Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Pritisci SAD, Velike Britanije i Nemačke na Republiku Srpsku u uslovima ukrajinske krize (I)
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Pritisci SAD, Velike Britanije i Nemačke na Republiku Srpsku u uslovima ukrajinske krize (I)

PDF Štampa El. pošta
Igor Vukadinović   
nedelja, 10. avgust 2025.

Rusija je stavljanjem veta na Rezoluciju o Srebrenici sprečila izglasavanje rezolucije Saveta bezbednosti, ali je britanski cilj postignut – BiH je uključena u eskalirajući sukob Zapada i Rusije. Od tada se rapidno pojačavaju pritisci na rukovodstvo u Banjaluci.

Ovo je preliminarna verzija rada „Pritisci Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Nemačke na Republiku Srpsku u uslovima Ukrajinske krize“ koji je 25. juna 2025. godine predstavljen na naučnom skupu „Srpski zapad: 30 godina od Oluje i Dejtona“, u organizaciji Andrićevog instituta u Višegradu. Objavljivanje rada je planirano u Zborniku Odeljenja za društvene nauke Andrićevog instituta.

Pre ukrajinske krize

Analiza politike Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Nemačke prema Republici Srpskoj u poslednjoj deceniji ima za cilj da odgovori na neka od ključnih pitanja vezanih za položaj ovog entiteta u savremenim međunarodnim okolnostima. Pre svega, rad nastoji da utvrdi šta predstavlja glavni pokretač zapadne politike prema Republici Srpskoj, kao i da razmotri u kojoj meri su pritisci vodećih zapadnih sila doveli do njene egzistencijalne ugroženosti.

Odgovori na ova pitanja mogu, ujedno, ponuditi uvid u primenljivost teorijskog koncepta Semjuela Hantingtona o religijskim i civilizacijskim podelama kao glavnim pokretačima globalnih konflikata u post-hladnoratovskom periodu. [1] U tom smislu, posebna pažnja posvećena je tome u kojoj meri su civilizacijski faktori uticali na oblikovanje spoljne politike vodećih zapadnih sila prema Republici Srpskoj.

Iako je Hantington svoju teoriju zasnivao i na primeru rata u Bosni i Hercegovini, kao slučaju sudara tri različite civilizacije, jedan aspekt tog sukoba za njega je ostao delimično neobjašnjen. Reč je o izrazitoj naklonjenosti Kolektivnog zapada, pre svega Sjedinjenih Američkih Država, muslimanskom faktoru u BiH u ratu protiv Srba.

On je ponudio nekoliko mogućih razloga za ovaj, kako je napisao, „izuzetak“ – taktika Vašingtona za pridobijanje Turske i Saudijske Arabije, naklonjenost američke vlade ideji „multikulturalne države“, koju je u zvanično proklamovalo muslimansko vođstvo ili uticaj dehumanizacije Srba u zapadnim medijima na kreiranje državne politike. Na kraju je ipak ostao nedorečen, bez konačnog stava o ovom pitanju. [2] Ukrajinska kriza, koja je izbila skoro dve decenije nakon objavljivanja njegove knjige, kao i njen odjek na Balkanu, mogu da popune ovu prazninu u Hantingtonovoj teoriji.

Samjuel Hantington tokom jedne od sesija na Svetskom ekonomskom forumu u Davosu, 25. januar 2004.

Kako bi se razumela priroda zapadne politike prema Republici Srpskoj od izbijanja ukrajinske krize do danas, neophodno je vratiti se u period koji je toj krizi prethodio. Ovo istraživanje počiva na tezi da se istorija politike Zapada prema Republici Srpskoj, a samim tim i posleratna istorija Republike Srpske može podeliti na tri epohe.

Prva epoha, od kraja rata do okončanja mandata Pedija Ešdauna na mestu visokog predstavnika 2005. obeležena je političkim nasiljem nad Republikom Srpskom. Uz pritiske, pretnje i kršenja pravnih i etičkih principa, Republici Srpskoj je ukidana vojska, otimana teritorija, oduzimane nadležnosti u pravosuđu i drugim oblastima, sa ciljem njenog razvlašćivanja. [3] Ključni mehanizam za realizovanje ove politike bila je institucija visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, koja je primenjivala nelegalne, neustavne i nasilne akte, koji su u javnosti često pogrešno nazivaju „bonska ovlašćenja“. [4]

Relativna stabilnost

Druga faza, koja je trajala od 2006. do 2014. godine može se okarakterisati kao period zatišja, odnosno delimične normalizacije u politici Zapada prema Srpskoj, naročito u poređenju sa prvom posleratnom dekadom. Pokazatelj ove relaksacije bila je funkcija visokog predstavnika, čiji nosioci su nakon 2006. godine ređe primenjivali nasilne akte prema građanima i institucijama, a od 2011. ova praksa je jedno vreme u potpunosti obustavljena. [5]

Zapadni ambasadori su uglavnom koristili diplomatski ton u komentarisanju prilika u Bosni i Hercegovini, što danas deluje gotovo nezamislivo. Osim toga, održavani su redovni susreti između zapadnih zvaničnika, uključujući američke, nemačke i britanske ambasadore i diplomate sa organima vlasti Republike Srpske. Pokušaji dalje centralizacije BiH su se dešavali („Aprilski paket“ 2006. i „Butmirski paket“ 2009. godine), ali neuspesi ovih pokušaja nisu praćeni odmazdom od strane Zapada.

