ili ratni zločinci“. 

Zanimljivo je da Ćirković nije mnogo nežan ni prema nekim građanskim i levo-liberalnim postavkama i autorima. Beograd je „beskonačno dosadan i bezvezan grad“, „debilana“, „centar smrada, kriminala i političke mafije“. Branko Milanović „was always a capital bullshitter“, Stevan Filipović je „budaletina“, Dejan Ilić je „postmodernistička nakaza“, a zajedno s Rastislavom Dinićem čini „kretenoidnu ekipu“, Mario Reljanović „lupeta“, itd.

I naravno, osoba koja je, posle Petra Lukovića, najviše puta napisala „NSFM“, pod punim imenom i prezimenom, nesumnjivo da je Milan Ćirković (recimo: ovdeovdeovdeovdeovdeovdeovdeovdeovdeovde i ovde).

No, najbolja je izjava ovog čoveka – koji za sebe voli da kaže „ja kao liberal“ – a ona glasi: „cijankalijum rešava sve probleme“!  

* * *

„Ama, čovek je očigledno lud“, reći ćete, „zašto trošiti vreme na njega“. 

Ne, Ćirković nije lud. On je ugledni „profesor-istraživač Astronomske opservatorije u Beogradu, međunarodno priznati naučni autor i predavač“. I, takođe, neko ko se nesmetano ponaša kao da je maligni, agresivni i primitivni fah idiot. 

On odaje utisak nekog ko ništa ne zna o društvu, kulturi i istoriji, nekog ko je potpuni ignorant u društveim naukama („sociologija je pseudonauka, kao astrologija ili alhemija“ a „u svetu sociologije, uz možda dva izuzetka, nema nikog normalnog“). On se predstavlja kao fanatik jedne ideologije, i otvoreno, pod svojim imenom i prezimenom, piše ono što mnogi zagovornici te idologije izgleda da misle, ali se ipak ne usuđuju da kažu (ili pak tvituju pod pseudonimom).

Ćirković kroz svoju vulgarnu i osionu retoriku, zapravo, odlično sublimiše čitav spektar ideologema koje nalazimo kod naše kompradorske inteligencije. Tu je, najpre rasistički prezir prema sopstvenom narodu, kao glupom i bolesnom. Ćirković je, dakle, i Kokan Mladenović („Taj naš narod odavno nije narod na koji možemo da budemo ponosni“), Ćirković je i Vladimir Arsenijević („Činjenicu da sam Srbin osećam samo po sramoti od te činjenice“), Ćirković je i Nikola Krstić („Srbi su toliko ogavan narod“), Ćirković je i Ivana Uzelac („Mi smo najgori narod“), Ćirković je i Mia David („Koliko je ova zemlja odvratna!”), Ćirković je i Nevena Bojičić („Ja se iz tog naroda izuzimam“), Ćirković je i toliko njih drugih, „slučajnih Srba“…

Ćirković, takođe, bukvalno veruje u biološku subinteligentnost Srba kao u istorijsku determinatu – pri čemu koristi čisto naturalističke slike. Otuda je Ćirković i Nikola Samardžić („Nama je potrebna naša sopstvena transformacija, nama nije potrebno da kao neki biološki otpad zagadimo EU – da li im je potrebno i naše smeće?“), zato je Ćirković i Brankica Stanković („Ovo vanredno stanje pokazuje pre svega koliko smo “bolesni” kao društvo, i to lečenje tek nam predstoji“), zato je Ćirković i Biljana Stojković („virus autoritarnosti, jednoumlja, kriminalizacije, ksenofobije, klerikalizacije i najpre otrovnog nacionalizmazarazio je naše društvo“), zato je Ćirković i i Dinko Gruhonjić („Srbija je neizlečivo zaražena nacionalističkom koronom“), zato je Ćirković i Snežana Čongradin („u Srbiji imamo posla s poremećenim nacionalističkim svestima, žrtve nacionalističkih propagandi imaju trajne posledice na mozgu, zato je pomak uslovljen takozvanim prirodnim selekcijama i mutacijama, zapravo, nepredviđenim, ali izvesno nesrećnim tokovima“; čitaj: glupi Srbi će prirodno da izumru)…

