Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Sličnosti SFRJ i BiH |
![]() |
![]() |
![]() |
nedelja, 05. decembar 2010. | |
(Novi Reporter, 1. 12. 2010)
U tom ležernom poduhvatu falsifikovanja prošlosti, logika je nevažna kategorija. Koga briga za činjenicu da partizanski vijećnici u Mrkonjić Gradu 1943. uopšte nisu imali na umu nikakvu “tisućljetnu državnost” Bosne i Hercegovine, već su isključivo pominjali federalnu jedinicu u sastavu buduće DFJ, pa FNRJ, a na kraju i SFRJ? Kome je važan podatak da su izrazitu većinu pripadnika pomenutog gerilskog pokreta, pa i delegata na famoznom okupljanju ZAVNOBiH-a, činili Srbi. Na stranu njihove ideološke zablude, ali, teško je povjerovati da bi oni pristali na to da 67 godina kasnije budu tretirani kao utemeljivači “suverene i cjelovite” zemlje po standardima pokojnog Alije Izetbegovića. Ako ništa drugo, bar zbog toga što su se u Drugom svjetskom ratu borili na različitim stranama, da bi se u čitavoj mirnodopskoj fazi gledali sa krajnjim nepovjerenjem političkih protivnika, a sredinom osamdesetih i kroz zatvorske rešetke, iza kojih je tada bio smješten “duhovni otac” bizarne kombinacije tekovina polumjeseca i petokrake. Ugodna starost Osim uzurpiranog i besmislenog “Dana državnosti” u dijelu Federacije sa bošnjačkom većinom, mozaik BiH ima i druge kocke čiji su originali proizvedeni u bivšoj Jugoslaviji. Recimo, kakva bi to bila replika SFRJ kada ne bi imala kopije Josipa Broza i Edvarda Kardelja, makar se radilo o robi iz uvoza? Na Titovu ulogu odavno pretenduje Stjepan Mesić, rashodovani predsjednik Hrvatske. Tokom mandata na Pantovčaku pokušavao je da raznim dimnim bombama dokaže da ima moć kakvom je nekada raspolagao “najveći sin naroda i narodnosti”. Pošto ga je u matičnoj zemlji malo ko shvatao pretjerano ozbiljno, Mesić je retoričke petarde nemilice bacao u susjednu Bosnu i Hercegovinu, dijeleći bukvice Srbima i Hrvatima, jer radije gledaju u Beograd i Zagreb nego u Sarajevo. Jedini favorizovani etnos u takvim nebulozama vrlo brzo je počeo ga zasipa nagradama i titulama, od virtuelnog doktorata u Tuzli do počasnog građanstva u Bihaću. On je na tu vrstu aplauza uzvraćao sve otkačenijim tezama, sa kulminacijom u vidu otvorene najave rata protiv Republike Srpske i presijecanja koridora kod Brčkog u slučaju secesije RS.
A onda ga je na funkciji zamjenio Ivo Josipović i činilo se da je došao kraj Mesićevim ekscesima. Međutim, iz zasluženog zaborava izvukla ga je uvrnuta odluka nadležnih organa u Srbiji – da mu uredno uplaćuju mjesečni iznos od 39 evra penzije, za kraći period proveden na poziciji člana Predsjedništva Jugoslavije početkom devedesetih. Nije problem u veličini te svote, već u porijeklu karikaturalnog “legalizma”. Ukoliko je osnova za takav gest nekakva misteriozna odredba sporazuma o sukcesiji - da samo Srbija preuzima finansijske obaveze prema svim akterima nekadašnjih saveznih institucija, onda mogu da se očekuju podjednako perverzni prizori. Na primjer, Sefer Halilović u Beogradu podiže novac od minulog rada u JNA, a zatim opušteno šeta Skadarlijom i traži kafanu u kojoj će potrošiti iznenadni poklon. Ali, pošto nije bio diskretan u seirenju, vijest stiže do Nasera Orića. On se prisjeća da je prije rata u BiH bio tjelohranitelj Slobodana Miloševića i zaključuje da, kao bivši republički službenik, ima još veća prava na prihod od Penzionog fonda Srbije nego Halilović. Ljutito traži pare i dobija ih, uz izvinjenje birokrata jer ga, zbog nepoznate adrese, nisu blagovremeno obavijestili o toj garanciji za ugodnu starost.