Epoha od kraja rata do okončanja mandata Pedija Ešdauna na mestu visokog predstavnika 2005. obeležena je političkim nasiljem nad Republikom Srpskom

Više faktora je uticalo na ovu delimičnu normalizaciju zapadne politike prema RS. Do 2006. godine ostvaren je visok nivo centralizacije BiH, i većina ključnih nadležnosti su već bila oduzeta od entiteta. Dalja centralizacija bi zadirala i u položaj kantona u Federaciji BiH, a broj sporova između Hrvata i Bošnjaka je već bio velik.

Osim toga, Evropska Unija je u jednom periodu bila spremna da delimično uvažava osnovna demokratska načela, prema kojima je aparthejd nad trećinom stanovnika države zbog njihove nacionalne pripadnosti bio neprihvatljiv. U sklopu procesa pridruživanja Bosne i Hercegovine EU, bilo je predviđeno da se postepeno uklone formalni elementi kolonijalizma i spoljnog intervencionizma u zemlji, poput stranih državljana u Ustavnom sudu, institucije „visokog predstavnika“, a posebno primene nasilnih i nelegalnih akata visokih predstavnika. [6]

Sedište visokog predstavnika u Sarajevu (Foto: OHR)

Važan faktor u relaksaciji odnosa bilo je pozicioniranje Rusije, stalne članice SB UN i Upravnog odbora „Saveta za implementaciju mira“, koja je sa Zapadom u to vreme održavala dobre odnose, a jasno je poručivala da su spoljne intervencije protiv Srpske neprihvatljive. [7]

Uprkos tome što su odnosi formalno bili stabilni, a u BiH postojala relativna politička ravnoteža, Sjedinjene Američke Države su i pre izbijanja konflikta sa Rusijom bile nezadovoljne politikom rukovodstva Republike Srpske, koje je odbacivalo predloge za daljom unitarizacijom BiH, zahtevalo vraćanje dela nadležnosti i iskazivalo sve veću skepsu prema ulasku u NATO. [8] Istovremeno, bošnjačka politička elita je insistirala na narativu o Republici Srpskoj kao o „agresorskoj“ i „genocidnoj“ tvorevini, čije samo postojanje predstavlja akt separatizma, insistirajući kod svojih zapadnih saveznika da je jedini „ispravan“ put vaninstitucionalni obračun sa RS. [9]

Početak zapadne politike konfrontacije prema RS ogledao se u prikrivenom delovanju sa ciljem promene entitetske vlasti u Banjaluci. Najveća komercijalna televizija u Srpskoj BN je 2012. godine postala najžešći protivnik vlasti u ovom entitetu, što je nagovestilo veći angažman Zapada sa ciljem slabljenja RS u narednom periodu.

Pogoršanje odnosa (2014–2018)

Uticaj Majdana, početka rata u Ukrajini i Dodikove javne podrške Rusiji na zapadnu politiku u Bosni i Hercegovini bio je vidljiv prilikom opštih izbora u BiH 2014. godine, kada su se američka ambasada u Sarajevu i organizacija USAID (Agencija Sjedinjenih Američkih Država za međunarodni razvoj) otvoreno uključili u predizbornu kampanju protiv vlasti RS. Otpravnik poslova američke ambasade Nikolas Hil je u mesecima pre izbora, prilikom javnog nastupa u Tuzli, označio Dodika kao „korumpiranog“ lidera. [10]

Takva neposredna angažovanost zapadnih diplomatskih činovnika u predizbornoj kampanji i njihovo pominjanje lidera Srpske u negativnom kontekstu nisu zabeleženi u prethodnim izbornim ciklusima, što je ukazivalo na promenu pristupa američke administracije u BiH 2014. godine.

Prva faza, zasnovana na ideji promene vlasti u Srpskoj kroz plasiranje narativa o „korupciji“, bila je delimično uspešna. Iako je Dodik pobedio na izborima za predsednika RS 2014, kandidat PDP-a Mladen Ivanić je izabran za srpskog člana Predsedništva BiH, a bošnjačke stranke su zaobišle SNSD u formiranju novog Saveta ministara, u koje su ušle stranke opozicije iz Republike Srpske. [11]

Kada je došlo do nasilne promene vlasti u Ukrajini i sukoba u Donbasu 2014. još uvek nije bilo lako predvideti koliko će se u narednim godinama produbljivati sukob Zapada i Rusije i u kojoj meri će se on preneti na Bosnu i Hercegovinu. Jedan od prvih ljudi koji su sukob sa Rusijom povezali sa situacijom u BiH bio je nekadašnji visoki predstavnik u BiH Pedi Ešdaun. On je 15. marta 2014, tri nedelje nakon Majdana i dve nedelje od početka „Ruskog proleća“ u jugoistočnim regionima Ukrajine, u britanskom parlamentu poručio da se „Rusija meša u unutrašnje prilike u BiH“ i ujedno optužio ovu zemlju da „zagovara odvajanje Republike Srpske“. [12]

Tadašnji lider PDP-a govori na predizbornoj tribini opozicione koalicije „Savez za promjene“, Banjaluka, 12. septembar 2014.