Tu je i onaj nadmeni prezir prema donjim slojevima, prema toj “basket of deplorables“, kako ih zove „liberalna“ Hilari Klinton. Zato je Ćirković i Vesna Pešić („niži slojevi u Srbiji su duboko autoritarni i patrijarhalni, te svetlosnim godinama udaljeni od progresivne i prosvećene levice, ti slojevi ne mogu da budu agens bilo kakvih promena“), zato je Ćirković i Biljana Srbljanović („Svaki penzioner koji je oteo mesto svakom mladom roditelju pre 20 godina u skloništu, osudio je generacije staraca na nemilost društva“), zato je Ćirković i Miodrag Majić („to je mešanje karata socijalnih, to nije normalno, to nigde ne postoji, to jednostavno nije realno“)…

Kada kunu i psuju SPC, Ćirić i (njegov dovršeni pojam) Ćirković takođe su bukvalno Biljana Srbljanović – koja u drami Nije smrt biciklo da ti ga ukradu (2011, štampali „Zavod za udžbenike“ i „Službeni glasnik“ u 30.000 primeraka!), ovako referira na sahranu patrijarha Pavla: 

Uključen televizor, sa kojeg dopire neko monotono pojanje, neke tronute zadušne babe i monasi u civilnoj službi.

NADEŽDA Kažem ti ja. Vidi ovog, vidi ovog, tata. Sad će da se usekne u tu svoju bradurinu.

TATA Nadežda, ti ni za koga nemaš poštovanja.

NADEŽDA Ma koga da poštujem? Ovog što bali nad odrom nekog popa?

TATA Nije pop, nego patrijarh.

NADEŽDA To je isto.

Tata ćuti. Muči se da vidi ekran.

TATA Vidi ovaj cirkus. Umro, pa umro, pa šta onda? A vidi ovog što ljubi leš. Fuj.

NADEŽDA Stvarno grozno.

TATA Može tako da se zarazi. Pa i on da umre“.

Ćirković je i Kišjuhas („za odistinski društveni razvoj treba nam mnogo više protestantskih knjiga, umesto pravoslavnih zvona i praporaca“), Ćirković je i Snežana Čongradin („nazadne i koristoljubive glavešine SPC“ … „unazad trideset godina, bili su na strani zločina“ … „promovisali ratnozločinačku politiku, (…) u punom žaru veličali najveće balkanske koljače“), Ćirković je i Goran Ješić (iz SPC „insistiraju na širenju pandemije, lizanjem kašika i punjenjem crkava“), Ćirković je i Dinko Gruhonjić „Nema gore fukare od popova. Fuj!“), Ćirković je i Nenad Čanak („popovi se ponašaju kao da rade na procenat od svake sahrane“ … „ovog trenutka u crkvi Sv. Đorđa u Bgd su se okupili vernici na liturgiji; hoće li policija sada rasturiti zabranjeno okupljanje?; pohapsiti organizatore?; i zašto neće?“), Ćirković je i Bojana Maljević („videli smo snimke [vernika na liturgiji – S. A]; da li je neko priveden?; kažnjen? da li se makar patrijarh ogradio, osudio?; zašto nije? Ko će kada i kako odgovarati?“), Ćirković je i Dejan Ilić („zatucani i za stvarnost i ljudske živote slepi popovi“ … „apsolutno idiotski zahtev SPC da se za vikend dozvoli liturgijsko okupljanje“), Ćirković je i Nikola Krstić („morao sam da zalajem s krova zgrade kada sam video da SPC daje vernicima da ližu istu kašiku, dok sam, maltene, zaplakao kada je vlast zabranila psima da vrše nuždu noću“), Ćirković je i Daško Milinović („Napraviće bradati vampiri Uskrs u petak do pandurskog časa… stići će svako ko želi da popuši kašiku“), Ćirković je i Vladan Đukanović („Vernik gradom neće šetati“!), Ćirković je još, i opet, Biljana Srbljanović („ne menjaju kašičicu, ne peru ruku koju pružaju da se celiva, musave ikone guraju deci da ih usnama diraju“), Ćirković je i Dragan Bursać („po Srbiji se slobodno švrćkaju crkveni bioteroristi u mantijama koji pozivaju na nova zajednička lizanja kašike“)