Teoretičari i praktičari Ili, bar reprizu operetskog, ali krvavog odlaska Slovenije iz Jugoslavije. U svakom slučaju, Mesiću odgovara bilo kakva varijanta nasilnog “pacifikovanja” srpskog “remetilačkog faktora” u Bosni i Hercegovini. Od alpskih kolega, u pisanju mračnog scenarija odavno mu pomaže Jelko Kacin, kreatura čija je politička karijera započela propagandnom transformacijom brutalne egzekucije oko 50 golobradih mladića u “herojsku borbu za slobodu” navodno ugrožene Slovenije protiv “okupatorske” JNA. U posljednjim godinama, kao nadobudni briselski činovnik, Kacin se osilio do te mjere da konstantno drži predavanja Srbima sa obe strane Drine o tome šta treba da čine da bi ih on preporučio za ulazak u “klub odabranih”, poznat kao EU. Vrhunac je, ipak, dostigao nedavno, kada je zaključio da je dovoljno krupna figura da može da određuje ko će biti predsjednik Evropskog parlamenta, pošto nije bio zadovoljan reakcijom predsjedavajućeg iz Poljske na sarkastično dobacivanje jednog britanskog poslanika, upućeno Kacinovom mentalnom blizancu iz Austrije. Podsjetimo, engleski cinik Godfri Blum, posredstvom klasične zamjene teza, okvalifikovan je kao “nacista” i udaljen sa sjednice EP, jer je na neototalitarni govor Martina Šulca o neophodnosti apsolutne unifikacije EU i definitivnog ukidanja suvereniteta država-članica reagovao shvatljivom asocijacijom na njemačkom jeziku: “Jedan narod, jedna imperija, jedan vođa”.
Naravno, Josip Broz i Edvard Kardelj, odnosno, Stjepan Mesić i Milan Kučan, ne bi mogli da funkcionišu u Bosni i Hercegovini bez asistencije prepoznatljivijih figura od gastarbajterske verzije Smiljka Šagolja – Jelka Kacina. Na domaćem terenu, potrebni su im Hamdija Pozderac i Branko Mikulić, a u tim koordinatama najbolje se snalaze Zlatko Lagumdžija i Željko Komšić. Doduše, marifetluci u stilu bivših neprikosnovenih vladara socijalističke BiH ne polaze im za rukom u RS, u dosadašnjoj komunikaciji sa dvije vodeće partije, Savezom nezavisnih socijaldemokrata i Srpskom demokratskom strankom. Ali, zato vedre i oblače takozvanim Ustavnim sudom BiH, tijelom koje se dosljedno ponaša u skladu sa Titovim upozorenjem na vrhuncu moći, početkom sedamdesetih: “Nećemo se držati zakona kao pijan plota”. Sada, kada su “pravosudni” klonovi Staneta Dolanca utvrdili da srebrne elektrode braće Alijagić koštaju pet miliona maraka, a vjerovatno zlatne nekretnine “Borca” iz Travnika bar deset puta toliko, Lagumdžija i Komšić, kamuflirani u Pozderca i Mikulića, isprobavaju novi alhemičarski trik. Zaključili su da su mogućnosti SFRJ iscrpljene i da je, zarad projekta centralizacije BiH, vrijeme za identifikaciju sa Habzburškom monarhijom. Za testiranje te “inicijative” poslužio im je diplomatski pulen Harisa Silajdžića, ambasador Bosne i Hercegovine u Austriji Haris Hrle. Vjerovali ili ne, Hrle je u Beču, simptomatičnog 25. novembra, otvorio dvodnevnu “naučnu” konferenciju pod nazivom: “100 godina Bosanskog zemaljskog statuta: da li je to prvi bh. ustav?” Pa, zar ta “zasluga” nije pripadala ZAVNOBiH-u? Ipak, ko zna zašto je takav zaokret dobar. Jer, poslije 1910. kada je car Franjo Josif “podario” Bosni i Hercegovini “Zemaljski statut”, neminovno slijedi i 1918. godina... |