Velika Britanija je povukla prvi konkretan korak ka eskalaciji neprijateljstva prema Republici Srpskoj, kada je 2015. godine u Savetu bezbednosti UN-a predložila rezoluciju o Srebrenici. Predloženi dokument, u kojem nije bilo pomena o zločinima nad Srbima tokom rata, je, pored propagandne funkcije da negativno stigmatizuje Republiku Srpsku, imao za cilj da nacionalne sporove u BiH postavi u kontekst geopolitičkog rivalstva velikih sila. [13]

Rusija je stavljanjem veta sprečila izglasavanje rezolucije, ali je britanski cilj bio postignut – Bosna i Hercegovina je na najvišem međunarodnom nivou uključena u eskalirajući sukob Zapada i Rusije. [14]

Za vreme rasprava u javnosti o britanskoj rezoluciji, tokom leta 2015. godine, Milorad Dodik je pokrenuo temu referenduma u Republici Srpskoj o Sudu i Tužilaštvu BiH. Inicijativa se, osim na stranačkom interesu da ukaže na pokornost konkurentskih partija iz RS prema zapadnim ambasadama, zasnivala i na svesti koliku opasnost po entitet može da predstavlja unitarizovano pravosuđe, kao i na činjenici da je prenos sudskih nadležnosti sa entiteta na BiH izvršen nasilnim intervencijama visokih predstavnika Volfganga Petriča i Pedija Ešdauna.

Za razliku od 2011. godine, kada je iniciranje referenduma o Sudu i Tužilaštvu od strane vlasti RS završeno intervencijom Ketrin Ešton da se od referenduma odustane, ali i njenim obećanjem pregovora o reformi pravosuđa, reakcija zapadnih zvaničnika 2015. na isti predlog bila je znatno oštrija i svodila se isključivo na pretnje rukovodstvu Srpske.

Iz američke ambasade u BiH je 15. jula 2015. poručeno da je američka vlada formirala posebna odeljenja koja bi se bavila „reakcijom prema onima koji su odgovorni za ovu političku provokaciju“. [15] Skupština Srpske je usvojila predlog o referendumu o Sudu i tužilaštvu BiH, ali je zbog ozbiljnog pritiska Zapada, kao i nedostatka podrške vlasti Srbije, odustala od njegovog održavanja.

Uloga Ustavnog suda

Pošto visoki predstavnik nakon 2011. godine nije primenjivao nasilne i nelegalne akte („bonska ovlašćenja“), Zapad i Bošnjaci su od 2015. godine aktivnije počeli da koriste Ustavni sud BiH kao zamenu za sprovođenje ovog mehanizma. Ustavni sud se sastoji od  trojice stranih sudija, i po dva Srbina, Bošnjaka i Hrvata, a odluke se donose prostom većinom glasova, što je omogućavalo da bošnjačke i strane sudije preglasavanjem nameću volju svojih političkih pokrovitelja. Ustavni sud BiH uskoro je počeo da oponaša visokog predstavnika – ignorisao je Ustav, bavio se pitanjima koja ne spadaju u delokrug njegove nadležnosti i uzurpirao je političke ingerencije koje mu ne pripadaju. [16]

Pomenuti elementi bili su prisutni u odluci Ustavnog suda od 26. novembra 2015. da se praznik obeležavanja nastanka Republike Srpske proglasi za „neustavan“. Pošto je odluka o zabrani obeležavanja praznika predstavljala grubo narušavanje vladavine prava i očiglednu težnju da se ponizi entitet koji čini više od trećine stanovništva BiH, rukovodstvo Srpske je odlučilo da organizuje savetodavni referendum o Danu RS, računajući da makar ovaj tip referenduma, u vezi sa datumom praznika, ne bi trebalo da bude sporan, a istovremeno da pošalje političku poruku demokratske volje stanovništva Srpske da slavi svoj praznik.[17]

Referendum je, uz visok odziv, održan 25. septembra 2016, godine. Na pitanje „da li podržavate da se 9. januar obeležava i slavi kao Dan Republike Srpske“, 677.721 glasača (99,81% izašlih) je odgovorilo sa „da“. Međutim, reakcije zapadnih zvaničnika na referendum otkrile su koliko je daleko otišlo neprijateljstvo prema Srpskoj. Umesto uvažavanja poruke većine građana Republike Srpske da deveti januara obeležavaju kao entitetski praznik, zapadne ambasade su njihov čin predstavile kao „secesionizam“, „napad na ustavni poredak“ i „udar na Dejtonski sporazum“. [18]

Ustavni sud BiH počeo je da oponaša visokog predstavnika – ignorisao je Ustav i bavio se pitanjima koja ne spadaju u delokrug njegove nadležnosti

Prema novom postulatu, svaka činjenica ili potez koji je ukazivao na to da Republika Srpska postoji je od strane zapadnih političkih elita tretiran kao akt „separatizma“ i navodnog „narušavanja celovitosti“ Bosne i Hercegovine. Iako se referendumsko pitanje odnosilo na datum praznika entiteta, zapadni zvaničnici su se postavili kao da se referendum odnosio na secesiju i u skladu sa tim su preduzeli nove neprijateljske korake.

U izveštaju Komiteta za spoljne poslove američkog kongresa o „malignom ruskom uticaju“ u Evropi od 10. januara 2018. godine, navedeno je da je „Rusija podržala ‘referendum o nezavisnosti’ RS 2017. (osim što je navedena pogrešna godina, u dokumentu je upotrebljen termin independence referendum, prim. aut.), za koji je Ustavni sud BiH zaključio da narušava prava nesrba u Bosni i Hercegovini“. [19] Ova formulacija u izveštaju spoljnopolitičkog komiteta Kongresa potvrđuje sklonost američke administracije da izvrće činjenice kako bi negirala osnovna prava Republike Srpske.