***

U stvarima demokratije i građanskog mira, pak, Ćirković je Dario Hajrić („Samo pribranost, pozitivne misli i potpuno odsustvo milosti kad dođe vreme za revanšizam“), Ćirković je Sonja Biserko („najjači bastion nacionalizma sada je Univerzitet u Beogradu, on bi trebalo potpuno da se zatvori – naročito predmeti kao što su istorija, filozofija, politikologija i pravo potpuno su zaraženi fašizmom“; ovde 51), Ćirković je još jednom Čongradinova (u Srbiji je na delu „sistem nakaradnog, ratnozločinačkog obrazovanja i kulture“), Ćirković je i, opet, Nikola Samardžić („Srbija nije imala svoj građanski rat, kao srećnije nacije “; „Đinđićeva Srbija nije imala snage da se obračuna sa svojim neprijateljima, nije zabranila zločinačko mišljenje“: pa je Srbija stoga dobila „demokratiju puštenu s lanca“, i još jedan dokaz da je F. Majneke bio u pravu kada je „1933. priznao da `nemački narod nije bio zreo za demokratiju`“; ovde 487; 485; 490)…

Ćirković su ne samo svi oni, već i svi najgori-smo-narod-putuj-Evropo tviteraši koji, skriveni pod pseudonimima, šire agresivnu i toksičnu ideologiju autorasizma i autokolonijalizma, verbalno satirući svakog ko ne želi da u horu, poput Ćirkovića, viče „Dole zločinačka država Srbija!“, „Živela EU, živeo NATO!“. 

Ćirković je svako od njih, i svi su oni Ćirković. Oni su skupa, kako je neko lepo primetio, jedna velika osoba sa mnogo avatara, zloćudna i opresivna ideološka struktura iz koje se, kroz različite profile, neprekidno čuje bruj porobljujućih ideologema: „srpski nacizam“, „genocid“, „denacifikacija“, „evroatlantske integracije“, „mapa puta“, „evropske vrednosti“, „palanački duh“, „vizija-misija“, „rodne politike“, „kultura sećanja“, „inkluzivne prakse“… – i naravno „antifašizam“. 

Funkcija ovog horskog mantranja je anesteziranje žrtve. Međutim, kada ideološki izričaj poprimi tako koncentrisanu, ogoljenu i brutalnu formu, kao kod Ćirkovića, rezultat može biti razabiranje i otpor žrtve. Otuda je Ćirković potencijalno koristan. On može biti katalizator našeg saznanja da je reč o sistemskom fenomenu. On može podstaći naše nastojanje da tom fenomenu damo ime. I, on nas, što je najvažnije, može izazvati da pokušamo da ga nekako objasnimo.

Dakle, šta bi moglo biti to čega je reprezent Ćirković? I zašto toga, za ime svega, u Srbiji ima u toliko oblika i avatara?  

* * *

Desna (konzervativna, desno-liberalna) kritika fenomen linčujućeg antifašizma – antidemokratskog, militantnog i, suštinski, antiliberalnog – objašnjava time da i sam fašizam, zapravo, ima leve korene, te je ovo tek jedan od mutiranih, mimikrijskih i samo nešto slabijih vidova iste, maligne, ideologije. 

Takvu kritiku nalazimo kod DŽone Goldberga u njegovoj knjizi Liberalni fašizam (2007). On, takođe, tvrdi da u SAD pripadnici levo-liberalnog establišmenta u medijima, kulturi i politici, proglašavaju za fašizam sve što im se ne dopada (4). Kao primer navodi knjigu Krisa Hedžisa Američki fašisti (2007) u kojoj je celokupna američka hrišćanska desnica izjednačena s fašizmom (5). Ali, takav militantni „antifašizam“, po Goldbergu, udara na same korene tradicionalnih američkih sloboda. Stoga je to, zapravo, skriveni fašizam. Kao što kaže Enio Flajano, „današnji fašisti se dele u dve grupe – fašiste i antifašiste“. 

Slično stanovište nalazimo i u članku Slobodana Radosavljevića „Antifašizam – poslednje utočište nitkova“ (2013). Jedino što Radosavljević umesto u levici koren fašizma vidi u ideologiji antikapitalističkog kolektivizma. Levi oblik te ideologije je komunizam, a desni fašizam. Danas se iza antifašizma, smatra Radosavljević, često krije kompromitovani levi kolektivizam. No, inflacijom etiketiranja, „fašista je postao svaki politički protivnik čije stavove treba proglasiti neprihvatljivim“. Otuda je antifašizam, danas, najčešće „efikasno demagoško sredstvo za `normalizaciju` političkih stavova i ideologija čija je politička, ideološka i etička vrednost jednaka fašizmu, pa čak i za `normalizaciju` samog fašizma“.