Drugi važan aspekt osporavanja praznika RS odnosi se na primenu taktike, koja se svodi na sledeći obrazac: bošnjačke političke elite ospore neko pravo Republike Srpske, koje je do tada bilo prihvaćeno kao legitimno, nakon čega usledi odluka Ustavnog suda BiH ili intervencija visokog predstavnika kojom se to pravo ukida.

Odgovor institucija Republike Srpske, čak i kada je simboličan, predstavlja se kao „kršenje Dejtonskog sporazuma i rušenje Ustava BiH“, čime se otvara prostor za novi ciklus političkih pritisaka i optužbi usmerenih protiv RS. Na ovaj način se u javnosti održava slika o „agresivnoj politici“ vlasti u Banjaluci, iako se u osnovi radi o reakciji na jednostranu redukciju prava ovog entiteta.

Proslava Dana Republike Srpske u Sarajevu, 9. januar 2019.

Nakon referenduma o Danu Republike Srpske započeta je politika sankcija. Najpre je američka ambasada u Sarajevu u decembru 2016. odbila da Dodiku izda vizu za odlazak na Trampovu inauguraciju, a 17. januara 2017. SAD su zvanično uvele sankcije predsedniku Republike Srpske. Navedeni razlog bila je optužba za „podrivanje sprovođenja Dejtonskog mirovnog sporazuma“. [20]

Početna nada Republike Srpske da su sankcije Dodiku stav isključivo odlazeće Obamine administracije, i da će biti ukinute nakon dolaska Trampa na mesto predsednika SAD, pokazala se kao iluzija. Promena predsednika SAD 2017. godine nije se odrazila na delatnost američke spoljnopolitičke birokratije zadužene za Balkan, čija srbofobna orijentacija se nije menjala sa promenom predsednika ili promenom odnosa snaga dve partije u Kongresu.

Američka ambasadorka u BiH Meri Kormak, jedna od zaslužnih za uvođenje sankcija Dodiku, je kao „karijerni diplomata“ ostala na ambasadorskoj poziciji u Sarajevu još pune dve godine. Tek sredinom 2018. godine izvršena je promena na mestu zamenika pomoćnika državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja, zaduženog za Zapadni Balkan. Umesto Hojt Jia, koji je percipiran kao Obamin kadar u Stejt Departmentu, na ovu funkciju postavljen je Metju Palmer.

Vrlo brzo po preuzimanju mandata, Palmer je poručio da su “sankcije protiv Dodika uvedene zbog antidejtonske aktivnosti”, i dodao da “on mora da pokaže da je posvećen teritorijalnom integritetu BiH, odnosno da ne ide putem secesije. [21] Ovu poruku Palmer je ponavljao više puta tokom svog mandata. [22] Osim što je odražavala fokusiranost Zapada na priču o „otcepljenju“ kao opravdanja za politiku slabljenja Srpske, Palmerova poruka je ujedno otklonila iluzije o mogućoj relaksaciji u politici SAD prema RS tokom Trampovog mandata. [23]

Kod bošnjačkih političkih i medijskih krugova postepeno je sazrevala svest da rastuću rusofobiju na Zapadu treba iskoristiti u cilju slabljenja Republike Srpske. Novinar nemačkog internacionalnog medija Dojče Vele Azer Slanjankić je u novembru 2014. godine počeo da objavljuje tekstove koji su implicirali da Rusija preko Dodika planira „destabilizaciju BiH“. [24]

Ovakav ideološki obrazac je počeo da dobija na masovnosti 2016. godine, u vreme referenduma o Danu RS ali i afere „državni udar“,  u Crnoj Gori. [25] Propagandni narativ bio je banalno konstruisan, što je bilo u skladu sa novim spoljnopolitičkim tendencijama na Zapadu – Rusija je optužena da namerava da „osvaja“ balkanske zemlje, dok su Srbi, pre svega Republika Srpska i njena vlast, prikazani kao glavni „eksponenti“ Putina u ovom naumu.

Kako je antirusko raspoloženje na Zapadu progresivno jačalo u periodu od 2014. do 2022. godine, tako je i pomenuta konstrukcija bila sve popularnija u tamošnjim medijskim i političkim krugovima. Ovaj proces vidljiv je u izveštaju Komiteta za spoljne poslove predstavničkog doma američkog Kongresa iz januara 2018. godine. Izveštaj, koji je sadržao dosta faktografskih grešaka, bio je u funkciji da prostor Balkana, a pre svega Bosne i Hercegovine i Srbije, označi kao važno žarište političke konfrontacije s Rusijom.[26]

Obnova nasilja (2018–2022)

Opšti izbori u BiH 2018. označili su početak nove faze, tokom koje je Zapad u politici neprijateljstva prema Srpskoj počeo da ignoriše demokratske procedure, da narušava princip vladavine prava i da ponovo uspostavlja praksu samovolje. Iako je SNSD pobedio na izborima 2018, tako da bez ove stranke nije bilo moguće formirati novu vlast na nivou BiH, bošnjačke partije su više od godinu dana odbijale da sprovedu izborne rezultate, zadržavajući stari saziv Saveta ministara BiH sa SDS-om i PDP-om. Bošnjački lideri su ucenjivali Dodika da, ukoliko hoće da se rezultati izbora sprovedu na nivou BiH, prihvati dokument kojim bi se obavezao na ulazak BiH u NATO. [27]

Zapadne diplomate su tada nezvanično podržale nedemokratsku blokadu sprovođenja izbornih rezultata zarad višeg političkog cilja u vidu pritiska na Republiku Srpsku.

Nakon što je 23. decembra 2019. konačno formiran novi Savet ministara BiH, SNSD-u faktički više nikad nije omogućeno potpuno učešće u vlasti na nivou zajedničkih institucija u BiH. Tokom 2020. godine, uz kršenje procedura i zakonskih okvira, bošnjačke političke partije i zapadne ambasade preuzele su kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom (CIK), telom zaduženim za organizovanje i sprovođenje izbora u BiH. [28]

Sličan scenario primenjen je krajem iste godine u slučaju Visokog sudskog i tužilačkog saveta (VSTS), gde je politički pritisak rezultirao ostavkom predsednika tog tela Milana Tegeltije, što su javno, pored bošnjačkih političkih aktera, pozdravili i zvaničnici američke ambasade u Sarajevu. [29]

Milan Telegntija, bivši predsednik VSTS Bosne i Hercegovine

Paralelno s ovim procesima, dolazi do aktivnije zloupotrebe fizičke kontrole nad zgradama zajedničkih institucija BiH u federalnom Sarajevu. Pojedina ministarstva Saveta ministara u praksi postaju ekskluzivno bošnjačka ministarstva. Tipičan primer takve uzurpacije predstavlja Ministarstvo odbrane BiH. [30] Slični procesi zabeleženi su i u drugim ustanovama sa sedištem u Sarajevu, u kojima zaposlenima iz Republike Srpske postaje sve teže da ostvaruju svoja prava.

Pomenutim potezima, u periodu 2018–2021. godine zapravo je došlo do obnove institucionalnog nasilja Zapada i bošnjačkog političkog bloka nad Republikom Srpskom, karakterističnog za prvu posleratnu epohu. Upečatljivo je da je do takvog odnosa Zapada prema Srpskoj došlo u periodu kada je postalo izvesno da Minski sporazumi neće biti sprovedeni, da neće doći do normalizacije odnosa sa Moskvom, da sankcije uvedene Rusiji neće biti ukinute i da rusofobija postaje temeljna i trajna identitetska orijentacija NATO-a i Evropske unije.

Posle deset godina pauze, 2021. godine ponovo je uvedena praksa nasilja visokog predstavnika, poznata kao „bonska ovlašćenja“. Pred sam kraj svog mandata, u julu 2021. godine Valentin Incko je nametnuo „Zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici“, kao temelj za dugoročno narušavanje osnovnog ljudskog prava Srba u BiH na slobodu govora.

Lideri političkih stranaka iz Srpske su na ovaj udar pokušali da odgovore odlukom da neće učestvovati u radu zajedničkih institucija BiH, dok se ne reši pitanje nametnutog Inckovog zakona. [31] To je izazvalo novi talas napada i pretnji sa Zapada, u koji su se uključili najviši zvaničnici Nemačke, Britanije i SAD.

Razlog zbog kojeg je Valentin Incko toliko dugo zadržan na poziciji visokog predstavnika (2009–2021) bila je činjenica da njegov naslednik na ovoj funkciji nije mogao da bude legalno izabran i potvrđen u Savetu bezbednosti UN bez saglasnosti Rusije i Kine. Ne želeći da se odreknu pretećeg i represivnog mehanizma u vidu visokog predstavnika, niti da prave kompromis sa Rusijom i Kinom oko izbora Inckovog naslednika, zapadne sile su držale Incka na ovoj poziciji punih 12 godina.

Šmitov period

Međutim, kako je 2021. politička opsednutost Rusijom i Republikom Srpskom u zapadnim krugovima dostigla nove razmere, SAD, Britanija i Nemačka su odlučile da Incko konačno podnese ostavku, a da zapadne diplomate jednostrano „inaugurišu“ nemačkog političara Kristijana Šmita za novog „visokog predstavnika“ u BiH, bez poštovanja, u Dejtonu propisane, procedure i bez potvrde Saveta bezbednosti UN. [32]

Na ovaj način, Zapad je u sprovođenju bezakonja i kršenju međunarodnog prava prevazišao čak i svoje delovanje iz perioda 1997–2005. Proglašenjem Kristijana Šmita za „visokog predstavnika“ od strane zapadnih vlada nastupila je poslednja faza obračuna sa Republikom Srpskom. [33]

Koliko je u ovom periodu došlo do porasta srbofobije, podstaknute produbljivanjem konflikta sa Rusijom, najbolje ukazuju poruke visokih američkih, britanskih i nemačkih zvaničnika posvećene Republici Srpskoj. Donji dom britanskog parlament je devetog novembra 2021. organizovao debatu posvećenu situaciji u BiH. Gotovo svi učesnici u raspravi su, u ratnohuškačkom maniru, pozivali na obračun sa vlašću Republike Srpske, ali i Rusijom, koja je optužena da radi na „destabilizaciji BiH“. [34]