Leva kritika ideologije antifašzma, međutim, smatra da je na levici antifašizam podmetnut od strane krupnog, transnacionalnog kapitala, kao surogat istinske leve politike. Bernd Rabel kaže da „nemačka levica ne može više da kritikuje kapitalizam jer je i sama postala `natovska` i proamerička. To nije samo u Nemačkoj, već i na Zapadu. Njen raniji, pravi cilj – kritika kapitalističkog sistema – danas je zamenjen ideologijom `antifašizma`. Tako je rezervni cilj („Ersatzziel“) postao odjednom glavni. (…) Levica u Nemačkoj veruje da vodi borbu `protiv fašizma“, a na kraju gotovo uvek ispadne da se ona bori protiv sopstvenog, nemačkog naroda (mit einem Kampf gegen das deutsche Volk), (…) a na strani američkog agresora“. 

Na sličnoj poziciji među levičarima u Srbiji je Darko Drašković. On je još 2008. godine ukazao da je za levicu „antifašizam“ surogat-ideologija. „Najlakše je deklarisati se kao antifašista“, kaže on, dok u isto vreme „mi ni reči ne progovaramo o represiji nad radnicima — represiji koja znači nejednakost protiv koje kao levičari moramo da se borimo“. Takav antifašizam je, objašnjava Drašković, tek ideološka šifra, a „funkcija šifre je uvek da skriva ono šifrovano“, „da proizvede slepilo“ – za ono što je istinski važno. Kao puka šifra, današnji antifašizam, po Draškoviću, „predstavlja najgoru i najopasniju reviziju istorijskog antifašizma – zato što najviše liči na istorijski antifašizam, do kojeg nam je u stvari stalo“. U tom smislu, danas „nema nevinog antifašizma“, a oni najmilitantniji proizvođači slepila, koji su, povrh svega još, i „u savezu sa krupnom buržoazijom“, navode Draškovića na ocenu da su danas, često, „antifašisti inverzna slika fašista.

U članku iz 2019. Drašković takođe kritikuje srpsku levicu da je prihvatila ideologiju ovdašnjeg „civilnog sektora“ – iza kog po pravilu stoje transnacionalne strukture – a kome je glavni cilj borba protiv „diskriminacije, rasizma i seksizma, te nacionalizma, šovinizma, fašizma, nacizma – koji bujaju u primitivnoj, zaostaloj, `azijatskoj`, `ne-evropskoj` sredini“. Problem s takvim pristupom, po Draškoviću, nije samo „ponekad sasvim otvoreni, prezir prema narodu, bilo prema Srbima (autošovinizam), bilo prema siromašnima (gađenje) i neobrazovanima (arogancija)“, kao i u odricanju prava „naroda u Srbiji da odlučuje o svojoj sudbini“ – čime se uspostavlja „nejednakost naroda u Srbiji spram, recimo, naroda u EU“. Problem je što, za ovu ideologiju, osnovna „ideja faličnosti naroda u potpunosti izvrće prave razloge lošeg stanja u Srbiji – a to je položaj neokolonije EU i NATO pakta“.

U drugom članku iz iste godine, pak, Drašković kritikuje „lokalnu ideologiju antinacionalizma“ koja je tek „domaća varijacija na temu globalne `antifa` ideologije“. Reč je o tome da se nacionalizam u Srbiji optužuje za sva zla, odnosno on „funkcioniše kao krajnji eksplanans (ono što objašnjava), koji sam ne zahteva dalje objašnjenje“. U takvoj ideologiji „nacionalizam je apsolutno zlo, zlo po sebi“, i ujedno uzrok svega lošeg što nam se na ovim prostorima događalo poslednjih tridesetak godina. „Nema pomena imperijalizma, neokolonijalizma, tj. nema pokušaja da se zločini, nacionalizam i tsl. dovedu u vezu ili, štaviše, objasne imperijalizmom i neokolonijalizmom“. Dakle, fukcija takve ideologije je zaslepljivanje za stvarne uzroke naših glavnih društvenih problema. 

Na sličnoj poziciji je, kada je reč o levici u Srbiji, i Mario Kalik. I on, u članku iz prošle godine, kritikuje što je srpska levica preuzela ideologiju NVO sektora. „Kritika nacionalizma ne sme u idejnoj i političkoj strategiji levice da nadjača kritiku imperijalizma“. On upozorava našu levicu da „nacija ne služi samo imperijalizmu, već može da služi i borbi protiv njega“. Zato kaže da „u suverenoj nacionalnoj državi socijalizam ne mora biti nužan, ali u koloniji on nije moguć. Zato je patriotizam nužan za socijalizam“. „Ko na levici ćuti o zapadnom imperijalizmu, neka ćuti i o srpskom nacionalizmu“. 

Da „dominantni, savremeni antifašizam levice nema veze s istorijskim antifašizmom“, slažu se i Darko Delić i David Novaković (2019). Dok je klasični „antifašizam bio narodno-oslobodilački i revolucionarni“, ovaj „kidnapovavi“ – jer je, zapravo, uzurpiran „od strane liberalne ideologije“ – „svodi se na ideologiju ljudskih prava“. Zato on „nema nikakve veze ni sa slobodom naroda od imperijalnog i kolonijalnog tlačenja, a ni s ukidanjem ekonomskom tlačenja u vidu kapitalizma“. Posebno je žalosno što je „levica odstupila od temeljnih principa klasne borbe na periferiji kapitalizma“ (gde se nalazi Srbija), a ti principi su: „narodna suverenost i antiimperijalizam“. 

Delić i Novaković su, takođe, saglasni s Draškovićem „da je determinišući faktor srpske političke i socijalne situacije neokolinijalni položaj Srbije“. Saglasni su i s njegovom kritikom antinacionalističke ideologije, za koju „svaki legitimni zahtev za slobodom naroda u Srbiji – slobodom da sam bira svoj istorijski put, ili da zahteva jednakost s drugim narodima – biva označen kao nacionalizam koji, prema zajedničkom stanovištu levice i civilnog sektora, neumitno vodi u šovinizam, fašizam i, naposletku, nacizam“. 

Konačno, kada je reč o našoj levoj inteligenciji, Predrag Kovačević u članku objavljenom pre dve nedelje ukazuje na totalitarističke dimenzije dominantne ideologije „antifašizma“. Kovačević se, najpre, poziva na Fukoa, koji „totalizujući birokratsko-tehnokratski kapitalizam naziva novim fašizmom“. „Idealni tip pojedinca u ovom sistemu je neko ko nema porodicu i prijatelje, ali se lako uklapa u nova okruženja, poseduje znanja i veštine koji mu omogućuju da lako menja poslove i mesto prebivališta, i time se prilagođava brzim promenama na tržištu rada“. Takav, za sistem idealni pojedinac, „vodi računa o sopstvenoj fizičkoj kondiciji i ishrani jer sve to pospešuje njegovu produktivnost“. „Ako je savremeni totalizujući, kapitalizam – sistem novog fašizma“, kaže Kovačević, „onda nam postaje jasno ko su novi fašisti: svi oni koji zdušno zagovaraju ovakav sistem i kritikuju, satirizuju i demonizuju načine života koji nisu u skladu s njim“. 

„Pozapadnjačena elita“, objašnjava Kovačević, zahteva „transformaciju svakog pojedinca u savršen delić kapitalističke mašinerije“. Kogod pripada „nezapadnim religijama“, kogod ne zna dovoljno dobro „engleski jezik, ne zabavlja se po zapadnim običajima i ne konzumira samo zapadni kulturni sadržaj“ – postaje neprijatelj. „Kolonijalne elite su ogorčene zbog činjenice da njihov zaostali narod nikako da se modernizuje“, kaže Kovačević. Zbog toga se „pojedinci iz krugova kolonijalne elite pretvaraju u najvatrenije nove fašiste – jer ne vide nikakav problem u besomučnom demonizovanju sopstvenog naroda“. 

„Fanatični novi fašisti“, piše dalje Kovačević, „ne vide nikakav problem u tome što su oni na sebe preuzeli retoriku zapadnog fašizma i usmerili je protiv svojih naroda. (…) U jednoj vrsti orvelijanskog obrta, nosioci fašističke retorike sebe predstavljaju liberalima i antifašistima“. 