Dva dana kasnije, ministar spoljnih poslova Nemačke Hajko Mas poručio je da Nemačka neće više usmeravati svoj novac prema Republici Srpskoj, koja, kako je naveo, „aktivno radi na uništavanju BiH kao države“. [35] Mesec dana kasnije, 12. decembra 2021. godine nova ministarka spoljnih poslova Nemačke Analena Berbok, na samom početku svog mandata, uputila je pretnje Republici Srpskoj i Dodiku i najavila uvođenje sankcija. [36]

Povod za ovakvu retoriku nemačkih zvaničnika i britanskih parlamentaraca bio je  pokušaj stranaka iz Republike Srpske da ne učestvuju u radu institucija BiH dok se ne otkloni nezakonito i nasilno mešanje Valentina Incka u zakonodavnu delatnost u Bosni i Hercegovini u vidu nametanja „zakona“ o Srebrenici. Pažnja koju su rukovodstva najmoćnijih zemalja Zapada počela da posvećuju Republici Srpskoj bila je u nesrazmeri sa konkretnim potezima njenog rukovodstva, ali i sa demografskom i teritorijalnom veličinom i ekonomskim značajem ovog entiteta.

Bivši visoki predstavnik u BiH, Valentin Incko, na konferenciji „Model Ujedinjenih nacija“ u Mostaru, 228. mart 2014.

Još jedna pretpostavka koja je demantovana Ukrajinskom krizom bila je ocena da neka od vodećih zapadnih sila može razviti izdvojeni, nezavisni odnos prema Rusima i Srbima, koji ne bi bio uslovljen principom sukobljavanja. U tom kontekstu, naročite nade polagane su u Nemačku i, eventualno, u Francusku. Nakon državnog prevrata u Kijevu i ruskog odgovora 2014. godine, ova očekivanje su se pokazala kao neodrživa. Sve vodeće zemlje Zapada su, uz visok stepen političke i ideološke koordinacije, nastupile kao jedinstven blok u konfrontaciji sa Rusijom.

Iako su okolnosti u Bosni i Hercegovini bile drugačije, zapadne sile su uskoro počele da i prema Republici Srpskoj ispoljavaju sličan stepen uniformnosti i neprijateljstva. Privremene razlike u retorici ili u odabiru vremena za uvođenje sankcija između SAD, Britanije i Nemačke prevashodno su bile pitanje taktike, a ne suštinskog razmimoilaženja u odnosu prema RS. Od 2021. godine i ove površinske razlike iščezavaju, tako da vodeći zapadni ambasadori u Bosni i Hercegovini koriste gotovo identičnu nediplomatsku retoriku u komentarisanju prilika u ovoj zemlji.

Imenujući Kristijana Šmita Zapad je u sprovođenju bezakonja i kršenju međunarodnog prava prevazišao čak i svoje delovanje iz perioda 1997–2005

Novi zamenik pomoćnika državnog sekretara za evropska pitanja Gabrijel Eskobar dodatno je zaoštrio pristup prema Srpskoj u odnosu na svog prethodnika Metjua Palmera. Eskobar je svoju prvu posetu Bosni i Hercegovini nakon preuzimanja dužnosti 2021. započeo pretnjama Dodiku i pritiscima na političare iz Republike Srpske da ne učestvuju u odgovoru na Inckovo nametanje „Zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici“. [37] U januaru 2022. godine, na njegovu intervenciju, SAD su uvele sankcije banjalučkoj televiziji ATV. [38]

Pretnje sa Zapada su ostvarile cilj. Najpre su stranke opozicije iz Republike Srpske, sklone poslušnosti prema zapadnim ambasadama, odustale od blokade zajedničkih institucija i borbe protiv Inckovog nametanja zakona. Kao i u prethodnim važnim situacijama, Srbija je odbila da podrži Republiku Srpsku u borbi oko njenog egzistencijalnog pitanja, a predsednik Srbije Aleksandar Vučić počeo je da vrši pritisak na vlast u Srpskoj da odustane od blokade zajedničkih institucija BiH. [39]

U izrazito neprijateljskom okruženju, sa Rusijom kao jedinim saveznikom, rukovodstvo Srpske je u januaru 2022. godine prihvatilo težak poraz, odustalo od blokade zajedničkih institucija, i faktički prihvatilo Inckovo nametanje zakona o Srebrenici. To, međutim, nije dovelo do promene u zapadnoj politici prema RS.

(Novi Standard) 

 


UPUTNICE:

[1] Semjuel Hantington, Sukob civilizacija i preoblikovanje svetskog poretka, Podgorica – Banjaluka, 2000.

[2] Isto,

[3] Čedomir Antić i Nenad Kecmanović, Istorija Republike Srpske, Beograd 2016; Milan Blagojević, Kriminal ohaerizma, Banja Luka, 2021; Igor Vukadinović, „Političko nasilje i ukidanje ustavnih prava Republike Srpske: oduzimanje teritorije, vojske i pravosuđa, 1996–2006“, Leskovački zbornik, 62 (2022), 363–380; Dejtonski sporazum i arbitraža Brčko, ur. Rajko Kuzmanović, Banjaluka 1999; Snežana Savić, Republika Srpska poslije Dejtona, Banjaluka, 1999; Darko Đoko, „Republika Srpska 2.0: Idejna i društvena transformacija Srpske i perspektive obnove i otpora“, u: Kraj novog svetskog poretka (1989-2022)? Srbija i Republika Srpska u svetskoistorijskim promenama, Višegrad, 2023, 280–283.

[4] U aneksu 10 Dejtonskog sporazuma iz 1995. propisana je uloga visokog predstavnika u sprovođenju mirovnog sporazuma. Nijedna od odredbi Dejtonskog sporazuma nije dozvoljavala ovoj funkciji da uzurpira ovlašćenja sudske, izvršne i zakonodavne vlasti, zavodi diktaturu, menja Ustav i sprovodi političko i pravno nasilje, koje su visoki predstavnici sprovodili 1997–2009. i potom ponovo od 2021. godine. Videti: Milan Blagojević, Kriminal ohaerizma, Banja Luka, 2021; Nenad Kecmanović, Nemoguća država, Banjaluka, 2007; Igor Vukadinović, „Političko nasilje i ukidanje ustavnih prava Republike Srpske: oduzimanje teritorije, vojske i pravosuđa, 1996–2006“, Leskovački zbornik, 62 (2022), 363–380; Milorad Dodik, Volja naroda, Banjaluka, 2020, 297–299; Ljubiša Savić, Brčko. Normalizacija zločina, Beograd, 2013, 16;

[5] Damir Banović, Saša Gavrić and Mariña Barreiro Mariño, The Political System of Bosnia and Herzegovina. Institutions – Actors – Processes, Springer, 2021, 94–95; „Valentin Incko: Vrijeme bonskih ovlašćenja prošlo“, RTRS, 19. 3. 2009. https://tinyurl.com/29u3btz3

[6] „Program 5 + 2“, OHRhttps://tinyurl.com/233cmzev

[7] „Lajčakovo tumačenje mandata opasno“, Danas, 28. 12. 2007. https://tinyurl.com/25629qj4

[8] „Vikiliks otkrio američke depeše: Dodik pretnja za stabilnost“, RSE, 7. 4. 2011. https://tinyurl.com/2772ldnu

[9] Pozivi na novi rat protiv Republike Srpske, koji bi za interese Bošnjaka primarno vodile NATO snage, predstavljaju uvek prisutnu i popularnu ideju u bošnjačkim političkim krugovima. Videti: Nenad Kecmanović, Da li Srpska treba da brani Dejton, Beograd, 2020, 22–24.

[10] „Dodik: Hil se uključio u predizbornu kampanju“, ATV, 16. 7. 2014. https://tinyurl.com/23tnfsy4

[11] Stefan Vukojević, Predsjednički izbori u Republici Srpskoj 1996–2022, Beograd, 2024, 137–144; „Formiran Savjet ministara BiH”, Frontal.ba, 22. 2. 2015. https://tinyurl.com/2dzbm8vx

[12] „Pedi Ešdaun: Rusija podstiče secesionističke tendecije bosanskih Srba“, NSPM, 15. 3. 2014, https://tinyurl.com/2bpht5wg

[13] Preispitivanje Srebrenice. Zbornik radova sa naučno stručnih skupova o Srebrenici 2015. i 2016. godine, ur. Nenad Antonijević i Aleksandar Pavić, Beograd, 2017; Odnos prema srpskim žrtvama u sukobima tokom XX veka, ur. Stefan Karganović, Beograd, 2013; Ratko Škrbić i Stefan Karganović, Srebrenica – raskrinkavanje lažnog samooptuživanja: istina o izveštaju Komisije Vlade Republike Srpske iz 2004, Beograd, 2018.

[14] „Ruski veto blokirao Rezoluciju o Srebrenici, oštre reakcije SAD i Britanije“, RSE, 8. 7. 2015. https://tinyurl.com/2xrxsj4p

[15] „Ambasada SAD: Referendum prijetnja za stabilnost BiH“, RSE, 15. 7. 2015, https://tinyurl.com/28j7f8th

[16] Mlađen Cicović, Republika Srpska. država po Dejtonskom sporazumu, Beograd, 2022, 37–38.

[17] Vukojević, Predsjednički izbori u Republici Srpskoj 1996–2022, 150–152.

[18] „Stav američke diplomacije: Referendum u RS-u jasno kršenje Daytona, OHR spreman reagirati“, Jutarnji list, 16. 8. 2016 https://tinyurl.com/28eny57d

[19] „Putin’s Asymmetric Assault on Democracy in Russia and Europe“, Congress.gov, 10 Jan 2018, 82–83. https://tinyurl.com/267xh6y2

[20] „Treasury Sanctions Milorad Dodik and Associated Media Platform for Destabilizing and Corrupt Activity“, U.S. Department of the Treasury, 5 January 2022  https://tinyurl.com/24ybgybr

[21] „Metju Palmer: Sankcije Dodiku ostaju“, N1, 16. 6. 2019. https://tinyurl.com/22et85tg https://tinyurl.com/23tq5oqm

[22] Uticaj geopolitičkih tenzija i sukoba s Rusijom na zapadnu politiku u BiH ogleda se i u tome što je od 2016. godine dotadašnji diskurs o „korupciji“, kao izgovor  zapadnih političkih i medijskih krugova za pritiske na vlasti Srpske, postepeno potisnut i zamenjen diskursom o „otcepljenju RS“, koji je postao novi centralni fokus zapadne politike u BiH. Rušenje vlasti Srpske iznutra, na priči o „borbi protiv korupcije“, postalo je sekundarno u odnosu na spoljašnje pritiske zapadnih zemalja i bošnjačkog faktora na prava i nadležnosti Republike Srpske.

[23] Izvesna nada Banjaluke da će Tramp ipak doneti neku promenu u pogledu politike SAD prema Srpskoj trajala je dugo. Milorad Dodik je u novembru 2018. godine poručio: „Mi podržavamo politiku američkog predsednika koji ide za tim da se ne meša u unutrašnje stvari drugih zemalja, voleo bih to još da vidim na terenu…“. Milorad Dodik, Borba za Republiku Srpsku, Banjaluka, 2018, 305.

[24] Azer Slanjankić, „Nova strategija Rusije u BiH?“, Deutsche Welle, 12. 11. 2014. https://tinyurl.com/22j7yevt

[25] „Koji su stvarni interesi Rusije u BiH? Dodik, posljednja Putinova nada“, Dnevni avaz, 2. 10. 2016, https://tinyurl.com/24ofwcwg

[26] „Putin’s Asymmetric Assault on Democracy in Russia and Europe“, Congress.gov, 10 Jan 2018, 82–83. https://tinyurl.com/267xh6y2

[27] „Komšić: Dodik ima 3 opcije u vezi sa ANP-om, ako sve odbije, neću podržati imenovanje mandatara“, B92, 14. 8. 2019. https://tinyurl.com/2b9fdl9p

[28] „Imenovani novi članovi: Čović i Dodik izgubili kontrolu nad Centralnom izbornom komisijom“, Žurnal, 11. 3. 2020, https://tinyurl.com/28js64cq

[29] „Ambasada SAD: Tegeltijina ostavka jedan od mnogih potrebnih koraka“, VOA, 10. 12. 2020. https://tinyurl.com/29f7hqwt

[30] Bošnjački kadrovi u Ministarstvu odbrane preko zloupotrebe položaja i stalnih pokretanja disciplinskih postupaka protiv srpskih vojnika i oficira nastoje da Oružane snage BiH pretvore u bošnjačku nacionalnu vojsku. Videti: „Hajka na srpske oficire“, Vesti online, 14. 1. 2022. https://tinyurl.com/2ca6r8zm „Otvoreno pismo generala Oružanih snaga iz reda srpskog naroda: Helez ugrožava profesionalizam i koheziju“, RTRS, 9. 5. 2025. https://tinyurl.com/22mbnjk6

[31] „Politički predstavnici RS-a neće učestvovati u radu institucija BiH zbog Inzkove odluke“, Balkan Insight, 27. 7. 2021. 

[32] O nezakonitosti imenovanja Kristijana Šmita za „visokog predstavnika“ videti: Predstavništvo Republike Srpske u Srbiji, Neustavna promjena dejtonske strukture BiH. Uticaj na položaj i prava Republike Srpske, Beograd, 2025, 35–38; Dodik, Volja naroda, 297–299

[33] Republika Srpska, Rusija i Kina nisu prihvatili nametanje Šmita za „visokog predstavnika“. Međutim, predstavnici vlasti u Srbiji i opozicionih stranaka iz Srpske su, u nastojanju da iskažu lojalnost naređenjima sa Zapada, održali nekoliko javnih susreta sa Šmitom i fotografisali se s njim, kako bi mu obezbedili deo nedostajućeg legitimiteta. Videti: Milorad Dodik, Zavjet, Banjaluka, 2023, 339.

[34] Na debati Donjeg doma o situaciji u BiH, Rusija je spomenuta 17 puta, a preko 10 puta su upotrebljene reči poput secesija, raspad i rat. Nijedan od 21 učesnika u debati nije zauzeo nepristrasno stanovište ili ukazao i na probleme u BiH iz drugačijeg ugla. Britanski poslanici, predvođeni DŽejmsom Kleverlijem i DŽejmsom Grejom, su o situaciji u BiH govorili kao da je rat već počeo, a da je na Britaniji zadatak da „hitno“ preduzme mere kako bi „sprečila namere“ Republike Srpske i Rusije. Sutradan je sednica na istu temu i sa istim zaključcima održana u „Domu lordova“. Videti: „Bosnia and Herzegovina Volume 703: debated on Tuesday 9 November 2021“; UK Parliament, 9. 11. 2021. https://tinyurl.com/27wpcemn „Bosnia and Herzegovina Volume 815: debated on Wednesday 10 November 2021“, UK Parliament, 9. 11. 2021. https://tinyurl.com/2yta5p5s

[35] „Mas: Nemačka više neće usmeravati svoj novac u RS koja aktivno radi na uništavanju BiH“, Danas, 11. 11. 2021. https://tinyurl.com/2bqttwkk/ UK Parliament, 10 11. 2021

[36] „Upozorenje Moskvi i Banjaluci“, DW, 14. 12. 2021. https://tinyurl.com/2ap6t8dc

[37] „Eskobar: Lično sam pozvao stranačke lidere da ne podrže Dodika“, ATV, 28. 10. 2021. https://tinyurl.com/24pkerxd

[38] „Osude sankcija ATV-u sve glasnije“, ATV, 26. 1. 2022. https://tinyurl.com/2b9c6ss9

[39] „Vučić zamolio Dodika da se srpski predstavnici vrate u bh. institucije“, Aljazeera, 14. januar 2022, https://tinyurl.com/24x842un

 
Pošaljite komentar