„Narativ o `nenormalnoj zemlji`“, zaključuje Kovačević, „ima za cilj da kod najvećeg broja ljudi formira ubeđenje kako ta zemlja nema nikakvu budućnost. Zbog toga je jedini racionalni cilj emigracija. Na taj način, kolonijalni centar ostvaruje konstantan priliv kvalifikovanog mladog stanovništva – koje je u potpunosti prihvatilo ideju o neophodnosti ultramoderne, (…) ili onoga što Fuko zove novim fašizmom“.  

* * *

Čini mi se da je ova vrsta leve kritike ideologije „antifašizma“ uspešnija, kako u hermeneutičkom, tako i u eksplanatornom smislu. Mi smo doista svedoci nastojanja globalne superklase da se izgradi totalitarna homogena formacija. Ona je totalitarna po pacifikaciji i kontroli svih spratova društvenog života (od ekonomije do zabave), a homogena je po isključenju svake različitosti koja nije čisto turistička i politkorektna (što znači likvidiranje svih potencijalno subverzivnih svetopogleda i načina života).  

U polukolonijalnim zemljama, na periferiji sistema, ekonomska, politička i ideološka represija, koja potiče od sistema, daleko je izraženija nego u središnjim zemljama. Otuda je linčujući „antifašizam“ na periferiji toliko jak i neomeđen – kao konačna batina „antinacionalističke“ ideologije (a zapravo, antisuverenističke – antiemancipatorske – politike) svaki put kada u raspravi ponestanu argumenti. 

 Ova ideološka kultura verbalnog linčovanja svakog ko odstupi od hegemonog zapadocentričnog (atlantističkog) klišea, podsticana je sistemski – finansijski, medijski i logistički. Libek i njegovo glasilo Talas.rs štedro su finasijski potpomognuti, a Ćirković je uredno pozivan ne samo da „edukuje“ (o liberalizmu) studetski i učenički podmladak, već njegov tviter nalog – primer direktnog vulgarnog vređanja mnogih ličnosti – nikada nije doveden u pitanje.

Ideološka pristrasnost tviter administracije odavno je dokumentovana, ali ovde imamo još jednu flagrantnu potvrdu toga. Recimo, suspendovan je nalog Vojislava Šešelja koji je vređao ljude („poznata beogradska kalaštura, B. S. [stajalo je puno ime i prezime – S. A], koja se godinama kurvala sa stranim ambasadorima i hvatala u svako izdajničko kolo, obrušila se na velikog književnika Petera Handkea…“; „poznati srbomrzac i petparački književnik F. D. [stajalo je puno ime i prezime – S. A], u izlivu šovinističkog besa, Petera Handkea naziva moralnom nulom. Sam F. D. ne podleže moralnim kriterijumima – on je govno u ljudskom obliku“).

Međutim, Ćirkovićev krug žrtava koje već godinama zasipa agresivnim vulgarnostima daleko je širi, a njegove uvrede mnogo odvratnije. I – nikom ništa. Ili je Ćirković bezuspešno prijavljivan, a administracija nije reagovala, ili čak nije ni prijavljivan – jer je u toj meri izvršena normalizacija verbalnog linčovanja „srpskih nacionalista“, „popova“ i „zločinačke inteligencije“, te se takav diskurs uopšte i ne primećuje kao problematičan. 

Ali, kao što smo videli, Ćirković nije usamljen slučaj. Ne samo pod pseudonimom, već i pod punim imenom i prezimenom, naša kompradorska elita, zajedno s aspirantima, verbalno teroriše društvo, u cilju zastrašivanja i odvraćanja od svake pomisli na otpor i pobunu.

Zato je parola „Smrt fašizmu“, koju je držala Lalićeva, a s obzirom na kontekst kako društva, tako i aktera, krajnje lažljiva i licemerna. To je tipičan primer tzv. preokretanja optužbe – kada ordinarni nasilnici i prevaranti optužuju žrtvu za laž i represiju.

Jer, ta parola iza sebe ima drugi skriveni natpis. A on je istinska kodna formula tretmana belih crnčuga: „Cijankalijum rešava sve probleme“.

Cijankalijum, ciklon B, osiromašeni uranijum… kakogod…

Jedino što ovoga puta znamo da je dehumanizacija uvod u pokolj

I ono što, takođe, znamo to je: nećemo mirno stajati u redu.

(Iskra)

 

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner